ŠTO IMA NOVO?

U srijedu 10. siječnja 2018.g., na spomen-obilježju kod sela Brusnik, na bivšem pakračkom ratištu, u organizaciji Grada Virovitice i u suradnji s Koordinacijom braniteljskih udruga Virovitica održan je komemorativni skup za dvanaestoricu pripadnika 127. brigade Hrvatske vojske iz Virovitice koji su stradali u borbenoj akciji kod tog sela te je odana počast i ostaloj sedmorici pripadnika brigade koji su pojedinačno poginuli u prethodnim ili narednim borbenim djelovanjima na ovom ratištu kao i petorici pripadnika Policijske stanice Virovitica poginulim u gradu Pakracu krajem 1991. godine.
Naime nakon izbijanja 127. brigade HV na prometnicu Požega –Pakrac, u završnici operacije „Papuk 91“, na badnjak 1991. godine, dio snaga 2. bataljuna 127. brigade predvođen zamjenikom zapovjednika bojne Vinkom Belobrkom dana 29. prosinca, u cilju zauzimanja što povoljnijih položaja i bolje zaštite spomenute prometnice, pokušao je ovladati selom Brusnik. No zbog vrlo složenih zemljišnih uvjeta i drugih nepovoljnih okolnosti upali su u zasjedu. Iz zasjede se najveći dio pripadnika uspio izvući, više njih ranjeno, dok je u okruženju ostalo 12 pripadnika i zapovjednik im Vinko Belobrk. Kako su neprijateljske snage bile vrlo jake i dobro utvrđene njihovo spašavanje, odnosno spašavanje eventualno preživjelih nije uspjelo. Ubrzo se saznalo da je dio odmah poginuo, a dio zarobljen i masakriran, a što se moglo utvrditi 07.01. 1992. godine kada su njihovi neprepoznatljivi posmrtni ostaci preuzeti. Naime nad većini njih je počinjen ratni zloćin, jer su imali ozljede koje nedvojbeno nisu nastale u borbi već nakon zarobljavanja. Stoga se službeno i vodi datum njihove pogibije 07. siječanj.
Uz Vinka Belobrka poginuli su i Milan Škrilac, Denis Resner, Miroslav Zec, Ivan Žeravica, Slavko Vrbančić, Željko Goričanac, Nenad Oblučar, Željko Maligec, Željko Somljačan, Miroslav Petrović i Tihomir Mihelić..
Valja također dodati da u ovoj akciji s istim ciljem zauzimanja što boljih položaja radi zaštite spomenute prometnice sudjelovali na susjednim pravcima i dijelovi 1. i 3. pješačke bojne no oni unatoč žestokom otporu nisu imali gubitaka ali nisu ni uspjeli izvršiti planiranu zadaću.
Uz odavanje počasti spomenutim pripadnicima odana je i počast svim ostalim pripadnicima 127. Brigade HV koji su poginuli u prethodnim ili narednim borbenim djelovanjima, kod objedinjene spomen ploče na istom mjestu, i to Borisu Raletiću, Željku Ljuni, Zvonimiru Grošu, Zdenku Saboliću, Radetu Nikovu, Stipi Markoviću i Zvonku Kovačiću te petorici poginulih pripadnika virovitičke policije krajem 1991. godine u Pakracu i to: Damiru Babuku, Damiru Salopeku, Slavku Jagarincu, Darku Strugaru i Željku Pemperu, čije se Spomen obilježje nalazi u ulici Kalvarija u Pakracu, gdje su većina i poginuli.
Dakle odana je počast ukupno dvadesetčetvorici branitelja s područja grada Virovitice koji su poginuli na pakračkom ratištu.
Nazočne su tom prigodom na to poglavlje teške i slavne hrvatske povijesti podsjetili predsjednik HVIDRA-e RH, saborski zastupnik Josip Đakić, pomoćnik ministra hrvatskih branitelja Nenad Križić i predsjednik Koordinacije braniteljskih udruga Virovitice Zvonko Kožnjak a skupu su se obratili i predstavnici gradova i Pakraca i Virovitice te predstavnik Virovitičko-podravske županije.
U komemoraciji je sudjelovala i brojna delegacija časničkog zbora grada Virovitice.

Tekst: Davor Špoljarić
Fotografije: Matija Rođak

I ove godine nekoliko tisuća ljudi, hrvatskih branitelja, vojske, policije, mnogobrojnih izaslanstava i ostalih hodočasnika nazočili su 13. prosinca na hodočašću i komemoraciji za 47 nevinih civilnih žrtava u Voćinu,  koje su stradale  tijekom okupacije 1991. godine, u najvećem broju 12. i 13.prosinca, od srbočetničke ruke. Hodočašće je započelo pješačkim dolaskom članova braniteljskih udruga koje su pristizale iz Huma, Slatine i Požege, a nakon dolaska na Prebendu u Voćinu nastavljeno je pokorničko-molitvenom procesijom i misom u voćinskoj crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije koju je kao i svake godine služio požeški biskup mons. dr. Antun Škvorčević.

Nakon svete mise izaslanstva su položila vijence i zapalila svijeće na spomen-obilježju u Voćinu poginulima u Domovinskom ratu, te je održana i komemoracija na kojoj su se nazočnima obratili izaslanik predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, umirovljeni brigadir HV-a Drago Horvat, izaslanik predsjednika Sabora RH Gordana Jandrokovića, saborski zastupnik i predsjednik HVIDRA-e RH Josip Đakić, izaslanik predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića i Ministarstva hrvatskih branitelja i ministra Tome Medveda, pomoćnik ministra hrvatskih branitelja Nenad Križić, zamjenik župana VPŽ Darko Žužak i načelnik Općine Voćin Predrag Filić.

Osim izaslanstva Virovitičko-podravske županije, Gradova, Općina i Mjesnih odbora s područja Virovitičko-podravske  županije, nazočila su i izaslanstva drugih županija i općina koje svake godine na taj dan pohode ovo mjesto stradanja nevinih hrvatskih žrtava. Počast na spomen-obilježju iskazala su i mnogobrojna izaslanstva, ministarstva hrvatskih branitelja, obrane i unutarnjih poslova, braniteljskih udruga iz većine županija (među njima i iz Dubrovačko-neretvanske), lokalne samouprave, političkih stranaka, raznih drugih udruga i institucija, te oni najvažniji – rodbina i prijatelji onih koji su svoj život dali za slobodnu Hrvatsku.

Organizator hodočašća bila je Zajednica udruga HVIDR-a RH i županijska HVIDR-a, pokrovitelji  Ministarstvo hrvatskih branitelja RH, Virovitičko-podravska županija i Općina Voćin.

Članovi Hrvatskog časničkog zbora grada Virovitice, kao i svih proteklih godina, sudjelovali su na ovom hodočašću  koje se organizira u znak sjećanja na nedužne poginule hrvatske žrtve. No ove godine, moglo bi se reći, trojica članova HČZ-a(koji su i članovi HVIDR-e), pružili su poseban doprinos ovoj tužnoj svečanosti.

Naime dvojica naših članova, umirovljeni natporučnici  Tihomir Tomeković i Tomislav Kolec, zaputili su se iz Virovitice u Voćin pješice, a kod sela Levinovac (desetak kilometara prije Voćina) pridružio im se i umirovljeni pukovnik Mirko Brajtigam, te su pod stalnom automobilskom pratnjom Mirka Poljanca, predsjednika Virovitičke HVIDR-e i člana HČZ-a, uspješno došli do Voćina. Hodnja rutom Virovitica-Rezovac-Pčelić-Levinovac-Hum-Voćin duga više od 38 kilometara,  trajala je nepunih sedam sati budući da su „pred tablom Voćin“ bili već prije 10,00 sati.

Treba reći da je ovo bilo sve samo ne obična hodnja. Naime dvojica branitelja krenula su u tri sata u rano jutro 13. prosinca  2017. godine iz Virovitice na hodnju po vrlo jakoj kiši miješanoj sa snijegom i niskoj temperaturi, što ih je pratilo cijelim putem, a kada se tome doda i vrlo zahtjevan teren, sa nizom značajnih uspona, onda se njihov čin može smatrati svojevrsnim pothvatom kojim su na upečatljiv način odali počast nevinim Voćinskim žrtvama. Nakon presvlačenja potpuno mokre opreme i kratkotrajnog odmora nastavili su sudjelovati u cjelokupnom programu hodočašća.

MG_5263

MG_5270

MG_5273

MG_5285

MG_5394

MG_5404

MG_5455

Mirko Brajtigam, Tihomir Tomeković i Tomislav Kolec (2)

Mirko Brajtigam, Tihomir Tomeković i Tomislav Kolec

Kako pretpostavljamo  da članovi časničkog zbora iz drugih krajeva RH, kao i šira javnost, nemaju dosta spoznaja o događanjima na  prostoru Voćina 1991. godine, želimo u ovom tekstu istači i sljedeće činjenice:

U ovom dijelu Zapadne Slavonije oružana pobuna protiv legalno izabrane vlasti RH započela je već 1990. godine, a kulminirala je sredinom ljeta 1991. godine te znatan dio prostora današnje općine Voćin biva 18. kolovoza 1991. godine nasilno odnosno oružanom silom odsječen od ostatka teritorija RH. Premda je na tom području, od blizu 3000 stanovnika, 85% bilo Hrvatske nacionalnosti, uslijed vojne premoći srpskog ekstremnog stanovništva, obilato naoružanog od strane tzv. JNA, njihov otpor je vrlo brzo slomljen, najveći dio je protjeran ili nagnan na bijeg a oni koji nisu željeli ili uspjeli otići živjeli su kao u logoru u krajnje nehumanim uvjetima pod gotovo svakodnevnim torturama. Korišteni kao radno roblje, premlaćivani, pljačkani, neke su žene silovane, bili su bez pristupa većini živežnih namirnica, bez pristupa liječničkoj skrbi itd. Mnogi od njih su ubijeni, a najveći pogrom odnosno masakr dogodio se 12. i 13. prosinca 1991. godine kada su domaći četnici, pripadnici tzv. Belih orlova i pripadnici Srpskog pokreta obnove, uoči bijega s tog prostora,  krajnje barbarskim načinima, poubijali većinu preostalih Hrvata. Naime dio njih je zaklan i spaljen, dio ubijen vatrenim oružjem, a neki su čak rezani-ubijani motornim pilama.

Bilanca okupacije ovog prostora bila je 47 ubijenih civila nesrba na Voćinskom prostoru i još oko 20 ubijenih civila na susjednim prostorima za koje su bile nadležne-odgovorne snage stacionirane u Voćinu, razorena gotovo cjelokupna infrastruktura opće namjene(Pošta, društveni dom, autobusni kolodvor, Vatrogasni dom, zgrada „Jugobanke“, prodavaonica “Željezara“, benzinska pumpa  INA, trgovina „Slatinka“, hotel „Podravina“, kuglana, zgrada „Šumarije“ i stanovi u zgradi, zubna ambulanta, zgrada školskih stanova, pekara, PP Voćin, zgrade s društvenim stanovima, kinodvorana, Dom zdravlja, zgrada umirovljenika sa stanovima, skladište „Kooperacije Voćin“, veterinarska stanica, uprava  IPK Osijek, uprava i pogon DI „GAJ“, mlin, stambena zgradu na Prebendi), uništene gotovo sve kuće i gospodarski objekti nesrba, njih oko 200, te do temelja razorena katolička crkva  Pohoda Blažene Djevice Marije stara preko 500 godina, izgrađena u gotičkom stilu, tretirana kao spomenik kulture, koja je prije rata bila a i sada je novo izgrađena  crkva središte  svetišta Majke Božje.

Jednom riječju od lijepog turističkog podpapučkog mjesta u središtu Zapadne Slavonije s prilično razvijenim gospodarstvom s izraženim kulturnim i vjerskim životom,  barbari su, i to krajem 20 stoljeća, učinili „Hirošimu“. Za ovo „more“ zločina od poznatih preko 70 počinitelja do sada  osuđen samo izvjesni Vlado Savić dok je Branko Oliver oslobođen jer sud nije uvažio iskaz Danijela Medića koji je, kao šestogodišnjak, gledao kako mu isti, inače susjed,  ubija oca. Ostali su odavno nedostupnI(žive u Srbiji ili BiH) i tek u novije vrijeme nešto se ponovo poduzima u cilju njihovog  privođena pravdi i to prvenstveno zahvaljujući nastojanjima HVIDR-e VPŽ u čijem sastavu djeluje  nekoliko preživjelih svjedoka i žrtava srbočetničkih  tortura i zvjerstava.

No valja i dodati da je Voćinski zloćin jedan od najdokumentiranijih ratnih zločina iz toga vremena. U kontekstu odgovornosti za ove zločine tzv. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije optužio je za njih, kao i za niz drugih zločina, Vojislava Šešelja no vidjelo se kako je to završilo. On je pušten i „četnikuje“ po Srbiji a njegovi, istaknuti ratni suradnici obnašaju u Srbiji najviše državne dužnosti i „kuju“ nove planove za okupaciju dijelova RH  s vječitom težnjom „izlaska na Jadransku obalu“.

Tekst i slike: Bruno Sokele i  Davor Špoljarić