Provedbom prvih slobodnih višestranačkih izbora 22. travnja 1990. i raspadom SFRJ dio pobunjenih Srba potpomognutih JNA tijekom ožujka i travnja 1991. blokiraju se prometnice diljem Hrvatske ocrtavajući granice izmišljene  tzv. „Republike srpske“. Poslije „Krvavog Uskrsa“ 31. ožujka 1991. bilo je jasno da će se zamišljene granice pokušati zauzeti oružanim sukobom na čijoj se meti našao i Otočac sa širom okolicom.

Tijekom ožujka i travnja dolazi do eskalacije velikosrpskih ideja pa tako skupina pobunjenih Srba potpomognutim JNA, blokira prometnicu Otočac-Vrhovine-Korenica, a kasnije tijekom srpnja događa se ubojstvo policajaca na Žutoj Lokvi,  Brlogu Šajnerici te je blokirana i glavna prometnica Otočac-Žuta Lokva , nemogućnost prometovanja prema Senju i Zagrebu. U tim okolnostima Otočac se našao u poluokruženju , okružen selima s većinskim srpskim stanovništvom te  vojarnom u centru Otočca i u Ramljanima, i još dvama skladištima oružja na rubnim dijelovima grada. Jedina slobodna prometnica ostala je Otočac-Senj , preko Krasna.

Tijekom mjeseca srpnja na rubne dijelove Otočca, na Gornju Dubravu padaju i prve granate. Pomoću pete kolone najavljuje se opći napad na Otočac s ciljem izazivanja panike među stanovništvom i braniteljima. Daljnjom eskalacijom sukoba bilo je razvidno da policijske snage s pješačkim naoružanjem i jednim minobacačem od 120 mm potpomognute snagama ZNG-e i Narodne zaštite neće biti dostatne, da se suprotstave daleko nadmoćnijem neprijatelju koji raspolaže jakim topništvom, oklopnim postrojbama i zrakoplovstvom. Bilo je jasno da se takovoj sili može suprotstaviti jedino vojna sila, koja u svom sastavu ima topništvo i oklopne  postrojbe. Valjalo je razmišljati kako doći do oružja.

U prilog tome znakovita je, časna izjava vodnika Ivana Medvodovića, pripadnika JNA koji je pobjegao iz otočke vojarne i izjavno na HRT-i  da će JNA izvršiti agresiju na Otočac i  Plitvička jezera. Nakon toga Krizni štab u Otočcu ustrojava „Knjigu dragovoljaca“ u koju se stanovnišvo Otočca masovno upisuje , a ista  je kasnije bila od velike pomoći u ustrojavanju postrojbi.

Prvi koraci do nabavke  oružja, ostvareni su angažiranjem saborskih zastupnika, Kriznog stožera i gradskih vlasti Otočca koji su u kontaktu s MORH-om i MUP-om radili na jačanju policijskih snaga i na ustrojavanju postrojbi ZNG-e. Tome je prethodio preustroj prijašnjeg Štaba TO  u Teritorijalnu obranu ZNG-e za čijeg se zapovjednika postavlja Milan Jurković, a za zamjenika Drago Bilović.

Zapovijed za ustrojavanjem satnije ZNG i prvo naoružanje stiglo je iz MORH-a sredinom srpnja, nakon čega je pristiglo naoružanje u tajnosti podijeljeno u selu Prozor, a kasnije i izvedena kratka obuka  u rukovanju istim u selu Švica. Tada je ustrojena prva satnija. Nešto kasnije sredinom kolovoza stiglo je 110 automatskih pušaka od 11.brigade ZNG-e i time je ustojena i druga satnija ZNG-e, koja odmah preuzima položaje od policije na rubnim dijelovima grada, točnije Dubravi. Otočac i okolica u to vrijeme izloženi su žestokim topničkim napadima iz Starog Sela, Poduma, Doljana, Glavaca, Škara i Zalužnice te neposredno iz vojarne u centru grada. Na grad i okolna naselja dnevno pada više tisuća granata raznih kalibara. Neprestano granatiranje utječe na život i rad cjelokupnog stanovništva.1. kolovoza izvršen je žestoki topničko-pješački napad na Otočac koji su pripadnici ZNG-e , policije  i Narodne zaštite uz nadljudske napore , pješačkim naoružanjem uspjeli odbiti. Situacija na bojištu svakim danom se usložnjava i eskalacijom sukoba na širem području Otočca i Brinja, ukazuje se potreba za ustrojavanjem veće postrojbe, ranga brigade.  

U tom razdoblju prema Odluci Kriznog štaba i gradskih vlasti za zapovjednika je postavljen Davor Peitel, a za zamjenika Drago Bilović. 14. rujna stiže zapovijed vrhovnog zapovjednika dr Franje Tuđmana za blokadom vojarni u cijeloj Republici Hrvatskoj.Tako je blokirana i kasarna „Vladimir Četković Vlado“ u Otočcu i vojarna-skladište u Ramljanima. Pri čemu im je isključena struja, zatvorena voda, izvršena zaprjeka krstilima, autobusima i zapriječnim minama. U blokadi su sudjelovali, pripadnici ZNG, policijske postrojbe, pripadnici Narodne zaštite, vatrogasci i ostalo stanovništvo. Time je onemogućena komunikacija pobunjenih Srba i snaga JNA u vojarni. Nakon toga uslijedio je žestoki odgovor agresora koji su hrvatski branitelji uspješno odbili.

16. rujna blokadom i pregovorima predana je vojarna Ramljani gdje je zarobljena manja količina naoružanja i rezervoari sa šest i pol milijuna litara goriva.

Nakon četverodnevne borbe i opsade,  17. rujna 1991. zauzeta  je vojarna u Otočcu pri čemu je zarobljeno 126 neprijateljskih oficira i vojnika te velika količina pješačkog naoružanja, divizion haubica,divizion protuzrakoplovnih topova, velika količina minobacača 82mm i 120mm, oko stotinjak vučnih i drugih vozila i samovozni protuzrakoplovni top praga 30mm.

Zbog mogućnosti djelovanja zrakoplovstva, sva tehnika iz vojarne izvozi se u okolna sela. Odmah se pristupa  dekonzervaciji oružja i dodatnom pozivanju dragovoljaca po vojnim specijalnostima. Na Zbornom mjestu Šumećica već su ih čekali već određeni zapovjednici postrojbi koji ustrojavaju i dijele naoružanje. Ustrojava se mješoviti artiljerijski divizon haubica 105mm i bitnice minobacača 120mm, divizion protuzračne obrane od topova 20/3 i 20/1, vod samostalnih topova30/2 praga i četiri lansirna mehanizma strijela 2M. Istovremeno se ustrojavaju satnija veze i logistička satnija, a nešto kasnije vod protuoklopnih topova T-12 100mm, bitnica topova ZIS, vod topova B1 76mm te  mješovita oklopna satnija od dva voda tenkova T-55 i voda oklopnih transportera.

Preustrojavaju se i nadopunjuju pješačke postrojbe, ustrojava se Otočka bojna, bojna Ličko Lešće, Sinac, Čoviće i bojna Brinje. Novoustrojenim postrojbama potpomognuti dijelom snaga iz Brinja, Senja i Crikvenice 26. rujna vrši se napadna akcija „Medvjed“kojom se oslobađa Brloška dolina i Žuta Lokva, a time deblokira Otočac iz skoro potpune blokade. Neprijatelj je tada doživio  prvi, potpuni, vojnički poraz. Prometnica Otočac-Žuta Lokva je slobodna,ali je i dalje nesigurna jer se nalazi u dometu neprijateljskog topništva. Zapovjedništvo ZNG-e stoga donosi odluku o oslobađanju Drenovog Klanca i Starog Sela.  Napadna akcija kodnog naziva „Drenjula“ izvodi se 13. listopada 1991. Akcija djelomično uspijeva jer snage jedne brigade nisu bile dovoljne za držanje prve crte u dužini od 48 km i vršenja napadnih akcija. U tom pogledu vrše se pregovori s 111.riječkom brigadom o uključivanju na otočko bojište.

Paralelno s vojnim aktivnostima, vršila se energična aktivnost političkih struktura za priznanjem novostvorene brigade. Nakon zajedničkih napora saborskog zastupnika dr. Dražena Bobinca i vladajućih struktura i Kriznog stožera u Otočcu, MORH-e odobrava ustrojavanje brigade. Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga dr. Franjo Tuđman 19. listopada donosi odluku i izdaje zapovijed za ustrojavanje 133. brigade ZNG-e. Po knjizi ustroja 100-200, brigada ZNG-e R, imala je 1930 pripadnika, naoružanih uglavnom pješačkim naoružanjem  i oruđima. Za zapovjednika postavljen je Davor Peitel, a na prijedlog Mate Bunjevčevića -Belsona, Kriznog stožera i zapovjedništva, brigada dobiva ime „Ban Josip Jelačić“.

133.br. ZNG-e od zarobljenog naoružanja imala je ustrojen mješoviti artiljerijski divizion, divizion protuzračne obrane, mješovitu oklopnu satniju, mješovitu protuoklopnu satniju POLK 9K 11, brigadni sanitet i vod vojne policije. Tadašnje brojno stanje bilo je 2450 pripadnika. 27. listopada 1991. u sastav 133. brigade ulazi vod „Meduza“ iz Senja pod zapovjedništvom Milana Prpića- Meduze i Rapski vod s otoka Raba.

Početkom studenoga na područje Brloga stacionira se 111. brigada ZNG-e, „ Zmajevi“ Rijeka. Zapovjedništvo 133. i 111. brigade 4. studenoga organizira i provodi napadno-oslobodilačku akciju za oslobađanje Drenova Klanca u dužini 8 km i Starog Sela. S obzirom da nije bilo momenta iznenađenja , dočekani su žestokim otporom neprijatelja i nastavili borbe do 7. studenoga kada se u potpunosti oslobađaju sela Drenov Klanac i Staro selo. Ovoga puta neprijatelj doživljava totalni poraz uz velike gubitke u ljudstvu i tehnici.

Zapovijeđu ministra obrane Gojka Suška 13. studenoga 1991. brigada u preustroju dobiva naziv 133.brigada HV.

U tom vremenu , 16. studenoga, Treća pješačka bojna Brinje sa snagama iz Ogulina oslobađa selo Glibodol tri dana kasnije prihvaća izbjegle iz Saborskoga.

 Zauzimanje sela Čanak od stane agresora koji napreduje prema Ramljanima i Ličkom Lešću, namjenski organiziranim snagama A-bojne 111. i 133. brigade izvršen je protunapad od 11. do 15. prosinca i sprječava zauzimanje Ramljana, a samim time i presijecanje prometnice Otočac- Gospić. Zbog stalnog djelovanja neprijateljskog topništva iz Poduma po gradu, 30. prosinca 1991. snage 133. brigade vrše napad i osvajaju sjeverozapadne dijelove brda Um, ali potpisivanjem Sarajevskog primirja 4. siječnja, po zapovijedi se vraćaju na početne položaje.

 Na zamolbu gradskih vlasti i zapovjedništva 133. brigade, 5. travnja 1992. Otočac posjećuje kardinal Franjo Kuharić u pratnji monsinjora Antona Tamaruta. Nakon svete mise  u polusrušenoj crkvi Presvetog Trojstva blagoslivlje vojarnu „ Ban Josip Jelačić“ pritom izriče da prvi put u životu blagoslovi jednu vojarnu.

Jedno vrijeme u 133. brigadi, provodi se specijalistička obuka novaka topničko i oklopno-mehanizirane specijalnosti.

Preustrojem Hrvatske vojske kratko vrijeme sukladno potrebama, brigada se preustrojava u Taktičku grupu 133. Ustrojavanjem 9. gardijske brigade 9. studenoga 1992.  i gašenjem 118. brigade Gospić,  u ustroj 133.brigade, ulazi jedna bojna iz Gospića i postaje 3. bojna 133. brigade. Time se mijenja i pojas odgovornosti. 133. brigada HV sada vrši obranu od Velebita do Kapele u rasponu od 68 km.

Temeljem zapovijedi načelnika Glavnog stožera HV od 2. velače 1993. , 133. brigada dužna je podrediti snage jedne ojačane satnije za borbena djelovanja na području Maslenice, od Rovanjske do Tulovih greda.  Pri časnom izvršenju ove zadaće život je izgubilo 12-est pripadnika 133. brigade.

Zapovjedništvo Zbornog područja Gospić 21. ožujka donosi zapovijed o novoj podjeli odgovornosti i podređivanju postrojbi, tako da se 3. bojna Gospić podređuje 9.gardijskoj brigadi i vrši obranu Gospića, a 133. brigada dobiva svoj stari pojas odgovornosti Čanak-Sinac-Dubrava-Sveta Petka.

Od 1. travnja 1993. na dužnost zapovjednika brigade postavljen je Drago Bilović. Zbog njegovog  odlaska u Zapovjedno stožernu školu, na dužnost vršitelja dužnosti postavljen je Franjo Janković.

U sklopu preustrojavanja Oružanih snaga RH 3. listopada 1994. dotadašnja 133. brigada HV, preimenuje se u 133. domobransku pukovniju. Za nositelja ustroja i zapovjednika postavljen je Drago Bilović.

U periodu primirja 133. domobranska pukovnija se dodatno popunjava, utvrđuje i podiže borbenu gotovost. 15. ožujaka 1995. dužnost zapovjednika pukovnije preuzima Ivica Brajković.

4. kolovoza 1995. 133. domobranska pukovnija aktivno sudjeluje u Vojnoredarstvenoj operaciji „Oluja 95“ u okviru Zbornog područja Gospić. Pukovnija prvom bojnom napadno djeluje na pravcu Vrbovice -Dabar-Petrinić Polje. Kako je neprijatelj na uporištu Um imao tri tenka i snažno topništvo, odlukom Zbornog područja tim smjerom se nije napadalo tako da je druga bojna branila grad i nije vršila napadna djelovanja.

Treća bojna imala je zadaću blokade prometnice Otočac- Vrhovine, a kasnije ovladavanjem naselja Vrhovine. Prva bojna uz snažnu topničku potporu u podnevnim satima  13:15 ovadava Dabrom i dabarskom dolinom, sutradan napreduje prema Vrhovinama i ovladava njima , prvim oslobođenim selom Zbornog područja Gospić.

Nakon izvršenja prve zadaće Zborno područje Gospić pregrupira snage i 133. domobranska pukovnija smjenjuje snage 118. brigade  na hrvatskoj  granici kod Donjeg Lapca na rijeci Uni  od Kulen Vakufa  i Kestenovca do Malog i Velikog seoca.

Tijekom Vojnoredarstvene operacije „Oluja 95“  život je izgubilo 19 pripadnika 133. domobranske pukovnije. Po izvršenoj zadaći pukovnija se vraća u Otočac gdje joj je pripremljen svečani doček. U narednom periodu se demobilizira i 1. prosinca 1999. gasi. Kroz redove 133. brigade je prošlo 6887 ljudi, a poginulo je 112 pripadnika brigade.

Zapovjednici 133.br. ZNG/HV bili Davor Peitel i Drago Bilović, zapovjednici 133. domobranske pukovnije bili su Drago Bilović i Ivica Brajković, vršitelji dužnosti zapovjednika brigade bio je Franjo Janković, a vršitelj dužnosti zapovjednika pukovnije Zdravko Orešković.

133.brigada ZNG je 22.svibnja2006. dobila odličje Red Nikole Šubića Zrinskog za iskazano junaštvo njihovih pripadnika od Predsjednika Republike Hrvatske.

Nakon završetka Domovinskoga rata bivši pripadnici 133. brigade ZNG -e i nadalje se okupljaju, druže i posjećuju mjesta poginulih suboraca.

Udružuju se u udruge i obilježavaju spomendane značajnih događaja te i dalje gaje međusobna prijateljstva s pripadnicima brigade iz drugih mjesta npr. Rijeke, Raba, Krka, Crikvenice, Senja, Brinja, Paga, Pule i drugih.

Zapovjednici brigade surađuju sa školama držeći predavanja o Domovinskom ratu   u smislu njegovanja domovinskoj odgoja i prenošenja povijesne istine živom riječju, mladim naraštajima.