ŠTO IMA NOVO?

Quo vadis Ukrajina? Quo vadis Rusija?

od hczzu od u RUSIJA - UKRAJINA

Quo vadis Ukrajina? Quo vadis Rusija?

Brigadir, prof. dr.sc. Marinko Ogorec – Analiza rata u Ukrajini u povijesnom i društvenom kontekstu

Profesor i pročelnik studija Upravljanje u kriznim uvjetima na Veleučilištu Velika Gorica dr. sc. Marinko Ogorec stručnjak je za sigurnost te je često gost različitih medijskih kuća, posebno posljednjih tjedana, od kada je započela ruska agresija na Ukrajinu. Brigadir HV Marinko Ogorec bio je prvi vojni ataše Republike Hrvatske u Rusiji te je svoje viđenje o geopolitičkom, gospodarskom i sigurnosnom položaju i ulozi Rusije zapisao u svojoj knjizi Putinova Rusija, u kojoj su prikazani ključni procesi s kojima se Rusija suočavala 1990-ih, nakon raspada SSSR-a, pa do njezina povratka u krug svjetskih sila.

Rat u Europi na početku XXI. stoljeća – nemoguće! Rekli su brojni politološki, sociološki i vojni analitičari, međutim suvremena događanja u potpunosti su ih demantirali. Na žalost, ono što se smatralo nemogućim dogodilo se i razvija se sada u skladu sa svim zakonitostima suvremenog ratovodstva. Što je dovelo do ove situacije!? Gdje su ishodišta i u čemu je osnovni problem? Naravno, ova situacija postavlja takva pitanja i vjerojatno ultimativno očekuje odgovore na njih. No, to nije nimalo jednostavno i po trebna je jedna duža povijesna i aktualna društvena analiza kako bi se moglo relevantno odgovoriti na tako ozbiljna pitanja.

Zajednički rusko-ukrajinski korijeni

Većina povjesničara slaže se da je ishodište većine istočnoslavenskih naroda vezana uz razvoj ranofeudalne države na ogromnom prostoru od obala Bijelog mora i Karelije, preko cijelog teritorija današnje zapadne Rusije i Ukrajine sve do sjevernih obala Crnog mora, poznate kao Kijevskaja Rus’. U literaturi se često spominje i naziv Kijevska Rusija, što ne odgovara povijesnim činjenicama, jer u vrijeme nastanka Kijevskaje Rus’ kao države, Rusi još nisu postojali kao narod. Naime, Kijevskaja Rus’ nastala je ujedinjavanjem istočnoslavenskih plemena, među kojima su većinu činili Poljani (često se za njih koriste i nazivi Polovci ili Polovjetci), zatim Derevjani i Siverjani, te manja sjeverna plemena Vjatiči i Radmiči. Znatno kasnije u sastav Kijevskaje Rus’ ulazi i veliko nomadsko pleme Pečenega na jugu zemlje, koji su se odupirali asimilaciji u zajedničku državu vodeći brojne ratove protiv Kijevskaje Rus’. No za stvaranje te države najzaslužniji je normanski narod Varjaga (inače germanskog porijekla) koji su etnički i kulturološki bili vrlo bliski Vikinzima. Kada su Vikinzi u VIII. stoljeću započeli svoje pohode prema jugu zapadne Europe morskim putem, Varjazi su krenuli u svoje pohode na europski istok velikim rijekama Volgom, Okom, Dnjeprom i dr. Slavenskim plemenima na tom prostoru donijeli su organizaciju, hijerarhiju i ratnički mentalitet, što je u to vrijeme činilo osnovicu državotvornosti. Oni su u stvari i stvorili Kijevskaju Rus’ pod vodstvom kneza Olega (u literaturi se spominje i pod imenom Helgi), pri tome se u potpunosti poslavenili i asimilirali u ostale slavenske narode koji su na stali unutar zajedničke države – Ukrajince, Ruse, Bjeloruse i Rusine. Zapravo, prvobitno su svi nosili naziv Rusiči ili Rusini, ali karakteristike prostora, utjecaj ostalih naroda i plemena postupno su izdiferencirali ta 4 naroda kao samostalne etničke strukture, iako su ostali međusobno kulturološki, tradicijski i jezično izuzetno povezani i kompatibilni.

VELIKI KNEZ VLADIMIR I SVJATOSLAVIČ

Iako je veliki knez Volodimir I. prihvatio kršćanstvo kao svojevrsni oblik dodatne integracije države, raspad ogromne Kijevskaje Rus’ bio je neminovan zbog sve izraženije feudalizacije tog prostora, jačanja izvršne vlasti pojedinih knezova i samim time slabljenja središnje vlasti. Kao neposredna konkurencija kijevskim kneževima sve više se javljaju vladimirski kneževi, koji središte svoje moći preseljavaju u Moskvu, utemeljene tijekom vladavine Jurija Dolgorukog (inače jednog od sinova vrlo sposobnog i po nekim povjesničarima zadnjeg vladara Kijevskaje Rus’ – Vladimira Monomaha). Povijesnu priču o završetku Kijevskaje Rus’, ali isto tako i ostalih feudalnih kneževina na prostoru današnje Rusije, Bjelorusije i Ukrajine zaključio je veliki prodor Mongola i drugih turkmenskih naroda, koji su pod vodstvom Batu-kana osnovali ogromnu euroazijsku državu poznatu kao „Zlatna horda“ i u kojoj su bile uključene sve istočnoslavenske zemlje (osim Novgorodske kneževine kojom je u to vrijeme vladao Aleksandar Nevski). Uglavnom, iz tog razdoblja postoje ozbiljni povijesni prijepori koji su zadržani do današnjih dana i koji su u određenoj mjeri uzrok aktualne vojne intervencije Putinove Rusije na Ukrajinu. Ukrajinski povjesničari tvrde (s više ili manje potvrđenih argumenata) kako je Kijevskaja Rus’ bila prva država koju su formirali i razvili isključivo preci današnjih Ukrajinaca, dok ruski povjesničari tvrde da su podjednako zaslužni za razvoj i osnivanje te države ruski kneževi i 5 stoljeća kasnije osnovanu Moskovsku državu postavljaju u kontiniurani slijed razvoja iste države. S druge strane, ukrajinski povjesničari tvrde kako Moskovska država iz XIV. stoljeća nije bila legitimna nasljednica Kijevske države, već posve nova tvorevina.

Razvoj rusko-ukrajinskih odnosa

Nakon razornog prodora Mongola, ruske kneževine uspijevaju povratiti različite oblike autonomnosti, dok ukrajinski teritorij u velikoj mjeri pada pod vlast poljskih, litvanskih i ruskih vlastelina. No, državotvorna borba za autonomijom i državnim suverenitetom kod velikog dijela Ukrajinaca nije nestala, već je poprimila vrlo specifičan oblik nastankom zaporoških kozaka. Zaporoški kozaci su specifična socijalna i politička, ali prije svega vojna struktura neovisnih lakih konjanika nastala u širokim stepama jugoistočne Ukrajine i svojevremeno (tijekom XV. stoljeća) glavni nositelji ukrajinske nacionalne svijesti. Tijekom XVII. stoljeća na prostoru jugozapadno od Moskovske Carevine, a sjeverozapadno od Krimskog Kanata stvorena je Zaporoška Republika (u literaturi poznata i kao Kozačka Republika) upravo kao najbolji pokazatelj autohtonih državotvornih težnji ukrajinskog naroda na tim prostorima. Zbog pritiska Poljsko-litvanske Unije (tada najmoćnije države sjeveroistočne Europe) i opasnosti od mogućeg gubitka neovisnosti, ataman (hetman) Zaporoške Republike Bogdan Hmeljnicki zatražio je pomoć Moskovskog carstva, pa je 1654. godine potpisan Perejaslavski sporazum, koji je značio i kraj ukrajinske neovisnosti. U razmjerno kratkom razdoblju ukrajinski prostor postao je dio velikog Ruskog Carstva u kojem su temeljito potiskivani ukrajinska državotvornost i nacionalna svijest, te provođena intenzivna rusifikacija ukrajinskog stanovništva. Carica Katarina II Velika 1764. godine u potpunosti ukida svaki oblik neovisnosti i suverenosti ukrajinskog atamanata čime Ukrajina doslovno postaje samo jedna od brojnih regija Ruskog Carstva.

Razdoblje tuđinske vlasti nad Ukrajinom proteže se sve do 1917. godine, kada u turbulentnim vremenima I. svjetskog rata dolazi do Ukrajinske revolucije i stvaranja Ukrajinske Narodne Republike. Nakon Ruskog građanskog rata 1918.-1922. godine Ukrajina ponovo ulazi u sastav Sovjetskog Saveza i od 1922. godine postaje federalna jedinica SSSR-a pod nazivom Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika. Razmjerno brzo nakon stvaranja Ukrajinske SSR započela je nova rusifikacija tih prostora, koja je svoj najbrutalniji oblik realizirala pod Staljinovom vlašću u prisilnoj kolektivizaciji seoskih dobara. Prisilna kolektivizacija najviše je pogodila upravo Ukrajinu kao najveći ruralni prostor SSSR-a, a državno otimanje poljoprivrednih dobara rezultiralo je između 3 i 7 milijuna mrtvih od gladi tijekom 1932./33. godine, što se u suvremenoj ukrajinskoj povijesti naziva „gladomor“ (Голодомор) i u značajnoj mjeri navodi kao specifični oblik genocida koji su Rusi proveli nad ukrajinskim narodom u početku stvaranja SSSR-a.

Tijekom II. svjetskog rata brojni stanovnici Ukrajine dočekali su njemačke okupacijske snage kao svojevrsne osloboditelje, no vrlo brzo su „osloboditelji“ pokazali svoje pravo lice i započeli teški genocid na ukrajinskim prostorima. Naravno, to je rezultiralo žestokim otporom Ukrajinaca i snažnim razvojem partizanskog rata (najintenzivnijeg na prostoru SSSR-a), ali njihov početni pristup njemačkim snagama izazvao je podozrivost u sovjetskom čelništvu, koja nije nestala niti završetkom rata. Nakon II. svjetskog rata više ili manje prikriveni animozitet Rusa i Ukrajinaca nastavljen je tijekom cijelog vremena trajanja Sovjetskog Saveza, a svoju kulminaciju doživljava 1954. godine, kada je na 300-tu godišnjicu potpisivanja Perejaslavskog sporazuma tadašnji predsjednik SSSR-a Nikita Sergejevič Hruščov (koji je veći dio svog mladalaštva i rane karijere proveo u Ukrajini, najviše u Donbasu) predao poluotok Krim u ukrajinsko vlasništvo. Prilikom raspada SSSR-a i novog preslagivanja na međunarodnoj sceni to je bio jedan od ključnih segmenata daljnje izgradnje rusko-ukrajinskih odnosa.

Sve više se izgledni pregovori navode kao jedino rješenje i solucija koja će dovesti do završetka sukoba

Hibridni rat

Raspad SSSR-a i urušavanje blokovske bipolarizacije doveli su do nove paradigme međunarodnih odnosa i potrebe za repozicioniranjem Rusije u novim okolnostima. Odnosi Rusije i Ukrajine kao suverenih država stvorenih raspadom Sovjetskog Saveza utemeljeni su na uzajamnom povjerenju koje je svoju materijalizaciju doživjelo Budimpeštanskim memorandumom iz prosinca 1994. godine i temeljem kojeg je Ukrajina predala svoj cjelokupni nuklearni arsenal Rusiji. Sada se vidi kako je to bila katastrofalna pogreška, jer da je Ukrajina ostala još jedna nuklearna sila, do ovih scena koje svakodnevno gledamo u našem medijskom prostoru, gotovo sigurno nikada ne bi došlo.

Ozbiljni problemi u rusko – ukrajinskim odnosima počinju gotovo odmah nakon osamostaljenja tih država, ali kulminaciju doživljavaju nakon tzv. „narandžaste revolucije“ u Ukrajini, koja je u velikoj mjeri bila inicirana značajnim utjecajem pojedinih zapadnih država (u prvom redu SAD-a). Nakon izbora Viktora Juščenka za predsjednika države započinje razdoblje permanentne destabilizacije Ukrajine koja se nastavlja izborom proruskog predsjednika Janukoviča. Nastojeći iskoristiti naklonost predsjednika Janukoviča Rusiji, ruski državni vrh započinje pregovore oko otkupa Krimskog poluotoka na kojem se nalazi strateška pomorska baza Sevastopolj u kojem je smještena gotovo cjelokupna ruska Crnomorska flota. Pregovori su propali nakon što su za njih saznale tajne službe pojedinih zapadnih zemalja, nakon čega su uslijedili novi nemiri u Ukrajini poznati kao Euromajdan (u Ukrajini se uvriježio naziv Revolucija dostojanstva), a ubrzo nakon toga započeo je hibridni rat u Ukrajini ruskom aneksijom Krima 2014. godine. Hibridni rat

nastavio se instrumentalizacijom ruske manjine na Donbasu (u pokrajinama Luhansk i Donjeck), te sinergijom konvencionalnih i nekonvencionalnih oblika ratovanja, pri čemu je došlo do ozbiljnog urušavanja sustava nacionalne sigurnosti Ukrajine i praktičnog otcjepljenja dijela njihovog teritorija, a završio se svojevrsnim „statusom quo“ na terenu, nakon čega je uslijedilo dugotrajno pregovaranje poznato kao Minsk-1 i Minsk-2. Kada su pregovori već bili u toj fazi da bi Rusija mogla u potpunosti eksploatirati učinak „države u državi“ koju je implicirao sporazum Minsk-2, uslijedila je krajnje neočekivana ruska vojna intervencija na Ukrajinu.

Quo vadis Ukrajina?

Ruska vojna intervencija u potpunosti je zatekla ukrajinsko državno i vojno čelništvo, kao i veliki dio ostalog suvremenog svijeta. Upravo zbog tako uspješno ostvarenog strateškog iznenađenja, ruske snage su već tijekom prvog dana invazije gotovo u potpunosti uništile ukrajinsko ratno zrakoplovstvo i sustave protuzračne obrane, te ostvarile premoć u zračnom prostoru. S druge strane, prodor ruskih kopnenih snaga pokazao je niz slabosti zbog čega nije bila ostvarena uspješna eksploatacija početnog kaosa i nesnalaženja u redovima ukrajinskih branitelja. Jednako tako, ratovanje u virtualnom prostoru (cyber operacije) ruskih snaga nisu bile uspješne i za razliku od slične ruske intervencije u Gruziji tijekom kolovoza 2008. godine, ukrajinski virtualni prostor ostao je većim dijelom netaknut. Pogreške ruskog vojnog čelništva i taktičke nespretnosti na terenu omogućile su stvaranje dovoljno vremena ukrajinskim snagama za konsolidaciju i uspješnu organizaciju obrane, koju su razmjerno brzo započele uz vrlo izdašnu vojnu pomoć zapadnih zemalja. Danas na međunarodnoj sceni, nakon znatno više od mjesec dana ratovanja situacija u Ukrajini se razmjerno malo promijenila – ruske snage više ne napreduju zbog intenzivnog otpora ukrajinskih branitelja, ali uspješno i temeljito razaraju ukrajinske gradove i infrastrukturu, dok ukrajinski branitelji još uvijek nemaju snage niti organizacijski potencijal za stratešku protuofenzivu. Sve više se izgledni pregovori navode kao jedino rješenje i solucija koja će dovesti do završetka sukoba. No, da li će dovesti i do rješavanja brojnih pitanja koja su posljedica ovog krajnje nepotrebnog i iracionalnog rata? Naime, sve više se pokazuje da bi Putin i njegovo vodstvo daleko više dobili da su inzistirali na provedbi sporazuma Minsk-2 nego što će dobiti ratom. Kako će izgledati potpuno novo i temeljito geopolitičko preslagivanje globalne međnarodne zajednice? Koja je sudbina redefiniranja i rekonstrukcije gospodarskih i političkih odnosa pojedinih europskih zemalja (uključujući i Republiku Hrvatsku) i Ruske Fedracije? Na kraju, kako će se razvijati (i kako se uopće mogu razvijati) bilateralni rusko-ukrajinski odnosi u doglednoj budućnosti? Sve to itekako nas navodi na pitanje Quo vadis Ukrajina? No isto tako, iz ovog kuta gledanja, možemo s punim pravom pitati i Quo vadis Rusija?

Autor teksta: Marinko Ogorec

Izvor: https://vvg.hr/gaudeamus/

Finale kadetske lige.

od hczzu od u HČZ SLAVONSKI BROD

Kadetkinje ŠK Konaki Novo Virje osvojile su drugo mjesto na danas završenom finalu ovogodišnjeg Ekipnog kadetskog prvenstva Hrvatske u Hotelu Katerina u Selcu od 26. do 30 prosinca 2022.godine.

Njihovom uspjehu je uvelike pridonijela naša Petra Karij iz Šahovskog kluba Ruščica koja za nastupa na dvojnu registraciju i bila je najbolja igračica na trećoj ploči sa pet pobjeda i jednim remijem.

Poredak

Mj.

Momčad

MB

BO

1

ŠK. Tomislav-Goran, Sveti Ivan Žabno

9

14

2

ŠK. Konaki-KŽM, Novo Virje

8

16,5

3

ŠK. Crikvenica, Crikvenica

8

13,5

4

ŠK. Sveta Nedelja III, Sveta Nedelja

8

11,5

5

ŠK. Vodnjan, Vodnjan

5

11,5

6

ŠKRM. Caissa, Zagreb

4

9,5

7

ŠK. Polet 1, Buševec

0

7,5

Izvor: Mato Opačak, Sl. Brod, 31.12.2022.

31. obljetnica stradanja dvanaestorice pripadnika 127. Brigade HV kod sela Brusnik na pakračkom ratištu

od hczzu od u HČZ GRADA VIROVITICE

31. obljetnica stradanja dvanaestorice pripadnika 127. br HV kod sela Brusnik na pakračkom ratištu

Na današnji dan, 1991. godine, nakon izbijanja 127. brigade Hrvatske vojske na prometnicu Požega-Pakrac, dio snaga 2. bataljuna 127. brigade predvođen Vinkom Belobrkom, u cilju zauzimanja što povoljnijih položaja i bolje zaštite spomenute prometnice, pokušao je ovladati selom Brusnik. No zbog vrlo složenih zemljišnih uvjeta i drugih nepovoljnih okolnosti upali su u zasjedu. Iz zasjede se najveći dio pripadnika uspio izvući dok je u okruženju ostalo 11 pripadnika i zapovjednik im Vinko Belobrk. Kako su neprijateljske snage bile vrlo jake i dobro utvrđene njihovo spašavanje, odnosno spašavanje eventualno preživjelih nije uspjelo. Ubrzo se saznalo da je dio odmah poginuo, a dio zarobljen i masakriran, a što se moglo utvrditi 7. siječnja 1992. godine kada su njihovi neprepoznatljivi posmrtni ostaci preuzeti. Naime nad većini njih je počinjen ratni zločin, jer su imali ozljede koje nedvojbeno nisu nastale u borbi već nakon zarobljavanja. Stoga se službeno i vodi datum njihove pogibije 7. siječnja 1992. godine.

  • Vinko Belobrk, rođen 12.2.1948. godine, dozapovjednik bataljuna i jedan od uznika KOS-a JNA 1991. godine,
  • Željko Goričanac, rođen 6.1.1958. godine,
  • Željko Maligec, rođen 23.10.1953. godine,
  • Tihomir Mihelić, rođen 11.5.1956.godine,
  • Nenad Oblučar, rođen 15.2.1959. godine,
  • Miroslav Petrović, rođen 13.1.1960. godine
  • Denis Resner, rođen 2.9.1967. godine,
  • Željko Somljočan, rođen 19. 2.1956. godine,
  • Milan Škrilac, rođen 26.5.1953. godine,
  • Slavko Vrbančić, rođen 15.3.1957. godine,
  • Miroslav Zec, rođen 14.9.1962. godine,
  • Ivan Žeravica, rođen 6.5.1961. godine.

Njihova pogibija bila je najveći skupni gubitak 127. Brigade HV i Grada Virovitice u Domovinskom ratu.

HČZ Virovitica

Izložba fotografija “Zagrebačke pričuvne brigade u Domovinskom ratu 1991./1992. – drugi dio”

od hczzu od u DOMOVINSKI RAT, GALERIJE, HČZ GRADA ZAGREBA, IZLOŽBE

Izložba fotografija “Zagrebačke pričuvne brigade u Domovinskom ratu 1991./1992. – drugi dio”

U utorak 20. prosinca 2022. u 18:00 sati u galeriji Mjesnog odbora Peščenica u Ulici Petra Petrovića Njegoša 10 u Zagrebu u organizaciji Hrvatskoga časničkog zbora grada Zagreba otvorena je izložba fotografija “Zagrebačke pričuvne brigade u Domovinskom ratu 1991./1992. – drugi dio”.

U uvodnom govoru predsjednik HČZ Zagreb Rudolf Klicper pozdravio je nazočne uzvanike i branitelje te istaknuo da je ova izložba nastavak izložbe koja je u organizaciji HĆZ Zagreb na istom mjestu otvorena koncem 2021. godine s ciljem da se povodom 30. obljetnice početka Domovinskog rata podsjeti javnost na važnost i veličinu uloge svih 9 pričuvnih brigada HV s područja današnjeg Grada Zagreba (99., 100., 101.,102., 144., 145., 148., 149. i 150. brigade) u najtežim trenucima za obranu Republike Hrvatske od agresije u sudbonosnom razdoblju 1991./1992. godine. Također je napomenutu da je ta izložba u nešto proširenom obliku bila postavljena sredinom 2022. godine u Društvenom domu u Hrvatskom Leskovcu i početkom rujna u muzeju Prigorja u Sesvetama, a dio izložbe bio je izložen u Studentskom centru u Karlovcu.

Ova izložba sadrži fotografije koje nisu bile izložene 2021. godine i nove fotografije koje su skupljene 2022. godine među kojima treba istaknuti niz fotografija iz djelovanja 100. brigade ZNG/HV koje su ljubazno skupili i ustupili za ovu izložbu časnici iz ratnog zapovjedništva te brigade na čelu sa zapovjednikom Ognjenom Debeljakom.

Na otvorenju izložbe prezentirani su i modeli naoružanja Hrvatske kopnene vojske, Hrvatske ratne mornarice i Hrvatskog ratnog zrakoplovstva te vojnog znakovlja HRZ koje je priredio brigadir Neven Klarić.

Pri kraju govora predsjednik Klicper je zahvalio Gradu Zagrebu na financijskoj podršci koja je omogućila nabavu potrebne opreme i realizaciju ove izložbe te Ministarstvu hrvatskih branitelja na financijskoj potpori ostalih aktivnosti HČZ Zagreb.

Među više od 50 uzvanika i branitelja koji su nazočili otvorenju izložbe, treba istaknuti izaslanika potpredsjednika Vlade RH i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, gospodina Damjana Pernara, voditelja odjela u MHB i general pukovnika Ljubu Ćesića Rojsa, zamjenika predsjednika Hrvatskog generalskog zbora, koji su se lijepim riječima potpore obratili skupu.

Otvorenju izložbe nazočili su i: zastupnik u Skupštini Grada Zagreba Nenad Predovan, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 99. brigade HV Zagreb – Peščenica Boban Babić, predstavnik Kluba veterana Domovinskog rata 102. brigade HV Novi Zagreb Siniša Mihović, predsjednik Udruge branitelja Domovinskog rata Trešnjevka Damir Pavlek, predsjednik ogranka Špansko Udruge hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata Gradske četvrti Stenjevec Božidar Kovačić, stožerni brigadir Budimir Pleština, bojnik Željko Šangarelo i bojnik Ivo Šimunđa iz ratnog zapovjedništva 100. brigade ZNG/HV te ratni zapovjednici 99. brigade HV pukovnik Ivica Babić i pukovnik Vlado Blažinović.

Izložbu je uz prigodno obraćanje skupu otvorio pripadnik ratnog zapovjedništva 100. brigade ZNG/HV stožerni brigadir Budimir Pleština. Izložba sadrži 101 fotografiju velikog formata i obuhvaća svih 9 pričuvnih brigada s područja današnjeg Grada Zagreb koje su sudjelovale u Domovinskom ratu 1991./1992. s naglaskom na 100. brigadu ZNG/HV.

Izložba će biti otvorena svake srijede od 17:00 do 20:00 sati do 22. veljače 2023.

Izložene fotografije:

RAT U UKRAJINI: PET MOGUĆIH NAČINA NA KOJI ĆE SE RAT ODVIJATI U 2023.

od hczzu od u RUSIJA - UKRAJINA

RAT U UKRAJINI: PET MOGUĆIH NAČINA NA KOJI ĆE SE RAT ODVIJATI U 2023.

Rat u Ukrajini je pred ulaskom u drugu kalendarsku godinu. Ovo su promišljanja nekoliko vojnih analitičara o tome kako će se u 2023.godini odvijati događaji na terenu. Može li ruska agresija biti zaključena u idućoj godini i kako – na bojnom polju, za pregovaračkim stolom ili će se nastaviti i u  2023. u čemu se ne slažu ni vojni analitičari koji ovdje iznose svoje mišljenje a izabrani su zbog svoje stručnosti ali i različitog pogleda na tijek rata u Ukrajini.

Ruska proljetna ofenziva će biti ključna

Michael Clarke, pomoćnik ravnatelja Instituta za strateške studije, Exter, Velika Britanija

Svatko tko izvrši invaziju na drugu zemlju preko ogromnih euroazijskih prostranstava na kraju je osuđen da prezimi na njima.

Napoleon, Hitler i Staljn morali su manevrirati sa svojim vojskama kroz stepska prostranstva zimi, i sada, kako se njegova invazija splašnjava i pretvara u povlačenje na nekim smjerovima napada, Vladimir Putin ukopava svoje snage da prezime i čekaju novu rusku ofenzivu u proljeće.

Pauza je potrebna objema stranama ali su Ukrajinci bolje opremljeni i motivirani za nastavak i od njih možemo očekivati da održavaju pritisak, barem u području Donbasa.

Oko Kremnine i Svatove Ukrajinci su veoma blizu velikom preokretu koji će baciti ruske snage šezdesetak kilometara natrag na slijedeću prirodnu obrambenu liniju, blizu one sa koje je njihova invazija počela u veljači 2022.godine.

Kijev se neće oklijevati ostvariti veliki cilj. Ukrajinska ofenziva, ipak, može slabiti dolje prema jugoistoku, slijedeći povratak Hersona.

Prelazak na istočnu obalu Dnjepra da bi se izvršio pritisak na ranjive cestovne i željezničke veze sa Krimom mogao bi biti previše zahtjevan. No, mogućnost da Kijev počne inenadnu novu ofanzivu ne smije se zanemariti.

Za 2023. odlučujuća će biti sudbina ruske proljetne ofenzive. Putin je priznao da je 50 000 od novomobiliziranih snaga već na frontu dok se ostalih 250 000 obučava za front u slijedećoj godini i njihova sudbina je bojno polje.

Može se očekivati kratak i nestabilan prekid vatre ali Putin je jasan u tome da neće stati a Ukrajinci su isto tako jasni da će se nastaviti boriti za svoj život.

Ukrajina će vratiti natrag svoja okupirana područja

Andrej Piontkovsky, znanstveni i analitičar, Washington DC

Ukrajina će pobjediti vraćanjem kompletne okupirane tertorije u proljeće 2023.godine, najkasnije. Dva faktora upućuju na ovaj zaključak.

Prvi je motivacija, odlučnost i hrabrost ukrajinske vojske i nacije kao cjeline, bez premca u modernoj povjesti ratovanja.

Druga je činjenica da, poslije godina smrivanja ruskog diktatora, zapad je napokon sazrio u shvaćanju veličine povesnog izazova sa kojim se suočava. To najbolje ilustrira nedavna izjava generalnog tajnika NATO-a Jens Stoltenberga.

„Cijena koji mi plaćamo je novac, dok je cijena koju plaća Ukrajina krv. Ako autoritarni režim vidi da se sila isplati mi ćemo plaćati mnogo višu cijenu i svijet će postati mnogo opasniji za sve nas.”

Točno vrijeme neizbježne ukrajinske pobjede bit će odrećeno brzinom kojom NATO može dostaviti novi paket vojne opreme koji može promijeniti smjer rata (tenkovi, avioni, rakete dalekog dometa).

Očekujem da će Melitopol postati klučna točka u slijedećim mjesecima ( možda tjednima ). Zauzimanje Melitopolja, olakšat će Ukrajincima pokret prema Azovskom moru, čime će učinkovito presjeći linije snabdjevanja i komunikacija prema Krimu.

Ruska kapitulacija biti će formalno dogovorena poslije devastirajućih ukrajinskih napredovanja na bojnom polju.

Pobjedničke snage – Ukrajina, GB i SAD – oblikovat će novu međunarodnu sigurnosnu arhitekturu.

Kraj se ne nazire

Barbara Zanchetta, Odjel ratnih studija, King’s College London

Vladimir Putin je očekivao da Ukrajina pasivno pristane na akcije moćnog susjeda, bez značajnijeg uplitanja ostalih zemalja. Ova teška pogreška u procjeni dovela je do trajnog sukoba sa bez kraja na vidiku.

Zima će biti teška, kako ruski napadi na ukrajinsku infrastrkturu pokušavaju slomiti moral i izdržljivost i onako potresene populacije. Ali Ukrajinska izdržljivost se pokazala izuzetnom. Čvrsti su, i idu dalje i dalje.

Svi izgledi za pregovore su blijedi. Za potencijalno mirno rješenje ključni zahtjevi barem jedne strane se moraju mijenjati. Nema dokaza da se to togodilo ili će se uskoro dogoditi.

Kako će se onda doći do kraja rata?

Cijena rata, u materijalu ili ljudskim žrtvama, može slomiti odlučnost ruske političke elite. Ključ je unutar Rusije.

Prošli ratovi u kojima su loše procjene bile ključni element, kao Vijetnam za SAD ili Afganistan za SSSR završili su na ovaj način. Domaće političke prilike prisilile su političku elitu koja je pogrešno procjenjivala na izlaz iz rata – „častan” ili ne – kao jedinu moguću opciju.

Ovo se može desiti jedino ako Zapad čvrsto i dalje podupre Ukrajinu koja će se suočiti sa narastajućim domaćim pritiskom povezanim za cijenu rata.

Nažalost, ovo će i dalje biti dugotrajna politička, ekonomska i vojna bitka koja se neće riješiti brzo i trajat će i krajem 2023.

Nema drugog završnog stanja osim ruskog poraza

Ben Hodges, general, bivši zapovjednik US Army Europe

Još je prerano za planiranje pobjedničke parade u Kjevu ali momentum je sad na Ukrajinskoj strani i, po mom mišljenju, nema sumnje da će oni dobiti ovaj rat, vjerojatno do kraja 2023.godine.

Stvari će se kretati sporije preko zime ali nema sumnje da će ukrajinske snage biti sposobnije da se bore nego ruske zbog cjelokupne zimske opreme koja dolazi iz GB, Kanade i Njemačke. U siječnju Ukrajina može biti u poziciji da počne finalnu fazu kampanje a to je oslobođenje Krima. Iz povijesti znamo da je rat test za logistiku. Kad sam vidio odlučnost ukrajinskog naroda i vojske i rapidno poboljšanje logističke situacije za Ukrajinu, ne vidim nikakav drugi kraj nego poraz Rusije.

Rusko povlačenje iz Hersona me je također vodilo ka tom zaključku. Prvo to je psihološki ojačalo Ukrajince a drugo to je temeljito sramoćenje Kremljina i treće to je dalo ukrajinskim snagama ključnu operativnu prednost – svi prilazi krmu su sada unutar dometa ukrajinskih oružanih sustava. Vjerujem da ćemo na kraju 2023. vidjeti Krim potpuno pod ukrjinskom kontrolum i suverenitetom mada može opstati neka vrsta dogovora koji omogućava rusima da održe neku pomorsku prisutnost u Sevastopolju…možda čak do kraja Sporazuma (do 2025.) koji je postojao prije nego je Rusija ilegalno anektirala Krim.

Početi će napori na rekonstrukciji infrastukture duž obale Azovskog mora uključujući važne luke Mariupol i Berdyansk, a otvaranje Sjeverno krimskog kanala koji preusmjerava vodu sa Dnjepra prema Krimu također će zahtjevati veliku pozornost.

Očekujte manje – više isto

David Gendelman, vojni ekspert, Izrael

Umjesto „kako će završiti” ovdje možemo razmatrati koja strana želi postići u slijedećoj fazi. Samo oko pola od 300 000 mobiliziranih Rusa je sada u zoni borbenih djelovanja. Ostatak, zajedno sa snagama koje su slobodne poslije povlačenja iz Hersona, daju Rusima priliku za počinjanje ofanzive.

Okupacija Luhanske i Donecke regije nastavit še se ali veliki ruski napredak kao npr. prodor na jug prema Pavlogradu radi okruženja ukrajinskih snaga u Donbasu je manje očekivana.

Vjerojatniji je nastavak trenutne taktike – lagano mljevenje ukrajinskih snaga na uskim smjerovima i polagani napredak, kao u područima Bakmuta i Avdivke, i moguće sa istom taktikom u području Svatove-Kremnina.

Ovu strategiju iscrpljivanja kompletira gađanje ukrajinske energetske infrastrukture i napadi na ukrajinska područja duboko u pozadini.

Poslije ruskog povlačenja iz Hersona oslobođene su i značajne ukrajinske snage. Za njih je gotovo strateški smjer jug, prema Melitopolu i Berdyansku, sa ciljem da se presječe ruski zemaljski koridor prema Krimu što bi bila velika ukrajinska pobjeda i upravo zato Rusi utvrđuju Melitopol.

Druga opcija za Ukrajinu je Svatove – uspjeh koji bi ugrozio cijelo sjeverno krilo ruskog fronta.

Veliko je pitanje koliko je ukrajinskih snaga slobodno i dostupno za ofenzivu u ovom trenutku, i koji vremenski raspored general Zalužnji ima pred sobom. Koliko će novih pričuvnih brigada i korpusa koji se trenutno formiraju biti spremno za mjesec, dva ili tri od sad, uključujući ljudstvo, oklopna vozila i teško naoružanje. Kad se blato smrzne imati ćemo odgovore na ova pitanja i oni će nas dovesti malo bliže odgovoru na pitanje „kako će ovo završiti?”.

Preveo i obradio Stanislav Linić, brigadir HV u mirovini.

Izvor: https://www.bbc.com/news/world-us-canada-63987113

Povodom božićno-novogodišnjih blagdana Hrvatski časnički zbor grada Slatine prigodnim domjenkom obilježio 30. obljetnicu osnutka i rada

od hczzu od u HČZ GRADA SLATINE

U prigodi 30. obljetnice osnutka i rada, te božićno-novogodišnjih blagdana Hrvatski časnički zbor grada Slatine večeras je upriličio prigodni domjenak na kojemu su se u slatinskom restoranu Stari podrum okupili predsjednici i predstavnici braniteljskih i stradalničkih udruga sa šireg slatinskog područja te predstavnici društvenog i javnog života među kojima se između ostalih našao i zamjenik gradonačelnika Grada Slatine Ilija Nikolić.

Na početku svečanosti sve nazočne su pozdravili i zaželjeli im dobrodošlicu predsjednik Hrvatskog časničkog zbora grada Slatine Vlado Međumurac i član Predsjedništva udruge Krunoslav Cukor koji im se ujedno tom prigodom u ime predsjednika i svih članova udruge, odnosno časnika i dočasnika, zahvalio na kvalitetnoj dosadašnjoj potpori i suradnji u nadi još bolje u narednom razdoblju.

Osvrnuvši se kratko na kontinuirani, vrlo aktivan rad ove udruge u proteklih trideset godina, od samog osnutka u travnju 1992. godine, najavio je kako Hrvatski časnički zbor Slatina u idućoj godini planira još više aktivnosti među kojima je istaknuo projekt obnove prostora bivše željezničke stanice u Voćinu u neposrednoj blizini ribnjaka, a koji im je dodijeljen na korištenje.
Osim uređenja Centra za branitelje sa spomen sobom posvećenoj ratnom putu 136. slatinske brigade, plan je u suradnji s Požeškom biskupijom pokrenuti i Centar za palijativnu skrb hrvatskih branitelja te bi se spomenuti prostor na taj način još više oplemenio. 

S nekoliko riječi obratio se i ratni zapovjednik 136. slatinske brigade, počasni brigadni general Josip Černi koji je tom prigodom izrazio zadovoljstvo što su nakon 30 godina pojedine pogreške ispravljene, budući da su određene povijesne činjenice o akcijama, odnosno aktivnostima 136. slatinske brigade bile pogrešno interpretirane javnosti. Kako je objavio, nejasnoće su konačno razriješene, te su povijesne činjenice i stečene vrijednosti branitelja 136. slatinske brigade, između ostaloga o sudjelovanju u oslobađanju zloglasnog neprijateljskog uporišta kod Bučja u Operaciji Papuk 91., 26. prosinca, ispravljene i javno objavljene.

Nakon blagdanske večere, prije koje je molitvu predvodio župnik Župe sv. Josipa Slatina, preč. Dragan Hrgić, domjenak je nastavljen uz zajedničko druženje.
(mf/Foto: Mihaela Feldi)

HČZ GRADA SLATINE DOMJENAK 04
HČZ GRADA SLATINE DOMJENAK 03
HČZ GRADA SLATINE DOMJENAK 01

31godina od pogibija u Đačkom domu u Gospiću.

od hczzu od u 128.br.HV "Sveti Vid", OBLJETNICE

31 GODINA OD TRAGIČNOG BADNJAKA NA LIČKOM BOJIŠTU

Prva ratna zima u Lici je svim pripadnicima 128.br HV „Sveti Vid“, ali i njihovim najbližima u Rijeci i okolici, ostala u pamćenju kao najhladnija (temperatura se spuštala i do -25 oC) ali i najtragičnija. Rijeka je bila pošteđena od ratnih razaranja ali je cijela riječka mladost bila u ratu a ove su pogibije donijele hladnoću i tugu u mnoge kuće.  Pogibijom četvorice pripadnika 128.br.HV »Sveti Vid« Rijeka od četničke granate u Đačkom domu u Gospiću na sam Badnjak 1991.godine te pogibijom jednog pripadnika na Perušićkoj kosi nastavio se tragični niz pogibija započet napadom na Čanak. 

I ove se godine, neposredno pred Božić, prisjećamo tragične pogibije četvorice pripadnika 128.brigade HV:

  1. BRUNO COLNAR
  2. STJEPAN KLIĆ
  3. PAVAO PUTRIĆ
  4. GORAN ŠIMAC

Odmah poslije Božića na Perušićkoj kosi, u Pocrnićima, poginuo je BORIS ČAVLINA.

Pogibija će se obilježiti okupljanjem branitelja i Sv.Misom 24.12. u Jelenju.

NEKA IM JE VJEČNA ČAST I SLAVA.

I ove godine na Badnjak pripadnici 128.brigade i članovi obitelji poginulih okupili su se na Sv. Misi u Jelenju, obišli grobove poginulih i družili se i tako odali počast tragično poginulima u Gospiću 1991.godine, u Đačkom domu, na sam Badnjak.

HČZ grada Slatine kombiniranom moto-pješačkom hodnjom obilježio 31. obljetnicu oslobađanja brdskog dijela slatinskog kraja

od hczzu od u HČZ GRADA SLATINE

HČZ grada Slatine kombiniranom moto-pješačkom hodnjom obilježio 31. obljetnicu oslobađanja brdskog dijela slatinskog kraja

Hrvatski časnički zbor grada Slatine prigodom obilježavanja 31. godišnjice oslobođenja okupiranog brdskog dijela slatinskog kraja od strane srbočetničke paravojske, 17. prosinca organizirao je kombiniranu moto-pješačku hodnju pravcem djelovanja 1. bataljuna 136. slatinske brigade, Slatina-Mačkovac-Voćin-Zvečevo-Voćin-Četekovac.

Sudionici kombinirano moto-pješačke hodnje, predvođeni predsjednikom Hrvatskog časničkog zbora grada Slatine Vladom Međumurcem te ostalim časnicima, put Zvečeva krenuli su autobusom iz Slatine preko Mačkovca i Voćina. Slatinski časnici su Zvečevo kao konačnu destinaciju ovogodišnje kombinirana moto-pješačke hodnje odabrali iz razloga što je upravo 17. 12. 1991. godine oslobođeno to jako četničko uporište gdje se nalazio i štab Teritorijalne obrane za zapadnu Slavoniju. 

Prije samog početka hodnje, sudionici su zajedno sa slatinskim dogradonačelnikom Ilijom Nikolićem i zamjenikom načelnika PU virovitičko-podravske Nenadom Križićem odali počast polaganjem upaljenih lampiona uz bistu prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i kod Spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima u Parku 136. slatinske brigade. Časnici su zastali kod svih spomen obilježja nadaleko mjesta pogibije hrvatskih branitelja, pripadnika 136. slatinske brigade te su odali počast polaganjem upaljenih lampiona i molitvom.

Na povratku sa Zvečeva, u Voćinu su časnike dočekali načelnik Općine Voćin Predrag Filić, predsjednik i potpredsjednik Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Ogranak Voćin, Darko Božičković i Ivan Đuzel, član spomenute voćinske udruge Franjo Pajtl, načelnik PP Slatina Krunoslav Sertić i predsjednik KUU Voćin Drago Božičković, te su potom dočekani maratonci, članovi Udruge maratonaca Virovitičko-podravske županije ”Glasnici istine”, koji su trčali Memorijalni maraton Četekovac-Voćin, nakon čega su svi zajedno odali počast svirepo pogubljenim stanovnicima općine Voćin 12. na 13. prosinca 1991. godine polaganjem upaljenih lampiona i molitvom kod spomenika Voćinskoj žrtvi. Načelnik Filić se tom prigodom zahvalio slatinskim časnicima što njeguju spomen na voćinske žrtve i svake im godine odaju počast. 

Iz Četekovca, nakon odavanja počasti uz spomen obilježje na četekovačkom mjesnom groblju, maratonce su put Voćina ispratili načelnik Općine Mikleuš Robert Grabar i predsjednik Općinskog vijeća Općine Mikleuš Miroslav Lazar.

Završetak ovog događanja bio je u mjesnom domu u Četekovcu gdje su maratoncima i predstavnicima udruga proisteklih iz Domovinskog rata uručene zahvalnice, a s nekoliko se riječi zavale maratoncima i učesnicima moto-pješačke hodnje obratio predsjednik HČZ grada Slatine Vlado Međimurac, koji je zajedno sa načelnikom Općine Mikleuš Robertom Grabarom i uručio zahvalnice. Zahvalnica za pomoć u organizaciji ove moto-pješačke hodnje uručena je Općini Mikleuš. (adf; Foto: D. Fišli, M. Milovuković, I. Selenić)

 

Izvor: Domovina.net