1986. – 1991. – Brojno stanje, formacija, naoružanje i oprema JNA prije početka Domovinskog rata

JNA VOJNA POVIJEST VOJNE POSTROJBE

Posljednje godine svoga postojanja JNA je dočekala s najmanjim broj­nim stanjem ljudstva u svojoj povijesti. Prvi siječnja 1990. mirnodopska JNA imala je 275 341 čovjeka od čega: 25101 oficira, 19165 podoficira, 539 vojnih službenika, 2027 vojnika po ugovoru, 38423 civila na službi u Armi­ji i 189855 vojnika i pitomaca škole pričuvnih časnika. Po ratnom ustroju imala je 1058378 ljudi.

Slika 1: pregled formacijskih mjesta u JNA 1. siječnja 1990. godine

 Po zapadnoj vojnoj terminologiji vojna oblast je bila u razini skupine armija, a u ratu se sastojala od nekoliko korpusa i drugih operativnih sastava, samostalnih taktičkih postrojbi JNA i partizanskih divizija, postrojba TO-a dvije ili više republika i pridodanih postrojba. U siječnju 1991. nakon intenzivnih organizacijsko – ustrojbenih promjena, Komanda 5. vojne oblasti je pod svojim zapovjedništvom imala: pet korpusa i 65 izravno podređenih postrojba i ustanova. Većina postrojba bila je R – klasifikacije s minimalnim brojnim stanjem. Strategijska skupina na Jadranskom pomorskom vojištu sastojala se od Flote, vojnopomorskih sektora i postrojba Kopnene vojske i TO-a.
Korpus je bio operativna postrojba: početkom 1991. u JNA ih je bilo 20 od kojih 17 u kopnenoj vojsci i tri u RV-u i PVO-u. Brojna stanja korpusa bila su različita , ovisno o tome jesu li bili na prvom ili drugome strategijskom pojasu. U 5. vojnoj oblasti najmanje ljudi  – 3597 – imao je Riječki korpus, a najviše – 10 882 – pripadnika imao je Ljubljanski korpus. U razini korpusa bili su vojnopomorski sektori i Flota. Početkom 1991. njihova su brojna stanja bila u rasponu od 2181 pripadnika u Vojnopomorskom sektoru Boka, do 4100 ljudi u Vojnopomorskom sektoru Šibenik. Flota je početkom 1991. imala 2124 pripadnika.
Divizija kopnene vojske bila je najviša taktička razina, koja je s planom Jedinstvo poslana u prošlost. Do kraja 1990. ugašene su sve divizije kopnene vojske osim 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije u užoj Srbiji. Glavne snage divizije bile su tri mehanizirane brigade. Prema rat­nom ustroju imala je oko 15000, a prema mirnodopskom do 6000 ljudi. U JNA su postojale i partizanske divizije osnovane po uzoru na partizanske snage iz Drugoga svjetskog rata, koje su postupno zamijenile nekad brojne brdske brigade. Bez obzira na zvučno ime divizije, radilo se o postrojbama koje su u bojnim mogućnostima bile osjetno slabije od pješačke ili motori­zirane brigade JNA. Sve su bile ratne postrojbe, pa su kao takve do rujna 1991. bile nevažne u općem odnosu snaga u Sloveniji i Hrvatskoj.
Glavna snaga JNA bila je Kopnena vojska koja je s planom Jedinstvo prešla ili prelazila na brigadni sustav. Početkom 1990-ih godina najbrojnija brigada u JNA bila je motorizirana brigada. U toku 1990.-1991. pješačke brigade su uglavnom preimenovane u motorizi­rane. Brojno stanje im je ovisilo izravno o klasifikaciji. Na području 5. voj­ne oblasti u A-klasifikaciji najmanja je bila 13. proleterska motorizirana iz Ilirske Bistrice sa 1757 ljudi, a najbrojnija 228. motorizirana brigada iz Postojne sa 2370 ljudi.

Iako su brigade motoriziranog pješaštva bile najbrojnije u JNA, u suko­bu sa Slovenijom i Hrvatskom Armija je u najvećoj mjeri uporabila oklopno -niziranih i oklopnih brigada logičan odabir za uporabu u zapadnim jugo­slavenskim republikama. Početkom 1990. Armija je imala 11 mehanizira­nih brigada, od kojih je sedam bilo A, tri B i samo jedna R-klasifikacije. Za usporedbu, JNA je u A-klasifikaciji u pješaštvu imala samo pet od 33 motorizirane brigade i dvije od 20 pješačkih brigada. U istom razdoblju Ar­mija je imala šest oklopnih brigada, sve u B-klasifikaciji. Brojna stanja bila su u prosjeku oko 1400 do 1500 ljudi za mehaniziranu i nešto manje za oklopnu brigadu. mehanizirani rod. Oprema i naoružanje – oklopljena bojna vozila, pretež­no A-klasifikacija i povoljan mirnodopski razmještaj načinili su od meha­niziranih i oklopnih brigada logičan odabir za uporabu u zapadnim jugo­slavenskim republikama. Početkom 1990. Armija je imala 11 mehanizira­nih brigada, od kojih je sedam bilo A, tri B i samo jedna R-klasifikacije. Za usporedbu, JNA je u A-klasifikaciji u pješaštvu imala samo pet od 33 motorizirane brigade i dvije od 20 pješačkih brigada. U istom razdoblju Ar­mija je imala šest oklopnih brigada, sve u B-klasifikaciji. Brojna stanja bila su u prosjeku oko 1400 do 1500 ljudi za mehaniziranu i nešto manje za oklopnu brigadu.

U 1980-im godinama JNA je imala trojni sustav klasifikacije koji je određivan na temelju brojnog stanja i broja bataljuna i divizijuna A – klasifikacije. A – klasifikaciju imale su postrojbe popunjene od 60 do 100 posto, B od 15 do 60 posto i R do 15 posto. Brigade A – klasifikacije morale su imati najmanje 4, a rodovske brigade 3 A – bataljuna, brigade B – klasifikacije 2 ili 3 bataljuna – divizijuna, a rodovske brigade 2 i iznimno 1 bataljun A – klasifikacije. Bataljuni (divizijuni) A – klasifikacije morali su biti 100 posto popunjeni prema mirnodopskoj formaciji. U ratu je klasifikacija nestajala, sve postrojbe nakon potpune mobilizacije postajale su ratne postrojbe. Veći postotak mirnodopske popune značio je bržu mobilizaciju postrojbe u slučaju rata.
Uz brigade, u JNA je bio veći broj pukova, no oni su uglavnom bili postrojbe za potporu. Od 1990. puk u JNA je pretežno bio postrojba za vezu, (topničku, protuoklopnu, protuzračnu) i različite vrste bojnog osiguranja (inženjerija, ABKO), odnosno postrojba koja načelno nije bila na i prvoj crti, već u drugome bojnom redu, ili koja je po dijelovima pridodavana postrojbama u dodiru s protivnikom.
Tvrdnja da je JNA po veličini i naoružanju bila treća ili četvrta vojska u Europi toliko puta je ponovljena da se drži vjerodostojnom ocjenom. Prema broju oružja, stvarno je bila treća ili četvrta, ali među komunističkim vojskama Europe. Po podacima jednog uglednoga britanskog časopisa (The Military Balance, The International Institute for Strategic Sudies) koji se često navode i koji najvećim dijelom nisu bili točni, JNA je 1991. imala: 1850 srednjih tenkova, 13 lakih tenkova, 240 izvidničkih oklopnih vozila, 490 bojnih vozila pješaštva, 500 oklopnih transportera, 1934 artiljerijska oruđa većeg kalibra (od 105 mm naviše), oko 3000 minobacača 120 mm i 3400 minobacača 82 mm, 1799 protuoklopnih topova, 449 zrakoplova i 190 helikoptera, 11 podmornica, 15 raketnih čamaca i topovnjača, 14 torpednih čamaca i 79 ostalih brodova. Treba reći da je 1990. godine znatan dio naoružanja bio zastario i da je u pojedinim segmentima (zrakoplovstvo, veza i inženjerija npr.) JNA osjetno zaostajala za vojskama Zapada. U kopnenoj vojsci nije imala rakete zemlja-zemlja većeg dometa, u zrakoplovstvu i protuzračnoj obrani zrakoplove za elektroničko djelovanje, leteće radare, sustave za elektroničko prepoznavanje i protuzračne  raketne sustave dometa većeg od 100 kilometara. U Ratnoj mornarici nedostajali su suvremeni raketni brodovi i podmornice s raketnim i drugim naoružanjem velikog dometa. Za razliku od promidžbenih tvrdnji, vojni vrh nije dvojio o kvaliteti i stanju oružja koje je imala JNA. U siječnju 1989. u informaciji Generalštaba oružanih snaga, razine držav­ne tajne, JNA je ocijenila da oružje koje ima zaostaje za jednu do dvije ge­neracije za naoružanjem koje imaju susjedne zemlje. Politički put Jugoslavije, prvo čvrsto uz SSSR, potom čvrsto protiv nje­ga uz približavanje Zapadu, pa opet približavanje Istoku, bili su razlozi zbog kojih je JNA bila rijetko viđena mješavina oružja i opreme. S iznim­kom Albanije, u logističkom pogledu bila je vjerojatno najzahtjevnija vojna organizacija u Europi. Ni nakon 45 godina od svršetka Drugoga svjetskog rata, JNA nije postigla standardizaciju kakvu su imale vojske Zapada i Istoka. U devedesete je godine ušla s tri različita kalibra za pješačko oruž­je (ostali su imali dva), a s drugim vrstama oružja stanje je bilo još kom­pliciranije. U topništvu je vladala prava šuma kalibara. Vojske Zapada i Istoka imale su po tri, odnosno četiri kalibra (105, 155 i 203 mm odnosno 122, 130, 152 i 203 mm), a JNA je imala svih šest. Uz kupljena, JNA je u pojedinim razdobljima po licenci proizvodila dio oruđa od kojih su neka s obzirom na predložak bila poboljšana. Po gruboj procjeni JNA je 1990. imala oko 2400 topničkih oruđa kalibra od 105 mm i više. Slično je staja­la i s protuoklopnim topništvom u kojemu je koliko-toliko moderan bio sa­mo top od 100 mm. Protuoklopnih lansirnih kompleta i oruđa imala je oko 4000. Oruđe s najvećim dometom u JNA bila je zastarjela sovjetska raketa zemlja-zemlja Luna, s kojom je (12 lansera) bila naoružana 389. raketna artiljerijska brigada iz Banjaluke. Prema ratnom ustroju JNA je trebala imati 3109 tenkova i 1822 bor­bena vozila pješaštva, odnosno oklopna transportera, a po mirnodopskom ustroju 1444 tenka i 1012 borbenih vozila pješaštva. Pretpostaviti je da je 1991. imala najmanje 2800 tenkova i oko 1400 borbenih vozila pješaštva i oklopnih transportera. Za primjer, 5. vojna oblast je 1989. imala 966 od ustrojbenih 997 tenkova, dok je oklopnih transportera odnosno borbenih vozila pješaštva imala 562 od ustrojbenih 737. Protuzračna obrana postrojba i područja u oružanim snagama (JNA i TO) imala je u naoružanju više od 12 000 topničkih oruđa i raketnih lansera od čega je 63% otpadalo na topništvo, a 37% na raketne lansere. Oko 50% raketnih lansera i 21% topništva bilo je trofejno i zastarjelo.
Ratno zrakoplovstvo je od 1960-ih godina razvijano po zahtjevu da ima 400 bojnih aparata. Lovačka avijacija je imala 167 bojnih zrakoplova od 16 modernih lovaca MIG-29, a ostalo su bili zastarjeli lovci MIG-21 čega je 77 bilo njihova najbolja varijanta, tip BIS. Glavninu zrakoplovstva činili su zastarjeli podzvučni jurišnici Jastreb i Orao i solidni školski zrakoplov Supergaleb koji je korišten i kao lovac-bombarder. Peti korpus RV-a i PVO-a u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini imao je u naoružanju 152 letjelice od čega 45 aviona MIG-21 u lovačkoj i izvidničkoj varijanti i 56 lovaca bombardera Jastreb i Orao, 44 helikoptera i sedam transportnih zrakoplova AN-26.

(preneseno neznatno skraćeno iz: Marijan Davor, Slom Titove armije, JNA i raspad Jugoslavije 1987 – 1992, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2008.)

1986 – 1991 – Nacionalna struktura starješinskoga kadra JNA prije Domovinskog rata

Zahtjev za ravnomjernom zastupljenosti časničkog kadra ovisno o nacionalnoj strukturi stanovništva je kao obaveza uveden u Ustav 1974 godine. Ipak, taj zahtjev nije ispunjen. Srbizacija JNA je uvijek postojala, ali nije sasvim sigurno kako je navedena srbizacija bila planska ili je nastala spletom mnogih okolnosti. Srpska novačka baza je bila šira od hrvatske. U završnici rata u JNA su novačeni četnici, ali ne domobrani i ustaše. Spekulativno je pitanje da li je etiketa „unutarnjih neprijatelja“ koja se je lijepila na pojedine krajeve i obitelji utjecala na odziv kandidata, a također je jasno kako su razvijene sredine (Hrvatska i Slovenija) imale slabiji interes za vojno zvanje od nerazvijenih (dijelovi Srbije) gdje je vojni poziv kotirao visoko na listi tradicionalnih vrijednosti.

Shema 1. Nacionalna struktura djelatnih starješina JNA obzirom na nacionalnu strukturu stanovništa SFRJ – stanje 1985 godine.

Krajem 1945 godine u nacionalnoj strukturi starješinskog kadra JNA dominirali su Srbi kojih je bilo 50,97% (udio u ukupnom stanovništvu 42,27%), zatim Hrvati 22,72% (29,69%), Slovenci 9,71% (8,58%), Makedonci 3,58% (5,01%), Crnogorci 9,20% (2,0%), Muslimani 1,88% (11,45%) i ostali 1,94% (1%). Ta početna neravnomjernost bila je odraz „neravnomjernosti u razvoju NOB-a u raznim krajevima“, što bi značilo kako je najviše bilo onih koji su se i najviše angažirali a to su bili Srbi. Do 80-tih godina prošlog stoljeća postotak Hrvata se je smanjio te ih je u usporedbi s udjelom u stanovništvu nedostajalo za 1/3.

U 80-tim godinama neravnomjeran odnos je dalje rastao, a najpouzdaniji pokazatelj je nacionalni nesrazmjer na taktičkoj razini, od zapovjednika bataljuna do zapovjednika divizije.

Nacionalnog nesrazmjera nije bilo tek na razini zapovjednika armija i njima ravnih strategijsko – operativnih sastava gdje je u jednom trenutku bilo najviše Hrvata. Međutim, u mirovinu su 1989 otišli generali Anton Lukežić i Martin Špegelj, prvi zapovjednici 1. i 5. vojne oblasti. Admiral Božidar Grubišić je 1990s mjesta zapovjednika Vojnopomorske oblasti otišao u Beograd na mjesto predsjednika Organizacije SKJ u JNA. General Antun Tus ostao je zapovjednik RV i PVO-a, a general Života Avramović zapovjednik 3. vojne oblasti. Novi zapovjednici bili su: general Aleksandar Spirkovski u 1. vojnoj oblasti, general Konrad Kolšek u 5. vojnoj oblasti i admiral Mile Kandić u Vojnopomorskoj oblasti. U tri zapadne republike u razdoblju 1990-1991. nijednim od devet korusa kopnene vojske nije zapovijedao Hrvat, s dva su zapovijedala Slovenci i s jednim kraće vrijeme Makedonac dok su ostalima zapovijedali Srbi ili Crnogorci.   

(Iz: Marijan Davor, Slom Titove armije, JNA i raspad Jugoslavije 1987 – 1992, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2008)
1986 – 1991 – Preustroj “Jedinstvo” „Odbrana Jugoslavije je nedjeljiva“
U trenutku Titove smrti JNA je bila u teritorijalno – organizacijskom stanju kakvo je postavljeno krajem 1960 –tih godina, a koje je bazično bilo podjela na armijske oblasti po republičkim granicama.
Slika1. Vojnoteritorijalna podjela Jugoslavije, armijski sustav

Pod vodstvom admirala Mamule osmišljena je nova, vojišna organizacija oružanih snaga koja je nazvana Jedinstvo. Njime je JNA željela postići jedinstvo zapovijedanja i uporabe oružanih snaga na cijelom prostoru Jugoslavije. Najveći problem u tako shvaćenom konceptu obrane bilo je postojanje Teritorijalne obrane koju je JNA doživljavala kao neku vrst “republičke vojske” obzirom kako je zapovjedništvo TO bilo odvojeno od JNA. Armija je zato 1985 godine predložila “da se umjesto šest armija kopnene vojske uvedu tri vojišta, da se republički i pokrajinski štabovi Teritorijalne obrane podrede zapovjedništvima vojišta, a zonski štabovi Terotorijalne obrane zapovjedništvima korpusa JNA.” U posljednjim danima 1988 godine JNA je prešla na novi vojišni sustav, što je provedeno bez suglasnosti Slovenije koja je smatrala kako je ukidanje armijske oblasti u Ljubljani znak nepovjerenja JNA prema Sloveniji. Za takve promjene JNA je intenzivno lobirala kod saveznih i republičkih tijela, kao i u SKJ. Navedene promjene prikazane su kao modernizacija JNA koja ne dovodi u pitanje doktrinu i koncepciju sustava obrane. Konačno, 06.02.1987 godine Predsjedništvo SFRJ prihvatilo je Odluku o dogradnji organizacije oružanih snaga i sistema vođenja i zapovijedanja oružanim snagama SFRJ. čime su okrunjeni napori JNA.

Po toj novoj organizaciji i zapovijedanju, teritorij Jugoslavije je podijeljen u vojišta. Postojale su 3 vojne oblasti (VO) i jedna vojnopomorska oblast (VPO). Svaka vojna oblast bila je podijeljena na korpuse brigadnog sastava koji su zamijenili divizije pukovskog sastava iako je korpus bio tek nešto jači od divizije, ojačan partizanskim postrojbama JNA i predviđen da se u ratu ojača manevarskim dijelom TO.

Na vojišni sustav JNA je prešla u prosincu 1988 godine kad su novoosnovana zapovjedništva vojnih oblasti preuzela zapovijedanje postrojbama JNA od tadašnjih zapovjedništava armija i Titogradskoga korpusa kopnene vojske. Svi važniji segmenti obrambenog sustava bio je u rukama JNA osim novačenja kojeg su provodile republike.

1. VO imala je Komandu u Beogradu i bila je sastavljena (osim prištabnih postrojbi) od: Sarajevskog (4.), Banjalučkog (5.), Novosadskog (12.), Tuzlanskog (17.), Kragujevačkog (24.) i Užičkog korpusa (37.). U svom je sastavu još imala: Komandu obrane grada Beograda, Riječnu ratnu flotilu, 1. proletersku gardijsku mehaniziranu diviziju, 4. motoriziranu i 22. pješačku diviziju.

3. VO. Imala je Komandu u Skopju sastava: prištabne postrojbe, Titogradski (2.), Niški (21.), Bitolski (41.), Kumanovski (42.) i Prištinski (52.) korpus i 37. motorizirana divizija.

5. VO imala je Komandu u Zagrebu, a osim prištabnih postrojbi bila je sastavljena od: Riječkog (13.), Ljubljanskog (14.), Mariborskog (31.), Varaždinskog (32.) korpusa, Komande obrane grada Zagreba i 6. proleterske pješačke divizije.
Upotrebu JNA u izvanrednim okolnostima odobravalo je Predsjedništvo SFRJ, a sam način uporabe regulirala je JNA 1988. strogo povjerljivim priručnikom. U njemu je razrađeno zajendičko djelovanje s službom unutarnjih poslova, zatim pojačano i dubinsko osiguranje državne granice, pojačano osiguranje vojnih objekata kao i “demonstracija sile” kojom se je željelo ostaviti dojam na “unutarnje i vanjske neprijatelje” zemlje. Demonstracija sile definirana je kao “organizovan pokret vojne kolone u jednom ili više pravaca (jedinica može da kruži id a dolazi uvijek iz drugog pravca)”. Najmanjom postrojbom za demonstraciju sile držan je oklopno – mehanizirani ili motorizirani bataljun. Preporučeno je uskladiti pokrete s “upotrebom aviona i helikoptera u niskom letu”. Planovi djelovanja u izvanrednim prilikama aktivirani su posebnim šiframa. Od veljače 1985. godine šifra je bila “Radan”.

Propisanu upotrebu JNA je provjerila praktično u zimu i proljeće 1989. godine. Tijekom demonstracija u svaku općinu dovedena je postrojba JNA jačine čete do bataljuna radi preventivnog djelovanja i po JNA to je bilo “jako efikasno” stoga je preporučeno da se navedena mjera koristi i u “narednom periodu”.
Planom Jedinstvo je dakle radikalno promijenjena shema zapovijedanja oružanim snagama. Vrhovna komanda OS-a SFRJ bila je najviša zapovjedna razina i sastojala se od Predsjedništva SFRJ i novoosnovanog Štaba Vrhovne Komande. Pripremanje i rukovođenje strategijskim operacijama na bojištu, a time i zapovijedanje snagama JNA i TO, Vrhovna Komanda je prenijela na zapovjedništva vojišta. Štab Vrhovne komande je bila nova institucija, a u prijašnjim rješenjima načelnik Štaba bio je načelnik generalštaba JNA.  Svrha Štaba Vrhovne komande bio je prijenos zapovijedanja s predsjednika Predsjedništva SFRJ na saveznog sekretara narodne obrane. Zapovjedništva vojišta bila su podređena Saveznom sekretaru narodne obrane, kojem je Predsjedništvo SFRJ moglo ustupiti dio svojih ovlasti i u ratu i u miru. Sukladno tome, zapovjednici TO su odgovarali Predsjedništvu SFRJ, al i Saveznom sekretaru kojeg je Predsjedništvo ovlastilo za to i od njega su primali zapovjedi.
Na primjeru Hrvatske može se vidjeti kako je novom mirnodopskom raspodjelom postrojbi brojno stanje JNA znatno smanjeno, što se u Srbiji kasnije tumačilo kao dokaz “izdaje”. Ipak, preustrojem je JNA dobila slobodne ruke za djelovanje u krizi, a isto tako je podređivanjem TO naznačeno kako JNA u raspletu krize neće djelovati sama nego u suglasju s nekom od republika, kao što je kasnije i viđeno na primjeru djelovanja generala Kadijevića, kao Saveznog sekretara s političkim vrhom Srbije.

Nakon stvaranja vojišta i razoružanja TO, počela je i posljednja faza plana Jedinstvo. Poslijednja faza plana trebala se je po prvobitnim planovima JNA provesti do 1995 godine, ali obzirom na eskalaciju krize JNA je ubrzala ostvarivanje planova. U posljednjoj etapi se je bazično radilo o preustroju i pekvalifikaciji mirnodopskih postrojbi prvenstveno stacioniranih u 1. i 5. vojnoj oblasti te u Vojnopomorskoj oblasti. Taj preustroj je proveden u strogoj tajnosti,  za razliku od uzimanja oružja TO, pa civilne strukture nisu bile obaviještene o tome. Posebna pažnja u smislu brzine i efikasnosti promjena trebala se je pokloniti “osjetljivim regionima” što se odnosilo na Knin i Zagreb. Prioritetni kriterij za kvalifikaciju postrojbi bila je bojna spremnost za upotrebu u kriznim stanjima u zemlji.

Dan nakon naredbe o razoružanju TO (15.05.1990), načelnik Generalštaba oružanih snaga potpisao je naredbu za preustroj i prekvalifikaciju snaga u Hrvatskoj i BiH. Tom naredbom ukinuta je Komanda obrane grada Zagreba, a umjesto nje osnovan je Zagrebački (10.) korpus. Korpus je osnovan od snaga na području Zagreba koje su do tada bile u sastavu Varaždinskog i Riječkog korpusa, Komande obrane grada Zagreba, 6. proleterske pješačke divizije iz Karlovca i postrojbi izravno podređenih Komandi 5. vojne oblasti. Tako je preko noći osnovan novi operativni sastav s 2 motorizirane, jednom oklopnom, jednom mehaniziranom brigadom i standardnim postrojbama za potporu. To je bila najveća promjena na operativnoj razini. Na taktičkoj razini, najveća promjena je odluka o ustroju mehanizirane brigade A – tipa u Zagrebu i Dugom Selu.

Glavni dio korpusa jesu bili 4. oklopna brigada iz Jastrebarskog, 140. mehanizirana brigada i 123. pontonirski bataljun iz Zagreba koji su svi dobili A – kvalifikaciju. Ostali dijelovi korpusa bili su uglavnom u R – kvalifikaciji.

Druge promjene na području 5. vojne oblasti bile su: 5 brigada je iz B prevedeno u A – kvalifikaciju do kraja godine (1990). Od toga dvije su bile podstožerne postrojbe Komande 5. vojne oblasti (Karlovac i Virovitica), a po jedna je bila u Riječkom (Ilirska Bistrica), Varaždinskom (Bjelovar) i Ljubljanskom korpusu (Vrhnika i Ljubljana).

Riječkom korpusu pripojen je pješački  i motorizirani dio 6. proleterske pješačke divizije iz Karlovca i Gospića i time su nadoknađene dvije brigade koje su ušle u ustroj 10. korpusa u Zagrebu. Tim promjenama u 5. vojnoj oblasti povećano je mirnodopsko brojno stanje i pojačana je vatrena moć i pokretljivost postrojbi.

U 1. vojnoj oblasti također su provedene prekvalifikacije postrojbi. Najvažnija je bila prekvalifikacija iz B u A – tip 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije (Beograd, Valjevo, Požarevac). U Novosadskom (Srijemska Mitrovica), Banjolučkom (Banjaluka i Derventa) i Sarajevskom korpusu (Mostar) po jedna je brigade prekvalificirana u A – tip. Osim toga, Mostarska brigade dobila je i oklopništvo.

Slična promjena učinjena je i u Vojnopomorskoj oblasti, gdje je 221. motorizirana brigada iz Knina (za koju je mjesec dana ranije u planovima predviđeno prevođenje u R – tip) umjesto toga prekvalificirana u B – tip, a dobila je oklopni i mehanizirani bataljun A – tipa, odnosno 80 tenkova i oklopnih transportera. Oklopni bataljun je smješten u Benkovac, a mehanizitani u Knin. Rok za preustroj brigade bio je 20.06.1990. Jedina postrojba u Hrvatskoj koja je u to vrijeme prevedena u niži tip, i to iz B u R, bio je bataljun vojne policije iz Knina. Međutim, i to je smanjenje ustvari varljivo jer je nova postrojba imala okopne tranportere pa je stvarno povećana bojna moć postrojbe.

Kako je Jović rekao u svom dnevniku, te su promjene imale ulogu da se stvore korpusi koji “će biti sposobni da budu u funkciji kao na Kosovu”.

Očito je dakle kako o nekakvom “razoružanju i izdaji” o kojima se govori u Srbiji nema ni govora. JNA je bojno ojačana i spremljena za razračunavanje s “unutarnjim neprijateljem”, odnosno s eventualnim demokratskim snagama koje bi na višestranačkim izborima pobijedile u zapadnim republikama (kao što se je stvarno i desilo).
Literatura:
Marijan Davor, Slom Titove armije, JNA i raspad Jugoslavije 1987 – 1992, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2008
Martin Špegelj, Sjećanja vojnika, Znanje, Zagreb 2001.
Veljko Kadijević, Moje viđenje raspada, Politika, Beograd 1993.

1994. godine

Vrhovni zapovijednik “VSRJ” (vojske Jugoslavije) bio je predsjednik “SRJ”, odnosno Vrhovno vojno vijeće, (Slika 1.) kojega čine predsjednici republika Srbije i Crne Gore, prdsjednik vlade “SRJ” i ministar obrane.

Slika 1. - Vrhovno vojno vijeće

Zapovjednu strukturu “VSRJ” činili su “GŠ VSRJ” (Generalštab vojske “SRJ”) (Slika 2.), na čijem se čelu nalazio načelnik “GŠ VSRJ”. “VSRJ” bila je sastavljena od tri grane HoV (kopnena vojska), RZ i PZO (ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana) i RM (ratna mornarica).
Popuna postrojbi odvija se sukladnu tipu postrojbe, koje mogu biti “A”, “B” i “R”.

Slika 2. - Generalštab vojske

Brigada tipa “A” popunjava se na način da ima 50 % djelatnog sastava, a ostatak 50 % se popunjava iz ročnog sastava. Osim postrojbi za specijalna djelovanja kao što su padobranske, izvidničke, diverzantske, policijske, raketne i postrojbe za ED koje se popunjavaju 100 % djelatnim kadrom.
Brigada tipa “B” popunjava se na način da ima 50 % djelatnog sastava časničke i dočasničke dužnosti te specijalističke dužnosti kao što su vozači, ciljači, vezisti itd, dok se ostatak popunjava iz ročnog sastava. Ostalih 50 % se popunjava iz pričuvnog sastava.
Brigada tipa “R” je postrojba koja u kojoj se zapovjedništvo brigade i dijelovi logističkih postrojbi popunjava iz djelatnog sastava časničke, a ostalo se popunjava iz pričuvnog sastava.
Obuka ročnog sastava odvijala se dva puta godišnje. Ciklus obuke trajao je 5 mjeseci i 22 dana. Opća izobrazba trajala je 2 mjeseca. Stručno-specijalisička izobrazba trajala je 3 mjeseca. Opća i strućno-specijalistička izobrazba izvodila se u centrima za obuku po rodovima. Nakon završetka obuke vojnici su se upučivali u postrojbe. U njima su vojnici prolazili praktičnu provjeru znanja, putem taktičkih vježbi i bojnih gađanja te su u njima ostali do završetka vojnog roka.
Školovanje časničkog kadra odvijalo se u dvije akademije: vojna akademija (VA) i vojno-tehnička akademija (VTA) ustrojeno kao “Vojno učilište SRJ” sa sjedištem u Beogradu. Prve dvije godine školovanje se odvijalo u Beogradu za sve grane u vojnoj akademiji kopnene vojske. Završno školovanje i praksa za mornaričke časnike izvodilo se u Boki Kotarskoj u Školskom centru RM, koji je bio smješten u Bijeloj u hotelu “Delfin”. Završno školovanje za pilote odvijalo se u Žarkovu, a praktični dio na nekoliko lokacija (Sombor, Vršac), a glavnina obuke u letenju obavljalo se na zl. Podgorica.
Završno školovanje i praksa za rod ABKO bilo je u Kruševcu. Ostale zapovjedne i druge škole činile su “Akademiju generalštaba”, a škola narodne obrane preimenovana je u “Školu nacionalne obrane”.

1. KoV “VSRJ” činili su:
  • 1. armija – Beograd (Slika 3.)
Slika 3. - 1. armija - Beograd

    • 2. armija – Podgorica (Slika 4.)

Slika 4. - 2. armija - Podgorica

  • 3. armija – Niš (Slika 5.)

 

  • Slika 5. - 3. armija - Niš
  • Specijalni korpus (Slika 2)
  • Mehanizirani korpus (Slika 2.)
  • Obrana grada Beograda (Slika 2.)

 

Armije su ustrojene po korpusima koji su brigadnog sastava: oklopna brigada – okbr, motorizirana brigada – mtbr, mehanizirana brigada – mbr, laka brigada – lbr, mješovita artiljerijska brigada – mabr, mješovita protuoklopna artiljerijska brigada – mpabr, raketna brigada R-170, R-300 – rbr.
Oklopna brigada - okbr
Motorizirana brigada - mtbr
Mehanizirana brigada - mbr
Laka brigada - lbr
Mješovita artiljerijska brigada - mabr
Mješovita protuoklopna artiljerijska brigada - mpabr
Raketna brigada R-170, R-300 - rbr
2. RZ i PZO “VSRJ” (Slika 6.) bilo je organizirano u dva korpusa:
Slika 6. - RZ i PZO
  • Korpus zrakoplovstva (Topčider)
  • Korpus PZO (Banjica)
  • 352. izvidnička eskadrila za potrebe strategijskog i operativnog izviđanja.
Korpus zrakoplovstva bio je brigadnog sastava i sastojao se od 4 rakoplovne brigade: 204. zbr – Batajnica (126., 127 i 333. lae; 252. lbae; 675., 678 i 679. trz), 83. zbr – Priština (123., 124., 125. i 130. lae), 172. zbr – Podgorica (229., 239., 242. i 251. lbae) i 98. zbr – Kraljevo i Niš (240., 241. i 247. lbae; 353. i 354. lae; 647. i 677. trz) te 2 helikopterske pukovnije: 119. hp (890. i 896. mhe; 707., 712. i 714. pohe; 891. heiv) i 97. hp (722. pohe; 702. mhe; 784. pphe) organizirano u:
– Lovačko zrakoplovstvo (LZ) – 6 eskadrila oko 106 zrakoplova tipa: 16 MiG-29, 63 MiG-21 BIS, 18 MiG-21 MF i 10 MiG-21. Točnije u 204. zbr u 126. esk u Batajnici 20 MiG-21 BIS i 127. esk u Batajnici 16 MiG-29. te u 83. zbr u 123. esk u Prištini 18 MiG-21 BIS i 10 MiG-21, u 130. esk u Prištini 18 MiG-21 MF, u 124. esk u Ponikve 10 MiG-21 BIS te 125. esk u ponikve 15 MiG-21 BIS.
– Lovačko-bombardersko zrakoplovstvo (LBZ) – 8 eskadrila, oko 162 zrakoplova tipa: 27 N-60 (galeb), 46 J-21 (jastreb), 53 N-62 (super galeb), 25 J-22 (orao) i 11 NJ-22. Točnije u 204. zbr u 252. esk u Batajnica 12 N-62 i 12 J-21, u 98. zbr u 240.esk u Niš 15 J-21, u 172. zbr u 239. esk 24 N-62, u 172. zbr u 239. esk u Podgorica 24 N-62, u 242. esk Podgorica 10 J-22 i 11 NJ-22, u 251. esk u Podgorica 27 N-60, u 229. esk u Ivangrad 17 N-62 te u 98. zbr u 247. esk u Kraljevo 19 J-21 i u 241.- esk 15 J-22.
– Izvidničko zrakoplovstvo (IZ) – 3 eskadrila, oko 42 zrakoplova tipa: 12 MiG-21 R, 14 IJ-22 i 16 IJ-21. Točnije u 204. zbr u 352. esk u Batajnica 12 MiG-21 R te u 98. zbr u 353. esk u Kraljevo 14 IJ-22 i u 354. esk u Kraljevo 16 IJ-21.
– Transportno zrakoplovstvo (TrZ) – 5 eskadrila, oko 38 letjelica. Točnije u 204. zbr u 675. esk u Batajnica 2 Yak-40, 2 FALCOn, 2 LEAR JET i 2 Do-28, u 678. esk u Batajnica 2 Yak-40 i 1 B-707, u 679. esk u Batajnica 7 An-26 te u 98. zbr u 677. esk u Niš 6 An-26 i u 646. esk u Niš 3 CL-215 i 10 An-2
– Helikopterske postrojbe (HP) – 10 eskadrila, oko 112 helikoptera tipa: 42 Mi-8, 46 GAMA, 22 H-42, 4 ALOUETE, 3 Ka-28 i 3 Mi-14. Točnije u 119. hp u 890. esk u Batajnica 5 H-42 i 10 Mi-8, u 896. esk u Batajnica 4 H-42 i 4 ALEUETE, u ŠAO esk u Batajnica 6 Mi-8, u 714. esk u Čenej 15 GAMA, u 712. esk u Niš 15 GAMA, u 787. esk u Niš 16 Mi-8, u 891. esk u Niš 9 H-42 te u 97. hp u 722 esk u Nikšić 16 GAMA, u 782. esk u Podgorica 10 Mi-8 i 4 H-42 i u 784. esk u Podgorica 3 Ka-25, 2 Ka-28 i 3 Mi-14.
RZ “VSRJ” u zavosnosti od tipa zrakoplova mogli su bazirati na slijedečim zračnim lukama: Borovo ili Bor, Kikinda – Drakslerov Salaš, Koširsko polje, Kruševac, Leskovac, Lisičji Jarak, Pančevo, Paraćin – Davidovac, Sjenica, Smederevo – Radinac, Smederevska Palanka – Rudine, Sombor, Subotica – Blokovo, Surčin, Tivat, Trstenik, V. Radinci, Valjevo – Divci, Vršac.
PZO “VSRJ” raspolaga je sa velikim brojem PZO topničkih i raketnih sustava. Modernije sustave su bili topovi 40 mm L-70 BOFI i problematična pukovnija BUK-a (SA-11 Gadfly).
Raspolagali su sa 3 raketne bitnice sustava S-75M Volhov, 5 raketne bitnice sustava 2K 12M Kub i do 30 lansera susava S-1 i S-10. Ovi sustavi su bili upotrebljeni na zaštitu kao što su Pale, Banja Luka i Knin i značajne topničke grupacije.
Na tlu “SRJ” sustavi su se temeljno rabili za zaštitu grada Beograda kojeg je štitila raketna brigada (4 raketna divizijuna SA-75 i 4 raketna divizijuna S-125M), laka topnička raketna brigada PZO mješovitog sastava. Pretpostavlja se da je na tom prostoru bila angažirana i jedna pukovnija 2K 12M Kub te područje Kraljeva i Podgorice po 3 raketna divizijuna sustava S-125 M Neva, Niša, Kragujevca i Prištine po 5 raketne bitnice 2K 12M Kub.
3. RM “VSRJ” (Slika 7.) bilo je organizirano od pomorskih i obalnih snaga te ustanova na kopnu i školstvo. RM “VSRJ” raspolagala je sa: 5 velikih podmornica (tipa P-“831”-831, P-832, P-“821”-821, P-822 i P-823) nalazile su se u potkopu Rose i u luci Tivat, 5 malih podmornica (tipa P-911, P-912, P-913, P-914 i P-915) nalazile su se u luci Tivat, 4 “fregate” veliki patrolni brodovi (tipa VPBR-“31”-31, 32, “33”-33 i 34) nalazili su se u zaljevu Trašte, 5 raketnih topovnjača (RTOP-401, 403, 404, 405 i 406) nalazile su se u lici Tivat, 8 raketnih čamaca (RČ-302, 303, 304, 305, 306, 307, 308, 309), 8 torpednih čamaca (tipa TČ-211) nalazili su se u luci Tuvat, 8 graničnih patrolnih čamaca (tipa PČ-“171”-172, 173, 174, 175, 177, 178, 179 i “131”), minolovaca (tipa ML-“151”-152, 153, 161, “1412-141, 142 i “117”) bazirali su u luci Tivat i u luci Kumbur, 25 desantnih brodova i čamaca (3 DTM, 2 DBM i 20 DJČ), 8 pomoćnih brodova (tipa PBR-“91”-91, 92, 93, lučki remorkeri, za prijevoz vode, nafte i tereta). Ukupno 83 brodova ili oko 40% brodova od ukupnog broja brodova prije agresije na RH. Od navedenih oko 70-83% je u operativnoj uporabi.

Slika 7. - RM

Pomorske snage su bile sastavljene iz udarnih pomorskih snaga i obalnih pomorskih snaga, a organizirane su u bile u brigade, divizijune i odrede.
Udarne pomorske snage za bojna djelovanja na moru ustrojili su bili dvije taktičke grupe (TG), od kojih je jedna bila u zaljevu Trašte u punoj bojnoj spremnosti, a druga u 4-satnoj spremi za isplovljenje. Glavna luka baziranja im je bila u Tivatu, u kojoj su se nalazili brodovi udarnih pomorskih snaga, pomoćni brodovi i brodovi koji su u remontu i raspremi. Brodovi obalnih pomorskih snaga (granični patrolni čamci, minolovci, minopolagači i desantno-jurišni čamci) bazilali su u lukama Kumbor i Bar.
Obalne pomorske snage su bile organizirane u vojnopomorski sektor, brigadu i pukovnije, odrede, bataljune, divizijune, skupine, satnije i bitnice. Osnovnu cjelinu obalne pomorske snage činili su vojnopomorski sektori koji su su svom sastavu imali različiti broj i tip taktičkih postrojbi mornaričkih rodova i rodova KoV, s dijelovima odgovarajućih službi.
Divizijun obalnog topništva u svojem sastavu je imao obalnu topničku bitnicu (OTB) stacionarnog i pokretnog tipa naoružanih s obalnim topovima 130 mm i 88 mm, te haubicama 105 mm. Bilo je razmješteno an slijedečim lokalitetima: obalna topnička bitnica 130 mm u području: Gola Gomila k-155 (p/o Luštica), rt Platamuni (k 138), Crni rt (Sutomore) i rt Đeran (Ulcinj); obalna topnička bitnica 88 mm u području: rt Kočište (Luštica) i rt St. Uljcnj (k 34); obalna topnička bitnica 105 mm iznad s Kameno kod k 510; pričuvni paljbeni položaj obalnog topništva u području Mačka k 172 (p/O) Luštica i rt Skočidjevojka kod Petrovca.
Bataljun obalne straže motrenja i javljanja (OSMIJ) koja je imala zadaću motrenja, javljanja i praćenja situacije na moru, a kako je u svom je sastavu je imao stacionarne i pokretne obalne postaje (više nego dovoljan broj radara, 5 radara tipa KR-409 švedske proizvodnje u stacionarnoj varijanti i 7-8 radara HR-09 “DEKA” u pokretnoj varijanti, koje je odnio s hrvatskih otoka) mogao je vrlo dobro pokrivati cijeli akvatorij južnog Jadrana.
Obalni raketni puk raspolagao je sa 4 divizijuna raketa obala-more (obalni raketni divizijun – ORD). Jedan ORD nalazio se ispod vrha Obosnik na p/o Luštica, drugi ORD u području rta Crni rt kraj Sutomora, a dva OSR-a su u bili u pričuvi u vojarni u s. Radovići (p/o) Luštica. Zapovjedništvo ORP je bilo u s. Radovići.
Mornaričke ustanove (Hidrografski institut, Mornarički elektronički zavod i Mornarički opitni centar) su ustrojili poradi osiguranja infrastrukture i logističke potpore pomorskih snaga, a smejštene su bile u Tivatu.
Izvor: http://www.domovinskirat.hr/