Bunkeri i tuneli neiskorišteni turistički potencijal

OSTALO STRUČNO OBUČAVANJE VOJNA POVIJEST

Podzemna utvrda na Katarini / Foto Sergej DRECHSLER

Autor: Ljiljana Hlača

Vojno graditeljstvo se ne cijeni, grad je potpuno »demilitariziran«, a sve vezano za pojam vojska apriori se odbacuju, govori Rajko Samueli-Kačić i nabraja: Lansirna rampa za torpeda, vojarna na Sv. Katarini je posve propala, vojarna u Dragi, a samo je Trsat tretiran kvalitetno

O tkriće tunela, najvjerojatnije iz Drugog svjetskog rata, na gradilištu POS-ovih objekata prilikom postavljanja komunalne infrastrukture na Drenovi ovog tjedna, ponovo je zagolicalo maštu svih onih koji vole otkrića povijesnog predznaka (pa makar ona bila i iz ratnog razdoblja) te aktualiziralo još jedno pitanje; koliko takvih neotkrivenih tunela ili možda bunkera Rijeka ima?

Podsjetimo, na Drenovi prilikom radova urušila se zemlja, formirajući rupu kojoj se nije naziralo dno. Zbog dubine rupe izvođač radova je pozvao Speleološku udrugu »Estavela« kako bi se utvrdilo o čemu je zapravo riječ. Bojazan je bila da se radi o špilji ili nekakvoj drugoj podzemnoj tvorevini koja bi se mogla i dalje urušavati.

Speleolog iz »Estevele« spustio se niz rupu, utvrdivši da ona vodi zapravo u tunel izgrađen najvjerojatnije za potrebe vojske u Drugom svjetskom ratu. Utvrdilo se da tunel ne prolazi ispod POS-ovih građevina, da je dužine od pedesetak metara i širine do dva metra. Pretpostavka je da je možda trebao voditi ili je vodio u bunker. Završava jednom betonskom pregradom, a ulaz mu je bio s Ulice Brce koji je s vremenom zatvoren. U tunelu nisu pronađeni nikakvi predmeti iz vremena rata.

Granica Italije i Jugoslavije

Riječanin Rajko Samueli – Kačić Wagner, umirovljeni hrvatski časnik, član Hrvatskog časničkog zbora te za sve zainteresirane uvijek na raspolaganju da objasni riječko fortifikacijsko naslijeđe, kaže da na iznenađenja ovog tipa uvijek moramo biti spremni.

– U Rijeci su poznate lokacije na uzvišenjima Sveti Križ, zatim na Trsatu, Sv. Katarina-Pulac-Veli vrh (klikni za foto galeriju) te Drenova. Također postoje manji fortifikacijski objekti na Zametu. Riječ je o područjima koja dominiraju nekadašnjom granicom između dviju kraljevina: Italije i Jugoslavije. Stoga je moguće da se na tom potezu možda u budućnosti otkriju još neki za sada nepoznati tuneli ili bunkeri, rekao nam je Rajko Samueli – Kačić Wagner.

Grad Rijeka ima nekoliko podzemnih kompleksa koji se sastoje od podzemnog i nadzemnog dijela (tuneli i nadzemni bunkeri) koji su činili osnovu obrane ovoga grada, otkriva nam dalje Samueli Kačić. Ukoliko bi se brojali samo veći kompleksi, onda je riječ o šest većih cjelina, a danas su najpoznatiji kompleksi naziva Katarina A, Katarina B ili u jednoj inačici Angheben I i Angheben II te Monte lesco, odnosno Sv. Križ.

– Ako govorimo o ukupnoj duljini svih kompleksa koji postoje u gradu, uključujući i skloništa i tunele, svakako je riječ o najmanje desetak kilometara podzemnih tunela. Pojedini kompleksi imaju tunele duljine od 1,5 do 2,5 kilometara. Međusobno, podzemne utvrde nisu povezane, saznajemo od našega sugovornika.

Rijeka je ipak grad izuzetno burne prošlosti i različitih posezanja, prvenstveno zbog svog geopolitičkog položaja. Stoga ne čudi da u Hrvatskoj nema grada s takvom mrežom fortifikacijskih objekata.

Ostale samo želje

Još je 2008. godine MO Brašćine – Pulac pokušao staviti »vojnu arhitekturu« koja se nalazi na brdu Katarina u turističku ponudu grada Rijeke. No bezuspješno, saznajemo od predsjednika spomenutog Odbora Josipa Rupčića. Te je godine od Turističke zajednice Grada Rijeke Odbor dobio nekih 30 tisuća kuna koji su utrošeni na čišćenje bunkera, tunela i prilaznih staza na Katarini. Njihova želja da se taj djelić riječke povijesti revitalizira, ali i komercijalizira, ipak čeka neka bolja vremena. Predsjednik Rupčić priznaje da Odbor u toj misiji ne može biti sam; izuzetno je važno da Grad Rijeka ima neki interes za to. No, prema riječima našeg sugovornika, interesa nema. Stoga se područje Katarina, iako pruža mnogobrojne mogućnosti, i dalje posjećuje isključivo u privatnim aranžmanima.

Ratni objekti iz 17. stoljeća

Rijeka ima ratne objekte još iz 17. stoljeća, ali se oni ne mogu smatrati velikim obrambenim kompleksima. Oni su se tijekom vremena mijenjali, nadograđivali, zatrpavali ili u potpunosti uklanjali zbog potreba širenja gradskih nastambi.
– Najbolje očuvani podzemni objekti iz tog razdoblja su podzemna spremišta – žitnice u starom gradu. Razlozi za gradnju pojedinih fortifikacijskih objekata su u vojnom smislu uvijek isti i nalaze se redovito na lokacijama koje su u vojnom smislu zanimljive – dodao je Rajko Samueli-Kačić.

Legende su samo bujna mašta

Na upit što je s riječkim legendama, poput one da je nečiji nono ušao u tunel na Katarini, a izašao u Sloveniji, naš sugovornik je rekao da je riječ o plodu bujne mašte te da takve priče najvjerojatnije potječu iz vremena kada se sve vezano za vojne objekte smatralo strogom vojnom tajnom.
– Od legendi koje su bez ikakva utemeljenja u stvarnosti, su i one da se podzemnim tunelima može doći čak do mora, pa da su povezani s mrežom skloništa ispod uže gradske jezgre i slično. Vjerodostojnost ovakvih tvrdnji je relativno lako provjeriti. A dovoljno je uključiti i zdrav razum: koliko bi takva gradnja trajala, koliko bi koštala te gdje bi se odlagao sav iskopani materijal, istaknuo je Kačić.

Sjajan muzej u Kobaridu

– Hrvatski vojni muzej je nudio dio vojnih eksponata iz Domovinskog rata, ali se »kao« nije uspjelo pronaći adekvatno mjesto za to. Većina zemalja iz našeg okruženja kao što su Slovenija, Austrija, Njemačka, Mađarska, Italija, Srbija imaju svoje vojne muzeje koji, osim što čuvaju, sakupljaju i održavaju vojno-povijesnu građu, koja ima i izvrstan turistički aspekt. Jedan od muzeja u Sloveniji, a riječ je o Muzeju vojaške zgodovine u Kobaridu, je sjajan primjer kako se jedno relativno malo i nepoznato mjesto na karti može probiti u svjetski muzeološki vrh, dodao je Samueli-Kačić.

Briljantni uratci

– Izgradnja tih objekata bio je svojevrsni pokušaj obrane od prodora s istoka koji se slutio još kod povlačenja neprirodne i nepravedne granice. Većina njih građena je prije II. svjetskog rata, odnosno 30-tih godina prošlog stoljeća te je riječ o briljantnim inženjerskim uratcima. Prilikom gradnje korištena je najsuvremenija tehnologija, zatim kvalitetni materijali i oprema, naglasio je Samueli-Kačić, koji je prvi put u riječko podzemlje kročio još kao dječak. Stoga i ne čudi što labirinte podzemnih riječkih tunela poznaje, što bi se reklo, k’o vlastiti džep.

Novinarsku ekipu proveo je kroz kompleks Katarina B na Pulcu koji je u potpunosti dovršen (gradili su ga Talijani), a spuštanje u njegovu utrobu malim stepenicama svojevrsno je putovanje u povijest. Katarina B je u jako dobrom stanju, ipak je građena tako da izdrži teške topničke napade. Jedino hladnoća ukazuje da se sve to nalazi 20 metara ispod zemlje.

Metalni dijelovi propadaju zbog korozije, ali ne postoji opasnost od nekog ozbiljnog urušavanja niti ugrožavanja ljudskih života. Vlage gotovo da i nema, odvodnja je jako dobro izvedena. Na zidovima se još uvijek vide oznake na talijanskom jeziku koje ukazuju na položaj i smjer. Ovaj kompleks ima četiri ulaza/izlaza, od toga je jedan sigurnosni, te 14 odvojaka koji vode na borbene pozicije s čeličnim osmatračnicama (ili kupolama) koje su tako dobro zamaskirane te pozicionirane da ovaj kompleks nikada nije vojno osvojen. Hodnici su prohodni (kružnog smjera), visine preko dva metara, a vode u časničke sobe, WC-e, sobe za vojsku. Katarina B je imala dobro razrađen ventilacijskih sustav, vodu, rasvjetu. Talijani su napustili utvrdu nakon kapitulacije, Nijemcima je ona postala zanimljiva tek pred kraj Drugog svjetskog rata, a JNA je nikad nije koristila. U vlasništvu je države.

Nema se sluha

– Nažalost, svi fortifikacijski objekti u Rijeci danas su prepušteni stihiji bez ikakve vizije o njihovom uređenju, valoriziranju i stavljanju u turističku i edukativnu funkciju, priča nam dalje Samueli-Kačić. Hrvatski časnički zbor već godinama pokušava promijeniti takav pristup i u suradnji s lokalnim stanovništvom, odnosno mjesnim odborima, pokrenuti proces zaustavljanja propadanja i privođenja tog vojnog naslijeđa nekoj svrsi, dodao je. Ističe da nema sluha za neku komercijalizaciju zbog toga što u ovom gradu nije popularno spominjati se nekih prošlih vremena kada su upravljali neki drugi ljudi i neke druge političke opcije.

– U tom smislu niti vojno graditeljstvo se ne cijeni, grad je potpuno »demilitariziran« u smislu da se sve aktivnosti koje bi bile vezane za pojam vojska ili vojno apriori odbacuju kao nepotrebne. Jedinstvena lansirna rampa za torpeda je potpuno propala, a odgovornost se prebacuje, vojarna na Sv. Katarini je posve propala, a nitko nema viziju što s tim objektom, vojarna u Dragi je ruglo iako je u trenucima preuzimanja bila potpuno u funkciji, jedino je Trsat tretiran kvalitetno – ukazuje na gradske probleme Rajko Samueli-Kačić.

Dodajući da Grad nema ozbiljnog muzeja s vojnom tematikom, iako je imao nevjerojatno burnu, pretežno vojnu povijest; na ovim prostorima bilo je i ratova, sukoba, imali smo granicu usred grada, protofašizam. Muzej Grada Rijeke, navodi dalje, ima simbolična sredstva i ne može ni približno zadovoljiti sve povijesne potrebe, dok Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, iako se trudi, ima sredstva samo za održavanje zgrade i nešto zbirki koje posjeduje.