NAUČENE LEKCIJE IZ JEDNOGODIŠNJEG RATA U UKRAJINI
Godinu je dana nakon sveopće ruske invazije na Ukrajinu, vrijeme je da podvučemo crtu i vidimo koje smo lekcije naučili do sada i kako nas je ovaj užasni rat promijenio. Ruska je invazija na Ukrajinu šokirala svijet. Drski sveopći napad bio je početak najvećeg kopnenog rata u Europi od Drugog svjetskog rata i doveo je do golemih ljudskih žrtava, ogromnog raseljavanja ukrajinskog stanovništva i uništavanja ukrajinskih gradova i infrastrukture. Osim užasne cijene u ljudskim životima, učinci rata zahvatili su bezbrojne aspekte svakodnevnog života i globalne politike. Rat je pononovno iscrtao geopolitičke linije opskrbe energijom; ojačala savezništva među zapadnim zemljama i produbilo podjele s Kinom; otvorio je kao mogućnost korištenje nuklearnog oružja po prvi put u desetljećima; i naučio nas važnosti vodstva u trenucima krize.
Ubrzavanje kineske politike
Godinu dana nakon ruske invazije na Ukrajinu, pozicija Kine ostala je nepokolebljiva. Peking nastavlja pružati retoričku potporu Moskvi i ponovno je potvrdio da su ruske akcije u Ukrajini pravedne, cijelo vrijeme pokušavajući zadržati nesigurnu ravnotežu koja ga ipak potpuno ne otuđuje od zapadnih zemalja. Peking drži narativ da glavni uzrok sukoba proizlazi iz širenja NATO-a, pri čemu Zapad, a posebno Sjedinjene Države, nastoje očuvati posthladnoratovski poredak. Komunistička partija Kine (KPK) nastavlja to prikazivati kao otpor prema priznavanju pojave novog globalnog poretka, unutar kojeg će Kina i druge nacije igrati daleko važniju ulogu nego do sada. U isto vrijeme, Peking pazi da izbjegne izvoz oružja i drugih vitalnih materijala u Rusiju što bi mogli izazvati zapadni odgovor i upozorio je Rusiju da ne koristi nuklearno oružje.
Doista, malo je razloga za pokolebanje kineske potpore, ne samo što je ruski predsjednik Vladimir Putin tako blisko povezan s glavnim tajnikom Xi Jinpingom, već i zato što nema alternative za odustajanje od savezništva sa Rusijom jer to ne bi ublažilo ono što Kina vidi kao glavnu sigurnosnu prijetnju: obuzdavanje Sjedinjenih Država. Sa gledišta Kine sadašnja situacija za zapadne države stvara dilemu između njihove politike prema Rusiji i Kini. Rusija oslabljena ratom i zapadnim sankcijama je korisna za Kinu, sve dok se ne stvara nestabilnost duž granice. Rusija je sada očito mlađi partner sa sve većom ovisnošću o Kini. Ruski prirodni resursi su ekspanzivni strateški potencijal za Kinu tijekom dugoročnog natjecanja za svjetsku prevlast sa Sjedinjenim Državama. Posebnu vrijednost ima uvoz nafte s popustom.
Rat je također utjecao na kinesko razmišljanje o ponovnom ujedinjenju s Tajvanom. Dok KPK zadržava ponovno ujedinjenje kao krajnji cilj, koji treba postići najkasnije do 2049., akcije Zapada potakle su ozbiljnija razmišljanja u Pekingu. Prvo, kineski kreatori politike uspoređuju širenje NATO-a u Europi s onim što vide kao “NATO-izaciju” Istoka, dok Sjedinjene Države jačaju saveze. Drugo, Peking je zatečen snagom i odlučnošću zapadnih nacija da nametnu sankcije i pretrpe poteškoće svojim postupcima protiv Rusije. KPK je pretpostavila da će akcije nalikovati onima iz 2014., nakon aneksije Krima, gdje je Zapad bio podosta podjeljen i vrlo oprezan u pogledu nanošenja štete vlastitim interesima bilo kakvim nametnutim sankcijama. S jačanjem savezništva diljem Azije, Peking je sada svjestan da će svaka invazija na Tajvan imati znatnu ekonomsku cijenu, uz diplomatske i političke posljedice. Treće, poteškoće s kojima se Rusija suočila u kopnenoj invaziji preko zajedničke granice pojačavaju poteškoće s kojima bi se kineske oružane snage suočile u pomorskoj invaziji na Tajvan. Snage će morati usavršiti sposobnosti za združene pomorske i kopnene operacije. Četvrto, s trenutnim odnosom snaga u istočnoj Aziji, bilo kakvo prisilno ponovno ujedinjenje s Tajvanom nije moguće u bliskoj budućnosti. Prioritet za Xi Jinpinga je spriječiti proglašenje neovisnosti od strane Tajvana (malo vjerojatno), što bi ozbiljno narušilo njegov legitimitet. Smatra se da će KPK će uzeti vremena za povećanje ekonomskog i diplomatskog pritiska na Tajvan, dok će istovremeno graditi vlastite vojne sposobnosti.
Konačno, rat u Ukrajini će ubrzati politiku Pekinga osmišljenu da smanji ovisnost o financijskim sustavima, tehnologiji i resursima Zapada. O tome svjedoče ulaganja velikih razmjera u razvoj domaće tehnologije i pokušaji da se ubrza internacionalizacija kineske valute i izgradi globalni robni trgovinski sustav temeljen na juanima — što će biti teško postići.
Narušavanje nuklearne ravnoteže
Ruska brutalna invazija na Ukrajinu – agresorski rat koji je pokrenula članica Vijeća sigurnosti UN-a s pravom veta zadužena za zaštitu međunarodnog mira i sigurnosti – predstavlja izazov velikom dijelu postojećeg međunarodnog poretka, uključujući nuklearnu ravnotežu. Postoji realna šansa da se zveckanje nuklearnim oružjem predsjednika Putina pretvori u stvarnu uporabu nuklearnog oružja u Ukrajini, prekidajući 77-godišnju tradiciju neuporabe nuklearnog oružja, budući da si ne može priuštiti gubitak ovog rata, ima malo mogućnosti za pobjedu, i nije pokazao spremnost da se kazne počinjeni ratni zločini. Putin zna da bi cijena korištenja nuklearnog oružja bila jako visoka, ali bi mogao odabrati taj smjer ako misli da je jedina alternativa poraz koji bi dovesti do njegovog pada s vlasti. Bidenova administracija je na odgovarajući način pokušala odvratiti takav udar prijeteći odgovorom koji bi bio “katastrofalan” za Rusiju, ali to nosi rizike eskalacije. Prema predsjedniku Bidenu opasnost od nuklearnog “Armagedona” je velika kao što je bila od Kubanske raketne krize. Sada je predsjednik Putin suspendirao rusko sudjelovanje u Novom START ugovoru – iako Rusija kaže da će ostati unutar brojčanih ograničenja ugovora – dodatno ugrožavajući napore za smanjenje nuklearne opasnosti. Gotovo sva američko-ruska komunikacija sada je prekinuta, što dodatno povećava rizik.
Nuklearne opasnosti su među mnogim razlozima za suradnju s Ukrajinom na pronalaženju za prekid rata i to što prije. Ako Ukrajina, uz čvrstu potporu Zapada, uspije postati napredno društvo, to će pokazati da nuklearno oružje nije jedini put do sigurnosti. Ali ako Ukrajina bude raskomadana nakon što je odustala od nuklearnog oružja na svom tlu nakon raspada Sovjetskog Saveza u zamjenu za obećanja da će se poštovati njezin suverenitet, druge zemlje bi mogle preispitati svoje nuklearne mogućnosti. U međuvremenu, rusko zauzimanje nuklearne elektrane – uz užasne stresove za osoblje elektrane, prekide opskrbe električnom energijom i kontinuirano granatiranje u blizini – povećava opasnost od nuklearne nesreće. Ukratko, rat u Ukrajini tjera nas da preispitamo gotovo svaki aspekt nuklearne politike, uključujući pristupe nuklearnom odvraćanju, kontroli naoružanja, neproliferaciji, nuklearnoj energiji i nuklearnoj sigurnosti.
Vrijeme je ključni element strategije
Tijekom prošle godine Bidenova administracija uspješno je sklopila mnoge dijelove složene strateške slagalice u Ukrajini a njegov nedavni put u Kijev naglasio je njegovu predanost ratu. No, protok vremena je važan kada je u pitanju rat. Nadolazeća godina će izgledati puno drugačije bez značajne promjene strategije koja pojačava vojni pritisak na Rusiju i tjera predsjednika Putina za pregovarački stol. Američka administracija je opskrbila ukrajinsku vojsku važnim sposobnostima uključujući HIMARS, raketne sustave Patriot, borbena vozila Bradley i, nedavno, tenkove Abrams. I, što je ključno, Sjedinjene Države su to učinile dok su spriječile eskalaciju koja bi mogla navesti Putina da rasporedi nuklearno oružje. Uz predstojeće pristupanje Švedske i Finske, NATO je jači nego ikad u posljednjih nekoliko desetljeća.
Ali prva godišnjica ruske invazije također označava važnu točku odluke za američku strategiju u Ukrajini. Ukrajinska istočna fronta postala je mjesto za mljevenje mesa poput Prvog svjetskog rata gdje su tisuće vojnika i civila umirale dnevno. Troškovi rata brzo rastu: Sjedinjene Države potrošile su 50 milijardi dolara na Ukrajinu 2022.; u 2023. očekuje se da će rat koštati njemačko gospodarstvo procijenjenih 170 milijardi dolara, što je 4% njemačkog BDP-a. Zastoj na istoku, izravni i neizravni troškovi rata i nasljeđe “vječnih ratova” značajno su nagrizli europsku i američku javnu potporu Ukrajini. U Sjedinjenim Državama potpora ratu tijekom prošle godine opala je i kod republikanaca i kod demokrata.
Najbolji sažetak trenutne strategije SAD-a sadržan je u nedavnom obećanju predsjednika Bidena predsjedniku Zelenskom da će Sjedinjene Države “nastaviti činiti sve što mogu da podrže Ukrajinu” i da “smo s vama koliko god bude potrebno. ” Ali Ukrajina, NATO i Sjedinjene Države nemaju luksuz višegodišnjeg rata. Vrijeme je ključni element strategije u Ukrajini. Putin zna da će dugotrajan rat ozbiljno potkopati javnu potporu ratu i iscrpiti opskrbu oružjem jer se zalihe istog ponegdje već dosta slabe. Ukratko, Bidenova administracija treba jasnu i dosljednu strategiju koja odmah pojačava vojnu potporu. Neodređeni pristup povećanju vojnih sposobnosti nikada neće generirati odlučujuću snagu koja je Ukrajini potrebna da natjera Rusiju za pregovarački stol, a još manje da dobije rat. Unutar sljedećeg mjeseca, Bijela kuća bi trebala odobriti prijenos i paket obuke dodatnih sposobnosti raketa dugog dometa, kao što je sustav ATACMS, i poljskih Mig-29—ili ekvivalenta vatrene moći bespilotnih letjelica (UAV)—u Ukrajinu. Ova bi dodatna pomoć trebala biti uvjetovana dogovorom da će Ukrajina biti voljna započeti pregovore do rujna.
Svaki eventualni sporazum s Rusijom mora biti pravedan i trajan. Mora sadržavati odredbe za rješavanje ratnih zločina, budući sigurnosni status Ukrajine i odredbe za obnovu. Ali Ukrajina također mora shvatiti da su – bez velikog kolapsa ruske vojske – nade da će ponovno zauzeti sve svoje izvorne teritorije nerealne.
Postavljanje novih standarda vođenja zemlje
“Trebam municiju, a ne prijevoz.” S tih šest riječi prije godinu dana, predsjednik Zelenskyy je potaknuo svoju zemlju i prikovao pozornost svijeta na rusku invaziju na Ukrajinu. Od tada je nekadašnji komičar postao međunarodni heroj i pružio je lekcije o vođenju u kriznim situacijama iz kojih mogu učiti čak i najiskusniji vojni časnici, politički čelnici i izvršni direktori poduzeća. Građani Ukrajine (i svijeta) bili su posebno inspirirani njegovim jednostavnim, praktičnim stilom vođenja – osvježavajuća promjena u odnosu na “normu” u redefiniranju kvaliteta/osobina koje se obično povezuju s drugim “vođama”.
Hrabrost: Tamo gdje drugi djeluju iz okvira sigurnog ureda, on sebe dovodi u opasnost djelujući iz prvih redova.
Empatija: dok drugi provode vrijeme cjenkajući se oko nijansi politika ljudskih resursa, on pokazuje činove suosjećanja provodeći vrijeme u bolnicama, na ratištima i u bombardiranim gradovima tješeći one kojima je to potrebno.
Sposobnost: Gdje se drugi bore da umire birače u svakodnevnim lokalnim pitanjima, on se ističe u spajanju NATO-a i drugih nacija u pitanjima od globalne važnosti.
Komunikacija: Gdje drugi govore u dugim, iscrpljujućim govorima o ezoteričnim temama (često s PR prizvukom), on pokazuje izvanrednu sposobnost povezivanja govoreći u kratkim, koherentnim izjavama s kojima se njegovi sugrađani (i drugi) lako poistovjećuju—usmjereno na jednostavne poruke koje nešto znače (sloboda, zemlja, demokracija, narod itd.).
Zelenskijev odgovor na presudni trenutak u povijesti njegove nacije postavio je zlatni standard za krizno vodstvo. Kao politički početnik, pobijedio je strašnog neprijatelja, na međunarodnoj sceni, te u srcima i umovima svojih sunarodnjaka. Njegovo vodstvo utemeljeno na vrlini (hrabrost, ljudskost, poniznost, itd.) i autentičnost duboko odjekuju, suprotnost stilu vođenja njegovog iskusnijeg protivnika omogućavajući mu da prevlada nakon što ga je predsjednik Putin (i veći dio Zapada) brzo gotovo zanemario. na početku sukoba. Zelenskyy je dokazao da je pravi vođa, u pravo vrijeme, na pravom mjestu, pa čak i dalekovidan u svom inauguracijskom govoru tri godine ranije kada je zaključio riječima: “Cijeli život sam pokušavao učiniti sve što sam mogao kako bi se Ukrajinci smijali . To je bila moja misija. Sada ću učiniti sve što mogu da Ukrajinci barem više ne plaču.”.
Neka nada usred brutalnosti rata
Ukrajinski odgovor na Putinovu brutalnu agresiju bio je dosta neočekivan. Ovo je doista priča o Davidu protiv Golijata – a David prkosi Golijatovom pokušaju da izbriše svoju zemlju s karte. Unatoč tome, na krvavom bojnom polju Ukrajine teško je ignorirati surove činjenice. Kao što Belferov izvještaj o ratu između Rusije i Ukrajine dokumentira: u prvoj godini rata Rusija je preuzela kontrolu nad dodatnih 11% Ukrajine; 31% Ukrajinaca je bilo prisiljeno napustiti svoje domove; Ukrajinski BDP je pao za više od trećine do te mjere da Ukrajina ovisi o subvencijama stranih vlada za plaćanje svojih vojnika, državnih službenika i umirovljenika. Više od 130.000 hrabrih ukrajinskih ratnika je ubijeno ili teško ranjeno. Više od 7000 civila je ubijeno, a gotovo polovica energetske infrastrukture u zemlji je uništena ili teško oštećena.
Ovaj je rat također nametnuo ogromne troškove Rusiji — dugoročne troškove poput gubitka europskih tržišta za njezinu naftu i plin i utjecaja koje je ta ovisnost dala Rusiji. Ali kratkoročno gledano, Putin nije pokazao oklijevanje ili ograničenja u plaćanju troškova rata. Suprotno predviđanjima većine zapadnih komentatora, rusko gospodarstvo nije implodiralo. Opet, kao što dokumentira izvješće, najnovija procjena MMF-a navodi da je rusko gospodarstvo palo manje u 2022. nego što se očekivalo, minus 2,3%, te da se očekuje da će u 2023., umjesto pada, zabilježiti pozitivan rast. Osim toga, Putin još uvijek upravlja nuklearnim arsenalom od više od 6000 komada oružja koji mogu uništiti Sjedinjene Države kao funkcionalno društvo. Predsjednik Biden i drugi ozbiljni proučavatelji nacionalne sigurnosti znaju da u ovom svijetu MAD (međusobnog zajamčenog uništenja) izjava Ronalda Reagana ostaje stalno u zraku: “Nuklearni rat se ne može dobiti i nikada se ne smije voditi.” Stoga, kao što su činile tijekom četiri desetljeća hladnog rata, Sjedinjene Države moraju braniti i promicati svoje interese bez upuštanja u vrući rat s Rusijom.
Mjesto Ukrajine na karti Europe 2030. bit će oblikovano nizom čimbenika važnijih od toga gdje su borbe prestale. Nitko ne može sumnjati da na široj strateškoj šahovskoj ploči troškovi Putinova pogrešnog pothvata uvelike premašuju sve koristi koje je možda postigao širenjem teritorija pod kontrolom Rusije. I dalje se realno nadamo da će se na kraju rata Ukrajina pojaviti kao slobodna, neovisna, živa nacija; NATO će biti jači nego što je bio u mnogim desetljećima i bolje naoružan da odvrati buduću rusku agresiju; i što je najvažnije, neće biti nuklearnog rata.
Preveo i priredio: Stanislav Linić, brigadir u mirovini
