HRVATSKA VOJSKA U DOMOVINSKOM RATU 1991.-1995.

HRVATSKA VOJSKA
u Domovinskom ratu 1991.-1995.

ZNAKOVLJE

RATNI ZAPOVJEDNICI

general bojnik Mirko Norac

ZNAKOVLJE

RATNI ZAPOVJEDNICI

general bojnik Mirko Norac
brigadir Zvonko Brajković

9.gardijska brigada "Vukovi"

Ustrojavanje 9. gbr službeno započinje po zapovijedi Vrhovnog zapovjednika OSRH dr. Franje Tuđmana od 01. studenog 1992. godine. Za nositelja ustrojavanja nove postrojbe pod nazivom 6. gardijska motorizirana brigada određen je zapovjednik 118. brigade HV-a, pukovnik Mirko Norac, koji je nedugo zatim imenovan njezinim zapovjednikom. Ratni zapovjednik nakon Mirka Norca bio je Zvonko Bajković, te vršitelji dužnosti: Milan Čanić-Bićo, Zdravko Klanac, Frane Tomičić i Ante Došen.

Prvotnu jezgru 6. gardijske motorizirane brigade – “Vukovi” činili su pripadnici domicilnih 118. i 133. brigade te 111. i 128. riječke brigade HV. Brigada je naziv 6. gmtbr nosila do lipnja 1993. kada joj je naziv promijenjen u 9. gardijska motorizirana brigada.

Nedugo po osnutku brigadu su čekale teške zadaće. Zapravo, dva mjeseca po formiranju postrojbe uslijedila je akcija “Maslenica”, gdje je 9. gardijska brigada svojim uspješnim djelovanjem na pravcu Rovanjska – Jesenice – Tulove Grede, slomila otpor neprijatelja u rekordnom vremenu. Za uspješno obavljenu zadaću tijekom akcije “Maslenica” general zbora Janko Bobetko posebno pohvaljuje okl.bojnu 9. gbr, kao i cijelu brigadu na čelu sa zapovjednikom.

Po povratku u Liku, brigadu očekuju svakodnevni sukobi sa neprijateljem na crti bojišnice od Otočca do Gospića duge gotovo 50 km. Od skupine dragovoljaca 9. gbr izrasla je moderna postrojba osposobljena za izvršavanje najsloženijih zadaća.

To se ubrzo pokazalo u akciji “Medački džep” 09.09.1993. godine, kada je u svega nekoliko sati slomljen otpor neprijatelja u potezu od s. Divosela do s. Medka, dubine oko 7 km. I oslobođeno 48 kvadratnih kilometara privremeno okupiranog teritorija RH. U ovoj akciji 9. gbr bila je nositelj glavnog udara uz SJP MUP-a.

Novo bojno djelovanje za postrojbu uslijedilo je 05. ožujka 1994. godine kada je neprijatelj napao i zauzeo dominantnu kotu zvanu Repetitor na planinskom masivu Ljubovo i time otvorili mogućnost za daljnje napredovanje Ličkim poljem. Tada je u pomoć pričuvnim brigadama, koje su osiguravale crtu bojišnice, upućena 9. gbr. Poslije silovite bitke, zbog velikih gubitaka neprijatelj je bio prisiljen napustiti zauzeto područje.

Po zapovijedi MORH, 84. gardijska bojna – “Termiti”, 09. ožujka 1995. godine prelazi u ustrojbenu strukturu 9. gbr, te preuzima naziv 2. pb 9. gbr. Ova postrojba drži crtu obrane na Velebitu, a 25.07.1995. godine sudjeluje u operaciji “Ljeto-95” za koju dobiva pismenu pohvalu od Vrhovnog zapovjednika OS RH i Načelnika GS OS RH.

Najveći ispit 9. gbr bila je akcija “Oluja”, sa zadaćom zauzimanja strateški važnog položaja Ljubovo i daljnje napredovanje prema državnoj granici. Zauzeti Ljubovo značilo je slomiti tzv. Krajinu, taj masiv bio je okosnica neprijatelja i simbol njihove državnosti. Iako je naišla na jak otpor neprijatelja, 9. Gardijska brigada uspjela je ovladati Ljubovom, izbiti na komunikaciju Lički Osik – Bunić, te ostvariti daljnje napredovanje preko Bunića i Udbine ka državnoj granici. Istovremeno, složen pravac bojnog djelovanja imala je 2. pb 9. gbr, koja je po ovladavanju neprijateljskih položaja na Velebitu izmještena na području Gračaca, gdje je nastavila bojna djelovanja prema Srbima u pravcu državne granice sa BiH.

Nakon operacije “Oluja”, postrojbe 9. gbr dobivaju zadaće na osiguranju državne granice na samom jugu RH. Po završetku Domovinskog rata, 9. gardijska brigada provodi obuku svojih postrojbi, ustrojava selekcijsko središte za obuku stacionirano u Zadru, kroz dvanaest selekcijskih kampova prošlo je 788 kandidata koji su postali pripadnici brigade.

Nakon završetka Domovinskog rata brigadom su zapovijedali: Miodrag Hećimović, Jozo Šerić, Blaž Beretin i Saša Katalinić. Brigada tijekom svog mirnodopskog postojanja uspješno provodi sve zadaće, do preustroja OSRH, kada dolazi do njenog raspuštanja 31. ožujka 2008. godine. Brigada ulazi u sastav 1. gardijske brigade TIGROVI, te zatim u motoriziranu gardijsku brigadu 1. bojne gardijske motorizirane brigade “Vukovi” smještene u Vojarni Eugen Kvaternik u Gospiću, koja kroz naziv i djelovanje čuva spomen na ratnu 9. gardijsku brigadu Vukovi.

  1. gardijskoj brigadi dodijeljen je čitav niz odlikovanja i pohvala, a na svoju 10. obljetnicu 2002. godine odlikovana je Redom kneza Domagoja sa ogrlicom. Povodom 20. obljetnice brigade brigadi je dodijeljena Povelja Predsjednika RH.

Tijekom njenog postojanja kroz postrojbu je prošlo oko 5000 pripadnika. U temelje slobodne i neovisne Republike Hrvatske i pobjedu u Domovinskom ratu svoje živote je ugradilo 56 pripadnika Devete gardijske brigade, 211 pripadnika brigade je u ratu ranjeno odnosno stradalo. Za vrijeme postojanja brigade njeni pripadnici su izradili spomen obilježja u vojarnama i na mjestima pogibije, spomen sobu u sklopu kapelice u vojarni Eugen Kvaternik u Gospiću te zajedno sa veteranima trajno skrbe za njihova počivališta. Gradovi i općine su kao znak zahvalnosti postrojbi i njenim poginulim pripadnicima dodijelili nazive ulica i trgova u Gospiću, Ličkom Osiku, Udbini i Sukošanu, a matična vojarna Eugen Kvaternik u Gospiću nosi naziv Vojarna 9. gardijske brigade Vukovi. 9. gbr ne treba pisca povijesti, njezini su je pripadnici sami pisali, u nju su utkali sami sebe i time dokazali da im je mjesto među najboljima.

Izvor: lika-online.hr

ZNAKOVLJE

RATNI ZAPOVJEDNICI

brigadir Joko Đipalo
brigadir Miodrag Hećimović

128.brigada HV „Sveti Vid” Rijeka

Povijest 128. brigade usko je vezana s ustrojem tadašnje Teritorijalne obrane na području grada Rijeke.

Početkom srpnja 1991. godine velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku dobija sve više na zamahu: otvoreni oružani napad na istočnu Slavoniju, otvara se ratište na Banovini, minobacačkim projektilima su zasuti Otočac i Gospić čime se otvara još jedno, ličko krizno žarište…

Na širem području Rijeke u tijeku je samoorganiziranje dragovoljaca i odlazak, pojedinačno ili u skupinama, na ratišta u RH (Specijalna jedinice MUP ”Ajkule”, HOS, 111.br HV). U kolovozu se formira „A” bojna 111.brigade a u Rijeku stiže prvih 1000 prognanika iz okupiranih i ugroženih područja.

Hrvatska Vlada proglašava djelomičnu mobilizaciju u kriznim područjima. Brigada koja će kasnije nositi ime 128. br HV prvi put se postrojila u Omladinskom naselju »Lovorka Kukanić« na Rujevici pod nazivom brigade TO Rijeka. U periodu od 4. do 8. rujna 1991. godine izvršeno je smotriranje svih ustrojbenih dijelova brigade, a pozivu se odazvalo 87,80 posto vojnika, tj. njih oko 6.700.

Brigada je u samom početku imala 4.600 ljudi.

Početkom listopada 1991.godine mobilizira se 3.pb brigade TO Rijeka i upućuje na Platak sa zadaćom obučavanja i pripreme za predstojeća djelovanja te spremnosti za sudjelovanje, zajedno sa ostalim snagama u sprečavanju spajanja garnizona JNA iz Klane, Delnica i Rijeke. Obuka je trajala 10 dana a za 3. bojnom slijede 1., 2. i 4. bojna sa istovjetnim zadaćama.

U rujnu 1991.godine Ministarstvo obrane RH donosi odluku o ustrojavanju Glavnog Stožera OS i Operativnih zona Osijek, Bjelovar, Zagreb, Karlovac, Rijeka i Split.

Dotadašnji Krizni štabovi ispunili su svoju zadaću, izgubili pravo zapovijedanja te postali stožeri civilne vlasti sa zadaćom provedbe najširih obrambenih priprema. U sklopu tih odluka donesena je 22.10.1991.godine i odluka da se brigada TO Rijeka preimenuje u 128.brigadu ZNG te se taj datum obilježava kao Dan 128.br HV „Sveti Vid” Rijeka. Ratni zapovjednici brigade bili su brigadir Joko Đipalo i brigadir Miodrag Hećimović

Tijekom listopada i studenog brigada nastavlja sa obučavanjem i borbenim aktivnostima: sudjelovanje u blokadi vojarni na Trsatu i u Dragi te osiguranje mirnog napuštanja Rijeke od strane 13.Korpusa JNA.

Odlazak na ličko ratište:

Početkom 3.listopada 1991.godine 128.brigada HV se prema odluci Vrhovnog Zapovjednika OSRH razmješta u šire područje Gospića I Perišića sa općom zadaćom uspostave crte obrane I sprečavanja prodora neprijatelja prema Karlobagu, Gospiću I Otočcu.


U skladu sa tom Odlukom a po izvršenju hodnje smjerom Rijeka-Senj-Karlobag-Gospić 128. Br HV posjeda položaje kako slijedi:

  • 3/128. Se pretpodređuje 118.br ZNG I raspoređuje se na crti: Lički Novi- Divoselo- Jasikovac – Ornice – Lički Ribnik – Bilajska kosa.
  • 1/128. Nakon hodnje 05.10.19911.g. raspoređuje se I ojačava borbeni poredak Perušićke bojne 118.brigade radi ojačanja obrane grada Perušića.
  • 2/128. Raspoređuje se početno u Đački Dom u Gospiću gdje dobiva zadaću da izdvoji dio snaga za obranu sela Čanak. U tu svrhu 09.12.91. izdvaja jednu satniju I u kasnim popodnevnim satima raspoređuje se u obrani s.Čanak. slijedećeg dana, 10.12.91. godine jake paravojne snage neprijatelja napadaju selo Čanak. U žestokoj borbi u okruženju gine pet pripadnika 2/128. a više biva ranjeno I zatobljeno te kasnije Zatočeno u Kninu. Ostaci satnije se izvlače I šalju u Rijeku. 2/128 se rasforira a njen sastav se raspoređuje: Jedna satnija i prateći vod 2. bojne ulaze u sastav 1. bojne, a jedna satnija i MB vod u sastav 3. bojne 128. br ZNG-e.
  • 4/128. koja krajem prosinca 91. stiže u područje na ličko ratište, u tijeku rasporeda po crti bojišnice biva napadnuta I u topničkom napadu 24. Prosinca na grad Gospić trpi gubitke I pogiba joj četiti pripadnika u Đačkom domu u Gospiću. Četvrta bojna se poslije ovog izvlači u Rijeku gdje se od njenog sastava I sastava jedne satnije stare 2.bojne oformljava nova 2/128 koja se nakon izvršene doobuke ponovno šalje na ličko ratište, u u šire područje Perušića, s.Kvarte gdje se raspoređuje na crti bojišnice.

Tijekom borbenih djelovanja 1991/1992.g. 128.br ZNG-e ima 19 poginulih pripadnika na prvoj crti bojišnice. Unatoć gubicima 128. br ZNG-e svoje zadaće cjelosti ispunjava, te na crti bojišnice dočekuje međunarodno priznanje RH. Po zapovijedi GS OS RH brigada se 17.srpnja izvlači u Rijeku, demobilizira i prelazi u pričuvu.
U periodu 1993.-1995. 128.br HV- Sv.Vid izvršava zadaće u organizaciji obrane istočno od Gospića uglavnom po borbenim skupinama (ojačanim bojnama).

Tijekom operacije „Bljesak-95” 128.br HV-Sv.Vid nalazi se na bojišnici istočno od Gospića  i dobija zadaću da sa ojačanom 2. bojnom posjedne područje oslobođeno u operaciji „Medački Džep-93”, koje je HV bila prisiljena napustiti pod pritiskom međunarodne zajednice. Ubrzo potom slijedi demobilizacija 2.pb.
Početkom srpnja 1995.g. 128.br HV „Sveti Vid“ (-2.pb) posjeda crtu bojišnice Stipanov grič – Perušić gdje se vrši završna obuka za napadna djelovanja i preciziraju zadaće po postrojbama. Ponovnom mobilizacijom 2. bojne, 02. 08. 1995.g. postaje jasno da akcija konačnog oslobađanja okupiranih teritorija RH nije više pitanje dana nego sata.

128.br u VRO „OLUJA”

U Vojno-redarstvenoj operaciji „Oluja” 128.br HV „Sveti Vid” – Rijeka dobiva zadaću za napad na smjeru s. Ramljani-s.Trnavac-s.Homoljac-s.Vrelo-grad Korenica.

Napadna djelovanja počinju u zoru 4.kolovoza 1995.godine u 05,00 sati. Sveopćem pješačkom napadu prethodi snažna topnička priprema.

Do ranih popodnevnih sati oslobođena su sva sela na smjeru djelovanja a grad Korenica oslobođen je 6.kolovoza 1995.godine i odmah potom su se je na zgradi pošte zavijorile zastave Republike Hrvatske i 128.br.HV “Sveti Vid”-Rijeka – uspostavljeno zapovjedno mjesto brigade.

Postrojba se prikuplja i pregrupirava za dalje djelovanje a istovremeno se demobilizira 2.bojna. U slijedećim danima snage 3.bojne izbijaju preko Plješevice na rijeku Unu i, napokon, na granici Republike Hrvatske formiraju crtu obrane.

Sukladno zapovijedi ZP Gospić, dio zapovjedništva brigade i ojačana 1.pješačka bojna vrše hodnju smjerom Korenica-Bruvno-D.Lapac-Srb-Lička Kaldrma-Drvar i raspoređuje se na crti bojišnice u predjelu naselja Oštrelj ispred Bosanskog Petrovca.

Po završetku VRO „Oluja” 3. bojna se vraća u Rijeku a  Borbena skupina 128. br (ojačana 1.bojna) priprema se na Krivom Putu, iznad Senja za eventualno vojno oslobađanje istočne Slavonije. Ovaj dio brigade vratio se svojim domovima tek nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, sredinom prosinca 1995.godine.

Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske i Vrhovnog Zapovjednika OS RH, 128.brigada Hrvatske vojske „R” odlikovana je Ordenom Nikole Šubića Zrinjskog.

U sastavu brigade tijekom rata je sudjelovalo više od 7 i pol tisuća branitelja, uglavnom iz Rijeke i okolice, od kojih su 25 dali svoje živote za obranu Hrvatske, a 150 ih je ranjeno.

Poginuli

Skupne pogibije na ličkom bojištu 1991./1992.godine

  • Čanak

U nizu zločina koje je okupatorska vojska počinila na prostoru Like tijekom agresije na Hrvatsku, onaj koji se dogodio 10. prosinca 1991. u selu Čanak snažno je potresao Liku i Primorsko-goransku županiju.

Za 2. bojnu 128. brigade HV-a bio je to crni dan, ubijeni njeni pripadnici Milenko Benaš, Zlatko Liker, Ivan Radica i Ivoslav Škaron, a ranjeni i zarobljeni: zapovjednik bojne, Franjo Matašić (umro je u Beogradu na VMA pod čudnim okolnostima) i pripadnici saniteta dr. Aldo Ivančić, Ante Čargonja, Ranko Srok, Vlado Leoni, Nikša Karamatić i Milan Tomšić  te pripadnik  ZNG Petar Špoljarić i mještanin Joso Šnjarić. Zarobljenici su smješteni u zatvore u Kninu i Korenici i kasnije razmijenjeni.

  • Đački dom Gospić

4.bojna 128.brigade Upućena je na ličko ratište 20. prosinca 1991.godine i odmah po dolasku je smještena u Đački dom u samom središtu Gospića. U Đačkom domu boravi do 24.12. kada dobija zapovijed za polazak i posjedanje položaja.

U isčekivanju transporta na položaje, oko 18.15 sati od granate koja pogađa prozor sobe ginu četiri pripadnika brigade: Bruno Colnar, Stjepan Klić, Pavo Putrić i Goran Šimac a 27  ih biva ranjeno od čega 17 teško tako da je veliki dio ostao trajno invalidan.

  • Ibrešići-Alivojvodići

Napad na Ibrešiće (Alivojvodiće) desio se u nedjelju, 19.siječnja 1992.godine oko podna.

Iako su hrvatski vojnici dobro organizirali obranu, doživjeli su iznenađenje i pretrpjeli velike gubitke. Poginuli su 4 pripadnika bojne: Nevenko Grbac, Petar Horvat, Zvonimir Škerl i Samir Terzić, i pripadnik 118. brigade Gospić Ivica Kolak iz skupnine koja im je pritekla u pomoć. Dvojica su teško ranjena i više je lakše ozlijeđenih.

Očito je bilo da je napad pomno pripreman-kratko je trajao i bio je žestok a prema načinu na koji je izveden za pretpostaviti je da ga je izvela postrojba koja je dovedena sa strane, dobro uvježbana i namjenjena za ovakva djelovanja.

VRO „OLUJA“ , kolovoz 1995.

Zdenko Buković, Milan Petrlić,

Pojedinačne pogibije

Tijekom Domovinskog rata poginuli su još i: Simeon Mrvoš, Ranko Polonijo, Zlatko Sorić, Franjo Jakšić, Milan Balen, Milojica Ivković, Vlado Križanović, Miroslav Škrbić, Radovan Milin i Boris Čavlina.

Ukupno je tijekom Domovinskog rata poginulo 25 pripadnika 128.br HV. Neka im je vječna čast i slava.

Udruga 128.br HV „Sveti Vid” Rijeka

Udruga 128.br HV „Sveti Vid” – Rijeka osnovana je 13.svibnja 1992.godine. Nakon grupnih pogibija pripadnika 128.br u Čanku, Đačkom domu i Ibrešićima, tijekom zime 1991./1992.godine, država još nije do kraja institucionalno riješila pitanja potreba porodica i djece poginulih pa se pokazala potreba organiziranja ovakve udruge.

Prvobitni cilje udruge bila je organizacija svake vrste pomoći porodicama, posebno djeci poginulih pripadnika brigade. Shodno tome, odmah je organizirana novčana i materijalna pomoć porodicama, osiguranje stipendija za djecu poginulih i slično.

U daljem radu udruga je pružila veliku pomoć zapovjedništvu 128.brigade u izradi spomen obilježja na mjestima grupnih pogibija njenih pripadnika. Tako je već 1998.godine u potpunosti dovršena izgradnja spomen obilježja u Čanku (autor Željko Matković pripadnik 128.brigade) i Ibrešićima te postavljanje spomen ploče na zgradu Đačkog doma u Gospiću i na zgradu pošte u Korenici.

Ciljevi Udruge danas su u skladu sa novim vremenom i uvjetima:

  • okupljanje pripadnika 128. brigade Hrvatske vojske i njihovih prijatelja radi međusobnog druženja i očuvanja tradicije brigade,
  • očuvanje sjećanja na poginule pripadnike brigade
  • humanitarni rad

Udruga ciljeve ostvaruje kroz:

  • organiziranje druženja, priredbi i sportskih natjecanja (posebno sudjelovanje u organizaciji tradicionalnog „Memorijalnog rukometnog turnira Zvonimir Škerl”)
  • organizaciju predavanja o Domovinskom ratu
  • tradicionalni obilazak ličkog bojišta (Čanak-Ibrešići-Perušić-Gospić-Korenica) zajedno sa ostalim udrugama proisteklim iz Domovinskog rata u vrijeme obljetnice brigade
  • tradicionalni odlazak na odavanje počasti poginulima u Škabrnji
  • prikupljanje donacija (Dječka bolnica Kantrida, Dom za nezbrinutu djecu “Ivana Brlić Mažuranić”, Vatrogasna zajednica, ostale udruge …
  • sakupljanje, čuvanje i obrada pisanog i slikovnog materijala iz života brigade

Udruga ciljeve ostvaruje uz pomoć Grada Rijeke, Županije Primorsko-goranske i Ministarstva hrvatskih branitelja.

Fotomonografija

Jedan od najvećih uspjeha u radu Udruge je organizacija izrade i izdavanje Fotomonografije »128.«, izdane u povodu 26. obljetnice osnivanja 128. brigade HV-a „Sveti Vid” – Rijeka. Monografija opisuje sve najvažnije događaje iz djelovanja brigade, od njezina osnutka i prvog postrojavanja na prostorima današnjeg centra „Lovorka Kukanić” do posljednjeg dana na ratištima u Bosni. Rad na pripremi izdanja trajao je četiri godine, a fotografije su slikali sami vojnici. Autor koncepta i urednik monografije je riječki fotograf i publicist Petar Trinajstić.

Fotomonografija je svečano promovirana u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku, u prisutnosti obitelji poginulih branitelja i brojnih pripadnika brigade, izaslanika predsjednice Republike, ministara hrvatskih branitelja i obrane, te predstavnika Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije.

ZNAKOVLJE

RATNI ZAPOVJEDNICI

pukovnik Davor Peitl
pukovnik Drago Bilović
pukovnik Ivica Brajković

133.br / dp HV Otočac

Provedbom prvih slobodnih višestranačkih izbora 22. travnja 1990. i raspadom SFRJ dio pobunjenih Srba potpomognutih JNA tijekom ožujka i travnja 1991. blokiraju se prometnice diljem Hrvatske ocrtavajući granice izmišljene  tzv. „Republike srpske“. Poslije „Krvavog Uskrsa“ 31. ožujka 1991. bilo je jasno da će se zamišljene granice pokušati zauzeti oružanim sukobom na čijoj se meti našao i Otočac sa širom okolicom.

Tijekom ožujka i travnja dolazi do eskalacije velikosrpskih ideja pa tako skupina pobunjenih Srba potpomognutim JNA, blokira prometnicu Otočac-Vrhovine-Korenica, a kasnije tijekom srpnja događa se ubojstvo policajaca na Žutoj Lokvi,  Brlogu Šajnerici te je blokirana i glavna prometnica Otočac-Žuta Lokva , nemogućnost prometovanja prema Senju i Zagrebu. U tim okolnostima Otočac se našao u poluokruženju , okružen selima s većinskim srpskim stanovništvom te  vojarnom u centru Otočca i u Ramljanima, i još dvama skladištima oružja na rubnim dijelovima grada. Jedina slobodna prometnica ostala je Otočac-Senj , preko Krasna.

Tijekom mjeseca srpnja na rubne dijelove Otočca, na Gornju Dubravu padaju i prve granate. Pomoću pete kolone najavljuje se opći napad na Otočac s ciljem izazivanja panike među stanovništvom i braniteljima. Daljnjom eskalacijom sukoba bilo je razvidno da policijske snage s pješačkim naoružanjem i jednim minobacačem od 120 mm potpomognute snagama ZNG-e i Narodne zaštite neće biti dostatne, da se suprotstave daleko nadmoćnijem neprijatelju koji raspolaže jakim topništvom, oklopnim postrojbama i zrakoplovstvom. Bilo je jasno da se takovoj sili može suprotstaviti jedino vojna sila, koja u svom sastavu ima topništvo i oklopne  postrojbe. Valjalo je razmišljati kako doći do oružja.

U prilog tome znakovita je, časna izjava vodnika Ivana Medvodovića, pripadnika JNA koji je pobjegao iz otočke vojarne i izjavno na HRT-i  da će JNA izvršiti agresiju na Otočac i  Plitvička jezera. Nakon toga Krizni štab u Otočcu ustrojava „Knjigu dragovoljaca“ u koju se stanovnišvo Otočca masovno upisuje , a ista  je kasnije bila od velike pomoći u ustrojavanju postrojbi.

Prvi koraci do nabavke  oružja, ostvareni su angažiranjem saborskih zastupnika, Kriznog stožera i gradskih vlasti Otočca koji su u kontaktu s MORH-om i MUP-om radili na jačanju policijskih snaga i na ustrojavanju postrojbi ZNG-e. Tome je prethodio preustroj prijašnjeg Štaba TO  u Teritorijalnu obranu ZNG-e za čijeg se zapovjednika postavlja Milan Jurković, a za zamjenika Drago Bilović.

Zapovijed za ustrojavanjem satnije ZNG i prvo naoružanje stiglo je iz MORH-a sredinom srpnja, nakon čega je pristiglo naoružanje u tajnosti podijeljeno u selu Prozor, a kasnije i izvedena kratka obuka  u rukovanju istim u selu Švica. Tada je ustrojena prva satnija. Nešto kasnije sredinom kolovoza stiglo je 110 automatskih pušaka od 11.brigade ZNG-e i time je ustojena i druga satnija ZNG-e, koja odmah preuzima položaje od policije na rubnim dijelovima grada, točnije Dubravi. Otočac i okolica u to vrijeme izloženi su žestokim topničkim napadima iz Starog Sela, Poduma, Doljana, Glavaca, Škara i Zalužnice te neposredno iz vojarne u centru grada. Na grad i okolna naselja dnevno pada više tisuća granata raznih kalibara. Neprestano granatiranje utječe na život i rad cjelokupnog stanovništva.1. kolovoza izvršen je žestoki topničko-pješački napad na Otočac koji su pripadnici ZNG-e , policije  i Narodne zaštite uz nadljudske napore , pješačkim naoružanjem uspjeli odbiti. Situacija na bojištu svakim danom se usložnjava i eskalacijom sukoba na širem području Otočca i Brinja, ukazuje se potreba za ustrojavanjem veće postrojbe, ranga brigade.  

U tom razdoblju prema Odluci Kriznog štaba i gradskih vlasti za zapovjednika je postavljen Davor Peitel, a za zamjenika Drago Bilović. 14. rujna stiže zapovijed vrhovnog zapovjednika dr Franje Tuđmana za blokadom vojarni u cijeloj Republici Hrvatskoj.Tako je blokirana i kasarna „Vladimir Četković Vlado“ u Otočcu i vojarna-skladište u Ramljanima. Pri čemu im je isključena struja, zatvorena voda, izvršena zaprjeka krstilima, autobusima i zapriječnim minama. U blokadi su sudjelovali, pripadnici ZNG, policijske postrojbe, pripadnici Narodne zaštite, vatrogasci i ostalo stanovništvo. Time je onemogućena komunikacija pobunjenih Srba i snaga JNA u vojarni. Nakon toga uslijedio je žestoki odgovor agresora koji su hrvatski branitelji uspješno odbili.

  1. rujna blokadom i pregovorima predana je vojarna Ramljani gdje je zarobljena manja količina naoružanja i rezervoari sa šest i pol milijuna litara goriva.

Nakon četverodnevne borbe i opsade,  17. rujna 1991. zauzeta  je vojarna u Otočcu pri čemu je zarobljeno 126 neprijateljskih oficira i vojnika te velika količina pješačkog naoružanja, divizion haubica,divizion protuzrakoplovnih topova, velika količina minobacača 82mm i 120mm, oko stotinjak vučnih i drugih vozila i samovozni protuzrakoplovni top praga 30mm.

Zbog mogućnosti djelovanja zrakoplovstva, sva tehnika iz vojarne izvozi se u okolna sela. Odmah se pristupa  dekonzervaciji oružja i dodatnom pozivanju dragovoljaca po vojnim specijalnostima. Na Zbornom mjestu Šumećica već su ih čekali već određeni zapovjednici postrojbi koji ustrojavaju i dijele naoružanje. Ustrojava se mješoviti artiljerijski divizon haubica 105mm i bitnice minobacača 120mm, divizion protuzračne obrane od topova 20/3 i 20/1, vod samostalnih topova30/2 praga i četiri lansirna mehanizma strijela 2M. Istovremeno se ustrojavaju satnija veze i logistička satnija, a nešto kasnije vod protuoklopnih topova T-12 100mm, bitnica topova ZIS, vod topova B1 76mm te  mješovita oklopna satnija od dva voda tenkova T-55 i voda oklopnih transportera.

Preustrojavaju se i nadopunjuju pješačke postrojbe, ustrojava se Otočka bojna, bojna Ličko Lešće, Sinac, Čoviće i bojna Brinje. Novoustrojenim postrojbama potpomognuti dijelom snaga iz Brinja, Senja i Crikvenice 26. rujna vrši se napadna akcija „Medvjed“kojom se oslobađa Brloška dolina i Žuta Lokva, a time deblokira Otočac iz skoro potpune blokade. Neprijatelj je tada doživio  prvi, potpuni, vojnički poraz. Prometnica Otočac-Žuta Lokva je slobodna,ali je i dalje nesigurna jer se nalazi u dometu neprijateljskog topništva. Zapovjedništvo ZNG-e stoga donosi odluku o oslobađanju Drenovog Klanca i Starog Sela.  Napadna akcija kodnog naziva „Drenjula“ izvodi se 13. listopada 1991. Akcija djelomično uspijeva jer snage jedne brigade nisu bile dovoljne za držanje prve crte u dužini od 48 km i vršenja napadnih akcija. U tom pogledu vrše se pregovori s 111.riječkom brigadom o uključivanju na otočko bojište.

Paralelno s vojnim aktivnostima, vršila se energična aktivnost političkih struktura za priznanjem novostvorene brigade. Nakon zajedničkih napora saborskog zastupnika dr. Dražena Bobinca i vladajućih struktura i Kriznog stožera u Otočcu, MORH-e odobrava ustrojavanje brigade. Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga dr. Franjo Tuđman 19. listopada donosi odluku i izdaje zapovijed za ustrojavanje 133. brigade ZNG-e. Po knjizi ustroja 100-200, brigada ZNG-e R, imala je 1930 pripadnika, naoružanih uglavnom pješačkim naoružanjem  i oruđima. Za zapovjednika postavljen je Davor Peitel, a na prijedlog Mate Bunjevčevića -Belsona, Kriznog stožera i zapovjedništva, brigada dobiva ime „Ban Josip Jelačić“.

133.br. ZNG-e od zarobljenog naoružanja imala je ustrojen mješoviti artiljerijski divizion, divizion protuzračne obrane, mješovitu oklopnu satniju, mješovitu protuoklopnu satniju POLK 9K 11, brigadni sanitet i vod vojne policije. Tadašnje brojno stanje bilo je 2450 pripadnika. 27. listopada 1991. u sastav 133. brigade ulazi vod „Meduza“ iz Senja pod zapovjedništvom Milana Prpića- Meduze i Rapski vod s otoka Raba.

Početkom studenoga na područje Brloga stacionira se 111. brigada ZNG-e, „ Zmajevi“ Rijeka. Zapovjedništvo 133. i 111. brigade 4. studenoga organizira i provodi napadno-oslobodilačku akciju za oslobađanje Drenova Klanca u dužini 8 km i Starog Sela. S obzirom da nije bilo momenta iznenađenja , dočekani su žestokim otporom neprijatelja i nastavili borbe do 7. studenoga kada se u potpunosti oslobađaju sela Drenov Klanac i Staro selo. Ovoga puta neprijatelj doživljava totalni poraz uz velike gubitke u ljudstvu i tehnici.

Zapovijeđu ministra obrane Gojka Suška 13. studenoga 1991. brigada u preustroju dobiva naziv 133.brigada HV.

U tom vremenu , 16. studenoga, Treća pješačka bojna Brinje sa snagama iz Ogulina oslobađa selo Glibodol tri dana kasnije prihvaća izbjegle iz Saborskoga.

 Zauzimanje sela Čanak od stane agresora koji napreduje prema Ramljanima i Ličkom Lešću, namjenski organiziranim snagama A-bojne 111. i 133. brigade izvršen je protunapad od 11. do 15. prosinca i sprječava zauzimanje Ramljana, a samim time i presijecanje prometnice Otočac- Gospić. Zbog stalnog djelovanja neprijateljskog topništva iz Poduma po gradu, 30. prosinca 1991. snage 133. brigade vrše napad i osvajaju sjeverozapadne dijelove brda Um, ali potpisivanjem Sarajevskog primirja 4. siječnja, po zapovijedi se vraćaju na početne položaje.

 Na zamolbu gradskih vlasti i zapovjedništva 133. brigade, 5. travnja 1992. Otočac posjećuje kardinal Franjo Kuharić u pratnji monsinjora Antona Tamaruta. Nakon svete mise  u polusrušenoj crkvi Presvetog Trojstva blagoslivlje vojarnu „ Ban Josip Jelačić“ pritom izriče da prvi put u životu blagoslovi jednu vojarnu.

Jedno vrijeme u 133. brigadi, provodi se specijalistička obuka novaka topničko i oklopno-mehanizirane specijalnosti.

Preustrojem Hrvatske vojske kratko vrijeme sukladno potrebama, brigada se preustrojava u Taktičku grupu 133. Ustrojavanjem 9. gardijske brigade 9. studenoga 1992.  i gašenjem 118. brigade Gospić,  u ustroj 133.brigade, ulazi jedna bojna iz Gospića i postaje 3. bojna 133. brigade. Time se mijenja i pojas odgovornosti. 133. brigada HV sada vrši obranu od Velebita do Kapele u rasponu od 68 km.

Temeljem zapovijedi načelnika Glavnog stožera HV od 2. velače 1993. , 133. brigada dužna je podrediti snage jedne ojačane satnije za borbena djelovanja na području Maslenice, od Rovanjske do Tulovih greda.  Pri časnom izvršenju ove zadaće život je izgubilo 12-est pripadnika 133. brigade.

Zapovjedništvo Zbornog područja Gospić 21. ožujka donosi zapovijed o novoj podjeli odgovornosti i podređivanju postrojbi, tako da se 3. bojna Gospić podređuje 9.gardijskoj brigadi i vrši obranu Gospića, a 133. brigada dobiva svoj stari pojas odgovornosti Čanak-Sinac-Dubrava-Sveta Petka.

Od 1. travnja 1993. na dužnost zapovjednika brigade postavljen je Drago Bilović. Zbog njegovog  odlaska u Zapovjedno stožernu školu, na dužnost vršitelja dužnosti postavljen je Franjo Janković.

U sklopu preustrojavanja Oružanih snaga RH 3. listopada 1994. dotadašnja 133. brigada HV, preimenuje se u 133. domobransku pukovniju. Za nositelja ustroja i zapovjednika postavljen je Drago Bilović.

U periodu primirja 133. domobranska pukovnija se dodatno popunjava, utvrđuje i podiže borbenu gotovost. 15. ožujaka 1995. dužnost zapovjednika pukovnije preuzima Ivica Brajković.

  1. kolovoza 1995. 133. domobranska pukovnija aktivno sudjeluje u Vojnoredarstvenoj operaciji „Oluja 95“ u okviru Zbornog područja Gospić. Pukovnija prvom bojnom napadno djeluje na pravcu Vrbovice -Dabar-Petrinić Polje. Kako je neprijatelj na uporištu Um imao tri tenka i snažno topništvo, odlukom Zbornog područja tim smjerom se nije napadalo tako da je druga bojna branila grad i nije vršila napadna djelovanja.

Treća bojna imala je zadaću blokade prometnice Otočac- Vrhovine, a kasnije ovladavanjem naselja Vrhovine. Prva bojna uz snažnu topničku potporu u podnevnim satima  13:15 ovadava Dabrom i dabarskom dolinom, sutradan napreduje prema Vrhovinama i ovladava njima , prvim oslobođenim selom Zbornog područja Gospić.

Nakon izvršenja prve zadaće Zborno područje Gospić pregrupira snage i 133. domobranska pukovnija smjenjuje snage 118. brigade  na hrvatskoj  granici kod Donjeg Lapca na rijeci Uni  od Kulen Vakufa  i Kestenovca do Malog i Velikog seoca.

Tijekom Vojnoredarstvene operacije „Oluja 95“  život je izgubilo 19 pripadnika 133. domobranske pukovnije. Po izvršenoj zadaći pukovnija se vraća u Otočac gdje joj je pripremljen svečani doček. U narednom periodu se demobilizira i 1. prosinca 1999. gasi. Kroz redove 133. brigade je prošlo 6887 ljudi, a poginulo je 112 pripadnika brigade.

Zapovjednici 133.br. ZNG/HV bili Davor Peitel i Drago Bilović, zapovjednici 133. domobranske pukovnije bili su Drago Bilović i Ivica Brajković, vršitelji dužnosti zapovjednika brigade bio je Franjo Janković, a vršitelj dužnosti zapovjednika pukovnije Zdravko Orešković.

133.brigada ZNG je 22.svibnja2006. dobila odličje Red Nikole Šubića Zrinskog za iskazano junaštvo njihovih pripadnika od Predsjednika Republike Hrvatske.

Nakon završetka Domovinskoga rata bivši pripadnici 133. brigade ZNG -e i nadalje se okupljaju, druže i posjećuju mjesta poginulih suboraca.

Udružuju se u udruge i obilježavaju spomendane značajnih događaja te i dalje gaje međusobna prijateljstva s pripadnicima brigade iz drugih mjesta npr. Rijeke, Raba, Krka, Crikvenice, Senja, Brinja, Paga, Pule i drugih.

Zapovjednici brigade surađuju sa školama držeći predavanja o Domovinskom ratu   u smislu njegovanja domovinskoj odgoja i prenošenja povijesne istine živom riječju, mladim naraštajima.

ZNAKOVLJE

RATNI ZAPOVJEDNICI

brigadni general Josip Černi

136.br HV Podravska Slatina