OPERACIJA „PROSPERITY GUARDIAN“
OPERACIJA „PROSPERITY GUARDIAN“ Kriza u Crvenom moru mogla bi biti posljednja prilika za Sjedinjene Države da pokažu svoju sposobnost da podupru koaliciju, pokažu vodstvo i odlučnost te prisile Iran i njegove partnere na odstupanje. Operacija Prosperity Guardian, koja je započela u prosincu sa ciljem osiguranja plovidbe globalnim plovnim putevima, ušla je u novu fazu. To je jedna od prekretnica u nastojanju da se potisnu SAD sa Bliskog istoka. Vodeću ulogu u tom nastojanju ima Iran, a podupiru ga Rusija i Kina a što je opet dio šire globalne konfrontacije u kojoj Moskva, Peking i Teheran, potpomognuti Caracasom i Pjongjangom, otvoreno izazivaju zapadne sile i njihove saveznike. To je još jedan test Bidenove administracije u ključnoj 2024. godini kada će predsjednički izbori odlučiti o budućem smjeru Sjedinjenih Država. U četvrtak navečer, američki i britanski zrakoplovi bombardirali su vojne ciljeve Hutija u glavnom gradu Sani i luci Hodeida. Međutim, koaliciji treba vremena da vrati osjećaj sigurnosti u Crveno more. Uspjeh ove operacije je ključan za zaštitu slobode kretanja svjetskim morskim putevima. Hutiji su pobunjenička skupina, podržana od Irana, koja kontrolira veliki dio Jemena i, važno je napomenuti, oni nisu nova verzija očajnih somalijskih pirata koji lutaju radi pljačke. Huti djeluju po nalogu Irana, obučeni, opremljeni i vojno podržani od strane šiitske teokratske diktature. Moskva i Peking pružaju retoričku podršku, Libanonski Hezbollah je osigurao vojnu ekspertizu i obuku dok je, prema američkim obavještajnim izvorima, Iran osigurao obavještajne podatke, oružje i koordinaciju. Libanonske i jemenske paravojne jedinice prirodno su privučene Iranu zbog zajedničkog šiitskog islamskog sektaškog identiteta, ogromne financijske potpore i zajedničkog neprijateljstva prema Saudijskoj Arabiji, predvodniku sunitskog svijeta. Namjera Hutija nije samo “kazniti” Izrael za njegovu operaciju u Gazi, već i uskratiti proameričkom Egiptu vitalni prihod od Sueskog kanala, vitalnog pomorskog puta za transportni sustav, i poremetiti opskrbne lance u Europi i sjevernoj Africi. Pomorsko osiguranje, troškovi goriva i cijene prijevoza su naglo porasli, pridonoseći globalnoj inflaciji. Tvornica Tesla u Njemačkoj već je najavila da će se zatvoriti na dva tjedna zbog prekida opskrbe dijelovima. Gospodarski i pomorski poremećaji vrlo su štetni i neselektivni. Kroz Crveno more prolazi 15 posto globalne trgovine, ukupne vrijednosti otprilike 1 trilijun dolara godišnje. Napad Hutija na međunarodne brodove je njihovo nastojanje da “podrže” Hamasov rat protiv Izraela. Četrdeset i četiri zemlje izrazile su odmah zabrinutost zbog napada Hutija, što je navelo Sjedinjene Države i trinaest drugih država da potpišu izjavu kojom osuđuju ove napade na komercijalna plovila. Dugotrajna neprijateljstva između Saudijske Arabije i Irana i njegovih Houthi saveznika dramatično su kulminirala odvažnim napadom bespilotnih letjelica (od strane Hutija) koji je oštetio kompleks za preradu nafte Abqaiq 2019. i onesposobio najveću rafineriju nafte u Saudijskoj Arabiji 2022. Uslijedilo je uglavnom neproduktivno osmogodišnje razdoblje vojne intervencije Saudijske Arabije u sjevernom Jemenu koja je prekinuta pod pritiskom Bidenove administracije. U nastojanju da se poboljšaju odnosi sa Iranom, Bijela kuća također je uklonila Hutije s popisa stranih terorističkih organizacija 2021. Nepotrebno je reći da to nije pomoglo. Unatoč duboko ukorijenjenom rivalstvu između Irana i Saudijske Arabije, obje strane imaju koristi od trenutnih neprijateljstava i borbenih djelovanja u Crvenom moru jer će to uzrokovati dalji rast cijena nafte. Dok Iran podupire nastali nered, Saudijska Arabija, bolno svjesna nestalne prirode američke potpore, odbija se pridružiti koaliciji i već se dugo udaljava od svog statusa kamena temeljca sigurnosne arhitekture američkog Bliskog istoka. Bidenov put u Saudijsku Arabiju 2022. kako bi isposlovao povećanje proizvodnje nafte nije dao rezultate dapače, ubrzo je uslijedila saudijsko-iranska normalizacija kojoj je posredovao Peking, koji sada kupuje četiri puta više saudijske nafte nego Sjedinjene Države. Čini se da kupnja ruskog dizela od strane Saudijske Arabije kako bi pomogla Moskvi da izbjegne sankcije u zamjenu za rusku potporu nije toliko pomogla Rijadu (iako su time spaljeni mnogi mostovi) a za ambiciozni plan Saudijske Arabije Vizija 2030. da reformira svoje gospodarstvo kroz sveobuhvatnu privatizaciju također ponestaje snage. Za razliku od Saudijske Arabije, iranski antiamerički stav je žestok, oštar i traje već desetljećima. Teheran se pridružio Šangajskoj organizaciji za suradnju i voljan je poremetiti Bliski istok na zadovoljstvo Moskve i Pekinga. Iran predvodi napad “Fronte otpora” protiv Izraela. Iranska proizvodnja nafte u 2023. porasla je zahvaljujući sve većoj potrošnji iz Kine i porastu nezakonite trgovine, a iransko gospodarstvo poraslo je dvostruko više od ostalih država Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Unatoč tome, inflacija je i dalje visoka, a sektori usluga i lake industrije iranskog gospodarstva teturaju iz jedne krize u drugu. Više cijene nafte vide se kao lijek za gospodarstvo, što je Iran otvoreno izjavio u suradnji s Irakom krajem 2023. Politički, Iran je pretrpio niz neuspjeha u posljednjih godinu dana, zbog čega je aktiviranje Hutija poželjno. Na svom sjeveru, iranski armenski partneri doživjeli su opetovane neuspjehe, a čini se i da je Iran nemoćan zaustaviti Azerbajdžansko preuređivanje Nagorno-Karabaha. Slab učinak iranskih bespilotnih letjelica koje pomažu Rusiji u ratu protiv Ukrajine narušio je imidž Teherana. Godina prosvjeda kod kuće i strateški neuspjeh Hamasa u ratu protiv Izraela mogli bi potaknuti Teheran da poduzme drastične akcije kako bi potaknuo gospodarstvo i naštetio zapadnom sustavu. Porast cijena nafte djeluje kao porez na zapadna gospodarstva koja troše naftu, usporava gospodarski rast i potiče inflaciju. Od 11. siječnja 2024. cijene većine mješavina ulja porasle su između 7 i 10 posto. U posljednjih mjesec dana, BP, Equinor, Maersk, Evergreen Line i HMM odlučili su preusmjeriti ili zaustaviti svoje operacije u Crvenom moru. Velike brodarske tvrtke, uključujući Hapag-Lloyd i Mediterranean Shipping, obustavile su aktivnosti u tom području. Do sada je otprilike 100 brodova preusmjereno na putovanje oko Rta dobre nade umjesto da koristi Crveno more, što je značajno povećalo troškove i odužilo trajanje prijevoza. Ostale tvrtke kao što su Shell, TotalEnergies, Gunvor, Vitol, Glencore, Neste i Cheniere odbile su komentirati svoje planove za zaustavljanje ili preusmjeravanje operacija. Neizvjesnost i strah, potaknuti krizom na Crvenom moru, šire se tržištima. Ovo bi mogla biti posljednja prilika za Sjedinjene Države da demonstriraju svoju sposobnost da podupru koaliciju, pokažu vodstvo i odlučnost, te prisile Iran na odstupanje. Budući da su komunikacijske linije s Moskvom prekinute, a s Pekingom vrlo neizvjesne, širi rat na
POVIJEST HAMASA
POVIJEST HAMASA Hamasov divljački teroristički napad 7. listopada, koji je ostavio 1200 mrtvih i više od 240 zarobljenih Izraelaca, značajna je prekretnica u izraelsko-palestinskom sukobu. U odgovoru Izraela, koji nije bio ništa manje brutalan, ubijeno je do sada više od 11.000 Palestinaca, od kojih su gotovo polovica djeca. Zaslijepljen željom za osvetom, Izrael je veliki dio Gaze pretvorio u “pustoš”, stvarajući ozbiljnu humanitarnu krizu. Da bismo razumjeli ovu užasnu i neviđenu eskalaciju, moramo pratiti dugu krivulju Hamasove progresivne radikalizacije prema nasilju, a koja sama odražava u radikalizaciji sukoba u širem smislu. Porijeklo nasilja Porijeklo sukoba prožeto je nasiljem. Počelo je s rastućom plimom antisemitizma i progona Židova u Europi tijekom kasnog devetnaestog stoljeća, od Dreyfusove afere 1894. u Francuskoj do široko rasprostranjenih pogroma nad Židovima u Rusiji nakon atentata na cara Aleksandra II. 1881. Ovaj neprijateljski milje proizveo je pojavu cionizma, političkog pokreta kojemu je bio cilj uspostava nacionalne domovine u kojoj bi židovski narod mogao sigurno prebivati. Prvi cionistički kongres 1897. zacrtao je osnivanje ovog doma u Otomanskoj Palestini. Međutim, odmah su se suočili s moralnom dilemom: zemlja je već bila naseljena palestinskim Arapima, a stvaranje židovske države neizbježno bi povlačilo za sobom prisilne demografske promjene. Neki cionisti izrazili su nelagodu zbog mogućnosti nasilnog izvlaštenja zemlje od Arapa. Israel Zangwill je 1905. napisao: “Uža Palestina već ima svoje stanovnike… [Moramo] biti spremni ili mačem istjerati [arapska] plemena kao što su učinili naši preci ili se uhvatiti ukoštac s problemom velikog tuđinskog stanovništva, koje je uglavnom muhamedansko i stoljećima je naviklo da nas mrzi.” Drugi, pokušavajući ublažiti kognitivni disonancu nasilnog oduzimanja Arapima njihove zemlje, dok su i sami bili izbjeglice od progona, usvojili su umirujući mit da je Palestina “zemlja bez naroda za narod bez zemlje”. Rasprava je postala bespredmetna Balfourovom deklaracijom iz 1917. godine. U nastojanju da osigura međunarodnu potporu tijekom Prvog svjetskog rata, Britanija je obećala podržati uspostavu židovske nacionalne države u području koje je bilo ratni plijen od pokorenih Osmanlija. Britanska vlada, imajući na umu slična obećanja dana Arapima (u zamjenu za njihovu potporu protiv Osmanlija), dodala je uvjet da se “ne smije učiniti ništa što bi moglo naštetiti građanskim i vjerskim pravima postojećih nežidovskih zajednica u Palestini”. Kao odgovor na to, Židovi su bježeći od pošasti antisemitizma u Europi pohrlili u Palestinu, nepovratno promijenivši njezin demografski sastav. Židovi u Palestini porasli su s 4 posto stanovništva 1897. na 17 posto 1931., a do 1948., uoči rođenja države Izrael, činili su jednu trećinu od dva milijuna ljudi koji žive u Palestini. Tijekom tog razdoblja, lokalno arapsko stanovništvo, zabrinuto izgledima da će ga istisnuti dolazeći židovski migranti, postajalo je sve nemirnije. Palestinski gradonačelnik Jeruzalema, Aref Pasha Dajani, zabilježio je grozničavo raspoloženje 1919., pišući: “Nemoguće nam je sklopiti razumijevanje s njima [Židovima] ili čak živjeti zajedno s njima… Ako Liga naroda hoće Ne slušajte apel Arapa, ova će zemlja postati rijeka krvi.” Ova kipuća ogorčenost na kraju se pretočila u sve žešće nasilje među zajednicama, što je rezultiralo stotinama mrtvih na obje strane, s ključnim žarištima uključujući nemire u Jaffi 1921. i nerede na Zidu plača 1929. godine. Recipročna radikalizacija Židovsko useljavanje doseglo je vrhunac tijekom Pete alije, s više od 250.000 Židova koji su stigli u Palestinu između 1929.-39. Mnogi od njih su bježali pred nacističkim progonom. Novi došljaci pogoršali su postojeće napetosti s lokalnim stanovništvom, osobito arapskim poljoprivrednicima, iseljenim sa svoje zemlje i prisiljenim na siromaštvo. Sheikh Izzeddin Al-Qassam, islamski propovjednik preporoda, razbješnjen nevoljama poljoprivrednika, organizirao je nasilan otpor protiv Židova i Britanaca, definirajući ga kao vjerski “džihad” protiv okupatora. Njegova smrt 1935. koju su prozročili Britanci, naelektrizirala je palestinsko stanovništvo – toliko da je samo njegova pogrebna povorka u Haifi privukla tri tisuće ožalošćenih. Danas Hamasova literatura ovaj događaj promatra kao dio priče o mitskom podrijetlu skupine; Oni su zakoniti nasljednici neprekinute militantne loze koja je započela Qassamovim “mučeništvom”. Nije iznenađujuće da su Hamasovo vojno krilo, brigade Izz ad-Din al-Qassam i zloglasna raketa Qassam također nazvane u njegovu čast. Al-Qassama je smrt potaknula je dalje iscrpljujuće nasilja protiv Židova i britanske kolonijalne uprave koje je kulminiralo Arapskom pobunom 1936-9. Pojava podzemnih cionističkih paravojnih skupina poput Irguna, koje su vodile kampanje “aktivne obrane” izvodeći neselektivne terorističke bombaške napade na arapska naselja, samo je pridonijelo polarizaciji ovog razdoblja. Britanci, koji su na kraju ugušili Arapsku pobunu uz pomoć cionističkih milicija, ubivši pritom najmanje 5000 Arapa, nastojali su ograničiti imigraciju Židova kao izvor napetosti. Irgun, razjaren “britanskom izdajom”, sada je okrenuo svoj bijes protiv Britanaca, primjer čega je razorni teroristički bombaški napad 1946. na britanski stožer u jeruzalemskom hotelu King David. Usred sve većeg nasilja i nereda, Britanija je bila prisiljena prekinuti svoj neprovedivi mandat i predati ga novoosnovanim Ujedinjenim narodima. Opća skupština UN-a preporučila je podjelu Palestine na dvije države 1947. godine. Iako su Arapi brojčano nadmašivali Židove u omjeru 2:1, predloženoj židovskoj državi dodijeljeno je 56 posto zemlje, veći dio unutar najplodnijih područja. Arapi, koji su ovu podjelu smatrali nepravednom, odmah su odbacili plan, pokrenuvši građanski rat koji bi progutao dvije zajednice. Traumatično sjećanje na Nakbu U ožujku 1948., Židovska agencija provela je plan Dalet, osmišljen kako bi osigurala kontrolu nad maksimalnim teritorijem u Mandatnoj Palestini u pripremi za uspostavu židovske države, protjerujući ili neutralizirajući palestinske snage i stanovništvo. Izraelski povjesničar Ilan Pappé opisao je plan Dalet kao “nacrt za etničko čišćenje”. U samo nekoliko mjeseci, ovo intenzivno razdoblje nasilja pomoglo je rađanju Države Izrael 14. svibnja 1948. Objava nastanka države Izrael odmah je pokrenula Arapsko-izraelski rat 1948. kada su državu u nastajanju napali njeni neposredni susjedi Arapi. Za Palestince je to razdoblje predstavljalo neublaženu tragediju. Do 1949., kada se prašina slegla, ubijeno je 15 000 Palestinaca, mnogi od njih pogubljeni su u masovnim zločinima počinjenim u selima kao što su Deir Yassin i Tantura; više od 400 palestinskih gradova i sela je ispražnjeno; Izrael je povećao svoj kopneni udio na 78 posto teritorija; a 750 000 Palestinaca ostalo je bez državljanstva u onome što je postalo poznato kao Nakba ili “Velika katastrofa”. Nakba je postala temeljni događaj koji oblikuje palestinski identitet i kolektivno pamćenje. Trajna
Što je Hamas?
Što je Hamas? Hamas je islamistički militantni pokret i jedna od dvije glavne političke stranke na palestinskom teritoriju i upravlja s više od dva milijuna Palestinaca u Pojasu Gaze. U listopadu 2023. Hamas je izveo veliki iznenadni napad na južni Izrael, ubivši više od 1400 ljudi i uzevši desetke drugih kao taoce. Izrael je kao odgovor objavio rat toj skupini i naznačio da njegova vojska planira dugu kampanju kako bi je u potpunosti istrebila. Deseci zemalja proglasili su Hamas terorističkom organizacijom, iako neke ovu oznaku primjenjuju samo na njegovo vojno krilo. Iran mu pruža materijalnu i financijsku potporu, a Turska navodno pruža utočište nekima od njegovih najviših čelnika. Hamasova suparnička stranka, Fatah, koja dominira Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO) i vlada Zapadnom obalom, službeno se odrekla nasilja, iako nije uvijek podržavala taj zavjet, posebno u vrijeme velikih izraelsko-palestinskih napetosti. Podjela u palestinskom vodstvu i Hamasovo nepokolebljivo neprijateljstvo prema Izraelu umanjili su izglede za stabilnost u Gazi. Porijeklo Hamasa Hamas /akronim za Harakat al-Muqawama al-Islamiya “Islamski pokret otpora”/, je utemeljio šeik Ahmed Yassin, palestinski vjerski vođa koji je postao aktivist u lokalnim ograncima Muslimanskog bratstva nakon što je svoj raniji život posvetio pručavanju islama u Kairu. Kasnih 1960-ih, Yassin je propovijedao i obavljao dobrotvorni rad na Zapadnoj obali i u Gazi, okupiranim od strane Izraela nakon Šestodnevnog rata 1967. godine. Yassin je uspostavio Hamas kao politički ogranak Muslimanskog Bratstva u Gazi u prosincu 1987., nakon izbijanja prve intifade, palestinskog ustanka protiv izraelske okupacije Zapadne obale, Gaze i istočnog Jeruzalema. U to je vrijeme Hamasova svrha bila suprotstaviti se Palestinskom islamskom džihadu (PIJ), još jednoj organizaciji čija je predanost nasilnom otporu Izraelu prijetila odvlačenjem podrške Palestinaca od Bratstva. Godine 1988. Hamas je objavio svoju povelju, pozivajući na uništenje Izraela i uspostavu islamskog društva u povijesnoj Palestini. U onome što su promatrači nazvali pokušajem ublažavanja svoje slike, Hamas je 2017. predstavio novi dokument kojim se prihvaća privremena palestinska država duž granice “Zelene linije” uspostavljene prije Šestodnevnog rata, ali i dalje odbija priznati Izrael. Hamas je prvi put upotrijebio napad bombaša samoubojica u travnju 1993., pet mjeseci prije nego što su čelnik PLO-a Yasser Arafat i izraelski premijer Yitzhak Rabin potpisali sporazum iz Osla. Povijesni pakt uspostavio je ograničenu samoupravu za dijelove Zapadne obale i Gaze pod novostvorenim entitetom pod nazivom Palestinska uprava (PA). Hamas je osudio sporazum, kao i međusobno priznanje PLO-a i Izraela, a na što su Arafat i Rabin službeno pristali u pismima poslanim nekoliko dana prije Osla. Godine 1997. Sjedinjene Države proglasile su Hamas stranom terorističkom organizacijom. Pokret je predvodio nasilni otpor tijekom druge intifade, početkom 2000-ih, iako su PIJ i Fatahova milicija Tanzim također bili odgovorni za nasilje protiv Izraelaca. Tko su lideri Hamasa? Hamas ima niz rukovodećih tijela koja obavljaju različite političke, vojne i društvene funkcije. Opću politiku utvrđuje sveobuhvatno savjetodavno tijelo, često zvano politbiro, koje djeluje u egzilu. Lokalni odbori upravljaju osnovnim pitanjima u Gazi i na Zapadnoj obali. Ismail Haniyeh je trenutno politički šef, nakon što je 2017. zamijenio dugogodišnjeg vođu Khaleda Meshaala. Haniyeh djeluje iz Dohe u Kataru od 2020., navodno zato što mu Egipat ograničava kretanje u i iz Gaze. Čelnici Hamasa uspostavili su prisutnost u Kataru nakon što su se posvađali s prethodnim domaćinom, Sirijom, kada su palestinske izbjeglice sudjelovale u pobuni 2011. koja je prethodila Sirijskom građanskom ratu. Neke visoke osobe Hamasa navodno djeluju iz ureda Hamasa u Turskoj. Svakodnevne poslove u Gazi nadgleda Yahya Sinwar, koji je prethodno bio na čelu vojnog krila Hamasa i odslužio je dvadeset dvije godine u izraelskom zatvoru zbog planiranja otmice i ubojstva dvojice izraelskih vojnika. Bio je među više od tisuću palestinskih zatvorenika oslobođenih 2011. godine u zamjenu za izraelskog vojnika kojeg je držao Hamas. Od lipnja 2021. de facto premijer Gaze je Issam al-Da’alis. Marwan Issa i Mohammed Deif zapovijedaju Hamasovim vojnim krilom, brigadama Izz ad-Din al-Qassam. Izraelske snage ubile su osnivača milicije, Salaha Shehadeha, u zračnom napadu 2002. godine. Izraelske snage ubile su Yassina, osnivača Hamasa, 2004. Saleh al-Arouri navodno vodi libanonski ogranak Hamasa. Također je preuzeo vodstvo skupine na Zapadnoj obali nakon internih izbora koji su završili 2021., dok je Meshaal izabran da vodi ured za dijasporu, a Salameh Katawi je izabran da upravlja poslovima zatvorenih članova Hamasa. Kako se Hamas financira? Kao teroristički entitet, Hamas je odsječen od službene pomoći koju Sjedinjene Države i Europska unija (EU) pružaju PLO-u na Zapadnoj obali. Palestinski iseljenici i privatni donatori u Perzijskom zaljevu osiguravali su velik dio financiranja pokreta. Osim toga, neke islamske dobrotvorne organizacije na Zapadu usmjerile su novac skupinama za socijalnu pomoć koje podržava Hamas, što je dovelo do zamrzavanja imovine od strane američkog trezora. Gospodarska situacija u Gazi već je bila užasna prije Hamasova napada na Izrael 2023., a rat koji je uslijedio i dalje pogoršava ekstremno siromaštvo njezinih stanovnika. Egipat i Izrael uglavnom su zatvorili svoje granice s Gazom 2006.–2007., ograničavajući kretanje roba i ljudi na teritorij i iz njega. Dvije zemlje zadržale su svoju blokadu, odsječući teritorij od većeg dijela svijeta i prisiljavajući više od milijun Palestinaca iz Gaze da se oslanjaju na međunarodnu pomoć. Izrael je dopustio Kataru da pruži stotine milijuna dolara pomoći preko Hamasa. Ostala inozemna pomoć uglavnom stiže u Gazu preko PA i agencija UN-a. Godinama nakon početka blokade, Hamas je prikupljao prihode oporezujući robu koja se kretala kroz sofisticiranu mrežu tunela koji su zaobilazili egipatski prijelaz u Gazu; ovo se odnosilo na osnovne namirnice poput hrane, lijekova i jeftinog plina za proizvodnju električne energije na teritorij, kao i građevinski materijal, novac i oružje. Nakon što je egipatski predsjednik Abdel Fatah al-Sisi preuzeo vlast 2013., Kairo je postao neprijateljski raspoložen prema Hamasu, kojeg je vidio kao produžetak svog glavnog domaćeg rivala, Muslimanskog bratstva. Egipatska vojska zatvorila je većinu tunela koji su izbijali na njezin teritorij dok je vodila protuterorističku kampanju protiv ogranka samoproglašene Islamske države na svojoj strani granice, na Sinajskom poluotoku. Od 2018. Egipat je počeo dopuštati ulazak neke komercijalne robe u Gazu preko graničnog prijelaza Salah al-Din pa se računa da je od 2021. Hamas je navodno prikupio više od 12 milijuna dolara
IZRAEL JE ZNAČAJNO PODCIJENIO HAMAS
IZRAEL JE ZNAČAJNO PODCIJENIO HAMAS Način kako je Hamas izveo napad i samo vrijeme napada pokazuje da je ova militantna skupina čekala da uvuče Izrael u bitku upravo kada njoj to najviše odgovara. Masovni raketni udar radi neutralizacije izraelskog obrambenog sustava Iron Dome uoči samog pokretanja napada (priprema napada), masovno korištenje zmajeva za prelet preko sigurnosne ograde i buldožera za njeno probijanje, neutralizacija izraelskih snaga koje su osiguravale granicu pa opće neselektivno ubijanje i otmica predstavlja, vojničkim rječnikom rečeno, operativno iznenađenje. Hamas ne samo da je iznenadio svijet, već je uhvatio i slavne izraelske obavještajne službe – za koje se obično smatra da su među najboljima u svijetu– na spavanju. Izraelska obavještajna služba je, u najmanju ruku ozbiljno podcijenila Hamasove mogućnosti. Može se postaviti pitanje da li je izraelska obavještajna služba možda otpisala ideju o napadu ove snage i obima zbog pretpostavke da će izraelski odgovor biti veoma odlučan i smrtnonosan ali se ne može sa sigurnošću otkloniti odgovor da je Hamas takav odgovor Izraela i očekivao. Pitanje je hoće li se međunarodna potpora Izraelu održati kako se civilne žrtve budu povećavale. Kopneni napad na Gazu, kao izraelski odgovor na ovaj napad, je već uvelike u tijeku i već donosi značajne žrtve na obje strane, posebno među palestinskim civilima. Dok napreduju kroz urbana područja Pojasa Gaze, Izraelske snage se suočavaju s neprijateljem koji se godinama priprema za ovaj sukob. Izrael ne ulazi u kopnenu operaciju naslijepo i nepripremljen. Predvidio je i razvio vojnu doktrinu za borbu u urbanim područjima i podzemnim tunelima, od kojih su mnogi izgrađeni ispod škola, bolnica, izbjegličkih kampova i drugih stambenih područja. Izrael pokušava uništiti veći dio Hamasove mreže tunela iz zraka, ali neizbježno je će Izraelske obrambene snage morati otići u podzemlje gdje će naići na žestok vrlo dobro pripremljen otpor što je izazov čak i za dobro opremljenu i sposobnu napadačku silu kao što je Izraelska vojska (IDF) . “Pustite zvijer da spava dok ne budete spremni”, bila je mantra Mahmouda Ajramija, palestinskog borca koji je obučavao generacije Hamasovih militanata. Hamas posljednje desetljeće radi na jačanju vojnih sposobnosti i razvija umijeće ratovanja u urbanom okruženju kao protutežu izraelskoj tehnološkoj i zračnoj nadmoći. Prema mišljenju vojnih analitičara Hamas su obučavali “najbolji u svom poslu”- Iranska Revolucionarna garda i libanonski Hezbollah. Prema nekim podacima Hamas trenutno ima 40.000 elitnih vojnika, arsenal dronova te raspolaže s oko 30.000 raketa. Hamas nema striktnu vojnu doktrinu. Njegov cilj je nanošenje najveće moguće štete Izraelcima korištenjem mješavine hibridnih i konvencionalnih snaga. Operacije su vrlo decentralizirane. Ne postoji klasična vojna struktura i klasični lanac zapovijedanja već međusobno povezana ćelijska vojna struktura sa određenom hijerarhijom no svaka vojna ćelija ima veliku dozu samostalnosti u odlučivanju i fleksibilnosti u načinu djelovanja u sklopu opće zamisli. Važne lekcije koje je Hamas usvojio u pripremi ovog napada su: Informacijske operacije su važna komponenta ratovanja. Oboreni izraelski helikopteri, uništeni tenkovi ili zarobljeni vojnici i civili pomažu Hamasu da projicira željenu sliku o svojoj vojnoj snazi i sposobnostima. Važnost sigurnih komunikacija. Hamas je uspio osigurati operativnu sigurnost tako što se, figurativno, vratio u “kameno doba” i koristio klasične žične telefonske linije, izbjegavajući uređaje koji se mogu pratiti i hakirati. Jedan od mogućih razloga zašto Izrael nije mogao predvidjeti napad 7. listopada je i taj što je prisluškivao elektroničke komunikacije, dok je Hamas napad planirao komunicirajući preko analognog sustava ili drugog šifriranog sustava, možda uvezenog iz Irana, koji je bio nepoznat Izraelu, Fortifikacijsko uređenje bojišnice. Izgradnja velike mreže tunela kao priprema za dugotrajnu kampanju. Hamas gotovo da više nalikuje Viet Congu nego ISIS-u po načinu na koji se izvode operacije. Vojni analitičari smatraju da su palestinski borci sličniji vojnicima koji su pobijedili američke snage tijekom Vijetnamskog rata jer su Pojas Gaze pretvorili u tvrđavu barikada i zamki, uključujući mrežu tunela u koje se borci Hamasa mogu skloniti tijekom višemjesečnih izraelskih zračnih napada i koristiti ih za brzo premještanje snaga i naoružanja kao i za iznenadne napade, zamke i diverzije. Brzi i snažni iznenadni udari, zamke u zbrci ulica i tunela, zasjede i ostali oblici urbanog ratovanja trebali bi iscrpiti izraelsku vojsku dok bude zaglavljena u labirintima Pojasa Gaze. Uništavanje ove mreže jedan je od ključnih ciljeva a izraelski premijer Benjamin Netanyahu naziva to “drugom fazom” izraelskog kopnenog napada. Pregled do sada poznatih i uništenih tunela unutar Pojasa Gaze Izvor: BBC News, Conversation, Carnegy Europe Preveo i pripremio Stanislav Linić, brigadir HV zu mirovini
Tko ima koristi od rata Izraela i Hamasa?
Tko ima koristi od rata Izraela i Hamasa? Kratkoročno, moglo bi se činiti da će Hamas i Iran profitirati od užasnih događaja koji se odvijaju u Izraelu i Gazi. No, situacija je nestabilna što govori da se pobjednici brzo mogu pretvoriti u gubitnike. Cornelius Adebahr vanjski suradnik na Carnegie Europe. Njegovo istraživanje usmjereno je na vanjsku i sigurnosnu politiku, posebno u vezi s Iranom i Perzijskim zaljevom, na europske i transatlantske poslove te na angažman građana. Čovjek bi, normalno, očekivao da nitko nema koristi od ovog gnusnog, nehumanog terorističkog čina – barem ne dugoročno. Ipak, svijet je okrutno mjesto, a pravda nije uvijek zadovoljena, tako da će netko sigurno vidjeti priliku za ostvarenje svojih ciljeva, među njima i ekstremistički vođe i proizvođači oružja. Ipak, trezvenija analiza zahtijeva oprez, a ne slijepu osvetu. Ako ništa drugo, brzo upotrebljena metafora “izraelskog 11. rujna” ukazuje na golemi obavještajni neuspjeh koji je židovsku državu ostavio užasno nespremnom. Također sadrži važne lekcije o tome što učiniti sljedeće. Iako su Sjedinjene Države imale sva prava — i najveći dio svjetske potpore — uzvratiti udarac teroristima, protraćile su više od trilijuna dolara i mnogo globalne dobre volje svojom vojnom kampanjom koja je uslijedila. Ratovi u Afganistanu i Iraku, u kojima je poginulo gotovo 300.000 ljudi, uglavnom civila, koncentrirali su američke umove i ogromna sredstva na jednu specifičnu svjetsku regiju, omogućivši Kini da se uglavnom neometano uzdigne i postane današnji zastrašujući suparnik Washingtona. Izraelu bi stoga bilo dobro savjetovati da, unatoč šoku, tuzi i opravdanom gnušanju, dobro odmjeri svoj odgovor i razmišlja dugoročno. Može “pobijediti” u ratu protiv Hamasa, kao što su Sjedinjene Države brzo porazile talibane i svrgnule iračkog diktatora. Ipak, odluku o tome što dalje činiti trebalo bi donjeti na osnovu zamisli o tome što država Izrael želi biti za dvadeset godina. Dr. Muriel Asseburg viša suradnica u odjelu za Bliski istok i Afriku Stiftung Wissenschaft und Politik (SWP), Njemačkog instituta za međunarodne i sigurnosne poslove u Berlinu. Njezino trenutno istraživanje usmjereno je na dinamiku sukoba i stvaranje mira na Levantu (posebice Izrael/Palestina i Sirija) Zaista je prerano reći tko će na kraju pobijediti i imati koristi od ove runde rata koji je pokrenut Hamasovim iznenadnim napadom i koji nosi potencijal velikog regionalnog požara i masovnog razaranja. Za sada je trijumfirao radikalizam. Dominira logika nulte sume. S jedne strane, slike Hamasa i palestinskog Islamskog džihada kako preplavljuju graničnu ogradu, infiltriraju se u vojne baze u Izraelu, osvajaju i uništavaju tenkove, izazvale su divljenje mnogih na društvenim mrežama i arapskim ulicama. Zadovoljstvo poniženjem izraelske vojske i otkrivanje njezine ranjivosti natjeralo je ljude da omalovaže zločine počinjene nad izraelskim civilima. Oružana borba se slavi kao jedini održivi pristup oslobađanju Palestine. S druge strane, u Sjedinjenim Američkim Državama i europskim prijestolnicama, mnogi su se čelnici i političari nedvosmisleno stavili na stranu Izraela, ponavljajući potrebu za odmazdom i vojnom pobjedom, ne uzimajući u obzir utjecaj na civile u Gazi. Palestince se ponovno percipira prije svega kao teroriste. Ovaj pristup “s nama ili protiv nas” ostavlja potpuno izolirane Izraelce, Palestince i druge koji se bore za mirnu transformaciju sukoba, jednaka prava i suživot. Caroline de Gruyter spisateljica i novinarka koja živi u Oslu. Dopisnica je za Europska pitanja vodećih nizozemskih novina NRC Handelsblad, članica je Europskog vijeća za vanjske odnose i redovita suradnica Carnegie Europe. U ovoj fazi teško je vidjeti da itko ima koristi od ovog rata. Sami Izraelci i Palestinci ne mogu ništa dobiti od nasilja i eskalacije – ali neke vanjske strane /koje su nam jako dobro poznate/ će nedvojbeno pokušati izvući korist. Izraelsko-palestinski sukob jedan je od nekoliko sukoba u svijetu koji nikada nije riješen i tijekom godina je manje-više zamrznut. Nanosi patnju mnogima, rasplamsava se s vremena na vrijeme, ali zahtijeva previše kompromisa i previše fleksibilnosti od uključenih da bi se jednom zauvijek riješilo. Izraelski vojni povjesničar Martin van Creveld nazvao je takve sukobe “sukobima niskog intenziteta”. U 1990-ima je savjetovao vojskama da napuste svoje klasične ratne doktrine i pređu na policijske poslove. Sada kada se svijet ponovno mijenja, a ravnoteža snaga mijenja u regiji i na globalnoj razini, iznenada se ti sukobi počinju otapati i opet počinju teške borbe. To vidimo u Izraelu i Palestini. Vidjeli smo to u Nagorno-Karabahu prije nekoliko tjedana. Bosna i Kosovo su na rubu. Nažalost, ovi nas primjeri podsjećaju da nema ništa bolje od stvarnih rješenja i istinskog mira – jer od toga, barem, mnogi ljudi u konačnici imaju koristi. Nathan J. Brown profesor političkih znanosti i međunarodnih odnosa na Sveučilištu George Washington, istaknuti je znanstvenik i autor šest dobro prihvaćenih knjiga o arapskoj politici. Još uvijek je potpuno nejasno tko će imati koristi od Hamasove zapanjujuće inicijative – a to bi mogla biti upravo poanta. Već postoje jasni gubitnici: ubijeni izraelski civili; Gaza pod još intenzivnijom opsadom; Izraelski čelnici poniženi; nebitni lideri u Ramallahu; Američki diplomati s planovima u rasulu. Modus vivendi je možda umro. Više od petnaest godina, Izrael i Hamas su pregovarali o nizu uvjeta za Gazu, koristeći brutalno nasilje kako bi prilagodili, ali ne i napustili te dogovore. Ali samo je Izrael vidio rezultat kao neodređen. Nasuprot tome, stanovnici Gaze platili su vrlo visoku cijenu, a Hamas se našao nesposobnim ispuniti svoju samoproglašenu misiju pokreta otpora. I to je navelo neke unutar Hamasa da lakomisleno odbace oprez. Njihov kratkoročni uspjeh je stvaran, ali što sada? Čini se da Hamas djeluje više na temelju molitve nego plana. I nisu sami. Hoće li Izrael ponovno okupirati Gazu? S kojim ciljem na umu? Hoće li neki od okorjelih izraelskih tvrdolinijaša promijeniti svoje stavove? Hoće li Hamas preživjeti i ako hoće, u kojem obliku? Hoće li se Palestinci koji danas zdušno podržavaju Hamas sutra vratiti u nemoćni očaj? Nenamjerne posljedice, a ne taktička smjelost, odredit će tko će – ako itko – imati koristi od Hamasovog kockanja. Kawa Hassan izvršni direktor i stručnjak za Bliski istok s 23 godine iskustva u dizajniranju i vođenju diplomacije, istraživanja, jačanja civilnog društva i razvojnih programa. Ovaj drski napad Hamasa označava kraj klasičnog sukoba između Izraela i palestinskih frakcija. Pojavljuje se novi Bliski
Korijeni i posljedice Hamasove napada na Izrael
Korijeni i posljedice Hamasovog napada na Izrael Sadašnji rat u Pojasu Gaze predstavlja egzistencijalnu prijetnju Hamasu i potencijalno cjelokupnoj palestinskoj državi. Naglašena namjera Izraela da „izbriše Hamas s lica zemlje”, čak i ako to znači višemjesečni rat, imat će duboke dugoročne implikacije za sve aktere u poslijeratnoj ravnoteži snaga i regionalnom poretku na Bliskom istoku. Također, biti će doveden u pitanje i identitet i održivost države Izrael kao zaštitnika židovskog naroda. Međutim, o koncu vise i vitalni interesi cijelog proiranskog tabora na Bliskom istoku – samoproglašene “osovine otpora”, čiji je Hamas postao ključni član posljednjih godina. Ovu grupaciju, predvođenu Iranom kao primarnim dobavljačem naoružanja, znanja i tehnologije, čine libanonski Hezbollah, Pojas Gaze, Sirija, pobunjenički pokret Huti Ansar Allah iz Jemena i brojne grupe iračkih šijita podržavanih od strane Irana. Ova koordinirana i sinkronizirana strateška grupacija je posljednjih godina postala značajan regionalni faktor. Strateški koncept samoproglašene „osovine otpora” je: vojno superiorni akteri poput Izraela, SAD i Saudijske Arabije svojim snažnim vojnim udarima će uvijek moći nanijeti ogromne štete i civilne žrtve. Međutim, iako „osovina otpora” pokazuje ozbiljnu ranjivost, posebno civili i civilna infrastruktura, njeni vojni kapaciteti, sustav zapovijedanja i nadzora te sposobnost kontinuiranog drugog udara ostaju netaknuti. Ovaj se koncept oslanja se na goleme zalihe konvencionalnog naoružanja: nevođenih i vođenih raketa, bespilotnih letjelica velikog dometa i raketa obala-more. U Pojasu Gaze, Libanonu, Jemenu, Iraku i Iranu, ovi vojni kapaciteti osigurani su u podzemnim tunelima koje Iran naziva “gradovima projektila”. U svakoj od ovih zona sukoba, akteri “otpora” iskoristili su ove sposobnosti za podvrgavanje nadmoćnijeg protivnika svojim „pravilima igre”. Značajno je da, iako se potpuno oslanjaju na Iransku vojnu industriju, strateško razmišljanje članova „osovine otpora” je autohtono, nema korjene u iranskom vojnom umijeću već potječe od Hezbollaha, tj. na osnovu iskustava koja se crpe iz sukoba Izraela i Hezbollaha. Dugogodišnji glavni tajnik Hezbollaha Hasan Nasrallah, je objasnio je strateški koncept “otpora”. Prema Nasrallahu, rakete i projektili su sredstva branitelja za kompenzaciju zračne nadmoći napadača. Dakle, sve dok traje ofenziva napadača traju i koncentrirani raketni udari branitelja po gradovima i civilnim ciljevima napadača. Kada napadač zbog civilnih žrtava i pritiska javnog mijenja u konačnici bude prisiljen pokrenuti opći kopneni napad – to je u stvari izjednačavanje uvjeta na bojnom polju. Dakle, vojna invazija se smatra poželjnim ishodom sukoba jer premoć u zračnom prostoru tada više nije presudna i snage na bojnom polju su gotovo izjednačene a to svakako ide u korist branitelja tj. „osovine otpora”. Za Hezbollah se s pravom smatralo da je uspješno izdržao napade izraelske vojne sile u nekoliko sukoba u Libanonu devedesetih i u Libanonskom ratu 2006.godine. U svim tim sukobima, Izrael nije uspio nanijeti odlučujući vojni udarac i uništiti Hezbollah ili na bilo koji način uspješno eksploatirati kritične ranjive točke Hezbollaha. U svim slučajevima, ono što Izrael nije uspio ostvariti vojno, nije mogao postići ni diplomatski i bio je prisiljen tolerirati Hezbollahovo kontinuirano nasilje i ubrzano vojno jačanje. Hezbollah je kasnije aktivno izveo ovaj model u Pojas Gaze, gdje je Hamas učio iz njegovog iskustva i usvojio njegov strategiju. Stoga se sukobi u Pojasu Gaze od Hamasovog preuzimanja vlasti u lipnju 2007. odvijaju po istom scenariju. Hamas sada pokušava odvratiti Izrael i na izraelske napade iznad određenog praga uzvraća snažnim raketnim udarima na Tel Aviv. Nazvavši mogućnost invazije izraelske vojske na pojas Gaze “smiješnom”, glasnogovornik vojnog krila Hamasove brigade Izz ad-Din al-Qassam izjavio je da “devet desetina vojske Al-Qassama nestrpljivo čeka da se suprotstavi bilo kojoj invazionoj vojsci „. U godinama nakon rata između Izraela i Hezbollaha 2006./koji je Hezbollah opisao kao “božansku pobjedu”/ Hezbollah je postao primarna vojna prijetnja Izraelu, posebno nakon što je od Irana preuzeo mnoge napredne sposobnosti te je posljednjih godina znatno umanjio slobodu djelovanja izraelskog ratnog zrakoplovstva nad Libanonom. Trenutačni vojni kapaciteti Hezbollaha /kao i Irana/ sada su daleko napredniji. Tadašnji zapovednik U.S. CENTCOM general Kenneth McKenzie priznao je 2021.: “Iranske strateški kapaciteti sada su golemi… Imaju nadmoć u teatru operacija /ratištu/” McKenziejev nasljednik, Michael Kurilla, izjavio je 2023. da je IRGC “danas neprepoznatljiv u odnosu na prije samo pet godina”. Hamas je nedvojbeno crpio hrabrost i inspiraciju iz svoje suradnje s Iranom i Hezbollahom, te iz osjećaja da cijela “osovina otpora” ima široku potporu. Hamasov vojni glasnogovornik potvrdio je da se Hamasova “razina koordinacije s braćom u osovini otpora povećala”. Nigdje to nije bilo očitije nego u nedavnom intervjuu Saliha al-Arurija, zamjenika zapovjednika Hamasa, koji je krajem kolovoza izjavio da je “odlučan regionalni rat s Izraelom na više frontova ne samo poželjan, nego će se, zapravo, odigrati uskoro“ Upozoravajući da je u dvije do tri godine izraelska desničarska vlada povećala broj židovskih doseljenika na Zapadnoj obali na dva milijuna, Al-Aruri /sa sjedištem u Bejrutu/ rekao je da postoji “interes da se odnos snaga promijeni regionalnim ratom…postoje faktori koji su izuzetno aktivni po tom pitanju i koji o tome raspravljaju.” Al-Aruri je zaključio da bi ukoliko izbije rat “Izrael doživio poraz bez presedana u svojoj povijesti i bio podvrgnut novoj realnosti. Sve će se promjeniti…njegov položaj, način na koji ga svijet gleda…njihovo samopouzdanje…a također i vjerovaje onih u regiji koji se nadaju da će im Izrael i dalje služiti kao jamac i zaštitnik – sve će se to promijeniti.” Tjedan dana nakon što se je Hamas obračunao s Izraelom na način koji izraelski čelnici već nazivaju najgorom katastrofom nanesenom židovskim civilima od holokausta, Al-Arurijeve riječi zvuče dalekovidnije nego što je itko mogao zamisliti prije 7. listopada 2023. Izrael će sada poduzeti akciju koja će vjerojatno ugroziti vitalne interese njegovih neprijatelja, povećavajući time vjerojatnost da se trenutni rat proširi na cijelu regiju. Kako god se stvari razvijajale ovo bi moglo na više načina promijeniti – kako Izrael tako i cijeli Bliski istok. Daniel Sobelman znanstveni je novak pri Bliskoistočnoj inicijativi Belfer centra za znanost i međunarodne poslove škole Harvard Kennedy i docent međunarodnih odnosa na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, Izrael. Bivši dopisnik Haaretza za arapska pitanja, dr. Sobelman opširno je objavljivao o sukobu Izraela s Hezbollahom i “osovinom otpora” više od dva desetljeća. Izvor: nationalinterest.org , 14.10.2023. Preveo i uredio Stanislav Linić, brigadir HV u
