EVOLUCIJA RUSKE STRATEGIJE PREMA UKRAJINI
Od strane budućih povjesničara Narančasta revolucija iz 2004., val uličnih prosvjeda koji je potaknuo uspon prozapadne vlade u Kijevu, će se vjerojatno pamtiti kao prva epizoda u drami koja će na kraju dovesti do sadašnjeg Ukrajinskog rata. Ovu prekretnicu Zapad je s entuzijazmom podržao kao značajnu ideološku pobjedu liberalne demokracije i ‒ iznad svega ‒ kao geopolitičku prekretnicu u napredovanju NATO-a i EU-a prema istoku. Udarni valovi Narančaste revolucije su se itekako snažno osjetili u Kremlju. Do tada su Boris Jeljcin i njegov nasljednik Vladimir Putin tražili neku vrstu prilagodbe u odnosima sa Zapadom. Moskva je čak nudila koketne poteze NATO-u, jednostrane diplomatske ustupke, pa čak i podršku američkoj vojnoj intervenciji u Afganistanu. Takve su geste u Washingtonu i Bruxellesu doživjeli kao znak slabosti jer je prevladalo mišljenje da je, u posthladnoratovskoj eri, Rusija brzo gubila na važnosti, tako da je neopravdano zanemarivano ono što ima za reći ili ono što želi. S obzirom na to da je Rusija bila samo sjena impresivne moći koju je nekoć držao Sovjetski Savez, Moskva se više nije shvaćala ozbiljno čak ni na najvišim razinama odlučivanja.
Sa Narančastom su revolucijom Vladimir Putin i njegovo okruženje, u kojem je uvijek bila istaknuta prisutnost bivših kolega iz KGB, doživjeli grubo buđenje. Iz njihove perspektive, Naračasta revolucija je bila operacija koju su osmislile CIA i nevladine organizacije financirane od strane State Departmenta, sa ciljem agresivnog opkoljavanja Rusije. Po mišljenju Moskve NATO još uvijek ne pokazuje želju da osvoji Rusiju (kao Napoleon ili Hitler), međutim, takve namjere bi se, pod odgovarajućim okolnostima, mogle pojaviti u doglednoj budućnosti. Bili su uvjereni da kraj Hladnog rata nije ugasio valjanost geopolitičkih teorija Sir Halforda Mackindera o potrebi pomorskih sila s rubnog polumjeseca da kontroliraju najvažnija područja takozvanog euroazijskog ‘heartlanda’.
Na Münchenskoj konferenciji o sigurnosnoj politici 2007. predsjednik Putin je održao govor u kojem je otvoreno okarakterizirao neokonzervativni križarski rat za nametanje unipolarnog svijeta ‒ a posebno širenje NATO-a u istočnoj Europi ‒ opasnim za stabilnost unutar međunarodnog sustava. Prema Putinu to širenje bi moglo povećati vjerojatnost sukoba, umanjiti međusobno razumijevanje među velikim silama i potaknuti vojne napetosti. Putinove izjave su u to vrijeme uglavnom odbacivane i zanemarivane. Danas, gledajući unatrag, zvuče kao upozorenje na ono što se dešava ovih dana. Tek je šačica zapadnih geopolitičkih stručnjaka (George Kennan, Henry Kissinger, Kenneth Waltz i John Mearsheimer) izrazila zabrinutost o mogućoj nepromišljenosti pokušaja da se Rusija satjera u ćošak, no njihova su mišljenja bila iznimka, a ne pravilo.
Prema tim malobrojnim geopolitičkim stručnjacima materijalizacija snažne ruske reakcije je samo pitanje vremena jer bez Ukrajine pod svojom suverenošću, Rusija će zauvijek biti uhvaćena u neugodnom obrambenom položaju s malom strateškom dubinom u slučaju konvencionalnih napada ili nuklearnih udara. Nadalje, uključivanje Ukrajine u NATO i EU ostavilja Rusiju otuđenom, izoliranom i ranjivom. Rusi su odmah mobilizirali svoje političke opunomoćenike i sve resurse koji su im bili na raspolaganju u Ukrajini kako bi tamošnje prorusko vodstvo moglo preuzeti vlast što je prije moguće. Osim toga, Rusi su se počeli otvoreno suprotstavljati vanjskopolitičkoj agendi Washingtona na Kavkazu, središnjoj Aziji, Levantu, Africi, pa čak i na američkoj hemisferi. Na kraju su uspjeli okrenuti situaciju u Ukrajini u svoju korist izborom Viktora Janukoviča no njihova je pobjeda bila kratkog vijeka. Pokret Euromajdan 2014. svrgnuo je Janukovičevu vladu i zamijenio je prozapadnim režimom. Predvidljivo, takav se neuspjeh pretvorio u košmarnu egzistencijalnu krizu za Kremlj. Gledajući unatrag, strategija Moskve razvila se u tri faze kako bi se suočila s dinamikom promjena:
Faza 1: Rastući pritisak
Nakon Euromaidana, Rusija je pokrenula kampanju hibridnog ratovanja protiv Ukrajine. Prije svega, to je uključivalo upotrebu sile ‒ kao što se pokazalo u izravnoj aneksiji Krimskog poluotoka i otvorenoj potpori proruskim separatističkim milicijama u Donbasu ‒ sa svrhom kompromitiranja teritorijalnog integriteta Ukrajine i sijanja određenog stupnja kaosa tako da Ukrajina ne bi mogla biti apsorbirana od strane zapadnih struktura u skoroj budućnosti, kao i podsjetiti Kijev da se ruski interesi ne mogu zanemariti. Nadalje, također je sadržavao nekonvencionalne metode poput ekonomskog pritiska, pokazivanje vojnih mišića, vjerski utjecaj, širenje propagande, mobilizaciju ruskih političkih pipaka u Ukrajini i ‘aktivne mjere’ kao što su agitacija i tajni pokušaji poticanja državnog udara . To je ujedno i geopolitička pozadina u kojoj se mora razumjeti razvoj infrastrukturnih projekata za opskrbu ruskog prirodnog plina europskih zemalja putem plinovoda koji zaobilaze Ukrajinu. Iako je ovaj postupak uspio zakomplicirati pristupanje Ukrajine NATO-u, nije umanjio spremnost Kijeva da se pridruži Atlantskom savezu. U konačnici navedena strategija nije uspjela postići povoljnu promjenu režima.
Faza 2: Ultimatum
Godine 2021. bili smo svjedoci goleme koncentracije ruskih trupa, vojnih platformi i oružja u neposrednoj blizini ukrajinske granice. Rusi se nisu niti potrudili svoje poteze držati u tajnosti, i mnogi su ih protumačili kao znak skorog napada. Međutim, takva upadljivost nije imala previše smisla ako je u pitanju samo napad velikih razmjera jer se tako žrtvuje element iznenađenja. Posve je logično da je smisao navedenih priprema bio otvoreni pritisak, vjerodostojna prijetnja ili ultimatum. Zapravo, uz otvoreno gomilanje vojske na granici Moskva je formulirala niz zahtjeva: jamstvo da se više nijedna država s postsovjetskog prostora nikada neće pridružiti NATO-u ili biti domaćin vojnih aktivnosti koje poduzima transatlantski savez, povlačenje ofenzivnog naoružanja iz susjednih europskih zemalja, uklanjanje NATO vojne infrastruktur postavljene u Istočnoj Europi od 1997., te niz ograničenja vezanih uz nuklearno oružje i balističke projektile.
Uzimajući u obzir maksimalistički karakter tih zahtjeva, SAD i NATO ih realno nisu mogli ispuniti. Međutim, iskazani interes Kremlja za održavanjem bilateralnih pregovora sa Sjedinjenim Državama u Ženevi ukazao je na to da Rusi smatraju da bi se možda moglo doći do rješenja koje bi u obzir uzelo zabrinutosti Moskve a koje bi moglo biti prihvatljivo. Ono što su Rusi tražili je u stvari revizija posthladnoratovskog globalnog poretka i strukturalni redizajn europske sigurnosne arhitekture. Sve to pokazuje da Moskva žarko želi da se je tretira kao veliku silu koja zaslužuje da je kao takvu priznaju Washington i Bruxelles, ali i kao regionalnog hegemona čija se sfera utjecaja – posebno u Ukrajini – mora poštivati u multipolarnom svijetu. Unatoč tome, Moskvi je nedostajalo snage ili kritične mase potrebne da primora Washington ili uvjeri NATO na dobrovoljno odricanje od mnogih pozicija stečenih posljednjih desetljeća. Nitko se toga ne bi odrekao bez borbe a Rusi ne samo da nisu imali prednost, već nisu ni bili u poziciji da išta nametnu. Stoga su Ruski potezi na Zapadu viđeni kao čin ucjene koji je trebao opravdati invaziju koja bi se ionako dogodila. Ovaj je ultimatum vjerojatno bio posljednja karta s kojom su Rusi mogli igrati i, nakon što se pokazala njegova neučinkovitost, ponestalo im je opcija, a ponestalo im je i vremena. Jedina mogućnost da Kremlj dobije ono što želi u Ukrajini bila je čista sila. Pokretanje invazije je sigurno bila teška odluka za Kremlj mada, s druge strane, učenja mislilaca poput Sun Tzua i Machiavellija naglašavaju da, kako bi se obavile važne stvari, čovjek mora biti spreman hodati opasnim putem koji može dovesti do svjetovne slave ili potpune propasti. Doista, državništvo često može biti smrtonosan posao.
Faza 3: Invazija
Dana 24. veljače 2022. Rusija je pokrenula “specijalnu vojnu operaciju”, eufemizam kojim se naziva agresija na Ukrajinu. Da bi se pokorila Ukrajina upotrebljena je sila neviđenih razmjera u posljednjim desetljećima europske povijesti. Isprva se činilo da je cilj vojne intervencije: svrgnuti ukrajinsku vladu kako bi je zamijenio proruski režim, vraćanje Kijeva u stratešku orbitu Moskve kao satelita, uništenje ukrajinskih oružanih snaga i nacionalističkih militantih skupina(pukovnija Azov) te pokretanje diplomatske krize koja bi razotkrila slabu unutarnju kohezju NATO-a. Međutim, sada je slika jasnija. Ruska završnica daleko nadilazi promjenu režima kroz ‘šok i strahopoštovanje,’ Blitzkrieg ili izdvojene kopne napade. Činjenice na terenu snažno upućuju na to da je ono što Moskva želi postići snažnom silom je potpuno razbijanje Ukrajine kao funkcionalne nacionalne države, po cijenu da cijeli pothvat traje mjesecima ili pak godinama. Na takav strateški cilj ukazuje: uništavanje infrastrukture, eliminacija industrije, napadi koji su za cilj imali kulturne znamenitosti, poticanje masovnog egzodusa Ukrajinaca i demoralizaciji preostalog ukrajinskog stanovništva. Te su radnje također usklađene sa sustavnim retoričkim poricanjem legitimne ukrajinske državnosti. Nadalje, ruska gruba upotreba projekcije vojne moći – uglavnom zračni napadi, topništvo i pješaštvo u okruživanju i opsadi ključnih položaja – značajka je, a ne greška. Nasuprot tome, zveckanje nuklearnim oružjem i ispaljivanje hipersoničnih projektila za uništavanje zgrada na spektakularan način , nisu usmjerene na Ukrajinu per se nego su mjere osmišljene da podsjete Zapad da bi izravna vojna intervencija u ime Ukrajine izazvala Armagedon.
Mnogim suvremenim promatračima ovo bi moglo zvučati teško shvatljivo ili čak zbunjujuće. Međutim, kroz povijest postoje presedani koji mogu pružiti jasnije razumijevanje postupaka Kremlja u Ukrajinskom ratu i Ruskog razaranja Ukrajine. Na primjer, nakon nekoliko dramatičnih sukoba, ishod Punskih ratova bio je uništenje Kartage od strane rimskih snaga. Nakon krvave opsade u kojoj je sama Kartaga sravnjena s zemljom i mnogi njeni stanovnici pobijeni, preživjeli su prodani u ropstvo, a teritorij koji su prethodno držali Kartažani u Magrebu pripojen je Rimu. Ova je pobjeda potaknula neosporan uspon Rima kao najveće sile mediteranskog svijeta, položaj koji je držao stoljećima. Nadalje, drevno srednjoazijsko kraljevstvo Khwarezm doslovno je pretvorio u ruševine od strane Džingis-kana u nesrazmjernoj odmazdi za pogubljenje mongolskih diplomatskih izaslanika. Uništenje Khwarezma bilo je toliko sveobuhvatno, a razmjer krvoprolića je toliko zapanjujući da je, osim profesionalnih povjesničara, malo tko uopće toga svjestan.
S druge strane, nakon poraza nacističke Njemačke, takozvani “Morgenthauov plan” ‒ koji je formulirao Henry Morgenthau Jr., američki ministar financija ‒ razmatrao je namjernu demilitarizaciju Njemačke, njezino teritorijalno komadanje, raspršivanje lokalnog stanovništva , i uklanjanje njemačkih industrijskih kapaciteta tako da bi se gospodarstvo te zemlje svelo na agrar. Iako je u početku plan dobio sitnu potporu, nije proveden jer je Washington shvatio da bi prosperitetna, reindustrijalizirana i snažna Zapadna Njemačka bila daleko korisnija kao bedem – a možda čak i potencijalni predvodnik – protiv bloka na čelu sa Sovjetskim Savezom.
Navedeni primjeri pokazuju da ruski put u Ukrajini nije nimalo inovativan. Uostalom, rusko strateško razmišljanje svesrdno prihvaća klasično makijavelističko načelo da je bolje da te se plaše nego da te vole ako već ne može biti oboje. Stoga je trenutna strategija Kremlja nedvojbeno nemilosrdna i riskantna, ali nije nužno iracionalna.
Zapravo, vjerojatno služi u više svrha:
- Kažnjavanje Ukrajine jer je odabrala prozapadni put, što je povijesno ‘zastranjenje’ koje Rusija smatra neoprostivim.
- Slanje snažne dvostruke poruke drugim postsovjetskim državama: nije mudro petljati se s Rusijom i očekivati da ćete proći nekažnjeno i sad vidite koliko zapadna sigurnosna jamstva vrijede.
- Odustajanje od širenja i prisutnosti NATO-a – bilo formalne ili neformalne – u zemljama koje su tradicionalno pripadale ruskoj sferi utjecaja.
- Pobrinuti se da Ukrajina ne može predstavljati značajnu prijetnju ruskoj nacionalnoj sigurnosti u narednim desetljećima, posebno budući da Rusija doživljava ozbiljan demografski pad.
Zasad je nepoznato koliko su daleko Rusi spremni ići, posebno uzevši u obzir dostupnost resursa, unutarnju političku dinamiku, taktičke neuspjehe i očitu logističku neučinkovitost ruskih trupa. Isprva se činilo da žele zauzeti Kijev i možda čak pokušati stvoriti izravan koridor za dolazak do Moldavije, ali preusmjeravanje njihovih napora na istok i južnu obalu ukazuje da su ta područja ciljana jer su strateški značajna , osobito ako se podjela Ukrajine ili čak izravna aneksija njenih djelova smatraju pogodnim za ruske nacionalne interese. Štoviše, obje bi mogućnosti mogle koegzistirati. Prerano je reći, ali mogućnost koju vrijedi uzeti u obzir je uključivanje Donbasa u užu Rusku Federaciju i usporedna uspostava ‘Novorosije’ kao nove države slične Kosovu, Abhaziji ili Južnoj Osetiji.
ez tih teritorija, ono što je ostalo od Ukrajine bilo bi nešto više od neobranjive i ekonomski oslabljene državice bez budućnosti. Štoviše, Rusi ne bi ni trebali sve to osvajati. Uostalom, troškovi pokušaja zauzimanja i okupacije Zapadne Ukrajine ‒ područja čije je stanovništvo generacijama dugo gajilo rusofobne stavove ‒ bili bi veći od koristi, budući da bi to vjerojatno dovelo do dugotrajnog rata i gadnog krvoprolića. Ako Rusi doista presjeku Ukrajinu, zbog svoje povijesne pozadine i sociokulturnog profila te kao rezultat kaosa koji je uslijedio, Galiciju bi vjerojatno progutala Poljska, dok bi Zakarpatje hipotetski bilo anektirano od strane Mađarske. Ako Rusija uspije uspostaviti suverenitet nad područjem istočno od rijeke Dnjepar, Kremlju ne bi smetao takav razvoj događaja. Iako bi ovo bilo veoma korisno za pojedinačne nacionalne interese Varšave i Budimpešte, smatra se da bi teritorijalna rekonfiguracija posijala neslogu unutar EU-a i NATO. Materijalizacija ovog scenarija pružila bi dragocjenu priliku za preformuliranje europske sigurnosne arhitekture, a to bi bio proces u kojem bi se glas Rusije čuo na ovaj ili onaj način.
Na temelju koncepta ‘konstruktivnog uništenja’, Rusija bi tada mogla preurediti dijelove Ukrajine pod svojom kontrolom u skladu sa svojim vojnim, geopolitičkim, strateškim, gospodarskim i demografskim interesima. Možda je ono što Moskva ima na umu političko uređenje koje nalikuje Bjelorusiji; tj. snažno rusificiranu državu blisko povezanu s Kremljom u svim značajnim aspektima. Isto tako, mogao bi se transformirati i u obrambeni tampon i u prednji položaj kako bi se zapadne snage držale podalje. Ta bi se tvorevina mogla integrirati u regionalne institucionalne okvire pod kontrolom Moskve, poput Euroazijske ekonomske unije i Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti. Štoviše, Rusi bi mogli iskoristiti interes Pekinga za ključne transnacionalne koridore koji jačaju geoekonomsku međupovezanost s Europom kao bitne sastavnice Inicijative Pojas i put kako bi se ponovno izgradila Ukrajina – ili što ako ostane od nje, u svakom slučaju – na način koji je koristan za Euroazijska osovina kontinentalnih sila. Uzimajući u obzir svoje industrijske i poljoprivredne komparativne prednosti, obilje prirodnih resursa i povlašteni položaj za logistiku i trgovinu, Ukrajina bi svakako bila primamljiva nagrada za Kinu. Kao izvanredan presedan, mora se imati na umu da je industrijski park Great Stone, smješten u Bjelorusiji i razvijen zahvaljujući kineskom kapitalu i aktivnom uključivanju velikih kineskih tvrtki, jedan od najvažnijih visokotehnoloških investicijskih projekata u Europi.
Zaključak
Ruska strategija prema Ukrajini prilagođena je na svestran i fleksibilan način kako bi odgovorila na promjenjive okolnosti tijekom posljednjih nekoliko desetljeća. Postepena priroda moskovskog pristupa od relativno suptilnih mjera do otvorene upotrebe vojne sile znak je očaja, ali također pokazuje da Kremlj vjeruje da se s tim povezane rizike i troškove isplati preuzeti jer je za Rusiju to vitalno pitanje nacionalne sigurnosti. Međutim, provedba strategije ne jamči da će željeni rezultati biti uspješno postignuti. Uostalom, rat je opasno kockanje i kada se ispale prvi pucnji, ne može se reći kako će se stvari odvijati. Nijedan plan ne ostaje nepromijenjen nakon što je ispaljen prvi hitac. Dostupni resursi možda neće biti dostatni za postizanje željenih rezultata, a očekivani ciljevi možda neće biti realno ostvarivi u izvorno planiranom vremenskom okviru. Posljedice neuspjeha mogu biti puno neurednije od očekivanih. Štoviše, Ukrajinski rat iznimno je složen sukob koji se vodi na mnogim bojnim poljima koja se preklapaju. Konačno, postoje deseci stvari koje bi mogle poći po zlu, a izgledi za pogrešne procjene, eskalacije i nesreće povećavaju i neizvjesnost i opasnost rata.
Nadalje, čak i ako Rusi uspiju pobijediti, to ne znači da će se sukob smiriti. Eventualni trijumf bi ih potaknuo da preispitaju status quo u drugim spornim žarištima kao što su Baltik, Moldavija ili Poljska, u nastojanju da potaknu svoj revizionistički program nasilnim pokušajima preokreta nepovoljne ravnoteže snaga koja je nastala nakon hladnog rata. Drugim riječima, tenzije se ne bi smanjile. Atlanske pomorske sile – uglavnom SAD i UK – svjesne su toga, zbog čega ulažu mnogo resursa kako bi osigurale da ta Rusija iskrvari u Ukrajini dok ne implodira. U najmanju ruku, moraju se pobrinuti da Ruska pirova pobjeda dođe s previsokim troškovima, čak i ako to znači da je Ukrajina doslovno uništena u tom procesu. Za Washington i London imperativ je potkopati rusku geopolitičku projekciju prije nego što razvije neku vrstu partnerstva s Njemačkom, a korištenje Ukrajine kao topovskog mesa protiv Rusije praktičan je način da se to dogodi bez izravnog sukoba sa samim Rusima. Sve što trebaju učiniti je podržati Kijev izdašnim zalihama obavještajnih podataka, oružja, diplomatske potpore i novca.
Unatoč tome, ako Rusi dožive strateški poraz i Ukrajina doista postane groblje njihovih obnovljenih imperijalnih ambicija, to bi izazvalo unutarnju borbu za moć u Moskvi i pokrenulo lančanu reakciju koja bi mogla dovesti do uklanjanja Vladimira Putina, ali , suprotno onome što zapadni liberali priželjkuju, i ruska povijest i Realpolitik pokazuju da bi ga vjerojatno zamijenio još čvršći jastreb (a u Moskvi nema manjka tvrdolinijaša), da ne spominjemo da bi revanšistički osjećaji među običnim Rusima porasli do nebeskih razmjera. Još gore, balkanizacija Rusije – zemlje s najvećim nuklearnim arsenalom na svijetu – otvorila bi Pandorinu kutiju donoseći otrovnu količinu neizvjesnosti. Stoga je i ovaj scenarij problematičan.
Ovako ili onako, međusobno neprijateljstvo neće jenjati jer postoje nespojivi geopolitički interesi i obje strane podižu uloge. U skladu sa svjetonazorom realističke intelektualne tradicije, jedini način da se spriječi da sukob izmakne kontroli prije nego što bude prekasno bio bi postići dogovoreno rješenje. Takva alternativa ne bi dovela do vječnog mira, ali bi, u nesavršenom svijetu, mogla pružiti funkcionalni okvir za upravljanje suparništvima tako da može postojati razuman stupanj stabilnosti, rješenje kojem bi kontinentalnoeuropski teškaši poput Francuske i Njemačke mogli biti skloni. Rusija bi morala ograničiti agresivnost svoje strategije i ublažiti svoje ambicije u zamjenu za pouzdana jamstva, a zauzvrat bi Zapad morao učiniti ustupke i prihvatiti, na temelju trezvenog i nepristranog razumijevanja geopolitičke stvarnosti, Rusiju kao respektabilnu silu. Ipak, racionalno i kompromisno rješenje čini se nedostižnim, barem zasad. Sve dok se stavovi ne promijene, jaki će činiti ono što mogu, a slabi će patiti koliko moraju, kao što je Tukidid prije mnogo stoljeća napisao o surovoj prirodi rata
Preveo i priredio Stanislav Linić, brigadir HV u mirovini
Autor: Jose Miguel Alonso-Trabanco , https://www.geopoliticalmonitor.com/the-evolution-of-russias-ukraine-strategy/
