SJEĆANJE NA POGIBIJU HRVATSKIH VOJNIKA U IBREŠIĆIMA, 19.01.1992.g
SJEĆANJE NA POGIBIJU HRVATSKIH VOJNIKA U IBREŠIĆIMA Prva ratna zima u Lici je svim pripadnicima 128.br HV „Sveti Vid“, ali i njihovim najbližima u Rijeci i okolici, ostala u pamćenju kao najhladnija (temperatura se spuštala i do -25 oC) ali i najtragičnija. Rijeka je bila pošteđena od ratnih razaranja ali je cijela riječka mladost bila u ratu a ove su pogibije donjele hladnoću i tugu i mnoge kuće. Četničkim napadom na položaje brigade u malom zaseoku Ibrešići iznad Perušića 19.siječnja 1992.godine završio je tragičan niz grupnih pogibija pripadnika 128.br HV koji je počeo 10.prosinca 1991. sa pogibijom četvorice te zarobljavanjem još petorice u Čanku, a nastavio se pogibijom četvorice u Đačkom domu na sam Badnjak 1991.godine. U napadu na Ibrešiće 19.01.1992.godine poginuli su: Horvat Petar (37), Zvonimir Škerl (30), Grbac Nevenko (29) i Samir Terzić (23). Dvojica pripadnika 118.brigade Gospić koji se se našli u neposrednoj blizini pritekli su u pomoć i jedan od njih, Ivan Kolak zvani „Čvorak“ također je poginuo u toj akciji. Tragedija bi vjerojatno bila i veća da napadnutim vojnicima u pomoć nije priskočio i tenk iz sastava 118.brigade. Đani Tomičić Pripadnik 128.brigade Đani Tomičić bio je tada priključen tenkistima 118.br HV Gospić te je s tenkom prvi stigao na mjesto tragedije u pomoć napadnutim braniteljima. “ Ja sam u to vrijeme bio pripadnik 128.brigade i dragovoljno sam se prijavio da iden u tenk T-55 kao član posade. Naime s obzirom da samo rođen 1969.godine u Rijeci, služio sam redovni vojni rok u JNA kao zapovjednik tenka T-55 u Prištini na Kosovi. S obzirom da moja 128.br nije imala tenkove, u dogovoru sa svojim zapovjednikom dragovoljno sam se priključio 118.brigadi. (Đani Tomičić je kraj Dom.rata dočekao kao pripadnik 8.domobranske pukovnije). Tog 19.siječnja sjećam se bila je nedjelja i mi smo dobili uzbunu preko motorole i ja sam prvi stigao do tenka i upalio sam ga i pripremio. U roku nekoliko minuta su stigku u ostali članovi posade i mi smo krenuli na jednu kotu koja se zove Veliki Čardak. Ondje smo iz tenka vidjeli borbu između srpskih snaga i naše vojske. Bili smo udaljeni otprilike 2 kulometra i samo smo se sjurili prema Ibrišićima. Koliko smo uspjeli primjetiti srpske snage su se povukle jer vjerojatno nisu imale kod sebe protutenkovsko naorućanje. Kada smo stigli ispred te dvije kuše i štale koja je gorila u dvorištu je bio jedan vojnik koji je ležao na zemlji ali je davao znake života. Nakon nekoliko minuta mi smo izašli iz tenka i premotali teško ranjenog vojnika. Nakon toga sam ušao u kuću i tamo sam premotao isto tako ranjenog vojnika koji je dobio gelere u donji dio leđa. Ispod kuće nekih 30 metara je ležao teško ranjeni Terzić koji je nažalost preminuo nakon nekoliko minuta. U podrumu iste kuće je bio već mrtav Horvat a ispred podruma je ležao već mrtav Šker. Na svom stražarskom mjestu je ležao mrtav Nevenko Grbac. U bunkeru iza druge kuće le ležao, mi smo mislili da je mrtav, prezime mislim da je Rak iz Grobnika.Njemu su ubaclili bombu u rov i on je bio u nesvjesti od detonacije. Mislim da je on bio taj koji je prvi primjetio neprijatelja ali se ta ekipa dobro pripremila jer su sve žice od mina bile „precvikane“ i nije mogao aktivirati protupješačke mine. U tom šljiviku, iza kuće je bio i pripadnik 118.br, također mrtav. Ja sam se zbog nečega vratio u tenk i primjetio neprijatelja kod Crkve Sv. Trojice, udaljene oko 3 km. O tome sam obavjestio zapovjednika tenka. U međuvremenu su stigle i „plave kacige“ i na zahtjev zapovjednika tenka da pucamo na tu skupinu oni nisu dali i u tih nekoliko minuta čekanja zapovijedi ta skupina se povukla i mi smo dobili zapovijed da možemo samo pucati iz protuavionskog mitraljeza 12,7 mm što smo i opalili nekoliko rafara. Po meni ovo je bila dobro organizirana akcija srpskih snaga i hvala Bogu da smo došlu jer tko zna što bi bilo da nismo došli. Oni su ih okružili i bacali im bombe u kuću i bilo bi svega. Robert Grohovac Robert Grohovac, jedan od sudionika, je u knjizi „Rijeka u Domovinskom ratu“ autora Dragana Ogurlića. ovako opisao ovu strašnu tragediju: „Na položaj smo otišli u četvrtak 16. siječnja. Bili smo podijeljeni u dvije kuće. Imali smo kružnu obranu tri bunkera, odnosno tri položaja s kojih smo se branili. Dva dana prije napada netko nam je ušao u minsko polje, čuli smo vrištanje, onda nas je i mali transportni avion nadlijetao, a na sam dan napada 19. siječnja, Herman Sušnik iz 1. bojne došao nas je upozoriti da su s druge strane primijećene neobične aktivnosti, da je neprijatelju došla pomoć iz Srbije i da ih se previše viđa. Kad je Sušnik otišao s Ladom Nivom napali su nas. Zaokružili su nas, došli iza naših položaja šumom između Gostovače i Ibrišića. Doveo ih je jedan seoski vodič. U podne i pet minuta u sunčanu nedjelju 19. siječnja 1992., kad je bila smjena straže, napalo nas je dvadesetak. U našoj kući nas je bilo osam, tri su poginula, a 2005. umro je jedan koji je kod tog napada ostao invalid. U drugoj kući bila su dva poginula. Neprijatelj je došao iz naše pozadine, a na tom stražarskom mjestu je bio jedan čovjek koji nas je mislim sve spasio; njemu je dolazio ususret čovjek u hrvatskoj uniformi, sa šahovnicom na kapi, friško obrijan, a mi se nismo brijali četiri dana. To je našem bilo sumnjivo i kada je shvatio da je to neprijatelj otvorio je vatru. U tom trenutku dvojica četnika su skočila sa strane, zavikala ‘Slobo je pao!’ i odvukla ga. U tom trenutku je počelo sa svih strana pucati po nama. Našu kuću je pogodila zolja. Plafon je pao na nas. Prvi koji je izišao van bio je Miljenko Jurjević i njega su teško ranili, kolega Dragan je dobio gelere u nogu ali se uspio nekako izvući, a Škerla su dočekali rafalom kad je skočio kroz prozor. I nas četiri smo ostali u kući. Od bombi koje
33.OBLJETNICA RAZMJENE LOGORAŠA IZ LOGORA “BUČJE”
33. obljetnica razmjene logoraša logora “Bučje” 16. siječnja 2025. U organizaciji Udruge logoraša srpskog koncentracijskog logora „Bučje “, upriličen je program obilježavanja trideset i treće obljetnice razmjene logoraša. Zloglasni logor Bučje postojao je od kolovoza 1991. do siječnja 1992. godine i bio je prvi srbočetnički logor u Republici Hrvatskoj. Kroz logor je prošlo preko 300 zarobljenika, uglavnom hrvatskih vojnika, ali i hrvatskih civila, među kojima su bili i žene i djeca. Među zatočenicima bili su i civili srpske nacionalnosti koji su se odbili priključiti srpskim paravojnim postrojbama ili su surađivali s Hrvatima. Logoraši su držani u nehumanim uvjetima, a mnogi od njih su bili izloženi sustavnom psihičkom i tjelesnom mučenju kojem je podlegao neutvrđen broj zatočenika. U prosincu 1991. godine, preostale zatočenike, srpske postrojbe premjestile su u logor Stara Gradiška, a slobodu su dočekali u razmjeni izvršenoj 16. siječnja 1992. godine. Povodom 33. obljetnice razmjene posljednjih logoraša, počast ubijenim i nestalim logorašima odali su članovi Udruge logoraša srpskog koncentracijskog logora „Bučje“ Požeško-slavonske, Sisačko-moslavačke i Splitsko-dalmatinske županije te obitelji poginulih i nestalih logoraša, predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata, izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora, saborska zastupnica i pakračka gradonačelnica Anamarija Blažević, izaslanik predsjednika Vlade Republike Hrvatske i ministra hrvatskih branitelja državni tajnik Zlatan Bašić, izaslanik ministra obrane Republike Hrvatske, viši savjetnik Područnog odsjeka za poslove obrane Požega Vjekoslav Šuperina, zamjenik požeško-slavonske županice Ferdinand Troha, zamjenik gradonačelnika Grada Požege Borislav Miličević, izaslanstvo gradova Pakraca i Lipika zajedno s predstavnicima Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Pakrac-Lipik, predstavnici policije te maratonci Glasnici istine i sudionici memorijalnog polumaratona Pakrac-Bučje. Izvor: pszupanija.hr, uredio Stanislav Linić
U PGŽ OBILJEŽEN DAN MEĐ. PRIZNANJA RH
U PRIMORSKO-GORANSKOJ ŽUPANIJI OBILJEŽEN DAN MEĐUNARODNOG PRIZNANJA RH I DAN MIRNE RENTEGRACIJE HRVATSKOG PODUNAVLJA Rijeka, 15. siječnja 2025. Povodom obilježavanja Dana međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i Dana mirne reitegracije hrvatskog Podunavlja te Dana Zajednice udruga Domovinskog rata PGŽ delagecije udruga proizišlih iz Domovinskog rata sa delegacijama Primorsko-goranske županije i Grada Rijeke položile su vijence i zapalile svijeće u aleji hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i Centralnom križu na gradskom groblju Drenova te Mostu hrvatskih branitelja na Delti. https://www.youtube.com/watch?v=_fc0sYp4egM Spomendan Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja dan je kojim se ukazuje na dva važna datuma iz povijesti suvremene hrvatske državnosti. Dan međunarodnog priznanja RH potvrda je državnosti i ostvarivanja pune afirmacije hrvatske države u okviru međunarodne zajednice, a Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja jest spomen na dan kada je završio proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, čime su stvoreni uvjeti za mirnodopski život, rad i razvoj na području cijele države. Dana 15. siječnja 1992. godine sve zemlje članice tadašnje Europske zajednice (EZ) priznale su Republiku Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu: Irska, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Ujedinjena Kraljevina. Ovim državama istoga dana istom odlukom pridružile su se Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska. Prve zemlje koje su od 26. lipnja do 14. prosinca 1991. priznale Republiku Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu bile su zemlje koje i same tada nisu bile međunarodno priznate – Slovenija, Litva, Ukrajina i Letonija. Prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku bio je Island koji je ovu odluku donio 19. prosinca 1991., kada i Njemačka, ali je odluka Njemačke stupila na snagu 15. siječnja – danom priznanja i ostalih članica EZ-a. Međunarodno priznanje Hrvatske i prije Europske zajednice objavila je Estonija 31. prosinca 1991., Sveta Stolica 13. siječnja 1992., a San Marino 14. siječnja 1992. Nakon zemalja Europske zajednice priznanje Hrvatske objavile su, među ostalima i sljedeće države: Argentina 16. siječnja, Turska 6. veljače, Ruska Federacija 17. veljače, Iran 15. ožujka, Japan 17. ožujka, SAD 7. travnja, Kina 27. travnja, Indija 11. svibnja, Indonezija 16. svibnja 1992. Predsjednik Republike Hrvatske 21. svibnja 1992. donio je odluke o osnivanju hrvatskih veleposlanstava u inozemstvu i to u Beču, Bonnu i Rimu. No, i prije međunarodnoga priznanja Hrvatska je i prije donošenja Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti od 25. lipnja 1991. godine počela otvarati svoja predstavništva na temelju odluke predsjednika RH u kojoj je istaknuto da se predstavništva osnivaju „radi promicanja interesa Republike Hrvatske, uspostavljanja i učvršćivanja njezinog državnog suvereniteta i međunarodnog subjektiviteta“ (NN br. 21/1991). Ta su predstavništva osnivana 1991. u Stuttgartu, Münchenu, Bruxellesu, Parizu, Tokiju, Washingtonu, Rimu i Londonu. Kruna međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske bio je njezin primitak u Ujedinjene narode 22. svibnja 1992. Međunarodno priznanje Republike Hrvatske uslijedilo je nakon ključnih događaja i odluka: donošenja Ustava Republike Hrvatske 22. prosinca 1990., referendumske odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske od 19. svibnja 1991. koja je u Saboru Republike Hrvatske pretočena u Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske te u Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991., Sporazuma saborskih stranaka o Vladi demokratskog jedinstva od 2. kolovoza 1991., Odluke o raskidanju državnopravnih veza Republike Hrvatske sa SFRJ, Zaključaka o agresiji na Republiku Hrvatsku od 8. listopada 1991. te drugih. Od međunarodnoga priznanja do danas Republika Hrvatska održava diplomatske odnose s većinom međunarodno priznatih zemalja svijeta. Otada je Hrvatska postala aktivnom članicom mnogih europskih i svjetskih tijela, međunarodnih procesa i inicijativa. U članstvo Vijeća Europe primljena je 6. studenoga 1996., članicom NATO saveza postala je 1. travnja 2009., a 28. članicom Europske unije postala je 1. srpnja 2013. godine Danom mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja Hrvatska se prisjeća 15. siječnja 1998. godine kada je dovršen proces povratka okupiranih područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Razdoblje mirne reintegracije, za čije je provođenje Vijeće sigurnosti UN-a uspostavilo posebnu Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji (UN Transitional Authority in Eastern Slavonia, UNTAES), započelo je 15. siječnja 1996., a završilo 15. siječnja 1998. Tekst sabor-rh.hr, fotografije ZUDR/Uredio Stanislav Linić
Čestitamo Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske
33.MEMORIJALNI TURNIR ZVONIMIR ŠKERL
MEMORIJALNI TURNIR ZVONIMIR ŠKERL Rijeka 11. i 12. siječanj 2025. Memorijalni turnir Zvonimir Škerl, 33. po redu, održan je tijekom vikenda 11.i 12. siječnja u organizaciji MRK Kozala, udruge 128.brigade „Sv.Vid“ i Mjesnog odbora Brašćine-Pulac a u čast prerano preminulog kapetana MRK Kozale, Zvonimira Škerla koji je, zajedno sa još trojicom pripadnika 128.br.HV (Nevenko Grbac, Petar Horvat i Samir Terzić) te jednim pripadnikom 118.br (Ivica Kolak), poginuo u neprijateljskom napadu na Ibrešiće (Perušićka kosa) 19.01.1992.godine. Otvorenje turnira bilo je u nedjelju 12.01.2025.godine u 12,00 sati u dvorani „Dinko Lukarić“ na Kozali. Sudjelovali su igrači do 15.godina, ekipe iz Zagreba, Karlovca, Zadra, Poreča i Rijeke. Ovaj rukometni turnir je na samom početku bio zamišljen kao druženje prijatelja i suigrača Zvonimira Škerla kako bi se održalo sjećanje na sjajnog rukometaša i čovjeka koji je ponosno branio boje svojega kluba, ali i svoje domovine Hrvatske u Domovinskome ratu. Nakon veterana, turnir su preuzeli mlađi rukometaši pred kojima je velika rukometna budućnost pa su tako mnogi današnji reprezentativci Hrvatske svoje rukometno znanje stjecali na ovom turniru. Kroz mnoge godine natjecanja, medalje su odnosili igrači poput Domagoja Duvnjaka, Manuela Štrleka, Luke Šebetića i dr. Pripadnici Udruge 128.br HV „Sveti Vid“ Rijeka su potom, zajedno sa udovicom, gospođom Marijom Škerl, predstavnikom Primorsko-goranske županije gospodinom Zlatkom Mihelecom te predstavništvom MRK Kozala, oblišli grob Zvonimira Škerla na groblju Kozala, položili cvijeće i zapalili svijeću te obišli i Spomen-park Zvonimira Škerla u neposrednoj blizini.
IN MEMORIAM por HV Rajko Samueli Kačić-Wagner
IN MEMORIAM RAJKO SAMUELI KAČIĆ-WAGNER poručnik HV 25. ožujka 1962.-6.siječanj 2025. Na blagdan Tri kralja, u 63. godini napustio nas je Rajko Samueli-Kačić, strijelac, trener, edukator, voditelj strelišta, radioamater, istraživač amater, veteran Hrvatskog časničkog zbora, umirovljeni poručnik Hrvatske vojske, branitelj. Možemo dodati i – zaljubljenik u fotografiju, padobranstvo… Rajko Samueli-Kačić rođen je u Rijeci 25. ožujka 1962. godine, gdje se i školovao, a potom i radio. Od 1991. godine bio je sudionik Domovinskog rata. Streljački klub Protekt osniva 1993. godine, dok 1994. pri obrazovnom centru MUP-a polaže ispit za instruktora za vatreno oružje. Nakon trogodišnjeg školovanja u Obrazovnom centru Hrvatskog olimpijskog odbora 2001. godine završava školovanje i stječe zvanje trenera streljaštva, polaže sudačke licence E i D, na Svjetskom prvenstvu u streljaštvu u Finskoj nastupa za reprezentaciju Hrvatske i počinje rad s invalidnim osobama na razini Primorsko-goranske županije 2004. godine. Na natječaju Hrvatskog paraolimpijskog odbora izabran je za izbornika u streljaštvu te vodi hrvatsku reprezentaciju na nacionalnim i međunarodnim natjecanjima i osvaja mnogobrojna priznanja i medalje. Godine 2006. osniva Streljački klub Paraolimpijac, 2007. godine osniva Streljački savez grada Rijeke te osniva i postaje član Izvršnog odbora Sportskog saveza osoba s invaliditetom grada Rijeke i uspješno nastavlja voditi strijelce – osobe s invaliditetom u Rijeci. Mogli bi unedogled nizati uspjehe našeg Rajka, višestrukog državnog prvaka u streljaštvu, nacionalnog majstora strijelca, međunarodnog ISSF suca i trenera, pisati i pisati o njegovim danima na ratištu, o njegovom doprinosu u razminiranju Hrvatske tijekom poraća, o njegovom velikom doprinosu radu Hrvatskog časničkog zbora, o njegovom velikom zalaganju u zajednici u kojoj je živio. Kao član Konzultantskog tima, doprinjeo je izradi monografije »Rijeka u Domovinskom ratu«. Autor monografije Dragan Ogurlić napisao je: Usuđujem se reći da te knjige ne bi bilo da nije bilo Wagnera. Neka mu je laka hrvatka zemlja. Izvor NL/Uredio Stanislav Linić .
RUŠČICA: TRADICIONALNI NOVOGODIŠNJI BRZOPOTEZNI TURNIR U ŠAHU
RUŠČICA: TRADICIONALNI NOVOGODIŠNJI BRZOPOTEZNI TURNIR U ŠAHU Ruščica, 4. siječanj 2025. U organizaciji Šahovskog kluba Ruščica iz Ruščice u Petak 3.1.2025. godine upriličen je pojedinačni turnir brzopotezni Blitz (cuger) u šahu. Turnir je održan u klubu Veterana 3. gardijske brigade Kune Slavonski Brod povodom Novogodišnji blagdana. Na šahovskom turniru sudjelovalo je 17 igrača sa šire regije. Igran je Švicarac 11 kola 5 minuta po igraču za cijelu partiju. Na turniru ukupno je odigrano 88 partija. Sudac turnira je bio Mato Opačak državni s pomočnikom Antunom Rakić županijskim sucem. Za prvo, drugo i treće mjesto dodijeljene su medalje. Medalje je dodijelio predsjednik ŠK Ruščica Mato Opačak. Domaćin je za sve sudionike osigurao natpitke. Najbolji seniori: MK Stjepan Damjanović 11 bodova ŠK Vina Markota, Pleternica, MK Mato Opačak 7.5 bodova ŠKI Hvidra-Brod, Sl. Brod, II David Javorek 7.0 bodova ŠK Đuro Đaković, Sl. Brod, Tekst i fotografija Mato Opačak/Uredio Stanislav Linić
GODIŠNJA SKUPŠTINA UDVDR-PODRUŽNICA PGŽ
GODIŠNJI SABOR UDVDR Podružnica PGŽ Kraljevica, 28.prosinac 2024. Franjo Božinović predsjednik UHBDR-podružnica PGŽ Tradicionalni Godišnji sabor UDVDR Podružnica PGŽ održan je 28.prosinca u hotelu Kraljevica u Kraljevici. Na poziv predsjednika podružnice, gospodina Franje Božinovića na godišnjoj skupštini, koja je ujedno bila i predblagdansko okupljanje, bili su prisutni: predsjednik ZUDR PGŽ Marinko Žuža, predstavnici Udruge 111.br HV „Zmajevi“ Vlado Milković i Denis Dekovići, predstavnici Kluba 138.br „Goranski risovi“ predsjednik Željko Sokol, dopredsjednik Darko Kolenc i Zdenko Holenko te predstavnici Udruge 128.br HV „Sveti Vid“ predsjednik Walter Cvjetan i Zdravko Nemet. Tom prilikom je Walter Cvjetan uručio Franji Božinoviću donaciju Udruge 128.br, TV prijemnik. Druženje je proteklo u blagdanskom i prijateljskom ozračju, rezimirao se dosadašnji rad i bogata suradnja između udruga i prezentirali su se zadaci planirani za naredni period. Izvor: tekst i fotografije Udruga 128.br HV „Sveti Vid“ i Klub 138.br HV “Goranski risovi”/ uredio Stanislav Linić
OBILJEŽAVANJE 33. OBLJETNICE OPERACIJE “PAPUK 91”
OBILJEŽAVANJE 33. OBLJETNICE OPERACIJE “PAPUK 91” Bučje, 26. prosinca 2024.godine Prije trideset i tri godina, 26. prosinca 1991. godine, nakon što su uspješno izvršile postavljene zadatke i oslobodile golem prostor do tada okupiranog dijela zapadne Slavonije, požeška 123 brigada HV i slatinska 136 brigada HV, nadirući od istoka i sjeveroistoka, spojile su se s virovitičkom 127. brigadom HV, koja je nadirala od zapada, u zaseoku Ožegovci u blizini državne ceste Pakrac-Požega kod sela Bučje, nedaleko bivšeg logora za zarobljene hrvatske branitelje i civile, proslavivši veliku pobjedu odnosno uspješan završetak vojne operacije „Papuk 91“. Prizori zatečeni u selu Bučje bili su blago rečeno strašni. Naime u selu se uz logor za zarobljene hrvatske branitelje i civile nalazilo više skladišta vojne opreme za većinu snaga neprijatelja na okupiranom prostoru zapadne Slavonije, pa tako i skladište municije od najmanjih do najvećih kalibara. Sve to neprijateljske snage zbog siline i brzine nadiranja hrvatskih snaga očito nisu stigle izvući te su prije bezglavog bijega uništile detoniranjem. Kako su pripadnici 127. brigade HV po ulasku u Bučje dopratili i prvu skupinu hrvatskih novinara, Večernji list o tome u članku pod naslovom “SAO igra završena“ u uvodu u tekst navodi: “Sve je mrtvo”. Usred sela-krater 50 metara. Od kuća u okolici ostali su samo komadi zidova. Drveće je spaljeno, automobili i traktori postali su lim posut debelim slojem pepela“. Naravno sve je popraćeno upečatljivim fotografijama. Naravno na jednoj od fotografija vide se i brojni istaknuti pripadnici 127. brigade HV. Objekti logora Bučje također bivaju u velikoj mjeri uništeni. No zarobljenici prije dolaska hrvatskih snaga bivaju dijelom likvidirani a dijelom premješteni u logor Stara Gradiška. Posljednja razmjena uznika logora Bučje izvršena je 16. siječnja 1992. godine kod Pakraca, a 21 logoraš i dalje se vodi kao nestao. Kroz logor Bučje prošla je i manja skupina zarobljenika s prostora općine Virovitica. Ukupno je kroz logor Bučje prošlo je preko 300 branitelja i civila, a mnogi su u njemu usmrćeni uslijed teških tortura. U njega je nakon otmice odveden i organizator obrane Pakraca i Lipika dr. Ivan Šreter, za čiju se sudbinu ne zna ni danas. Valja podsjetiti da je ova operacija HV-a otpočela 28. studenog i da je provedena u dvije etape, završno s 26. prosincem. U 29 dana 127. brigada HV, je u prvoj etapi oslobodila širi prostor današnje općine Đulovac (bivše Miokovićevo) te u drugoj etapi, počevši s 20. prosincem, kada je uvedena na područje Daruvarsko-Pakračkog ratišta, oslobodila je niz okupiranih sela između Sirača i Pakraca.Dostignuća ove velike vojne operacije, u kojoj su uz spomenute postrojbe HV sudjelovale i brojne druge postrojbe HV, su bila vrlo velika, a valja istaknuti da je spriječen daljnji prodor snaga 5. Korpusa tzv. JNA prema Virovitici i Bjelovaru, oslobođeno je 1230 km2 teritorije zapadne Slavonije te je vrlo značajno skraćena ukupna dužina bojišnice. Sve operacije Hrvatske vojske u zapadnoj Slavoniji i na cijelom hrvatskom ratištu završile su se na kraju 1991. godine, stupanjem na snagu Sarajevskog primirja 3. siječnja 1992. godine, a bojišnica se postupno stabilizirala. Do konačnog oslobađanja zapadne Slavonije 1995. godine, u vojno-redarstvenoj operaciji “BLJESAK”, ostalo je oko 600 km2 ili 26,37% okupiranog teritorija Zapadne Slavonije. Danas, 26. prosinca 2024. godine, u prigodnom programu, u organizaciji Požeško-slavonske županije i HVIDR-e PSŽ, povodom 33. obljetnice spajanja slavonskih brigada u Bučju, uz brojne državne i lokalne dužnosnike, među kojima svakako treba istaknuti potpredsjednika hrvatske Vlade i ministra branitelja Tomu Medveda, županicu Požeško–slavonske županije Antonija Jozić i župana Virovitičko–podravske županije Igora Androvića, predstavnike obitelji poginulih branitelja, predstavnike brojnih braniteljskih udruga, sudjelovali su i predstavnici UHVDR VPŽ i predstavnici HČZ-a grada Virovitice predvođeni ratnim zamjenikom zapovjednika 127. brigade Markom Krstanovićem, dok su u ime 136. brigade HV iz Slatine na svečanosti sudjelovali članovi HČZ-a Slatina predvođeni Vladom Međimurcem. Ratne pripadnike 123. brigade HV iz Požege predvodio je tadašnji zamjenik zapovjednika Zdenko Farkaš. U delegaciji Virovitičkih branitelja i mahom ratnih pripadnika 127. brigade HV uz Marka Krstanovića bili su i Vlado Paurić, Mirko Vujić, Mirko Brajtigam, Franjo Štrok, Željko Teri, Marin Viljevac, Marko Krstanović-mlađi i Davor Špoljarić. Boraveći na ovom području Virovitičani su posjetili i Spomen obilježje za poginule pripadnike 127. Brigade HV kod Brusnika gdje su odali počast svim poginulim u akciji pokušaja oslobađanja Brusnika i svim poginulim pripadnicima brigade na tom području 1991/1992. godine. Izvor:Tekst i fotografije Davor Špoljarić, HČZ Virovitice/ Uredio Stanislav Linić
Sjećanje na poginule pripadnike 128.br HV „Sveti Vid“ u Đačkom domu u Gospiću, na Badnjak 1991.godine
Sjećanje na tužni Badnjak i na pripadnike 128.br HV „Sveti Vid“ koji su 24.12.1991. poginuli u Đačkom domu u Gospiću Rijeka, 24.prosinac 2024.godine Kao i na svaki Badnjak tako je i u utorak, 24.12. u Župnoj crkvi Sv. Mihovila u Jelenju održana Sv. Misa za pripadnike 128.br HV „Sv. Vid“ koji su na taj dan 1991. poginuli u Gospiću. Bili su to: Bruno Colnar, Stjepan Klić, Pavo Putrić i Goran Šimac. Nedugo poslije toga, 26.12.1991. na Perušićkoj kosi poginuo je Boris Čavlina. Bio je to tužan Božič za Rijeku i okolicu. Poslije mise su udovice i članovi obitelji poginulih sa pripadnicima Udruge 128.br obišli su grobove poginulih i položili cvijeće te zapalili svijeće.
