Autor: Ante Nazor – ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata ; foto: fotoarhiva HVG-a i Vojnog muzeja

Poznato je da se povijesni događaj ne može objektivno prikazati ni razumjeti, ako se pritom zanemari kontekst vremena, odnosno cjelovitost povijesnog procesa u kojem se dogodio. Tako se ni rasprava o oslobodilačkoj operaciji Oluja ne može ograničiti samo na događaje iz srpnja i kolovoza 1995. godine. Ona je (jednako kao i Bljesak) posljedica srpske agresije i okupacije dijela Republike Hrvatske, te dugotrajna procesa neuspješnih pregovora hrvatske vlasti i predstavnika međunarodne zajednice s vodstvom pobunjenih Srba o mirnoj reintegraciji okupiranoga teritorija Republike Hrvatske, kao i nedjelotvornih poteza međunarodne zajednice. S obzirom na to da se u postojećim uvjetima vojna opcija pokazala kao jedina preostala mogućnost da se prekine neodrživo stanje nastalo “udruženim zločinačkim pothvatom” koji su velikosrpski planeri i vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj, uz pomoć JNA i srpskih paravojnih postrojbi, provodili u Hrvatskoj od 1990. do kolovoza 1995. godine, odnosno zato što je njezino pokretanje bilo uzrokovano nastavkom velikosrpske politike, može se reći da je Oluja – sa svim posljedicama koje su nastale njezinom provedbom, krajnji rezultat takve politike u Hrvatskoj

Što pokazuju povijesni izvori

Povijesni izvori pokazuju da Srbi u Hrvatskoj nisu imali pravi razlog za oružanu pobunu te da je cilj oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj bio ostvariti projekt “Svi Srbi u jednoj državi”, koji se mogao postići jedino agresijom Srbije i JNA na Republiku Hrvatsku. Nažalost, nakon što su, slijedeći upute srbijanskih političara i politiku iz Beograda, odbili sve mirovne inicijative za prekid oružane pobune i rješavanje problema demokratskim putem, u pregovorima s hrvatskom vlasti, pobunjeni Srbi u Hrvatskoj pridružili su se u ljeto 1991. otvorenoj agresiji Srbije i JNA na Republiku Hrvatsku. Počinivši pritom brojne zločine nad Hrvatima i ostalim nesrbima, ali i nad vlastitim sunarodnjacima, srpski ekstremisti zakotrljali su spiralu zla, koju je u svakom ratu teško kontrolirati. Upravo zbog toga, politička vodstva Republike Srbije i pobunjenih Srba u Hrvatskoj te vodstvo JNA, osim za podizanje oružane pobune Srba u Hrvatskoj protiv legalno izabrane hrvatske vlasti (1990.), odgovorni su i za stradanja hrvatskih građana i razaranje Hrvatske u Domovinskom ratu (1991.-1995.).
Posebice kad se u obzir uzmu mišljenja Badinterove komisije te odredbe Vanceova plana i Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, jer je vodstvu pobunjenih Srba u Hrvatskoj nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske u postojećim granicama i njezina primanja u članstvo Ujedinjenih naroda 22. svibnja 1992. trebalo biti potpuno jasno da međunarodna zajednica neće prihvatiti promjene granica Republike Hrvatske. Da je bilo imalo odgovorno prema stanovništvu koje je zastupalo, a prije svega da bi izbjeglo daljnje uzaludno prolijevanje krvi, kao i nova razaranja infrastrukture i osobne imovine hrvatskih građana, vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj svoje je radikalne prijedloge o stvaranju srpske paradržave u Hrvatskoj moralo prilagoditi postojećim okolnostima i rješenje potražiti u sklopu ustavnopravnog poretka i međunarodno priznatih granica Republike Hrvatske. To više jer je hrvatska vlast Zakonom o oprostu od kaznenog progona i postupka za kaznena djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske, donesenim u svibnju 1992., pobunjenim Srbima (osim počiniteljima ratnih zločina) omogućila glavne uvjete za mirnu reintegraciju i nastavak života u Hrvatskoj. No, vođe pobunjenih Srba u Hrvatskoj nastavili su s isključivom politikom, uvjereni u konačno ujedinjenje svih Srba na prostoru bivše Jugoslavije u zajedničku državu. Time su izravno odgovorni za nastavak rata, što je za posljedicu imalo daljnja stradanja hrvatskih građana i nova razaranja.

Zašto vojna opcija nije imala alternativu

Cjelovit prikaz događaja od početka oružane pobune Srba u Hrvatskoj 1990. pokazuje zašto se reintegracija okupiranoga hrvatskoga teritorija nije mogla provesti mirnim putem, a brojni dokumenti srpske provenijencije, uz to što potvrđuju da vojna opcija u rješavanju pitanja okupiranog teritorija Republike Hrvatske nije imala alternativu, daju i odgovor na pitanje zašto hrvatsko vodstvo početkom kolovoza 1995. Oluju više nije smjelo odgađati, te tko je odgovoran za odlazak u izbjeglištvo hrvatskih građana srpske nacionalnosti uoči i tijekom Oluje, odnosno zašto nisu utemeljene tvrdnje da je hrvatsko vodstvo protjeralo Srbe iz tzv. Krajine i provelo etničko čišćenje. Dokumenti srpske strane nedvojbeno potvrđuju namjeru vodstva pobunjenih Srba da već 1991. na dijelu teritorija Republike Hrvatske stvore srpsku državu i ujedine se s Republikom Srpskom, a zatim i sa Srbijom, odnosno Saveznom Republikom Jugoslavijom “ili da ostanu u tzv. krnjoj Jugoslaviji”. Jednako tako, svjedoče da od te namjere nisu odustali ni početkom kolovoza 1995., dakle, neposredno uoči Oluje. Naime, 1991. vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj pokrenulo je pregovore s predstavnicima Srba u Bosni i Hercegovini, čiji je cilj bilo ujedinjenje “SAO Krajine”, odnosno “Republike Srpske Krajine” i “Republike Srpske”, u novu srpsku državu pod imenom “Ujedinjena Republika Srpska”. Primjerice, već se u “Deklaraciji o ujedinjenju Zajednice opština Bosanska Krajina i Srpske autonomne oblasti Krajina”, donesenoj 27. lipnja 1991., kao “imperativni zahtjev” ističe “ujedinjenje srpskog naroda u državu čiji se
sadržaj izražava kroz načelo da svi Srbi žive u jednoj državi”. Ujedinjenje spomenutih dviju srpskih Krajina – u Hrvatskoj i u BiH, u Deklaraciji je označeno kao “značajan korak u procesu srpskog državnog objedinjavanja nakon razjedinjavanja Jugoslavije”, uz odluke da će “prema drugim subjektima Ujedinjena Krajina nastupati jedinstveno”, te da će “svoju političku aktivnost usmjeriti u smjeru sopstvene integracije i integracije srpskog naroda u cjelini, a sve s ciljem stvaranja jedinstvene države u kojoj će živjeti svi Srbi na Balkanu”.
“Protokolom o saradnji između vlada Republike Srpske i Republike Srpske Krajine”, donesenom 22. rujna 1992. u Banja Luci nastavljen je proces pregovaranja o ujedinjenju Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U njemu je, između ostaloga, predviđeno “uspostavljanje istog oblika vladavine i političkog sistema”, određivanje istih državnih simbola, te uspostavljanje zajedničke obrane i jedinstvenog zapovjedništva. Dakako, spomenuti protokol bio je u skladu s “osnovnim programskim načelima i ciljevima Srpske demokratske stranke (SDS)” u Hrvatskoj, iznesenim u rujnu 1992. u Kninu: “SDS će se kao i do sada zalagati da se RSK ujedini s ostalim srpskim zemljama, ponajprije s Republikom Srpskom od koje je u bližoj prošlosti bila neprirodnim, administrativnim, načinom podijeljena.” Odlučnost u provođenju spomenutoga procesa ujedinjenja potvrđuje donošenje “Deklaracije o ujedinjenju Republike Srpske Krajine i Republike Srpske”, 31. listopada 1992. u Prijedoru, kojom su pripreme za ujedinjenje “RSK” i “Republike Srpske” i praktično počele. Na temelju spomenute “Deklaracije”, 24. travnja 1993. u Banja Luci donesena je odluka o konstituiranju zajedničke “Narodne skupštine Republike Srpske Krajine i Republike Srpske, kao zajedničkog organa Republike Srpske Krajine i Republike Srpske”, s mjestom zasjedanja u Banja Luci.

Uzaludni svi mirovni napori do Oluje

Nakon poraza u vojno-redarstvenoj operaciji Bljesak, vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj odlučilo je ubrzati proces ujedinjenja “Republike Srpske Krajine” i “Republike Srpske”. Tako je u izlaganju na sjednici “Skupštine Republike Srpske Krajine”, održanoj 18. svibnja 1995. u Borovu Selu, “predsjednik RSK” Milan Martić, između ostaloga, naglasio: “Ujedinjenje RSK i RS mora postati pitanje sata, a ne više dana ili mjeseci. Sve drugo vodi Krajinu u propast. (…) Jedinstvena srpska država, to je rješenje našeg problema.” Na istoj sjednici, 20. svibnja 1995. “Skupština Republike Srpske Krajine” donijela je odluku “O pristupanju realizaciji ujedinjenja Republike Srpske Krajine i Republike Srpske”. Da je proces ujedinjenja “Republike Srpske Krajine” i “Republike Srpske” tada ušao u završnu fazu svjedoči mišljenje “Kabineta predsjednika Republike Srpske Krajine” o prednacrtu paketa zakona za pripremu akata “Ujedinjene Republike Srpske”, izneseno 29. lipnja 1995. u Kninu. U mišljenju je posebno naglašena suglasnost da “administrativni centar buduće Ujedinjene Republike Srpske bude u Banjoj Luci”.
Dakako, time nije prekinut proces ujedinjenja sa Srbijom. Naprotiv, zajednička država Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini smatrana je prvim korakom prema konačnom ujedinjenju sa Srbijom i stvaranju jedinstvene srpske države na prostoru bivše Jugoslavije. Samo zbog međunarodnih okolnosti srbijanski predsjednik S. Milošević i Srbija, 1991., a niti poslije, nisu službeno priznali “Republiku Srpsku Krajinu” niti su pristupili otvorenom procesu ujedinjenja, iako su je u svemu pomagali, do te mjere da se činilo da je to okupirano područje RH zaista bilo dio Jugoslavije, odnosno jedna od srpskih pokrajina.
Istodobno, izvori pokazuju da su svi mirovni napori hrvatskoga vodstva i međunarodne zajednice od 1991. do Oluje bili uzaludni, jer vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj, što je razvidno i iz prethodno navedenih izvora, nije ni pomišljalo na mirnu reintegraciju okupiranoga hrvatskoga teritorija u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Pritom su odbijali i maksimalno kompromisna rješenja, kao što je bio Plan Z-4 kojim je međunarodna zajednica Srbima u Hrvatskoj jamčila poštovanje najviših standarda kad je riječ o pravima nacionalnih manjina, pa čak i svojevrsnu državu u državi na dijelu teritorija gdje je srpsko stanovništvo bilo u većini. Dokumenti pokazuju da je među vodećim političarima i vojnim zapovjednicima u “RSK” prevladavalo mišljenje da “srpski narod u Krajini nema perspektive za svoj opstanak ni u kakvoj varijanti hrvatske države”, odnosno da je “svaka druga opcija ili alternativa koja zagovara “suživot”, “specijalni status” ili autonomiju u ustaškoj Hrvatskoj (srpskom, op. a.) narodu neprijateljska, neprihvatljiva i zlonamerna”, da “ne dolazi u obzir da Krajina bude dio Hrvatske”, da je “RSK” samo deo ukupne srpske zemlje, kojoj je matica i centar u Beogradu”, da je glavni cilj vodstva “RSK” “stvaranje samostalne države”, a potom i postizanje “krajnjeg rešenja” – stvaranja “Saveza Srpskih zemalja” – “jedinstvene države sa jednim predsjednikom i jedinstvenom vladom te brisanje rijeke Une kao bilo kakve granice između jednog naroda”, a potom i “brisanje rijeke Drine kao bilo kakve granice između Srba”. Zapravo, sadržaj brojnih srpskih dokumenata koji pokazuju zašto su svi mirovni pregovori propali i potvrđuju da tadašnje vodstvo pobunjenih Srba nikada ne bi pristalo na mirnu reintegraciju u ustavnopravni poredak RH, može se sažeti u sljedećim izjavama najviših dužnosnika “krajinske” paradržave iz 1991. i 1995.: – “predsjednik Vlade SAO Krajine” Milan Babić, 1991.: … “Uvjeravam vas da ćemo mi u Krajini prije izginuti ili se iseliti iz Krajine u Evropu nego što ćemo pristati na bilo kakav život u bilo kojoj državi Hrvatskoj. Za ovaj svoj stav ja imam potvrdu u plebiscitarnoj, stoprocentno izraženoj, volji srpskog naroda u Krajini. Tu volju, da vas podsetim na tu činjenicu, do sada smo dva puta ispitivali”.
– “predsjednik Republike Srpske Krajine” Milan Martić, 8. veljače 1995.: “Za prihvatanje koncepcije tzv. mirne reintegracije Krajine u Hrvatsku, smijemo li mi na [to] pristati? (…) Život u Hrvatskoj bio bi gori od svakog rata. Život u Hrvatskoj – zar bi to bio život? Odmah potom, 10. veljače 1995., Milan Martić je na “referisanju o borbenoj gotovosti Srpske vojske Krajine” u Kninu izjavio: “Rat između RH i RSK mora se završiti pobedom jedne i porazom druge strane. Dok se to ne desi, rat se neće i ne može završiti.”

Dramatičan položaj Bihaća

Tako se, zbog isključive odluke srpskoga vodstva da ne želi živjeti u Republici Hrvatskoj, nego samo u srpskoj državi, vojna opcija nametnula kao jedini način na koji je Hrvatska mogla sprovesti svoje legitimno pravo na teritorijalnu cjelovitost, potvrđenu međunarodnim priznanjem u siječnju 1992. i primanjem u članstvo Organizacije Ujedinjenih naroda u svibnju iste godine, te rezolucijama UN-a (815/1993, 847/1993, 871/1993, 908/1994, 947/1994, 958/1994, 981/1995, 994/1995 itd.). Možda se Oluja i dalje mogla odgađati, a pregovori s predstavnicima pobunjenih Srba nastaviti, da srpske snage potkraj srpnja 1995. nisu bile pred velikim vojnim uspjehom – osvajanjem Bihaća, koji su Ujedinjeni narodi u svibnju 1993. proglasili “zonom sigurnosti” (Rezolucija VS UN-a br. 824., 6. svibnja 1993.).
Uz dokumente “RSK”, o teškoj vojnoj situaciji i dramatičnom stanju u Bihaću svjedoče i Izvješća Komande 5. korpusa ABiH poslana iz Bihaća Glavnom stožeru HV-a i Veleposlanstvu BiH u Zagrebu. U izvješću GSHV-u od 21. srpnja 1995. “komanda 5. korpusa Armije BiH” navodi da je korpus pretrpio “velike gubitke u živoj sili i značajan gubitak teritorije”, da su “zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa”, te da “pri ovakvom tempu napada agresora, može pružati organizovanu odbranu u naredna dva do tri dana”. Istoga dana, u pismu koje je poslao predsjedniku Republiku Hrvatske Franji Tuđmanu, tadašnji načelnik bihaćke općine Adnan Alagić navodi da se “dramatičan položaj iz sata u sat usložnjava jer je humanitarna situacija još od ranije katastrofalna”, da su zabilježeni prvi slučajevi umiranja od gladi, da je “sudbina oko 180.000 stanovnika unsko-sanskog kantona neizvjesna”, da će se “boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice”, te da “jedinu nadu polažu u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod”. Dva dana poslije, 23. srpnja, Komanda 5. korpusa ABiH upoznala je Glavni stožer HV-a da se stanje pogoršalo i izmaknulo nadzoru, te da postoji mogućnost da bihaćko područje do večeri bude rasječeno na dva dijela, “a 5. korpus razbijen”. Dan poslije, Komanda 5. korpusa, Glavni stožer HVO-a Bihać i Općinski odbor HDZ-a Bihać uputili su političkim i vojnim tijelima u Zagrebu apel za pomoć. “Molimo Vas, shvatite ovu nastalu situaciju krajnje ozbiljno i poduzmite hitne i radikalne mjere u cilju spašavanja stanovništva i teritorije Unsko-sanskog kantona”. U izvješću od 26. srpnja navodi se da je 5. korpus ABiH “posljednjih dana imao 700 boraca izbačenih iz stroja i da samo spajanje s HV daje realnu mogućnost opstajanja (5. korpusa ABiH i stanovnika Bihaća), te da se to mora prezentirati “mjerodavnim organima”.
Zbog toga je, da bi po drugi put (nakon zime 1994.) spasila Bihać, Hrvatska morala reagirati odlučno i žurno. Naime, osvajanjem Bihaća i zapadne Bosne srpske snage znatno bi popravile svoju stratešku poziciju, a velikosrpska politika došla bi na korak do ostvarenja svoga konačnoga cilja. Istodobno, takvim vojnim uspjehom pobunjeni Srbi u Hrvatskoj, ali i Srbi u Bosni, podigli bi svoj tada prilično poljuljani moral. Osim zbog strateških razloga, hrvatsko vodstvo je vojnu operaciju bilo prisiljeno poduzeti baš početkom kolovoza 1995. i zato da bi spriječilo novu humanitarnu katastrofu i zločine kakve su srpske postrojbe počinile u Srebrenici u srpnju 1995. (pokolj više od 8000 Muslimana), budući da snage UN-a nisu bile u stanju zaštititi oko 180.000 stanovnika u Bihaću i okolici, koji je, da ironija bude veća, upravo VS UN-a proglasilo zonom sigurnosti. Dakako, hrvatsko vodstvo više nije smjelo odgađati Oluju ni zbog teškoga gospodarskoga stanja u Hrvatskoj, koje je zbog rascjepkanosti države i nemogućnosti komunikacije svakim danom bilo sve teže, jednako kao ni zbog brojnih proganika i izbjeglica u Hrvatskoj, koje su od 1991. čeznutljivo čekale na povratak svojim domovima i koje su zbog toga već bile na granici psihičke i materijalne izdržljivosti. Sve to treba uzeti u obzir kad se raspravlja o tome zašto je vojna opcija bila neizbježna te zašto se Oluja više nije mogla odgađati, odnosno zašto je Oluja pokrenuta baš početkom kolovoza 1995. godine.

Oslobodilačkom vojno-redarstvenom operacijom Oluja završio je rat u Republici Hrvatskoj i onemogućena je realizacija novoga velikosrpskoga projekta o stvaranju jedinstvene srpske države sa zapadnim granicama duboko na području Republike Hrvatske, na zamišljenoj liniji Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin – dio Gorskog kotara – Karlobag. Velikosrpskim ideolozima on je bio alternativa u slučaju raspada SFR Jugoslavije, a pripreme za njegovu provedbu mogu se pratiti od sredine 80-ih godina prošlog stoljeća. Stoga nije slučajnost da je nakon provedenih demokratskih, višestranačkih izbora u Hrvatskoj, već u lipnju 1990. započelo protuustavno i terorističko djelovanje dijela Srba u Hrvatskoj, a potom u kolovozu i njihova oružana pobuna, koja je u ljeto 1991. prerasla u otvorenu srpsku agresiju na Republiku Hrvatsku. Od tada su dijelovi Republike Hrvatske bili pod stanjem okupacije koja je ugrozila njezin suverenitet i teritorijalni integritet. Ta je okupacija provedena istodobno i koordinirano izvanjskom oružanom agresijom na Republiku Hrvatsku, pri čemu se političko vodstvo Republike Srbije koristilo Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA) za oružane napade na Republiku Hrvatsku i nasilno zaposjedanje dijelova njezina teritorija te unutarnjom oružanom pobunom dijela lokalnog srpskog stanovništva Republike Hrvatske, nazivanom “ustankom srpskog naroda”, čije je političko vodstvo bilo eksponent političkog vodstva Republike Srbije, a njihove lokalne oružane postrojbe (tzv. Teritorijalna odbrana) dio Jugoslavenske narodne armije. Okupacija dijela Republike Hrvatske provedena je s namjerom odcjepljenja okupiranoga područja od Republike Hrvatske i njegova pripajanja Republici Srbiji, odnosno Saveznoj Republici Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori).