Udruga ratnih veterana 128.br HV „Sveti Vid“ Rijeka svake godine na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, sudjeluje u koloni sjećanja u Škabrnji.
Hamasov divljački teroristički napad 7. listopada, koji je ostavio 1200 mrtvih i više od 240 zarobljenih Izraelaca, značajna je prekretnica u izraelsko-palestinskom sukobu. U odgovoru Izraela, koji nije bio ništa manje brutalan, ubijeno je do sada više od 11.000 Palestinaca, od kojih su gotovo polovica djeca. Zaslijepljen željom za osvetom, Izrael je veliki dio Gaze pretvorio u “pustoš”, stvarajući ozbiljnu humanitarnu krizu. Da bismo razumjeli ovu užasnu i neviđenu eskalaciju, moramo pratiti dugu krivulju Hamasove progresivne radikalizacije prema nasilju, a koja sama odražava u radikalizaciji sukoba u širem smislu.
Porijeklo sukoba prožeto je nasiljem. Počelo je s rastućom plimom antisemitizma i progona Židova u Europi tijekom kasnog devetnaestog stoljeća, od Dreyfusove afere 1894. u Francuskoj do široko rasprostranjenih pogroma nad Židovima u Rusiji nakon atentata na cara Aleksandra II. 1881. Ovaj neprijateljski milje proizveo je pojavu cionizma, političkog pokreta kojemu je bio cilj uspostava nacionalne domovine u kojoj bi židovski narod mogao sigurno prebivati. Prvi cionistički kongres 1897. zacrtao je osnivanje ovog doma u Otomanskoj Palestini. Međutim, odmah su se suočili s moralnom dilemom: zemlja je već bila naseljena palestinskim Arapima, a stvaranje židovske države neizbježno bi povlačilo za sobom prisilne demografske promjene.
Neki cionisti izrazili su nelagodu zbog mogućnosti nasilnog izvlaštenja zemlje od Arapa. Israel Zangwill je 1905. napisao: “Uža Palestina već ima svoje stanovnike… [Moramo] biti spremni ili mačem istjerati [arapska] plemena kao što su učinili naši preci ili se uhvatiti ukoštac s problemom velikog tuđinskog stanovništva, koje je uglavnom muhamedansko i stoljećima je naviklo da nas mrzi.” Drugi, pokušavajući ublažiti kognitivni disonancu nasilnog oduzimanja Arapima njihove zemlje, dok su i sami bili izbjeglice od progona, usvojili su umirujući mit da je Palestina “zemlja bez naroda za narod bez zemlje”.
Rasprava je postala bespredmetna Balfourovom deklaracijom iz 1917. godine. U nastojanju da osigura međunarodnu potporu tijekom Prvog svjetskog rata, Britanija je obećala podržati uspostavu židovske nacionalne države u području koje je bilo ratni plijen od pokorenih Osmanlija. Britanska vlada, imajući na umu slična obećanja dana Arapima (u zamjenu za njihovu potporu protiv Osmanlija), dodala je uvjet da se “ne smije učiniti ništa što bi moglo naštetiti građanskim i vjerskim pravima postojećih nežidovskih zajednica u Palestini”. Kao odgovor na to, Židovi su bježeći od pošasti antisemitizma u Europi pohrlili u Palestinu, nepovratno promijenivši njezin demografski sastav. Židovi u Palestini porasli su s 4 posto stanovništva 1897. na 17 posto 1931., a do 1948., uoči rođenja države Izrael, činili su jednu trećinu od dva milijuna ljudi koji žive u Palestini.
Tijekom tog razdoblja, lokalno arapsko stanovništvo, zabrinuto izgledima da će ga istisnuti dolazeći židovski migranti, postajalo je sve nemirnije. Palestinski gradonačelnik Jeruzalema, Aref Pasha Dajani, zabilježio je grozničavo raspoloženje 1919., pišući: “Nemoguće nam je sklopiti razumijevanje s njima [Židovima] ili čak živjeti zajedno s njima… Ako Liga naroda hoće Ne slušajte apel Arapa, ova će zemlja postati rijeka krvi.” Ova kipuća ogorčenost na kraju se pretočila u sve žešće nasilje među zajednicama, što je rezultiralo stotinama mrtvih na obje strane, s ključnim žarištima uključujući nemire u Jaffi 1921. i nerede na Zidu plača 1929. godine.
Židovsko useljavanje doseglo je vrhunac tijekom Pete alije, s više od 250.000 Židova koji su stigli u Palestinu između 1929.-39. Mnogi od njih su bježali pred nacističkim progonom. Novi došljaci pogoršali su postojeće napetosti s lokalnim stanovništvom, osobito arapskim poljoprivrednicima, iseljenim sa svoje zemlje i prisiljenim na siromaštvo. Sheikh Izzeddin Al-Qassam, islamski propovjednik preporoda, razbješnjen nevoljama poljoprivrednika, organizirao je nasilan otpor protiv Židova i Britanaca, definirajući ga kao vjerski “džihad” protiv okupatora. Njegova smrt 1935. koju su prozročili Britanci, naelektrizirala je palestinsko stanovništvo – toliko da je samo njegova pogrebna povorka u Haifi privukla tri tisuće ožalošćenih. Danas Hamasova literatura ovaj događaj promatra kao dio priče o mitskom podrijetlu skupine; Oni su zakoniti nasljednici neprekinute militantne loze koja je započela Qassamovim “mučeništvom”. Nije iznenađujuće da su Hamasovo vojno krilo, brigade Izz ad-Din al-Qassam i zloglasna raketa Qassam također nazvane u njegovu čast.
Al-Qassama je smrt potaknula je dalje iscrpljujuće nasilja protiv Židova i britanske kolonijalne uprave koje je kulminiralo Arapskom pobunom 1936-9. Pojava podzemnih cionističkih paravojnih skupina poput Irguna, koje su vodile kampanje “aktivne obrane” izvodeći neselektivne terorističke bombaške napade na arapska naselja, samo je pridonijelo polarizaciji ovog razdoblja. Britanci, koji su na kraju ugušili Arapsku pobunu uz pomoć cionističkih milicija, ubivši pritom najmanje 5000 Arapa, nastojali su ograničiti imigraciju Židova kao izvor napetosti. Irgun, razjaren “britanskom izdajom”, sada je okrenuo svoj bijes protiv Britanaca, primjer čega je razorni teroristički bombaški napad 1946. na britanski stožer u jeruzalemskom hotelu King David.
Usred sve većeg nasilja i nereda, Britanija je bila prisiljena prekinuti svoj neprovedivi mandat i predati ga novoosnovanim Ujedinjenim narodima. Opća skupština UN-a preporučila je podjelu Palestine na dvije države 1947. godine. Iako su Arapi brojčano nadmašivali Židove u omjeru 2:1, predloženoj židovskoj državi dodijeljeno je 56 posto zemlje, veći dio unutar najplodnijih područja. Arapi, koji su ovu podjelu smatrali nepravednom, odmah su odbacili plan, pokrenuvši građanski rat koji bi progutao dvije zajednice.
U ožujku 1948., Židovska agencija provela je plan Dalet, osmišljen kako bi osigurala kontrolu nad maksimalnim teritorijem u Mandatnoj Palestini u pripremi za uspostavu židovske države, protjerujući ili neutralizirajući palestinske snage i stanovništvo. Izraelski povjesničar Ilan Pappé opisao je plan Dalet kao “nacrt za etničko čišćenje”. U samo nekoliko mjeseci, ovo intenzivno razdoblje nasilja pomoglo je rađanju Države Izrael 14. svibnja 1948. Objava nastanka države Izrael odmah je pokrenula Arapsko-izraelski rat 1948. kada su državu u nastajanju napali njeni neposredni susjedi Arapi. Za Palestince je to razdoblje predstavljalo neublaženu tragediju. Do 1949., kada se prašina slegla, ubijeno je 15 000 Palestinaca, mnogi od njih pogubljeni su u masovnim zločinima počinjenim u selima kao što su Deir Yassin i Tantura; više od 400 palestinskih gradova i sela je ispražnjeno; Izrael je povećao svoj kopneni udio na 78 posto teritorija; a 750 000 Palestinaca ostalo je bez državljanstva u onome što je postalo poznato kao Nakba ili “Velika katastrofa”.
Nakba je postala temeljni događaj koji oblikuje palestinski identitet i kolektivno pamćenje. Trajna slika Nakbe ostaje jedna od dugih karavana izmučenih izbjeglica koji nose svoju oskudnu imovinu i, što je ključno, ključeve svoje imovine, očajnički bježeći na sigurno u susjedne države, trpeći neprestano maltretiranje od strane cionističkih milicija na putu. Čak i dan danas, gotovo svaka palestinska obitelj ljubomorno čuva ključ svoje povijesne kuće u Palestini, dragocjenog obiteljskog nasljeđa koje se prenosi s koljena na koljeno u apsurdnoj nadi da bi se jednog dana mogli vratiti i otvoriti vrata kuće u selu koje više ne postoji.
Sjećanje na Nakbu nastavlja se prizivati u trenutnim neprijateljstvima. Izraelsko masovno raseljavanje stanovnika Gaze prema egipatskoj granici na jugu, uoči kampanje bombardiranja iz zraka, Palestinci su označili kao “drugu Nakbu”. U čudnoj podudarnosti, neki glasovi na izraelskoj strani također su prepoznali povijesne paralele sa sadašnjom situacijom u Gazi. Avi Dichter, izraelski ministar poljoprivrede i bivši ministar unutarnje sigurnosti i direktor Shin Beta, nedavno je izjavio: “Sada pokrećemo Gaza Nakbu… Gaza Nakba 2023. Tako će to završiti.” Uistinu, teško je prenaglasiti središnju važnost Nakbe u cijeloj priči o ovom sukobu. Ahmed Yassin imao je dvanaest godina kada je njegovo selo al-Jura etnički očišćeno 1948. godine, zbog čega je njegova obitelj morala pobjeći u izbjeglički kamp al-Shati u Gazi. Nakbina trauma kritički je oblikovala njegov stav prema neprijatelju kada je četiri desetljeća kasnije osnovao Hamas.
Nasilje se stišalo 2005., nakon čega je uslijedilo jednostrano povlačenje Izraela iz Gaze, uključujući i demontiranje njegovih tamošnjih ilegalnih naselja. Hamas je izašao iz Intifade tvrdeći da je pobijedio, predstavljajući “oslobađanje Gaze” kao potpunu potvrdu svoje strategije oružane borbe, tvrdeći da su “četiri godine otpora nadmašile 10 godina pregovaranja”. Hamasova iznenađujuća pobjeda na izborima 2006. godine potvrdila je potporu skupini među palestinskom javnošću, uglavnom zbog desetljeća dugog ulaganja u dobrotvorne svrhe i percipiranog nedostatka korupcije. Međutim, Hamasov izborni mandat nikada nije prihvaćen od strane Izraela ili zapadnih sila, koje su podržavale rivalsku stranku Fatah. Uslijedila je nasilna borba za vlast u kojoj je Hamas preuzeo kontrolu nad Gazom od Palestinskih vlasti. Kao odgovor na Hamasovo preuzimanje, Izrael je blokirao Gazu, opustošivši njezino gospodarstvo.
Dok je bio na vlasti, Hamas je pokušao ublažiti svoju poziciju odustajanjem od bombaša samoubojica i povremenim neodlučnim potezima prema Izraelu. Godine 2008. skupina je “ponudila primirje ako se Izrael povuče na granice iz 1967., primirje od deset godina kao dokaz priznanja [države Izrael].” Također je nastojala usmjeriti svoju pozornost na upravljanje ekonomijom unatoč teškim ekonomskim uvjetima koji su bili posljedica blokade i odluke zapadnih vlada da uskrate financijsku pomoć. Kriza je djelomično ublažena izgradnjom tunela na prema crnom tržištu s Egiptom i potporom Irana, Turske i Katara. Netanyahu je posljednjih tjedana kritiziran zbog svoje središnje uloge u podupiranju Hamasa dopuštajući mu da prima sredstva iz Katara. Netanyahu je navodno branio ovu politiku još 2019., tvrdeći da “svatko tko želi osujetiti uspostavu palestinske države mora podržati jačanje Hamasa i transfer novca Hamasu. Ovo je dio naše strategije — izolirati Palestince u Gazi od Palestinaca na Zapadnoj obali.”
Dok je bio na vlasti, Hamas je bio čista katastrofa za Palestince u Gazi u smislu upravljanja samoupravom ali je predan svojoj borbi protiv Izraela. Čini se da je njihova kontraproduktivna politika isprekidanog baražnog ispaljivanja neselektivnih raketa i minobacača preko granice samo izazvala neproporcionalne odgovore Izraela, koji su često slijedili dosad već depresivno poznati obrazac kolektivnog kažnjavanja u vojnim operacijama velikih razmjera, poput operacije Lijevano olovo (2008.) , Operacija Stup obrane (2012.) i Operacija Zaštitni rub (2014.). Između 2008. i 2023. godine, prije početka nedavnih neprijateljstava, Izrael je ubio 6400 Palestinaca, veliku većinu u Gazi. Nasuprot tome, tijekom istog razdoblja, 300 Izraelaca također je izgubilo živote u palestinskom nasilju.
Život na palestinskim teritorijima postajao je sve gori, kroz krajnje dehumanizirajući sigurnosni režim kontrolnih točaka, opsada, uhićenja, rušenja kuća i masovnog zatvaranja. Preko 155.000 Palestinaca ozlijeđeno je u nasilju izraelske vojske ili doseljenika tijekom tog razdoblja. Međutim, 60 posto tih žrtava potječe sa Zapadne obale, kojom su upravljale Palestinske vlasti i nije imalo nikakve veze s Hamasom. Ovo je razdoblje kontinuirane aneksije palestinske zemlje na Zapadnoj obali i u istočnom Jeruzalemu kroz izgradnju ilegalnih izraelskih naselja, koja su se više nego učetverostručila do 2023., brojeći blizu 300 i u kojima živi oko 700.000 doseljenika.
Čini se da je Hamas, u pokušaju da se dodvori međunarodnom mnijenju, posljednjih godina ublažio svoju retoriku. Njegov revidirani manifest iz 2017. podržao je uspostavu neovisne palestinske države po uzoru na 1967. — prešutno prihvaćanje prava Izraela na postojanje. Također je napravio razliku između Židova i cionista, tvrdeći da se bori samo protiv potonjih, izbjegavajući antisemitski jezik u svom izvornom temeljnom dokumentu. Međutim. ova je iluzija razbijena 7. listopada. Mnogi su komentatori ukazivali da je početna normalizacija odnosa između Izraela i Saudijske Arabije, prijetnja Hamasu — a možda i njegovom trenutnom sponzoru, Iranu. I to je jedno od najvjerojatnijih objašnjenja za iznenadnu eskalaciju nasilja. Bez obzira na geopolitičke razloge za nedavni požar, ono što je sigurno je da će svi akteri vjerojatno izaći iz ovog prijelomnog trenutka radikalniji nego ikad.
Godine 1987. za vrijeme izbijanja Prve intifade sve se je promijenilo. To je bila prva masovna pobuna običnih Palestinaca koji se pokušavaju osloboditi dvadesetogodišnje izraelske vojne okupacije. Intifada je uključivala proteste, štrajkove, bojkote i bacanje kamenja na izraelske vojnike. Hamas, akronim za Islamski pokret otpora, osnovan je istog mjeseca, proizašao izravno iz dobrotvorne organizacije Yassin al-Mujamma. Nudeći vjersku alternativu sekularnom PLO-u, Hamas je nastojao preuzeti vodstvo Intifade. Unatoč Hamasovoj hiperboličnoj retorici (njihova osnivačka povelja pozivala je na uništenje Izraela), Yassin je pokazao početnu spremnost na pregovore, ali pod uvjetom da Izrael prvo “prizna pravo palestinskog naroda na samoodređenje i pravo na povratak u svoju zemlju. ” Izrael je odbio te napore i nastavio gušiti prosvjede.
Prva intifada rezultirala je s 1200 mrtvih Palestinaca, 15 000 zatvorenih i više od 130 000 ozlijeđenih — mnogi od njih rezultat su politike izraelske vlade namjernog lomljenja kostiju prosvjednicima. U istom razdoblju ubijeno je i 180 Izraelaca. Brutalno gušenje ovih uglavnom nenasilnih ustanaka radikaliziralo je Hamasovo gledište o sukobu i skupina se okrenula ka nasilju.
Potpisivanjem sporazuma iz Osla 1993. godine, koji predstavlja okvirni, djelomični mirovni sporazum između Izraela i PLO-a, formalno je okončana Prva intifada. Ekstremisti s obje strane protivili su se ovim pokušajima mira. Yitzhak Rabin, izraelski vođa koji je potpisao sporazum, i sam će biti ubijen u roku od dvije godine od strane izraelskog desničarskog ekstremista. S palestinske strane, Hamas je, pokazujući prve znakove svoje nepopustljivosti, odbio priznati Izrael ili se odreći nasilja. Iako je skupina ranije te godine izvela svoj prvi teroristički samoubilački napad, čelnici Hamasa ipak su izražavali određenu ambivalentnost oko napada na izraelske civile, no to se promijenilo s masakrom u džamiji u Hebronu 1994. godine—činom koji je izveo još jedan izraelski ekstremist pokušavajući sabotirati sporazum iz Osla.
Baruch Goldstein, doseljenik rođen u SAD-u i sljedbenik radikalne cionističke političke stranke, Kach, obukao je svoju izraelsku vojnu uniformu i ubio dvadeset i devet palestinskih vjernika na noćnoj ramazanskoj molitvi, ranivši još 125. Izraelska vlada brzo je osudila napad i zabranila stranku Kach, označivši je terorističkom organizacijom. Pet godina kasnije vlada će također demontirati svetište koje je bilo podignuto oko Goldsteinova groba i koje su židovski ekstremisti posvetili kao objekt štovanja i hodočašća. Međutim, sadašnji izraelski ministar za nacionalnu sigurnost, Itamar Ben-Gvir, izlagao je Goldsteinov portret u svojoj dnevnoj sobi sve do 2020.Privremeno ga je uklonio uoči svog prodora u izraelsku politiku. Kao odmazdu za Goldsteinov masakr, Hamas je krenuo u kampanju smrtonosnih terorističkih samoubilačkih napada, neselektivno ciljajući izraelske civile tijekom kasnih 90-ih. Nije iznenađujuće da su Sjedinjene Države 1997. skupinu brzo proglasile stranom terorističkom organizacijom, a nedugo nakon toga slijedile su je i druge zapadne zemlje.
Ciklus nasilja i protunasilja nastavio se nesmanjeno tijekom druge intifade, pokrenut 2000. godine provokativnim posjetom Ariela Sharona džamiji Al Aqsa. Desničarski političar koji će kasnije postati sljedeći premijer Izraela, Sharon je bio uvelike vrijeđan od strane Palestinaca zbog njegove brutalne vojne umiješanosti u masakr u Qibya 1953. i masakre u Sabri i Shatili 1982. godine. Druga intifada pokazala se daleko smrtonosnijom za obje strane, rezultirajući s 4200 mrtvih, ali što je ključno, 25 posto tih žrtava sada su bili Izraelci – broj koji se uvelike može pripisati smrtonosnoj novoj strategiji samoubojstava i raketnih napada koje su koristile skupine poput Hamasa. Izrael je također ciljao na vodstvo Hamasa tijekom Intifade, posebno zbog potpore bombaškim napadima samoubojicama. Kao jedna od trajnih slika ovog razdoblja 2004. godine ostala je kako leteća topovnjača helikopter Apache koji ispaljuje projektile Hellfire i ubija Yassina—krhkog, djelomično slijepog kvadriplegičara vezanog za invalidska kolica.
Hamasovo porijeklo je bilo izrazito nenasilno. Njegovu matičnu organizaciju, al-Mujamma al-Islamiyya, osnovao je 1973. Yassin kao islamsku dobrotvornu organizaciju povezanu s palestinskim ogrankom egipatskog Muslimanskog bratstva. Skupina je dugo zauzimala apolitičan stav, a čak i nakon Šestodnevnog rata 1967., kada je Izrael anektirao i okupirao palestinske teritorije, ili rata Jom Kipur 1973., Bratstvo je kategorički odbilo sudjelovati u oružanoj borbi protiv Izraela. U skladu s tim, al-Mujamma se usredotočio na pružanje društvenih, vjerskih i obrazovnih usluga i dobrobiti Palestincima u Gazi. Ovo stajalište bilo je u suprotnosti s drugim sekularnim palestinskim skupinama u to vrijeme, koje su bile aktivno angažirane u nasilnom otporu protiv izraelske okupacije kod kuće ili terorističkih napada u inozemstvu, kao što je masakr na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine.
Al-Mujammin pacifistički stav doveo je do toga da je Izrael ovu skupinu priznao kao dobrotvornu udrugu 1979., dopuštajući joj da slobodno djeluje i financira i podupire njen razvoj mreže islamističkih društvenih institucija diljem Gaze.
Šire gledano, Izrael je religijske skupine poput Hamasovog prethodnika počeo smatrati bezopasnima, smatrajući ih učinkovitom protutežom protiv svog sekularnog nacionalističkog rivala, Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) koju vodi Yasser Arafat. Kao rani primjer “povratnog udarca”, Avner Cohen, savjetnik izraelskog zapovjednika Pojasa Gaze, opisao je Hamas kao skupinu koja je nalikovala stvorenju iz židovskog folklora koje je stvoreno da pomogne Židovima zajednice, ali često završava prijetnjom svom tvorcu. Godinama kasnije, Arafat će iznijeti sličnu optužbu, rekavši: “Hamas je stvorenje Izraela.” tvrdeći da je izraelski premijer Yitzhak Rabin priznao da je podrška Hamasu bila žalosna strateška pogreška.
Aki l N. Awan je izvanredni profesor moderne povijesti i direktor Centra za istraživanje sukoba, nasilja i terorizma (CVTRC) na Sveučilištu Royal Holloway u Londonu
Izvor: https://nationalinterest.org/
Preveo i priredio Stanislav Linić, brigadir HV u mirovini
Slavonski Brod 16.1.2023. godine
Šahovski klub invalida «Hvidra-Brod» Slavonski Brod po dvadeset pet puta bio je domaćin tradicionalnog šahovskog turnira “Dani sjećanja na Vukovar i Škabrnju “ koji se održava u spomen na herojsku borbu i mučeništvo Vukovara i Škabrnje. Nakon samog početka predsjednik kluba Mato Opačak pozdravio je sve prisutne . Šahisti su minutom šutnje odali priznanje poginulim i nestalim braniteljima i ostalima. Turnir je organiziran pod pokroviteljstvom Ministarstva Branitelja RH. Turnir je odigran u Udrugi 3. Gardijske brigade Kune Slavonski Brod. Na turniru su sudjelovalo 19 igrača sa sire regije . Igran je švicarac 7 kola 7 minuta plus dodatak za svaki odigrani potez 3 sekunde , odigrano je 63 partije. Za prvo, drugo i treće mjesta dodijeljena su odličja. Nagrade je podijelio predsjednik Šahovskog kluba invalida Hvidra-Brod, Sl. Brod Mato Opačak, koji se ujedno zahvalio Ministarstvu branitelja RH koji prepoznaju rad vojnoga kluba invalida. Sudac turnira je bio državni Mato Opačak s pomoćnikom županijskim šahovskim sucem Draganom Pavić .
P O R E D A K
Mj. | Ime | FED | Rtg | Klub/Grad | Bod. | |
1 | MK | CRO | 2172 | ŠK Vina Markota, Pleternica | 6 | |
2 | II | CRO | 1926 | ŠK Brestovac, Brestovac | 5,5 | |
3 | I | CRO | 1894 | ŠK Ruščica, Ruščica | 5 |
Tekst i fotografije: Mato Opačak
Plamen 32 baklje koje su držali članovi KN Armada u večernjim satima obasjao je Most hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata čime je na najljepši način osvjetljeno sjećanje na jednaki toliki broj godina koliko je prošlo od iznimne žrtve koju je Vukovar podnio za slobodu Hrvatske.
Zahvaljujući Zajednici udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije, Prvoj hrvatskoj sušačkoj gimnaziji i KN Armada Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje u Rijeci je obilježen na jedini mogući način kako se takvom danu i mora pristupiti – potpunim zajedništvom i sadržajnim programom.
Povorke su krenule će iz Vukovarske ulice i iz Prve hrvatske sušačke gimnazije te su se spojile na Mostu hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata gdje smo iskazali pijetet prema smrtno stradalim hrvatskim braniteljima. U Prvoj hrvatskoj sušačkoj gimnaziji održana je Svečana akademija liji je središnji dio bio sat povijesti naziva “Obrana Vukovara i Škabrnje i njihovo značenje u kontekstu Domovinskog rata“.
Velika dvorana naziva „Dr. Izidor Kršnjavi“ bila je prepuna, a uz glazbene točke koje je izveo pjevački zbor PHSG, operna pjevačica Ivanica Vunić te klaviristica prof. Ivana Vrban, sat povijesti održali su brigadir Sandi Knežević i pukovnik Ivica Barač koji rade u Hrvatskom vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman“.
S druge strane, ispred murala posvećenog Vukovaru u istoimenoj ulici okupio se veliki broj ljudi, posebno mladih koji unatoč protoku vremena ne zaboravljaju značaj Vukovara za slobodu Hrvatske kao i za sva njezina kasnije postignuća.
Iako, dakako s razlogom, ima i mnogo kritika na današnju Hrvatsku, posebno po pitanju visine plaća i mirovina kao i općeg standarda, odnosno razarajuće, silno raširene korupcije, to nikako nije krivnja branitelja Vukovara i Škabrnje, još manje njihove žrtve za sve nas.
Upaljene su brojne svijeće, a onda se, kako to riječka tradicija poznaje, velika kolona ponosno, unatoč silnoj kiši, kretala središtem grada, ulicom Fiorela la Guardie, Korzom pa sve do Mosta branitelja. Uz prigodno polaganje vijenaca i paljenje svijeća, molitvu za sve stradalnike održao vlč. Sanjin Francetić.
Ispred spomenika na Mostu branitelja vijence su položili Udruga roditelja i udovica poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, ZUDR PGŽ, Ministarstva branitelja, Primorsko-goranske županije, Grada Rijeke i Armade.
Izvor: novilist.hr / Fotografije: Novi List i Ivica Jakšić
Predsjednik ZUDR PGŽ Marinko Žuža, umirovljeni brigadir HV: „Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, obilježen je u četvrtak 16. studenog, jer sutra je dan kad veliki broj ljudi iz našeg kraja putuje u Vukovar.
Kako se to činilo i nekih prijašnjih godina organizirali smo se u dvije simbolične povorke sjećanja, ali ne na način da se dijelimo, nego da obuhvatimo većinu segmenta koje sjećanje na jedna tako značajna događaj mora obuhvatiti.“
U povodu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, Zajednica udruga i članova HVIDR-a Virovitičko-podravske županije organizirala je 12.11.2023. tradicionalni biciklistički maraton Slatina – Vukovar.
Start ovog maratona bio je u 8.00 sati ispred spomen-obilježja poginulim hrvatskim braniteljima u Parku 136. slatinske brigade, gdje su biciklisti te predstavnici Grada Slatine i braniteljskih udruga proisteklih iz Domovinskog rata, odali počast svim poginulim hrvatskim braniteljima.
Današnjeg poprilično hladnog jutra s temperaturom od tek 2,5 Celzijeva stupnja, sudionike ove biciklističke vožnje, na njihov put prema Vukovaru, ispratio je slatinski dogradonačelnik Ilija Nikolić.
Biciklistički maraton vozili su i ovoga puta članovi biciklističke ekipe Virovitičko-podravske županije pod nazivom “VBR”. Bili su u sljedećem sastavu: Pavo Tutenov, Tomislav Kolec (HČZ Virovitica) i Mario Kovač, predvođeni predsjednikom ZUiČ HVIDR-a VPŽ i predsjednikom Odbora za hrvatske branitelje VPŽ Matom Bubašem. Logističku pratnju odradio je Martin Bišćan.
Na cilj, Memorijalno groblje u Vukovaru, stigli su oko 14.30 sati gdje su, paljenjem svijeće, odali počast svim poginulim hrvatskim braniteljima u obrani Vukovara kao i svim civilnim žrtvama u srbočetničkoj agresiji na Vukovar.
Izvor: Tekst: Tea Kiš Slačanac/Foto: Tea Kiš Slačanac, “VBR“
Počeo je tjedan sjećanja na strahote u jeseni 1991. godine. Osim obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, ovaj tjedan osobito je bolan za Saborčane, Slunjane kao i mještane Nadina
Povorkom od općinske zgrade u Saborskom do spomen-obilježja i mjesta masovne grobnice te polaganjem vijenaca, u nedjelju 12.11.2023.godine, je obilježena 32. godišnjica okupacije i stradavanja mještana toga mjesta u Domovinskom ratu, a u koloni sjećanja sudjelovao je i predsjednik RH Zoran Milanović.
Riječ je o jednom od najvećih zločina u Domovinskom ratu koji se dogodio 1991. godine. Toga dana ubijeno je 38 Saborčana koji su bili bačeni u zajedničku grobnicu blizu župne kuće. Najstariji ubijeni imao je 96 godina, dok je najmlađa žrtva bila živa zapaljena. U obrani je poginulo i 26 branitelja, a osam osoba smatra se nestalima.
Načelnik Općine Saborsko Marko Bićanić zahvalio je na dolasku predsjedniku Republike, predstavnicima Hrvatskog sabora i Vlade, županija, gradova i općina, udruga proisteklih iz Domovinskog rata te drugima koji su položili vijence, a potom je služena misa u crkvi svetog Ivana Nepomuka.
Prva je na spomen-obilježju počast odala Kata Matovina čija su dva sina poginula u obrani mjesta.
Grad Slunj 16. studenog 2023. obilježava 32. godišnjicu progonstva Slunjana sa svojih ognjišta, datuma na koji su Slunjani 1991. prognani sa svojih stoljetnih ognjišta.
Tih je dana na križni put iz Slunja i okolice krenula nepregledna kolona djece, žena, staraca, bolesnika, mladog i starog življa, spašavajući živote pred tenkovima, avionima i topništvom, pod pratnjom hrvatske policije i ZNG-a, prema susjednoj Bosni. Na okupiranom području ostalo je 200-tinjak ljudi, trpeći kasnije veliki teror.
Na žalost, nije moglo proći bez ljudskih žrtava, 352 poginulih na našem području u vrijeme Domovinskog rata, položilo je živote za slunjski kraj i Lijepu našu. Među stradalima bilo je i 70 žena starije životne dobi, jedna trudnica, jedna djevojka, tri djevojčice i šestomjesečna beba, podsjećaju organizatori.
Danas, 32. godinu nakon ovih nemilih događaja prisjećamo se herojstva i žrtve naših branitelja i svih patnji naroda slunjskog kraja, koji je živio u potpunoj izolaciji tri i pol mjeseca, bez struje, hrane i vode, gotovo nenaoružan.
„Da se nikad ne zaboravi“, naziv je programa kojim se svake godine, 16. studenog, obilježava ova tužna obljetnica. Svake godine pale se lampioni za 352 žrtve, za svakog po jedan.
U kolovozu 1991. godine agresorska vojska je okupirala Baranju, okupirana su gotovo sva sela vukovarske općine. Istovremeno Vukovar je tučen dalekometnom artiljerijom. Uslijedili su zračni napadi i pokušaji pješačkih prodora. Među prvim objektima u Vukovaru stradali su bolnica, Radnički dom, katolička crkva, vodotoranj. U to vrijeme u vukovarskoj bolnici nalazilo se već 300 ranjenika. Na taj način Vukovar se našao gotovo u potpunom srpskom okruženju, neprijatelj ga je namjeravao osvojiti i krenuti u daljnja osvajanja.
Stanovnici i branitelji Vukovara živjeli su u paklu stotina tisuća projektila koji su razarali grad. Brojna tragična svjedočenja preživjelih i dnevna izvješća vukovarskog radija govore o nevjerojatnom herojstvu i patnjama svih koji su do kraja ostali u Vukovaru. Civilni i sanitetski život odvijao se u podrumima. Vukovarska bolnica bila je najveća ratna klinika. Nedostajalo je hrane i sanitetskog materijala. Mrtvi se nisu mogli pokapati zbog stalne kiše granata.
Pokušaje tenkovskog i pješadijskog proboja zaustavljali su branitelji, koji su se tijekom obrane organizirali u brigadu. Ogromna motiviranost i inventivnost malobrojnih i slabo opremljenih branitelja omogućila je nadmoćno suprotstavljanje zastrašujućoj vojnoj tehnici i brojnijoj srpskoj vojsci. Tek kada su branitelji ostali bez ijednog protuoklopnog punjenja a agresorska vojska 18. studenog 1991. godine ulazi u razrušeni Vukovar.
Okupacijom Vukovara srpska vojska započela je drugi čin vukovarske tragedije. Protivno svim međunarodnim normama i postignutim dogovorima s Međunarodnim Crvenim križem i europskim promatračima, srpska vojska i četnici ulaskom u Vukovar izvršavaju zločine i provode torturu i zločine nad civilnim stanovništvom, zarobljenicima i ranjenicima. Već prvih dana okupacije Vukovara više stotina civila i ranjenika iz bolnice odvedeno je i smaknuto. Masovne grobnice otkrili su nekoliko mjeseci kasnije strani novinari, a potvrdile su međunarodne komisije. Svijet su potresle slike sa Ovčare gdje su izvršena masovna pogubljenja.
Više od 5000 osoba odvedeno je u brojne logore u Srbiji, gdje su pretrpjeli teška zlostavljanja, mnogi se nisu vratili. Veliki broj logora još nije otkriven, tako da se još uvijek ne zna koliko je osoba iz Vukovara za uvijek nestalo.
Nekoliko tisuća prognanika iz vukovarske općine živi organizirano ili privatno razasuto po Hrvatskoj i inozemstvu.
Tenkovsko-pješačke snage četnika i JNA za napad na Škabrnju 18. 11. 1991. došle iz dva smjera: Zemuniga Gornjeg i iz pravca Biljana Donjih cestom Benkovac – Škabrnja – Zadar. Glavni udar i težište napada agresora bili su na pravcu zapadnog ulaza u Škabrnju, zaselka Ambar i Ražovljeve glavice.
Dok branitelji Škabrnje na ovim pravcima obrane pružaju srčani otpor, iza leđa im je JNA angažirala i helikopterske postrojbe, koje desantiranjem na područje Jabuke, jugozapadno od crkve sv. Marije i uz pomoć jakih tenkovsko-pješačkih snaga, koje su od Jabuke prodirale pravcem južno od kuća u Ambaru, kroz polje između Škabrnje i Prkosa, oko 10 sati zauzimaju groblje i crkvu sv. Luke, te na taj način prekidaju jedinu cestovnu vezu Prkos – Škabrnja, a branitelje u Ambaru poluopkoljavaju. Nakon sloma obrane branitelja u Ambaru, ostale crte škabrnjske obrane još su odolijevale napadima agresora.
Na drugom pravcu i težištu napada agresora prema Ražovljevoj glavici obrana je odolijevala sve do 13,30 sati, kada se branitelji povlače na pričuvne položaje u podnožju Ražovljeve glavice prema selu.
Četnici i pripadnici JNA do središta sela i crkve Velike Gospe došli tek predvečer oko 16,30 sati, goneći ispred tenkova zarobljene branitelje i civile kao živi štit. Neprijatelj je taj dan tu stao utvrdivši svoje snage na crti Ražovljeva glavica – središte Škabrnje – crkva sv. Luke. Civile, pretežito žene, djecu i starije osobe, koji su se sklonili u podrume i druge zaklonjene prostore, četnici i pripadnici JNA nasilno izvlače van i ubijaju hitcima iz vatrenog oružja, najčešće s prigušivačima, ili nožem, a pritom neke od žrtava pred smrt muče i masakriraju. Četnici su ih ubijali na najokrutniji način, gazeći ih tenkovima na očigled žena i djece. Oni civili koji su pošteđeni smrti, dovedeni su do zapadnog ulaza u selo u Ambaru, predio tzv. Krčmetine, gdje su ih sve skupili i predvečer teretnim kamionima i autobusom odvezli u Smilčić, Biljane Donje i na kraju u Benkovac, smjestivši ih najprije u vojarnu, a kasnije premjestili u tamošnji Dječji vrtić, gdje su na razne načine cijelu noć mučeni i ispitivani, od čega nisu bila pošteđena ni djeca.
Zarobljene odrasle muškarce (branitelje i civile) već su u Škabrnji odvojili od žena i djece i mučeći ih cijelim putem na očigled žena i djece odveli prema Benkovcu, gdje su trojicu ubili, a ostalih devet zarobljenih na taj dan završili su na koncu u kninskim kazamatima, prolazeći kroz najraznovrsnija mučenja i torture, dok konačno nisu razmijenjeni.
Oni u Ambaru i središtu sela koji su imali sreće da ih četnici ne otkriju i uhvate pod okriljem noći, doslovno su satima puzali kroz polja, vinograde i jaruge, izvlačeći se iz četničkog okruženja prema Vlačinama, Prkosu, Jošanima i Galovcu, gdje su stigli promrzli i potpuno iscrpljeni od žeđi i gladi.
Napad na preostali istočni dio Škabrnje (koji nije branjen jer su se branitelji u ranim jutarnjim satima po zapovijedi povukli prema Prkosu i Galovcu) i Nadin započeo je u 8 sati i završio u 17,24 sati, kada su JNA i četnici zauzeli Nadinsku gradinu. Toga 19. studenog jugovojska i četnici nastavili su u Škabrnji sa svojim zvjerstvima i ubijanjem nevinih civila (žena i staraca) koji nisu htjeli napustiti svoje kuće.
Ravnokotarsko selo Nadin nalazi se na putu između Zadra i Benkovca. Nakon što su snage neprijatelja zauzele Škabrnju 18. studenoga 1991. i likvidirale velik broj mještana i hrvatskih branitelja koji su pokušavali obraniti svoje mjesto, započele su napad na preostali istočni dio Škabrnje i Nadin.
Napad na Nadin započeo je 19. studenog 1991. godine u jutarnjim satima. Nakon što au neprijateljske snage zauzele Nadin, pobijeno je 14 civila, svi ostali su protjerani, a selo je opljačkano i spaljeno. Tijekom obrane Nadina poginulo je pet hrvatskih branitelja, dok se još se tri civilne osobe vode kao nestale.
Izvor: Nacional.hr; ika.hkm.hr;dnevnik.hr; FB profil HVIDRA Ogulin; radio-mrežnica.hr; vukovar.hr; opcina-skabrnja.hr
U subotu 11. 11. 2023. Hrvatski časnički zbor grada Zagreba organizirao je obilazak Sunje, Baćina i Jasenovca u okviru programa „Putovima ratnih stradanja“ sufinanciranog od Grada Zagreba.
U obilasku su sudjelovala 32 branitelja i suradnika HČZ Zagreb među kojima su uz članove HČZ Zagreb bila 4 pripadnika Veterana 145. brigade Dubrava na čelu s predsjednikom Ladislavom Plantićem, zatim više pripadnika UHBDR 99. brigade, 5 pripadnika UABA Zagreb-Jug na čelu s predsjednikom Borisom Biličićem, ratni zapovjednici 99. brigade Ivica Babić i Vlado Blažinović, bojnik Siniša Mihović ispred Kluba veterana Domovinskog rata 102. brigade HV te nekolicina branitelja iz ostalih braniteljskih udruga Grada Zagreba.
U Sunji su učesnike obilaska dočekali i pozdravili predstavnici Općinskog ogranka Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Općine Sunja na čelu s predsjednikom Ivicom Mikulićem koji nas je pozdravio i u ime načelnika općine Sunja Grge Dragičevića.
Nakon zajedničkog polaganja vijenaca, paljenja svijeća i odavanja počasti kod spomenika poginulim braniteljima na gradskom groblju i kod spomen ploče poginulim pripadnicima 2. gardijske brigade Gromovi na legendarnoj željezničkoj postaji, bojnik Siniša Mihović šire je izložio događanja u Sunji tijekom Domovinskog rata koja je ostala obranjena zahvaljujući zajedničkoj borbi postrojbi HV i domaćih branitelja, a pukovnik Vlado Blažinović ukratko je podsjetio nazočne na ulogu 99. brigade HV u obrani Sunje 1993. godine.
Tekst i fotografije: Mladen Lalić, poslovni tajnik HČZ – Zajednice udruga
Nakon Sunje posjećen je Baćin gdje je kod spomen obilježja na mjestu masovne grobnice uz rijeku Unu položen vijenac, zapaljene svijeće i odana počast pedesetšestorici nevinih hrvatskih civila starije dobi iz općine Hrvatska Dubica ubijenih u listopadu 1991. godine. Kod crkve u Baćinu su zapaljene svijeće i odana počast stradalim civilima i braniteljima iz Baćina tijekom Domovinskog rata.
Zatim je načelnica općine Hrvatska Dubica gđa. Ružica Karagić provela učesnike obilaska kroz impresivnu spomen sobu Domovinskog rata u Baćinu s imenima 137 hrvatskih branitelja i civila stradalih tijekom Domovinskog rata na području općine Hrvatska Dubica.
U Jasenovcu je kod spomenika u okviru Spomen područja položen vijenac te su zapaljene svijeće i odana počast tisućama žrtava u ustaškom koncentracijskom logoru tijekom II. svjetskog rata. Također je u centru Jasenovca posjećena spomen soba Domovinskog rata koju održava Udruga branitelja općine Jasenovac te su kod obilježja uz jarbol s hrvatskom zastavom pored spomen sobe položene svijeće i odana počast poginulim braniteljima na području Općine Jasenovac.
Nakon ugodnog druženja i evociranja uspomena uz ručak u restoranu „Kod ribiča“, učesnici obilaska su krenuli za Zagreb.
Hamas je islamistički militantni pokret i jedna od dvije glavne političke stranke na palestinskom teritoriju i upravlja s više od dva milijuna Palestinaca u Pojasu Gaze. U listopadu 2023. Hamas je izveo veliki iznenadni napad na južni Izrael, ubivši više od 1400 ljudi i uzevši desetke drugih kao taoce. Izrael je kao odgovor objavio rat toj skupini i naznačio da njegova vojska planira dugu kampanju kako bi je u potpunosti istrebila.
Deseci zemalja proglasili su Hamas terorističkom organizacijom, iako neke ovu oznaku primjenjuju samo na njegovo vojno krilo. Iran mu pruža materijalnu i financijsku potporu, a Turska navodno pruža utočište nekima od njegovih najviših čelnika. Hamasova suparnička stranka, Fatah, koja dominira Palestinskom oslobodilačkom organizacijom (PLO) i vlada Zapadnom obalom, službeno se odrekla nasilja, iako nije uvijek podržavala taj zavjet, posebno u vrijeme velikih izraelsko-palestinskih napetosti. Podjela u palestinskom vodstvu i Hamasovo nepokolebljivo neprijateljstvo prema Izraelu umanjili su izglede za stabilnost u Gazi.
Porijeklo Hamasa
Hamas /akronim za Harakat al-Muqawama al-Islamiya “Islamski pokret otpora”/, je utemeljio šeik Ahmed Yassin, palestinski vjerski vođa koji je postao aktivist u lokalnim ograncima Muslimanskog bratstva nakon što je svoj raniji život posvetio pručavanju islama u Kairu. Kasnih 1960-ih, Yassin je propovijedao i obavljao dobrotvorni rad na Zapadnoj obali i u Gazi, okupiranim od strane Izraela nakon Šestodnevnog rata 1967. godine.
Yassin je uspostavio Hamas kao politički ogranak Muslimanskog Bratstva u Gazi u prosincu 1987., nakon izbijanja prve intifade, palestinskog ustanka protiv izraelske okupacije Zapadne obale, Gaze i istočnog Jeruzalema. U to je vrijeme Hamasova svrha bila suprotstaviti se Palestinskom islamskom džihadu (PIJ), još jednoj organizaciji čija je predanost nasilnom otporu Izraelu prijetila odvlačenjem podrške Palestinaca od Bratstva. Godine 1988. Hamas je objavio svoju povelju, pozivajući na uništenje Izraela i uspostavu islamskog društva u povijesnoj Palestini. U onome što su promatrači nazvali pokušajem ublažavanja svoje slike, Hamas je 2017. predstavio novi dokument kojim se prihvaća privremena palestinska država duž granice “Zelene linije” uspostavljene prije Šestodnevnog rata, ali i dalje odbija priznati Izrael.
Hamas je prvi put upotrijebio napad bombaša samoubojica u travnju 1993., pet mjeseci prije nego što su čelnik PLO-a Yasser Arafat i izraelski premijer Yitzhak Rabin potpisali sporazum iz Osla. Povijesni pakt uspostavio je ograničenu samoupravu za dijelove Zapadne obale i Gaze pod novostvorenim entitetom pod nazivom Palestinska uprava (PA). Hamas je osudio sporazum, kao i međusobno priznanje PLO-a i Izraela, a na što su Arafat i Rabin službeno pristali u pismima poslanim nekoliko dana prije Osla.
Godine 1997. Sjedinjene Države proglasile su Hamas stranom terorističkom organizacijom. Pokret je predvodio nasilni otpor tijekom druge intifade, početkom 2000-ih, iako su PIJ i Fatahova milicija Tanzim također bili odgovorni za nasilje protiv Izraelaca.
Tko su lideri Hamasa?
Hamas ima niz rukovodećih tijela koja obavljaju različite političke, vojne i društvene funkcije. Opću politiku utvrđuje sveobuhvatno savjetodavno tijelo, često zvano politbiro, koje djeluje u egzilu. Lokalni odbori upravljaju osnovnim pitanjima u Gazi i na Zapadnoj obali.
Ismail Haniyeh je trenutno politički šef, nakon što je 2017. zamijenio dugogodišnjeg vođu Khaleda Meshaala. Haniyeh djeluje iz Dohe u Kataru od 2020., navodno zato što mu Egipat ograničava kretanje u i iz Gaze. Čelnici Hamasa uspostavili su prisutnost u Kataru nakon što su se posvađali s prethodnim domaćinom, Sirijom, kada su palestinske izbjeglice sudjelovale u pobuni 2011. koja je prethodila Sirijskom građanskom ratu. Neke visoke osobe Hamasa navodno djeluju iz ureda Hamasa u Turskoj.
Svakodnevne poslove u Gazi nadgleda Yahya Sinwar, koji je prethodno bio na čelu vojnog krila Hamasa i odslužio je dvadeset dvije godine u izraelskom zatvoru zbog planiranja otmice i ubojstva dvojice izraelskih vojnika. Bio je među više od tisuću palestinskih zatvorenika oslobođenih 2011. godine u zamjenu za izraelskog vojnika kojeg je držao Hamas. Od lipnja 2021. de facto premijer Gaze je Issam al-Da’alis.
Marwan Issa i Mohammed Deif zapovijedaju Hamasovim vojnim krilom, brigadama Izz ad-Din al-Qassam. Izraelske snage ubile su osnivača milicije, Salaha Shehadeha, u zračnom napadu 2002. godine. Izraelske snage ubile su Yassina, osnivača Hamasa, 2004.
Saleh al-Arouri navodno vodi libanonski ogranak Hamasa. Također je preuzeo vodstvo skupine na Zapadnoj obali nakon internih izbora koji su završili 2021., dok je Meshaal izabran da vodi ured za dijasporu, a Salameh Katawi je izabran da upravlja poslovima zatvorenih članova Hamasa.
Kako se Hamas financira?
Kao teroristički entitet, Hamas je odsječen od službene pomoći koju Sjedinjene Države i Europska unija (EU) pružaju PLO-u na Zapadnoj obali. Palestinski iseljenici i privatni donatori u Perzijskom zaljevu osiguravali su velik dio financiranja pokreta. Osim toga, neke islamske dobrotvorne organizacije na Zapadu usmjerile su novac skupinama za socijalnu pomoć koje podržava Hamas, što je dovelo do zamrzavanja imovine od strane američkog trezora.
Gospodarska situacija u Gazi već je bila užasna prije Hamasova napada na Izrael 2023., a rat koji je uslijedio i dalje pogoršava ekstremno siromaštvo njezinih stanovnika. Egipat i Izrael uglavnom su zatvorili svoje granice s Gazom 2006.–2007., ograničavajući kretanje roba i ljudi na teritorij i iz njega. Dvije zemlje zadržale su svoju blokadu, odsječući teritorij od većeg dijela svijeta i prisiljavajući više od milijun Palestinaca iz Gaze da se oslanjaju na međunarodnu pomoć. Izrael je dopustio Kataru da pruži stotine milijuna dolara pomoći preko Hamasa. Ostala inozemna pomoć uglavnom stiže u Gazu preko PA i agencija UN-a.
Godinama nakon početka blokade, Hamas je prikupljao prihode oporezujući robu koja se kretala kroz sofisticiranu mrežu tunela koji su zaobilazili egipatski prijelaz u Gazu; ovo se odnosilo na osnovne namirnice poput hrane, lijekova i jeftinog plina za proizvodnju električne energije na teritorij, kao i građevinski materijal, novac i oružje. Nakon što je egipatski predsjednik Abdel Fatah al-Sisi preuzeo vlast 2013., Kairo je postao neprijateljski raspoložen prema Hamasu, kojeg je vidio kao produžetak svog glavnog domaćeg rivala, Muslimanskog bratstva. Egipatska vojska zatvorila je većinu tunela koji su izbijali na njezin teritorij dok je vodila protuterorističku kampanju protiv ogranka samoproglašene Islamske države na svojoj strani granice, na Sinajskom poluotoku. Od 2018. Egipat je počeo dopuštati ulazak neke komercijalne robe u Gazu preko graničnog prijelaza Salah al-Din pa se računa da je od 2021. Hamas je navodno prikupio više od 12 milijuna dolara mjesečno od poreza na egipatsku robu uvezenu u Gazu.
Danas je Iran jedan od Hamasovih najvećih donatora i financijera, doprinoseći sredstvima, oružjem i obukom. Iako su se Iran i Hamas nakratko posvađali nakon što su poduprli suprotstavljene strane u građanskom ratu u Siriji, Iran trenutačno daje oko 100 milijuna dolara godišnje Hamasu, PIJ-u i drugim palestinskim skupinama koje su Sjedinjene Države označile kao terorističke organizacije. Iran je brzo pohvalio Hamasov posljedni napad na Izrael i obećao kontinuiranu potporu palestinskoj skupini.
Turska je bila još jedan čvrsti podupiratelj Hamasa i kritičar Izraela nakon dolaska predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana na vlast 2002. godine. Iako Ankara inzistira na tome da samo politički podržava Hamas, optužena je da financira Hamasov terorizam, uključujući i putem pomoći preusmjerene od Turska agencija za suradnju i koordinaciju.
Kako Hamas upravlja Gazom?
Hamas je de facto uspostavio vlast u Gazi nedugo nakon što se Izrael povukao s teritorija 2005. Sljedeće godine Hamas je osvojio većinu mjesta u zakonodavnom tijelu PA i formirao vladu. Zaradio je glasove palestinaca prije svega zbog toga što je većina birača smatrala da je Fatah postao postao korumpiran i da je malo dao Palestincima kroz svoje pregovore s Izraelom. Ishod je bio neprihvatljiv za Fatah i njegove zapadne podupiratelje, a stranka je zbacila Hamas s vlasti na Zapadnoj obali. U Gazi je Hamas razbio Fatahove milicije u tjedan dana borbi, što je rezultiralo političkim raskolom između dva palestinska teritorija.
Kako je Hamas preuzeo ostatke PA institucija u pojasu, uspostavio je pravosuđe i postavio autoritarne institucije. U teoriji, Hamas vlada u skladu s šerijatskim temeljnim palestinskim zakonom, kao i PA; ali općenito je bio restriktivniji nego što to zahtijeva zakon, uključujući kontrolu načina odijevanja žena i provođenje rodne segregacije u javnosti tijekom prvih godina svoje vladavine. Nadzorna skupina Freedom House otkrila je 2020. da “Vlada pod kontrolom Hamasa nema učinkovite ili neovisne mehanizme za osiguranje transparentnosti u svom financiranju, nabavama ili operacijama.” Hamas također potiskuje medije u Gazi, civilni aktivizam na društvenim mrežama, političku oporbu i nevladine organizacije (NVO), ostavljajući tako svoju vladavinu bez mehanizama za kontrolu odgovornosti.
Kako Palestinci gledaju na Hamas?
Anketa iz lipnja 2023. koju je proveo Palestinski centar za istraživanje politike (PCPSR) pokazala je da jedna trećina Palestinaca smatra političku podjelu najštetnijim razvojem događaja za njihov narod od kada je država Izrael stvorena 1948. Ista je anketa pokazala da bi više od polovice Palestinaca u Gazi i na Zapadnoj obali glasalo za Hamasov Haniyeh umjesto predsjednika PA Mahmuda Abbasa na predsjedničkim izborima, dok bi samo jedna trećina Palestinaca izabrala Abbasa. Uz to, Abbas je na neodređeno vrijeme odgodio nacionalne izbore zakazane za 2021., navodeći navodno izraelsko odbijanje da dopusti glasovanje Palestincima u istočnom Jeruzalemu, iako promatrači sumnjaju da je Abbas namjeravao spriječiti vjerojatnu pobjedu Hamasa.
Po čemu se Hamasov posljedni napad na Izrael 2023. poseban?
Hamasov napad na južni Izrael ove godine, koji su čelnici skupine nazvali “Operacija Al-Aqsa Oluja”, bio je izvanredan po svojoj strategiji, razmjerima i tajnovitosti, kažu analitičari. Počelo je rano ujutro 7. listopada, na židovski šabat i važan židovski praznik, lansiranjem nekoliko tisuća raketa na južni i središnji Izrael, pogađajući gradove sve do Tel Aviva. Hamasovi militanti također su probili čvrsto utvrđenu granicu Gaze i infiltrirali se u mnoge južnoizraelske gradove i sela, ubivši oko 1400 ljudi i ranivši i otimajući više desetina.
Vojni vođa Hamasa, Mohammed Deif, rekao je da je skupina poduzela napad zbog izraelske dugotrajne blokade Gaze, okupacije palestinskih zemalja i navodnih zločina protiv muslimana, uključujući skrnavljenje džamije Al-Aqsa u Jeruzalemu.
Napad od 7. listopada 2023. godine najsmrtonosniji je u sedamdesetpetogodišnjoj povijesti Izraela i nanio je duboku psihološku traumu njegovom narodu, a neki analitičari čak vrše grube usporedbe s iznenadnim napadima na Pearl Harbor i 11. rujna 2001. na Sjedinjene Države. Izraelske i američke obavještajne agencije navodno nisu imale naznake da je Hamas planirao napad ove prirode i obima smatrajući da je potpuno je bez presedana da bi teroristička organizacija imala kapacitet ili sredstva za pokretanje koordiniranih, istodobnih napada iz zraka, mora i kopna.
Izrael je objavio rat Hamasu, pokrenuvši kampanju s namjerom da iskorijeni tu skupinu i oslobodi dvjestotinjak talaca. Premijer Benjamin Netanyahu upozorio je na “dug i težak rat” protiv Hamasa. Izrael i Hamas razmjenjivali su vatru svaki dan od 7. listopada, a Izrael je uveo potpunu opsadu Gaze, odsjekavši ionako ugroženo stanovništvo. U prva tri tjedna izraelske ofenzive, njegove su snage ubile više od osam tisuća Palestinaca u enklavi, od čega oko 40 posto djece-prema ministarstvu zdravstva Gaze koje kontrolira Hamas. Više od tri stotine izraelskih vojnika također je ubijeno u borbama, priopćilo je izraelsko ministarstvo zdravstva.
U Smaragdnoj dvorani hotela Esplanade, održana je svečanost kojom su obilježena dva desetljeća od osnutka Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, a koja je okupila preko 500 predstavnika međunarodnih institucija, tijela državne uprave te lokalne i područne regionalne (samouprave) kao i predstavnika organizacija civilnoga društva.
Svečanost je započeta pozdravnim govorima prof. dr. sc. Dražena Vikić-Topića, Predsjednika Upravnog odbora Nacionalne zaklade, NJ. E. Juan Gonzalez-Barba Pere, Veleposlanika Kraljevine Španjolske u Republici Hrvatskoj, mr.sc. Marka Pavića, izaslanika Predsjednika Hrvatskog sabora, mr.sc. Marije Pejčinović Burić (video poruka), Glavne tajnice Vijeća Europe, Dubravke Šuice, Potpredsjednice Europske komisije za demografiju te Ivana Vidiša, izaslanika Predsjednika Vlade Republike Hrvatske.
Nakon pozdravnih govora, prikazan je video Ljudi za ljude koji je sadržavao snažna svjedočanstva 20 osoba kojima je podrška Nacionalne zaklade, pružena kroz organizacije civilnoga društva, promijenila život na bolje.
U drugom dijelu svečanosti, govorom Upraviteljice Nacionalne zaklade, gđe Cvjetane Plavše-Matić, istaknut je doprinos Nacionalne zaklade prema razvoju civilnoga društva temeljen na izgradnji povjerenja, međusobnog razumijevanja i uvažavanja. Kroz video uradak su gđa Marija Boltek, Zamjenica upraviteljice za razvojne programe, g. Luka Bogdan, Zamjenik upraviteljice za europske i sustavne programe te gđa Jelena Šišara, Voditeljica Samostalnog odjela za financije i opće poslove istaknuli aktivnosti i postignuća u proteklih 20 godina djelovanja Nacionalne zaklade.
Razvojnu ulogu Nacionalne zaklade istaknuo je u svom govoru Veleposlanik Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske u Republici Hrvatskoj, NJ. E. Simon Derek Thomas, upraviteljica PHILEA-e gđa Delphine Moralis (video poruka), u ime organizacija civilnoga društva gđa Đordana Barbarić iz Udruge MoSt te gđa Božena Ivankov iz Osnovne škole „Stanovi“ iz Zadra koja dugi niz godina sudjeluje programima usmjerenima razvoju volonterstva i filantropije kod djece i mladih.
Svečanost je završena glazbenim nastupom dječjeg zbora „Zvjezdice“ prigodnom izvedbom pjesme „Kad bi svi“.
Zagorski branitelji, okupljeni u Hrvatskom časničkom zboru Hrvatskog zagorja, u okviru dobrosusjedske i prekogranične suradnje s veteranima iz Slovenije s područja Šmarja pri Jelšah i Velenja, u subotu 4. studenog 2023. godine obišli su mjesta stradavanja branitelja i civilnog pučanstva na Banovini. Točnije rečeno, tek dijela mjesta stradavanja, jer Sisačko-moslavačka županija, pa onda i Banovina, drugo su po stradanju područje u Republici Hrvatskoj.
Razlog posjete Sisačko-moslavačkoj županiji, zapravo Banovini, je i taj što je na tom području tijekom Domovinskog rata život dalo, najprije u obrani Banovine, pa onda i u oslobađanju, 15 branitelja s područja Krapinsko-zagorske županije, uključivši i velečasnog Antuna Grahovara koji je mučki ubijen na pragu Župnog dvora Viktorovac u Sisku na samom početku Domovinskog rata. Bili su oni pripadnici vojnih i policijskih postrojbi popunjavanih u Zagorju kao i pripadnici postrojbi izvan Zagorja. Osim toga, a tu je i poseban razlog što su u obilasku bili i slovenski veterani, na ovom se je području za slobodu Hrvatske borilo i desetak dragovoljaca iz Slovenije od kojih su dvojica i poginula.
Zagorskim su se braniteljima i slovenskim veteranima, kao stručno vodstvo, pridružili pukovnik u miru Ivan Panđa Orkan, svjedok vremena i vrijedan dokumentarist, autor i suautor više knjiga i TV dokumentarnih emisija o Domovinskom ratu koji je svojim znanjem, energijom i emocijama zorno dočarao što se je ovdje događalo, kako se je stradavalo i s koliko bestijalnosti napadan i uništavan ovaj kraj i nesrpsko, pretežito hrvatsko stanovništvo, zatim ratni zapovjednik zagorske 103. brigade Hrvatske vojske Viktor Šprajc, Predsjednik HVIDRA-a Petrinja Antun Pintar i jedan od istaknutih branitelj Sunje Gorislav Bednjač.
Prva je postaja ovog obilaska bio Jasenovac gdje je razgledana Spomen soba, a kod Spomen križa su upaljeni lampioni za sve poginule branitelje i civilne žrtve.
Slijedio je Baćin, jedno od mjesta u sastavu Općine Hrvatska Dubica. I tu su upaljeni lampioni kod lokalne crkve uz koju se nalazi Spomen ploča s imenima smrtno stradalih mještana, a onda i kod Ranjene golubice, spomen obilježja na mjestu druge najveće masovne grobnice u Republici Hrvatskoj. Osim u Baćinu, Ranjena se golubica nalazi na još 24 mjesta u Sisačko-moslavačkoj županiji kao obilježje masovnih grobnica. U Baćinu se nalazi i Spomen soba, s puno pijeteta dizajnirana i sagrađena, a u njoj su na posebnim pločicama upisana imena poginulih, a među njima i Zagoraca, koji su dali život za slobodu.
Put je dalje vodio do Sunje, Malog Vukovara kako su je zvali zbog veličine žrtve i snage otpora neprijatelju i koja nije dala ni pedlja svoje zemlje, te gdje su u dva navrata Sunjanima pomagali u obrani, a onda i oslobađanju Sunjske Banovine i pripadnici 103. zagorske brigade HV od kojih su neki sudionicima posjete i evocirali uspomene na te dane. Kod središnjeg križa na mjesnom groblju upaljeni su lampioni za stradale. Prije toga obiđeno je brdo Čukur ponad Hrvatske Kostajnice. Tu je, na svojem novinarskom zadatku, bilježeći istinu, stradao Gordan Lederer, snimatelj Hrvatske radiotelevizije. Kod spomenika Slomljeni pejzaž koji je podignut kao spomen na taj događaj, Zagorci i Slovenci također su zajednički upalili lampione u znak sjećanja na njegovu žrtvu. Obiđena je u obližnjim Panjanima i spomen ploča za dvojicu ubijenih ruskih novinara koje su mučki ubili srpski teroristi.
Izvor: zagorje.com / foto: Darko Vlaisavljević
Iduća je stanica bilo Komarevo, mjesto od strateškog značenja za obranu Siska i čiji su branitelji braneći svoje mjesto branili i daleko veće područje, te gdje su sudionici obilaske Banovine bili toplo dočekani, saslušali o hrabroj obrani Komareva i pogibiji njihovih branitelja među kojima je bio i jedan slovenski dragovoljac, a onda i upalili lampione.
Posljednja je postaja obilaska bila Petrinja u kojoj se, osim radova na obnovi, još uvijek vide i tragovi potresa. Tu je, kod spomen obilježja žrtvama iz Domovinskog rata položen vijenac te su upaljeni lampioni. I ovdje se, uz mnoga imena hrvatskih branitelja iz svih krajeva Hrvatske, te iz mnogih postrojbi Hrvatske vojske i Policije, mogu pročitati i imena naših Zagoraca.
Obilazak Banovine završen je u novootvorenom Veteranskom centru u Petrinji gdje su se sudionici obilaska Banovine upoznali s mogućnostima Veteranskog centra i uslugama koje pružaju braniteljima, a saznalo se je i kako doći u Centar.
Zagorski i slovenski branitelji-veterani su zahvalili svojim domaćinima na svemu pruženom te se puni dojmova i obnovljenih sjećanja, jer neki od njih su bili sudionici ratnih događanja ovdje, vratili svojim domovima.
Copyright@HRVATSKI ČASNIČKI ZBOR-ZAJEDNICA UDRUGA