Slavonski Brod 18.siječanj 2023.godine– Šahovski klub invalida „Hvidra-Brod“ i sekcija Udruge Veterana 3. Gardijske brigade Kune – Slavonski Brod organizirali su turnir u šahu povodom 30. obljetnice VOJNO-REDARSTVENE OPERACIJE “Maslenica”.
Turnir je organiziran pod pokroviteljstvom Ministarstva Branitelja RH. Turnir je odigran u klubu Veterana 3. Gardijske brigade Kune u Skoću, Sl. Brod.
Na početku je dopredsjednik udruge Luka Krijan pozdravio je sve prisutne a potom su šahisti minutom šutnje odali priznanje poginulim braniteljima i svima ostalima koji su pali u odbrani Domovine.
Na turniru su sudjelovao 21 igrač . Igran je po švicarskom sustavu 7 kola 7 minuta + dodatak 3 sekunde po odigranom potezu. Odigrano je 70 partija .
Za seniore prvo, drugo i treće mjesto dodijeljeni su odličja.
Nagrade je podijelio dopredsjednik udruge Luka Krijan koji se ujedno zahvalilo Ministarstvu branitelja RH na potpori.
Sudac turnira je bio državni sudac Mato Opačak.
Na kraju turnira priređen je domjenak za sve sudionike.
Ratna škola „Ban Josip Jelačić“ u nastavnom posjetu NP Risnjak
Ratna škola „Ban Josip Jelačić” predvođena načelnikom brigadirom Mirkom Kožićem je 16.siječnja 2023.godine, u okviru redovnog Plana i programa izobrazbe u 2022./2023. godini na Hrvatskom vojnom učilištu „Dr. Franjo Tuđmanˮ, provela nastavni posjet nacionalnom parku Risnjak gdje im je domaćin bio ravnatelj NP Risnjak i brigadir u mirovini Stanislav Linić iz Hrvatskog časničkog zbora a stručni voditelj mr.sp. Dragan Turk, dipl.ing.šum.
brigadir Mijo Kožić Načelnik Ratne škole “Ban Josip Jelačić”
Posjet NP Risnjak obuhvaćao je:
predstavljanje NP Risnjak (predavanje – prezentacija) s glavnim obilježjima: snažna klimatska i vegetacijska pregrada između Hrvatskog primorja i kopnenih dijelova Hrvatske, najljepše izražen fenomen vegetacije ponikvi, prirodna veza između Alpa i balkanskih planina, prirodno stanište sve tri velike europske zvijeri (medvjed, vuk i ris) i 1148 vrsta i podvrsta flore i
hodnju poučnom stazom Leska i upoznavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa nacionalnog parka,
Ustaljena je praksa da Ratna škola tijekom svake akademske nastavne godine na studijskim putovanjima obilazi županije i gradove, strateška gospodarska poduzeća koja su nacionalna ključna i kritična infrastruktura te strateški partneri Ministarstva obrane, značajna mjesta i bojišnice iz Domovinskog rata te političke, kulturne, prirodnog nasljeđa, znanstvene i religijske ustanove gdje se polaznici iz programa nacionalnog gostoprimstva za najvišu međuresornu i međunarodnu izobrazbu prve ruke upoznaju s onim najboljim iz Republike Hrvatske.
U tijeku je školovanje 25. naraštaja Ratne škole, koji pohađa 15 polaznikaod kojih je devet polaznika iz RH (5 časnika iz Hrvatske vojske, zastupnik u Hrvatskom saboru, polaznik iz Ravnateljstva policije MUP-a RH, Hrvatske vatrogasne zajednice i polaznica iz Hrvatskog Crvenog križa), te pripadnici Oružanih snaga stranih zemalja za obnašanje najviših vojnih i civilno-vojnih dužnosti (po dva polaznika iz Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije, te po jedan polaznik Slovenije i Crne Gore).
Zajednica Udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije sa predstavnicima Udruga proizašlih iz Domovinskog rata, je u subotu 14. siječnja 2023. god., na Spomen obilježju pri mostu hrvatskig branitelja, s početkom u 10, oo sati tradicionalno obilježila 15. siječanj – Dan međunarodnog priznavanja Republike Hrvatske, te odala počast svim poginulim i umrlim braniteljima Domovinskog rata.
Ovaj se turnir održava u čast kapetana MRK KOZALA ZVONIMIRA ŠKERLA koji je kao pripadnik 128.br HV „Sveti Vid“ Rijeka, sa još trojicom svojih suboraca (PETAR HORVAT, NEVENKO GRBAC i SAMIR TERZIĆ) poginuo 19.01.1992.godine u Ibrešićima na Perušićkoj kosi, na Ličkom bojištu u iznenadnom četničkom napadu na naše položaje. U pokušaju da im pomogne poginuo je i pripadnik 118.br Gospić, IVICA KOLAK.
Njihovom pogibijom u Ibrešićima završava se tragičan niz grupnih pogibija pripadnika 128.br HV na Ličkom bojištu te zime 1991./92. koji je cijelu Rijeku i okolicu zavio u crno. Bio je to težak početak Domovinskog rata za ovu brigadu a i za ovaj kraj čija je cijela mladost bila u ratu.
Nama, pripadnicima Udruge 128.brigade HV „Sveti Vid“ Rijeka, koja okuplja pripadnike 128.br i prijatelje radi druženja i očuvanja tradicija brigade, posebna je čast što smo od samog početka, pored MRK KOZALA, jedan od organizatora i sponzora ovog memorijalnog turnira. Nastavit ćemo i dalje jer je ovo sigurno najljepši mogući način da se kroz sport i druženje mladih sačuva uspomena na naše poginule ratne drugove.
NEKA IM JE VJEČNA SLAVA I HVALA
Redoslijed ekipa na turniru je bio slijedeći:
MRK DUBRAVA
MRK SESVETE
MRK KOZALA
Po završetku turnira izaslanstvo Udruge 128.br HV položilo je vijenac i zapalilo svijeću pored spomenika u parku koji nosi ime Zvonimira Škerla
U subotu 07.01 2023.g održana je redovna izvještajno-izborna skupština udruge HČZ-a Grada Ogulina. Nakon himne i odavanja počasti poginulim i umrlim hrvatskim braniteljima, pozdravni govor održao je dosadašnji predsjednik umirovljeni pukovnik Mika Kolić.
Prihvaćen je dnevni red skupštine:
1. otvaranje izvještajno – izborne Skupštine
2. prijedlog dnevnog reda, usvajanje
3. izbor radnih tijela Skupštine ( radno predsj. / verifikac. povj. / kandidacijsko-
izborna komisija / zapisničar i dva ovjerov. zapisnika )
4. izvješće Verifikacijskog povjerenstva
5. usvajanje Poslovnika o radu Skupštine
6. prijedlog izmjena i dopuna Statuta, usvajanje
7. izvješće o radu Udruge:
– izvješće Predsjednika
– financijsko izvješće ( Tajnik-ca )
– izvješće Nadzornog odbora
– izvješće Suda časti
8. rasprava o podnesenim izvješćima, usvajanje istih
9. davanje razrješenja dosadašnjim dužnosnicima i tijelima Udruge
10. izbor Predsjednika Udruge
11. izbor dva Dopredsjednika Udruge
12. izbor Tajnika-ce Udruge
13. izbor članova Izvršnog odbora
14. izbor članova Nadzornog odbora
15. izbor članova Suda časti
16. obraćanje novoizabranog Predsjednika Udruge
-prijedlog plana rada i financijskog plana Udruge za 2023. godinu
17. donošenje odluke o dužnosnicima-osobama ovlaštenim za zastupanje Udruge
18. donošenje odluke o likvidatoru Udruge
19. pozdravna riječ gostiju
20. razno
Nakon prihvaćanja izvješća tijela udruge razriješeno je dosadašnje rukovodstvo udruge i pristupilo se glasovanju .
Za novog predsjednika udruge izabran je pričuvni narednik Ivica Sudarić, dva dopredsjednika udruge – pričuvni poručnik Boško Salopek i pričuvni poručnik Ivan Paušić i tajnica Mateja Luketić kao i članovi izvršnog odbora, nadzornog odbora i suda časti.
Skupštini se potom obratio novi predsjednik pričuvni narednik Ivica Sudarić sa prigodnim govorom.Podijeljene su i zahvalnice zaslužnim članovima kao i pojedincima i firmama koje su pomogle u radu udruge a dosadašnji predsjednik umirovljeni pukovnik Miko Kolić proglašen je počasnim predsjednikom udruge.
Po završetku službenog djela skupštine članovi i gosti su se zadržali na domjenku.
Brigadir, prof. dr.sc. Marinko Ogorec – Analiza rata u Ukrajini u povijesnom i društvenom kontekstu
Profesor i pročelnik studija Upravljanje u kriznim uvjetima na Veleučilištu Velika Gorica dr. sc. Marinko Ogorec stručnjak je za sigurnost te je često gost različitih medijskih kuća, posebno posljednjih tjedana, od kada je započela ruska agresija na Ukrajinu. Brigadir HV Marinko Ogorec bio je prvi vojni ataše Republike Hrvatske u Rusiji te je svoje viđenje o geopolitičkom, gospodarskom i sigurnosnom položaju i ulozi Rusije zapisao u svojoj knjizi Putinova Rusija, u kojoj su prikazani ključni procesi s kojima se Rusija suočavala 1990-ih, nakon raspada SSSR-a, pa do njezina povratka u krug svjetskih sila.
Rat u Europi na početku XXI. stoljeća – nemoguće! Rekli su brojni politološki, sociološki i vojni analitičari, međutim suvremena događanja u potpunosti su ih demantirali. Na žalost, ono što se smatralo nemogućim dogodilo se i razvija se sada u skladu sa svim zakonitostima suvremenog ratovodstva. Što je dovelo do ove situacije!? Gdje su ishodišta i u čemu je osnovni problem? Naravno, ova situacija postavlja takva pitanja i vjerojatno ultimativno očekuje odgovore na njih. No, to nije nimalo jednostavno i po trebna je jedna duža povijesna i aktualna društvena analiza kako bi se moglo relevantno odgovoriti na tako ozbiljna pitanja.
Zajednički rusko-ukrajinski korijeni
Većina povjesničara slaže se da je ishodište većine istočnoslavenskih naroda vezana uz razvoj ranofeudalne države na ogromnom prostoru od obala Bijelog mora i Karelije, preko cijelog teritorija današnje zapadne Rusije i Ukrajine sve do sjevernih obala Crnog mora, poznate kao Kijevskaja Rus’. U literaturi se često spominje i naziv Kijevska Rusija, što ne odgovara povijesnim činjenicama, jer u vrijeme nastanka Kijevskaje Rus’ kao države, Rusi još nisu postojali kao narod. Naime, Kijevskaja Rus’ nastala je ujedinjavanjem istočnoslavenskih plemena, među kojima su većinu činili Poljani (često se za njih koriste i nazivi Polovci ili Polovjetci), zatim Derevjani i Siverjani, te manja sjeverna plemena Vjatiči i Radmiči. Znatno kasnije u sastav Kijevskaje Rus’ ulazi i veliko nomadsko pleme Pečenega na jugu zemlje, koji su se odupirali asimilaciji u zajedničku državu vodeći brojne ratove protiv Kijevskaje Rus’. No za stvaranje te države najzaslužniji je normanski narod Varjaga (inače germanskog porijekla) koji su etnički i kulturološki bili vrlo bliski Vikinzima. Kada su Vikinzi u VIII. stoljeću započeli svoje pohode prema jugu zapadne Europe morskim putem, Varjazi su krenuli u svoje pohode na europski istok velikim rijekama Volgom, Okom, Dnjeprom i dr. Slavenskim plemenima na tom prostoru donijeli su organizaciju, hijerarhiju i ratnički mentalitet, što je u to vrijeme činilo osnovicu državotvornosti. Oni su u stvari i stvorili Kijevskaju Rus’ pod vodstvom kneza Olega (u literaturi se spominje i pod imenom Helgi), pri tome se u potpunosti poslavenili i asimilirali u ostale slavenske narode koji su na stali unutar zajedničke države – Ukrajince, Ruse, Bjeloruse i Rusine. Zapravo, prvobitno su svi nosili naziv Rusiči ili Rusini, ali karakteristike prostora, utjecaj ostalih naroda i plemena postupno su izdiferencirali ta 4 naroda kao samostalne etničke strukture, iako su ostali međusobno kulturološki, tradicijski i jezično izuzetno povezani i kompatibilni.
VELIKI KNEZ VLADIMIR I SVJATOSLAVIČ
Iako je veliki knez Volodimir I. prihvatio kršćanstvo kao svojevrsni oblik dodatne integracije države, raspad ogromne Kijevskaje Rus’ bio je neminovan zbog sve izraženije feudalizacije tog prostora, jačanja izvršne vlasti pojedinih knezova i samim time slabljenja središnje vlasti. Kao neposredna konkurencija kijevskim kneževima sve više se javljaju vladimirski kneževi, koji središte svoje moći preseljavaju u Moskvu, utemeljene tijekom vladavine Jurija Dolgorukog (inače jednog od sinova vrlo sposobnog i po nekim povjesničarima zadnjeg vladara Kijevskaje Rus’ – Vladimira Monomaha). Povijesnu priču o završetku Kijevskaje Rus’, ali isto tako i ostalih feudalnih kneževina na prostoru današnje Rusije, Bjelorusije i Ukrajine zaključio je veliki prodor Mongola i drugih turkmenskih naroda, koji su pod vodstvom Batu-kana osnovali ogromnu euroazijsku državu poznatu kao „Zlatna horda“ i u kojoj su bile uključene sve istočnoslavenske zemlje (osim Novgorodske kneževine kojom je u to vrijeme vladao Aleksandar Nevski). Uglavnom, iz tog razdoblja postoje ozbiljni povijesni prijepori koji su zadržani do današnjih dana i koji su u određenoj mjeri uzrok aktualne vojne intervencije Putinove Rusije na Ukrajinu. Ukrajinski povjesničari tvrde (s više ili manje potvrđenih argumenata) kako je Kijevskaja Rus’ bila prva država koju su formirali i razvili isključivo preci današnjih Ukrajinaca, dok ruski povjesničari tvrde da su podjednako zaslužni za razvoj i osnivanje te države ruski kneževi i 5 stoljeća kasnije osnovanu Moskovsku državu postavljaju u kontiniurani slijed razvoja iste države. S druge strane, ukrajinski povjesničari tvrde kako Moskovska država iz XIV. stoljeća nije bila legitimna nasljednica Kijevske države, već posve nova tvorevina.
Razvoj rusko-ukrajinskih odnosa
Nakon razornog prodora Mongola, ruske kneževine uspijevaju povratiti različite oblike autonomnosti, dok ukrajinski teritorij u velikoj mjeri pada pod vlast poljskih, litvanskih i ruskih vlastelina. No, državotvorna borba za autonomijom i državnim suverenitetom kod velikog dijela Ukrajinaca nije nestala, već je poprimila vrlo specifičan oblik nastankom zaporoških kozaka. Zaporoški kozaci su specifična socijalna i politička, ali prije svega vojna struktura neovisnih lakih konjanika nastala u širokim stepama jugoistočne Ukrajine i svojevremeno (tijekom XV. stoljeća) glavni nositelji ukrajinske nacionalne svijesti. Tijekom XVII. stoljeća na prostoru jugozapadno od Moskovske Carevine, a sjeverozapadno od Krimskog Kanata stvorena je Zaporoška Republika (u literaturi poznata i kao Kozačka Republika) upravo kao najbolji pokazatelj autohtonih državotvornih težnji ukrajinskog naroda na tim prostorima. Zbog pritiska Poljsko-litvanske Unije (tada najmoćnije države sjeveroistočne Europe) i opasnosti od mogućeg gubitka neovisnosti, ataman (hetman) Zaporoške Republike Bogdan Hmeljnicki zatražio je pomoć Moskovskog carstva, pa je 1654. godine potpisan Perejaslavski sporazum, koji je značio i kraj ukrajinske neovisnosti. U razmjerno kratkom razdoblju ukrajinski prostor postao je dio velikog Ruskog Carstva u kojem su temeljito potiskivani ukrajinska državotvornost i nacionalna svijest, te provođena intenzivna rusifikacija ukrajinskog stanovništva. Carica Katarina II Velika 1764. godine u potpunosti ukida svaki oblik neovisnosti i suverenosti ukrajinskog atamanata čime Ukrajina doslovno postaje samo jedna od brojnih regija Ruskog Carstva.
Razdoblje tuđinske vlasti nad Ukrajinom proteže se sve do 1917. godine, kada u turbulentnim vremenima I. svjetskog rata dolazi do Ukrajinske revolucije i stvaranja Ukrajinske Narodne Republike. Nakon Ruskog građanskog rata 1918.-1922. godine Ukrajina ponovo ulazi u sastav Sovjetskog Saveza i od 1922. godine postaje federalna jedinica SSSR-a pod nazivom Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika. Razmjerno brzo nakon stvaranja Ukrajinske SSR započela je nova rusifikacija tih prostora, koja je svoj najbrutalniji oblik realizirala pod Staljinovom vlašću u prisilnoj kolektivizaciji seoskih dobara. Prisilna kolektivizacija najviše je pogodila upravo Ukrajinu kao najveći ruralni prostor SSSR-a, a državno otimanje poljoprivrednih dobara rezultiralo je između 3 i 7 milijuna mrtvih od gladi tijekom 1932./33. godine, što se u suvremenoj ukrajinskoj povijesti naziva „gladomor“ (Голодомор) i u značajnoj mjeri navodi kao specifični oblik genocida koji su Rusi proveli nad ukrajinskim narodom u početku stvaranja SSSR-a.
Tijekom II. svjetskog rata brojni stanovnici Ukrajine dočekali su njemačke okupacijske snage kao svojevrsne osloboditelje, no vrlo brzo su „osloboditelji“ pokazali svoje pravo lice i započeli teški genocid na ukrajinskim prostorima. Naravno, to je rezultiralo žestokim otporom Ukrajinaca i snažnim razvojem partizanskog rata (najintenzivnijeg na prostoru SSSR-a), ali njihov početni pristup njemačkim snagama izazvao je podozrivost u sovjetskom čelništvu, koja nije nestala niti završetkom rata. Nakon II. svjetskog rata više ili manje prikriveni animozitet Rusa i Ukrajinaca nastavljen je tijekom cijelog vremena trajanja Sovjetskog Saveza, a svoju kulminaciju doživljava 1954. godine, kada je na 300-tu godišnjicu potpisivanja Perejaslavskog sporazuma tadašnji predsjednik SSSR-a Nikita Sergejevič Hruščov (koji je veći dio svog mladalaštva i rane karijere proveo u Ukrajini, najviše u Donbasu) predao poluotok Krim u ukrajinsko vlasništvo. Prilikom raspada SSSR-a i novog preslagivanja na međunarodnoj sceni to je bio jedan od ključnih segmenata daljnje izgradnje rusko-ukrajinskih odnosa.
Sve više se izgledni pregovori navode kao jedino rješenje i solucija koja će dovesti do završetka sukoba
Hibridni rat
Raspad SSSR-a i urušavanje blokovske bipolarizacije doveli su do nove paradigme međunarodnih odnosa i potrebe za repozicioniranjem Rusije u novim okolnostima. Odnosi Rusije i Ukrajine kao suverenih država stvorenih raspadom Sovjetskog Saveza utemeljeni su na uzajamnom povjerenju koje je svoju materijalizaciju doživjelo Budimpeštanskim memorandumom iz prosinca 1994. godine i temeljem kojeg je Ukrajina predala svoj cjelokupni nuklearni arsenal Rusiji. Sada se vidi kako je to bila katastrofalna pogreška, jer da je Ukrajina ostala još jedna nuklearna sila, do ovih scena koje svakodnevno gledamo u našem medijskom prostoru, gotovo sigurno nikada ne bi došlo.
Ozbiljni problemi u rusko – ukrajinskim odnosima počinju gotovo odmah nakon osamostaljenja tih država, ali kulminaciju doživljavaju nakon tzv. „narandžaste revolucije“ u Ukrajini, koja je u velikoj mjeri bila inicirana značajnim utjecajem pojedinih zapadnih država (u prvom redu SAD-a). Nakon izbora Viktora Juščenka za predsjednika države započinje razdoblje permanentne destabilizacije Ukrajine koja se nastavlja izborom proruskog predsjednika Janukoviča. Nastojeći iskoristiti naklonost predsjednika Janukoviča Rusiji, ruski državni vrh započinje pregovore oko otkupa Krimskog poluotoka na kojem se nalazi strateška pomorska baza Sevastopolj u kojem je smještena gotovo cjelokupna ruska Crnomorska flota. Pregovori su propali nakon što su za njih saznale tajne službe pojedinih zapadnih zemalja, nakon čega su uslijedili novi nemiri u Ukrajini poznati kao Euromajdan (u Ukrajini se uvriježio naziv Revolucija dostojanstva), a ubrzo nakon toga započeo je hibridni rat u Ukrajini ruskom aneksijom Krima 2014. godine. Hibridni rat
nastavio se instrumentalizacijom ruske manjine na Donbasu (u pokrajinama Luhansk i Donjeck), te sinergijom konvencionalnih i nekonvencionalnih oblika ratovanja, pri čemu je došlo do ozbiljnog urušavanja sustava nacionalne sigurnosti Ukrajine i praktičnog otcjepljenja dijela njihovog teritorija, a završio se svojevrsnim „statusom quo“ na terenu, nakon čega je uslijedilo dugotrajno pregovaranje poznato kao Minsk-1 i Minsk-2. Kada su pregovori već bili u toj fazi da bi Rusija mogla u potpunosti eksploatirati učinak „države u državi“ koju je implicirao sporazum Minsk-2, uslijedila je krajnje neočekivana ruska vojna intervencija na Ukrajinu.
Quo vadis Ukrajina?
Ruska vojna intervencija u potpunosti je zatekla ukrajinsko državno i vojno čelništvo, kao i veliki dio ostalog suvremenog svijeta. Upravo zbog tako uspješno ostvarenog strateškog iznenađenja, ruske snage su već tijekom prvog dana invazije gotovo u potpunosti uništile ukrajinsko ratno zrakoplovstvo i sustave protuzračne obrane, te ostvarile premoć u zračnom prostoru. S druge strane, prodor ruskih kopnenih snaga pokazao je niz slabosti zbog čega nije bila ostvarena uspješna eksploatacija početnog kaosa i nesnalaženja u redovima ukrajinskih branitelja. Jednako tako, ratovanje u virtualnom prostoru (cyber operacije) ruskih snaga nisu bile uspješne i za razliku od slične ruske intervencije u Gruziji tijekom kolovoza 2008. godine, ukrajinski virtualni prostor ostao je većim dijelom netaknut. Pogreške ruskog vojnog čelništva i taktičke nespretnosti na terenu omogućile su stvaranje dovoljno vremena ukrajinskim snagama za konsolidaciju i uspješnu organizaciju obrane, koju su razmjerno brzo započele uz vrlo izdašnu vojnu pomoć zapadnih zemalja. Danas na međunarodnoj sceni, nakon znatno više od mjesec dana ratovanja situacija u Ukrajini se razmjerno malo promijenila – ruske snage više ne napreduju zbog intenzivnog otpora ukrajinskih branitelja, ali uspješno i temeljito razaraju ukrajinske gradove i infrastrukturu, dok ukrajinski branitelji još uvijek nemaju snage niti organizacijski potencijal za stratešku protuofenzivu. Sve više se izgledni pregovori navode kao jedino rješenje i solucija koja će dovesti do završetka sukoba. No, da li će dovesti i do rješavanja brojnih pitanja koja su posljedica ovog krajnje nepotrebnog i iracionalnog rata? Naime, sve više se pokazuje da bi Putin i njegovo vodstvo daleko više dobili da su inzistirali na provedbi sporazuma Minsk-2 nego što će dobiti ratom. Kako će izgledati potpuno novo i temeljito geopolitičko preslagivanje globalne međnarodne zajednice? Koja je sudbina redefiniranja i rekonstrukcije gospodarskih i političkih odnosa pojedinih europskih zemalja (uključujući i Republiku Hrvatsku) i Ruske Fedracije? Na kraju, kako će se razvijati (i kako se uopće mogu razvijati) bilateralni rusko-ukrajinski odnosi u doglednoj budućnosti? Sve to itekako nas navodi na pitanje Quo vadis Ukrajina? No isto tako, iz ovog kuta gledanja, možemo s punim pravom pitati i Quo vadis Rusija?
Kadetkinje ŠK Konaki Novo Virje osvojile su drugo mjesto na danas završenom finalu ovogodišnjeg Ekipnog kadetskog prvenstva Hrvatske u Hotelu Katerina u Selcu od 26. do 30 prosinca 2022.godine.
Njihovom uspjehu je uvelike pridonijela naša Petra Karij iz Šahovskog kluba Ruščica koja za nastupa na dvojnu registraciju i bila je najbolja igračica na trećoj ploči sa pet pobjeda i jednim remijem.
31. obljetnica stradanja dvanaestorice pripadnika 127. br HV kod sela Brusnik na pakračkom ratištu
Na današnji dan, 1991. godine, nakon izbijanja 127. brigade Hrvatske vojske na prometnicu Požega-Pakrac, dio snaga 2. bataljuna 127. brigade predvođen Vinkom Belobrkom, u cilju zauzimanja što povoljnijih položaja i bolje zaštite spomenute prometnice, pokušao je ovladati selom Brusnik. No zbog vrlo složenih zemljišnih uvjeta i drugih nepovoljnih okolnosti upali su u zasjedu. Iz zasjede se najveći dio pripadnika uspio izvući dok je u okruženju ostalo 11 pripadnika i zapovjednik im Vinko Belobrk. Kako su neprijateljske snage bile vrlo jake i dobro utvrđene njihovo spašavanje, odnosno spašavanje eventualno preživjelih nije uspjelo. Ubrzo se saznalo da je dio odmah poginuo, a dio zarobljen i masakriran, a što se moglo utvrditi 7. siječnja 1992. godine kada su njihovi neprepoznatljivi posmrtni ostaci preuzeti. Naime nad većini njih je počinjen ratni zločin, jer su imali ozljede koje nedvojbeno nisu nastale u borbi već nakon zarobljavanja. Stoga se službeno i vodi datum njihove pogibije 7. siječnja 1992. godine.
Vinko Belobrk, rođen 12.2.1948. godine, dozapovjednik bataljuna i jedan od uznika KOS-a JNA 1991. godine,
Željko Goričanac, rođen 6.1.1958. godine,
Željko Maligec, rođen 23.10.1953. godine,
Tihomir Mihelić, rođen 11.5.1956.godine,
Nenad Oblučar, rođen 15.2.1959. godine,
Miroslav Petrović, rođen 13.1.1960. godine
Denis Resner, rođen 2.9.1967. godine,
Željko Somljočan, rođen 19. 2.1956. godine,
Milan Škrilac, rođen 26.5.1953. godine,
Slavko Vrbančić, rođen 15.3.1957. godine,
Miroslav Zec, rođen 14.9.1962. godine,
Ivan Žeravica, rođen 6.5.1961. godine.
Njihova pogibija bila je najveći skupni gubitak 127. Brigade HV i Grada Virovitice u Domovinskom ratu.
