Tko su Kurdi?

GEOSTRATEGIJA

Između 25 i 35 miliona Kurda nastanjuje planinsku regiju unutar granica Turske, Iraka, Sirije, Irana i Armenije. To je četvrta po veličini etnička skupina na Srednjem Istoku ali nikad nisu uspjeli formirati državu.

Odakle dolaze?

Kurdi su jedan od naroda starosjedilaca sa ravnice Mezopotamije i visoravni koje su sada unutar sjeveroistočne Turske, sjeveroistočne Sirije, sjevernog Iraka, sjeverozapadnog Irana i sjeverozapadne Armenije. Danas oni čine karakterističnu zajednicu, ujedinjenu rasom, kulturom i religijom, iako nemaju standardnog dijalekta. Također, dio njih pripada i drugim religijama iako su većina Sunitski Muslimani.

Zašto nemaju državu?

Ideja o zajedničkoj državi „Kurdistan“ bila je veoma raširena među većinom Kurda. Poslije 1. Svjetskog rata i poraza Otomanskog carstva, pobjednički zapadni Saveznici ozbiljno su, unutar potpisanog Sporazuma u Sevresu 1920.godine, razmatrali stvaranje Kurdske države. Međutim sve Kurdske nade nestale su tri godine kasnije, poslije Sporazuma u Luzani kojim su postavljene granice moderne Turske države. Kurdi su ostavljeni bez države i sa statusom manjine u svim državama koje su naseljavali. Slijedećih 80 godina svaki pokret Kurda usmjeren na uspostavu neovisne države bio je brutalno skršen.

Zašto su Kurdi na prvoj crti borbe protiv IS-a?

Sredinom 2013. đihadistička skupina Islamska Država /Islamic State/ – IS okrenula je oštricu svog napada na tri kurdske enklave koje su graničile sa teritorijom pod njihovom kontrolom u sjevernoj Siriji. Svi napadi su bili neuspješni i odbijeni od strane Jedinica Narodne Zaštite, naoružanim krilom Sirijske Kurdske Partije Demokratskog Jedinstva.

Kako je IS napredovala u sjevernom Iraku u lipnju 2014.godine tako je i tu uvukla Iračke Kurde u konflikt. Vlada Iračkog Autonomnog Kurdistana poslala je svoje Pešmerga snage u područja koja je Iračka vojska napustila.

Tijekom kolovoza 2014. godine đihadisti su otpočeli iznenadnu ofanzivu i Pešmerga su se povukli iz nekoliko područja. Brojni gradovi naseljeni religijskim manjinama su pali, posebno Sinjar, gdje su militanti IS ubili ili zarobili tisuće Jazidisa.

Kao odgovor, multinacionalna koalicija predvođena sa SAD otpočela je sa zračnim napadima u sjevernom Iraku i poslala vojne savjetnike i instruktore da pomognu Pešmergama. Jedinice Narodne Zaštite i Radnička Partija Kurdistana, koja ratuje za Kurdsku autonomiju u Turskoj već tri decenije, i koja također ima baze u Iraku, također je došla u pomoć.

U rujnu 2014. godine IS je napao enklavu oko sjevernog Sirijskog Kurdskog grada Kobane, prisiljavajući desetke tisuća ljudi da izbjegne preko susjedne Turske granice. Unatoč blizini borbenih djelovanja, Turska je odbila napasti položaje IS ili dozvoliti turskim Kurdima da pređe granicu i brane Kobane.

Otada, Kurdi koji se bore pod zastavom Sirijskih Demokratskih Snaga uz mnoge lokalne arapske paravojne milicije i uz pomoć zračnih snaga koalicije vođene od strane SAD, otjerali su IS sa tisuća kvadratnih kilometara teritorije u Siriji i uspostavili su nadzor nad stotinama kilometara granice sa Turskom.

U listopadu 2017.godine Sirijske snage zauzele su Raqqu, u stvari glavni grad teritorije pod nadzorom IS napredovale su jugoistočne prema susjednoj provinciji Deir al-Zour, đihadističkom posljednjem uporištu u Siriji.

Ovi uspjesi su, međutim, doveli Kurde i njihove saveznike u direktan sukob sa Sirijskim vladinim snagama koje su poduprte od strane Rusije i pobunjenicima koji su poduprti od strane Turske, što je dovelo do okršaja i povećalo tenzije između svjetskih sila.

Zašto Turska ne želi pomoći Kurdima u njihovom sukobu sa IS?

Postoji duboko ukorijenjeno neprijateljstvo između Turske države i Kurda, koji čine 15-20% populacije. Kurdi su veoma loše tretirani od strane Turskih vlasti kroz generacije. Kao odgovor na ustanke u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog stoljeća mnogi Kurdi su bili raseljeni, Kurdska imena i običaji bili su zabranjeni, upotreba Kurdskog jezika je bila ograničena, čak i postojanje Kurda kao etničke skupine je bilo nijekano, nazivajući ih „Planinskim Turcima“.

Godine 1978. Abdullah Ocalan osnovao je Kurdsku Radničku Partiju, kojoj je cilj bio uspostava neovisne Kurdske države unutar Turske. Šest godina kasnije, jedna grupa počela je sa vojnim akcijama. Otada, više od 40 000 ljudi je ubijeno a stotine tisuća ljudi je raseljeno.

U devedesetim godinama prošlog stoljeća Kurdska Radnička Partija je umanjila svoje zahtjeve za neovisnost unutar Turske, tražeći umjesto toga veću kulturnu i političku autonomiju, ali je nastavila sa borbom. Prekid vatre je dogovoren i otpočeli su tajni dogovori.

Prekid vatre je propao srpnju 2015.godine, poslije samoubilačkog napada IS kada su ubijena 33 mlada aktivista u glavnom Kurdskom gradu Surucu, blizu Sirijske granice. KPP je optužila vlasti za suradnju sa IS-om i napala turske vojnike i policiju. Turska vlada je potom počela sa „sinkroniziranim ratom protiv terora“ protiv KPP i IS-a.

Otada, nekoliko tisuća ljudi, uključujući stotine civila je bilo ubijen u sukobima u jugoistočnoj Turskoj.

U kolovozu 2016.godine Turska šalje vojsku i tenkove u sjevernu Siriju da pomogne ofanzivu Sirijskih pobunjeničkih snaga protiv IS. Te su snage zauzele ključni pogranični grad Jarablus i uporište IS al-Bab, i tako spriječili da Sirijski Kurdi i Sirijske pobunjeničke snage zauzmu tu teritoriju i povežu se sa Kurdskom enklavom Afrin na zapadu.

Turska vlada smatra Sirijske Kurde dijelom KRP, da dijele iste ciljeve sa KRP i obje ih smatra terorističkim organizacijama.

Što žele Sirijski Kurdi?

Kurdi čine 7-10% Sirijske populacije. Prije ustanka protiv predsjednika Bashar al-Assada, pije 2011. godine mnogi su živjeli u gradovima Damask i Alepo, i u trima područjima oko KObane, Afrina i sjeveroistočnog grada Qamishli.

Sirijskim Kurdima su dugo bila ograničavana i osporavana osnovna prava. Od šezdesetih godina prošlog stoljeća oko 300 000 njih je bilo osporavano građanstvo  a njihova imovina je bila konfiscirana i dodijeljena Arapima u pokušaju da se „arabizira“ Kurdska regija.

Kada je ustanak evolvirao u građanski rat, glavne kurdske stranke su javno izbjegle zauzimati strane. Sredinom 2012.godine, vladine snage su se povukle sa Kurdskih teritorija da bi se koncentrirale na rat protiv pobunjenika a Kurdske grupe su  preuzele kontrolu nad tim teritorijem.

U siječnju 2014., Kurdske partije deklarirale su stvaranje „autonomne administracije“ u tri „kantona“ Afrin, Kobane i Jazira.

U ožujku 2016.godine, najavili su uspostavu „federalnog sustava“ koji uključuje područja naseljena Arapima i Turkmenima koja su oduzeta od IS.

Ova deklaracija je bila odbijena od Sirijske vlade, Sirijske opozicije, Turske i SAD.

Sirijski Kurdi kažu da ne traže neovisnost, ali insistiraju svaki politički dogovor vezan za stanje u Siriji mora uključivati i legalne garancije za Kurdska prava i priznanje Kurdske autonomije.

Predsjednik Assad se zakleo da će preuzeti nadzor nad cijelom Sirijom ali njegov ministar vanjskih poslova je rekao u rujnu 2017.godine da je otvoren za pregovore sa Kurdima u vezi njihovih zahtjeva za autonomijom.

Da li će Irački Kurdi dobiti neovisnost?

Kurdi čine 15-20% Iračke populacije. Povijesno su uživali mnogo veće nacionalne slobode i prava nego Kurdi u susjednim zemljama ali su bili suočeni i sa brutalnom represijom.

Godine 1946.godine Mustafa BArzani formirao je Kurdistansku Demokratsku Partiju čiji je cilj bio da se bori za autonomiju u Iraku, no tek je poslije 1961. godine otpočeo pravi oružani sukob sa vlastima.

Kasnih sedamdesetih godina Iračka vlada je počela naseljavati Arape u područjima sa Kurdskom većinom, posebno oko naftonosnih polja i grada Kirkuka, te nasilno raseljavati Kurde.

Ova politika je bila posebno izražena tijekom Iransko-Iračkog rata u kojem su Kurdi podržavali Iran što je 1988.godine dovelo do osvetničkog pohoda na Kurde sa upotrebom kemijskog oružja u području grada Halabja.

Kad je Irak poražen 1991.godine u Zaljevskom ratu, Massoud and Jallal Talabani, Barzanijev sin poveo je Kurdski ustanak. Nasilje koje je pokazano kod suzbijanja ustanka dovelo je do uspostave no-fly zone na sjeveru što je omogućilo Kurdima da provode svoju samoupravu. Kurdske stranke su se složile da podjele vlast, ali su tenzije rasle što je kasnije dovelo do četverogodišnjeg sukoba među njma.

Stranke su kooperirale sa snagama koje su izvele invaziju 2003. godine koja je dovela do pada Saddama  i kasnije su uspostavile provincije Dojuk, Irbil i Sulaimaniya.

U rujnu 2017.godine održan je referendum za neovisnost regija pod Kurdskom kontrolom ali ga je službena Iračka centralna vlada proglasila ilegalnim.

Više od 90% od 3,3 miliona ljudi su glasali za potporu odvajanja od Iraka. Slijedećih mjeseci pro-vladine snage preuzele su većinu teritorija koju su držali Kurdi. Posebno je težak bio gubitak Kirkuka i njegovih naftnih polja što je i razbilo sve aspiracije Kurda za uspostavu vlastite države.

Izvor: BBC News