Izvor:http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/15834-operacija-dzep-93-u-medackom-dzepu-strateski-preokret-u-domovinskom-ratu.html

Prošlo je 20 godina od oslobodilačke operacije ‘Džep-93’ u medačkom džepu kod Gospića. Zašto hrvatska država ne slavi jednu od važnijih pobjeda u Domovinskom ratu? Vrijeme je da kao ozbiljna država stanemo na kraj sustavnome višegodišnjem demoniziranju branitelja i Domovinskog rata. To višegodišnje demoniziranje ratnih veterana, pobjednika u ratu, počeli su Stjepan Mesić, Ivica Račan, Ivo Sanader, Jadranka Kosor, a istim stopama nastavljaju Ivo Josipović i Zoran Milanović. O ulozi TomislavaPoložajDo operacije Medački džep u rujnu 1993. Hrvatska je pod vodstvom dr. Franje Tuđmana uspjela internacionalizirati rat dolaskom snaga UN-a na teritorij Hrvatske, anulirati stratešku inicijativu protivnika, stabilizirati bojišnicu i osigurati vrijeme za izgradnju hrvatske vojne sile i uzvratni udarac. Geostrateški položaj Hrvatske još uvijek je bio krajnje nepovoljan, trećina je zemlje okupirana, srpski okupator presijecao je Hrvatsku na nekoliko dijelova.Karamarka u tom vremenu ne treba trošiti riječi.

Indikativno je da o tomu čak ni on ne želi govoriti. Zašto hrvatski predsjednici i vlade nakon 2000. do danas sustavnom i upornom medijskom kampanjom žele pojedine izolirane ekscese u ratu prikazati kao dio Tuđmanove hrvatske politike 90-ih, zašto truju naciju i dovode do njezine unutrašnje polarizacije i zašto pokušavaju, a dijelom i uspijevaju, razviti osjećaj srama zbog uspostave hrvatske države? Domovinski je rat bio obrambeni i oslobodilački rat zahvaljujući kojemu, usprkos tim i takvima, postoji hrvatska država.

Do operacije Medački džep u rujnu 1993. Hrvatska je pod vodstvom dr. Franje Tuđmana uspjela internacionalizirati rat dolaskom snaga UN-a na teritorij Hrvatske, anulirati stratešku inicijativu protivnika, stabilizirati bojišnicu i osigurati vrijeme za izgradnju hrvatske vojne sile i uzvratni udarac. Geostrateški položaj Hrvatske još uvijek je bio krajnje nepovoljan, trećina je zemlje okupirana, srpski okupator presijecao je Hrvatsku na nekoliko dijelova.

Daljnje komadanje Hrvatske spriječeno je briljantnom operacijom Maslenica (6. do 27. siječnja 1993.) kojom je oslobođeno Novsko ždrilo, zadarsko zaleđe i zrakoplovna luka Zemunik. Nakon operacije Maslenica neprijatelj se koncentrira prema prostoru Karlovac – Ogulin i prometnici Karlovac – Rijeka, jedinoj kopnenoj vezi s južnom Hrvatskom te prostoru Gospića i prometnici Gospić-Karlobag. Ovo su najteži mjeseci za hrvatski narod u cjelini. U BiH bjesni rat između muslimana i Hrvata, jedni i drugi međusobno se iscrpljuju dok se Srbi odmaraju i čekaju.

Smrtonosni udarac srpske vojske i Armije BiH hrvatskoj državi trebao se dogoditi u kolovozu i rujnu 1993.

Kolovoz i rujan 1993. bili su ključni za daljnji tijek rata. Srpska je vojska u Medačkom džepu planirala napad i okupaciju Gospića (9.9.1993.), a Armija Bosne i Hercegovine u isto je vrijeme planirala operacijom Neretva-93 preko Mostara dolinom Neretve stići do mora 9.9.1993, dakle na isti dan u isti sat!

Hrvatska je vojska zahvaljujući svojim obavještajnim službama (prije svega Središnjici elektroničkog izviđanja) izbjegla taj smrtonosni udarac hrvatskoj državi, ponajprije pokretanjem operacije u medačkom džepu – samo dva sata prije početka planiranog srpskog napada. Bila je to jedna od najslavnijih epizoda u Domovinskom ratu. Zahvaljujući operaciji ‘Džep-93’ i uspješnoj hrvatskoj obrani Mostara Hrvatska će iz rata izaći kao pobjednik. No stvari su mogle završiti i drugačije.

Bugojno, Doljani, Kiseljak, Vrda, Grabovica, Uzdol… Hrvati žrtve zločinačkog plana muslimanskog političko vodstva terminski usklađenog s djelovanjem srpske vojske u Hrvatskoj

Dok Hrvatska pruža tada gostoprimstvo za 160 tisuća muslimanskih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine tijekom srpnja 1993., Izetbegovićeva Armija BiH okupirala je Bugojno, a s cijelog teritorija bugojanske općine počinje egzodus oko 13 tisuća hrvatskih civila. Armija BiH, provodeći politiku muslimanskog vodstva, nastavlja agresiju i 28. srpnja 1993. pripadnici 44. brdske brigade IV. korpusa Armije BiH, potpomognuti muslimanima iz okolnih sela opkoljavaju Doljane, ubijaju devet civila i 33 pripadnika HVO-a, a u logor odvede 185 Hrvata. Nakon toga diverzanti 303. i 314. brigade III. korpusa Armije BiH 16. kolovoza 1993. u selu Kiseljak, istočno od Žepča, ubijaju 43 Hrvata.

Na valu te muslimanske ofenzive ‘od Bugojna do Mostara’ muslimanski vojni vrh 21. i 22. kolovoza 1993. u Zenici planira operaciju ‘Neretva 93’. U toj operaciji ABiH planira zauzimanje sela Vrdi (koje je bilo ključno za hrvatsku obranu Mostara), ‘deblokadu’ Mostara, deblokadu Donje i Gornje Drežnice, deblokadu puta Jablanica – Mostar. Za tu operaciju iz okruženog Sarajeva u područje Mostara dolaze pojačanja iz sastava 1. korpusa kako bi se ostvarila dodatna nadmoć nad hrvatskom obranom. Već 6. rujna 1993. počinju žestoki napadi na HVO oko sela Vrda.

Da su položaji oko Vrda u tom napadu pali, obrana zapadnog Mostara bila bi gotovo nemoguća. Vojnici Hrvatskog Vijeća Obrane (HVO) uspješno su zaustavili ovaj napad te tako obranili svoje položaje i hrvatsko stanovništvo u Mostaru, no nisu uspjeli spasiti mještane sela Grabovica u kojem je Armija BiH 9. rujna 1993. ubila 32 Hrvata, niti stanovnike sela Uzdol (Općina Prozor-Rama) 14. rujna 1993. kada je Armija BiH ubila 41 Hrvata (29 civila i 12 vojnika HVO). Mnogi Hrvati u Hrvatskoj nisu ni danas svjesni koliku je cijenu hrvatski narod u Bosni i Hercegovini platio za svoju i našu slobodu, osiguravajući Hrvatskoj te 1993. životno važan vojni predah.

Sad je vrijeme da Srbi ostvare cilj, jer ono više nikad ne će doći ako to sada ne odradimo

Od ožujka do rujna 1993. tzv. Srpska Vojska Krajine pokušavala je vratiti položaje koje je Hrvatska vojska pomalo osvajala nastojeći izboriti povoljniji taktički položaj. Srpska vojska svakodnevno je MoralOd ožujka do rujna 1993. tzv. Srpska Vojska Krajine pokušavala je vratiti položaje koje je Hrvatska vojska pomalo osvajala nastojeći izboriti povoljniji taktički položaj. Srpska vojska svakodnevno je bilaj dim Gospic 1991 280811topničkim i minobacačkim napadima na gradove i sela nastojala skršiti moral hrvatskog naroda, a ubacivanjem izviđačkih i diverzantskih skupina u našu pozadinu poljuljati moral Hrvatske vojske.topničkim i minobacačkim napadima na gradove i sela nastojala skršiti moral hrvatskog naroda, a ubacivanjem izviđačkih i diverzantskih skupina u našu pozadinu poljuljati moral Hrvatske vojske.

Vlade tzv. ‘Republike Srpske Krajine’ i ‘Republike Srpske’ sastale su se u Kninu 19. srpnja 1993. na zajedničkoj sjednici. Prva točka dnevnog reda bila je ujedinjenje. Ministar obrane tzv. ‘Republike Srpske’ Dušan Kovačević u nekoliko rečenica opisuje srpske ciljeve: ‘Mišljenja sam da je sad vrijeme da Srbi ostvare svoj cilj, jer ono više nikad neće doći ako to sada ne odradimo. Moramo raditi vrlo brzo ne gledajući šta će svijet reći. Narod nam je na referendumima dao zadatak i ne smijemo ga iznevjeriti. Trebamo odrediti vrhovnu komandu i tko ulazi u nju, zatim osnove organizacijsko-formacijskog sastava jedinstvene vojske. Po meni, trebao bi to biti generalštab, vojno-teritorijalna podjela u vojnom pogledu. Iza toga napraviti projekciju jedinstvenih zadataka iz oblasti ministarstva odbrane…’

Da bi izgradilo sustav totalne obrane, vodstvo tzv. ‘Republike Srpske Krajine’ u obrambene aktivnosti uključilo je ukupno sposobno civilno stanovništvo. Tako su naoružavani čak i muškarci stariji od 60 i žene starije od 50 godina, koji prema ‘Zakonu o odbrani Krajine (čl. 21)’ više nisu podlijegali vojnoj obvezi i nisu imali vojni raspored. ‘Građani uključeni u straže, patrole i jedinice civilne odbrane naoružavaju se lakim ličnim oružjem’, pisalo je u direktivi. Nadalje, general Novaković, načelnik glavnog štaba srpske vojske, 18.8. 1993. objedinit će sve paravojne i dobrovoljačke postrojbe pod jedinstvenu vojnu komandu. Tako organiziran i naoružan narod dočekat će hrvatsku vojsku u Medačkom džepu.

Medački džep – nepredviđeni kamen u srpskoj fašističkoj čizmi

Sudbinu Hrvatske tih dana 1993. krojio je ‘Vrhovni savet odbrane SR Jugoslavije’. Vidjet ćemo da je operacija ‘Džep-93’ bila nepredviđeni kamen u srpskoj fašističkoj čizmi koji je spriječio njezino nesmetano marširanje prema novom lomljenju hrvatskog državnog teritorija. Savezna Republika Jugoslavija (SRJ) stvorena je 27. travnja 1992. odlukom Saveznog vijeća SFRJ, kao zajednička država Srbije i Crne Gore. Članovi Vrhovnog savjeta obrane bili su predsjednici Srbije, Crne Gore, Savezne Republike Jugoslavije te nekoliko visokih vojnih i civilnih dužnosnika.

Po tadašnjem Ustavu SRJ, Vrhovni savet odbrane (VSO) imao je potpuno zapovjedništvo nad vojskom u ratu i u miru. ‘Svi oficiri, ili skoro svi od ranga brigade u Srpskoj vojsci Krajine bili su aktivni oficiri Vojske Jugoslavije koji su ostali u Krajini po rešenju personalne uprave Generalštaba VJ. Primali su plate od VJ, unapređivani su u odgovarajuće činove, priznavan im je dupli – ratni staž…’ svjedočio je poslije u Haagu bivši dužnosnik tzv. ‘RSK’ Milan Babić. Načelnik generalštaba Vojske Jugoslavije jednom je mjesečno, pa i te 1993., održavao sastanak sa zapovjednicima tzv. Srpske Vojske Krajine i Vojske Republike Srpske. Planovi su bili razrađeni, snage raspoređene…

Srbi u tajnom dokumentu: Muslimani u BiH skiadaju nam s leđa najopasnijeg neprijatelja – Hrvate. Treba im pomoći da ostvare tu stratešklu zamisao!

Nakon sastanka Vrhovnog savjeta obrane, početkom kolovoza 1993. ‘ministar inostranih poslova Republike Srpske Krajine’ Slobodan Jarčević 10.8.1993. iz Beograda šalje tajni dokument klasificiran najvećim stupnjem tajnosti (DRŽAVNA TAJNA) ‘vladama’ u Kninu i Banjoj Luci u kojem se obrazlaže stav VSO Jugoslavije o ‘izboru trenutnih ratnih ciljeva u RSK i RS’. Ovako srpska vodstva vide situaciju na ratištu samo trideset dana prije početka hrvatske oslobodilačke operacije ‘Džep-93’ (zbog važnosti objavljujemo taj cijeli dokument preveden na hrvatski):

PlanMuslimani nemaju koridor sa svijetom. Očigledno je da im je cilj izlazak na more, u širem pojasu od onog koji im se nudi. Uzgred, žele zauzeti Mostar i zavladati dolinom Neretve. Ako im to uspije, zadat će Hrvatskoj smrtni udarac. To bi, ujedno, skinulo Srbima s leđa najopasnijeg neprijatelja. Zato, trebalo bi Muslimanima pomoći da ostvare ovu stratešku zamisao. Hrvatsku tvrdoglavost i napad na RSK iskoristiti i vezati im što više jedinica na ratištima oko Maslenice, Gospića, Drniša i na Peruči.‘Rat traje već treću godinu. Mnogo toga danas je jasnije nego 1991. i 1992. Svijet se navikava na državnost Srba zapadno od Drine. Savezništvo Muslimana i Hrvata više nije moguće obnoviti. Muslimani nemaju koridor sa svijetom. Očigledno je da im je cilj izlazak na more, u širem pojasu od onog koji im se nudi. Uzgred, žele zauzeti Mostar i zavladati dolinom Neretve. Ako im to uspije, zadat će Hrvatskoj smrtni udarac. To bi, ujedno, skinulo Srbima s leđa najopasnijeg neprijatelja. Zato, trebalo bi Muslimanima pomoći da ostvare ovu stratešku zamisao. Hrvatsku tvrdoglavost i napad na RSK iskoristiti i vezati im što više jedinica na ratištima oko Maslenice, Gospića, Drniša i na Peruči. U znak solidarnosti, RS mogla bi oživjeti bojišta oko Grahova, Glamoča i Kupresa. Muslimani bi tada lako slomili posljednju crtu obrane Hrvata u Bosni na pravcu Gornji Vakuf – Konjic i ugrozili hrvatske položaje oko Trebinja. Time bi srpski Hercegovački korpus mogao osloboditi srpske dijelove Hercegovine doći do granica avnojske Hrvatske…’

Beogradski plan: Muslimanima 50 km obale, Srbima Duborvnik, izgon „došljaka” iz ustaških krajeva – Imotskog, Livna, Duvna…

Jarčević u dokumentu nastavlja: ‘Izlaskom Muslimana na Jadran, svi Hrvati, južno od Neretve, potražili bi spas u bježanju prema Crnoj Gori ili bi zatražili zaštitu srpske vojske. Tada bi srpska vojska zaustavila muslimansko širenje obalom i ostavila im do 50 km obale. Politički bi se odmah moglo pristupiti dopuštanju Dubrovčanima da proglase nezavisnost, uz djelomični otkaz gostoprimstva došljacima iz ustaških krajeva – Imotskoga, Livna, Duvna, itd.

Osvajanje obale od strane Muslimana Europu će dignuti na noge jer će se ona tome suprotstaviti. Protiv sebe imat će, naravno, bogati arapski kapital i SAD. Bila bi to izvanredna situacija za Srbe. Tada bismo pokrenuli svoje povijesno pravo na Jadran, pozivom na srednjovjekovne srpske države u Dalmaciji.’

Krajem lipnja 1993. David Owen i Thorvald Stoltenberg obećavaju Izetbegoviću da će ‘voditi njegovu bitku i proširiti muslimansko područje od Save do mora’ (David Owen, Balkanska odiseja, str. 235.). Beograd je bio odlučan ‘pomoći’ muslimanima u njihovim nastojanjima da unište i vežu snage Hrvatske vojske i HVO-a. Vojska bosanskih Srba pokreće operacije niskog intenziteta na bojištima oko Grahova, Glamoča i Kupresa, a tzv.’Srpska Vojska Krajine’ operacije oko Maslenice, Gospića, Drniša i Sinja.

Pukovnik Jovo Kordić odlučio: Ustaške snage oko Gospića bit će napadnute 9.9. 1993. u 8 h

Glavni Štab ‘Srpske Vojske Krajine’ ohrabren muslimanskom ofenzivom odlučio je poduzeti veću operaciju u području Gospića s ciljem daljnjeg komadanja Hrvatske. Plan je podrazumijevao više manjih operacija u kojima bi se južno od Gospića okupirala sela Rizvanuša i Brušane te ovladalo prijevojem Baške Oštarije koje se nalaze na Velebitu između Gospića i Karlobaga.

Tako bi srpska vojska presjekla Hrvatsku kod Karlobaga, najzapadnijeg grada na imaginarnoj granici velike Srbije. Taj zadatak tzv. Glavni štab ‘SVK’ povjerio je ‘komandantu’ 9. mtbr (motorizirane brigade) pukovniku Jovi Kordiću stacioniranom u Gračacu. Nakon obilaska terena on je napravio plan napada i nasilnog izviđanja u tri pravca prema hrvatskim snagama koji je trebao početi 9.9. 1993. u 8 sati.

Hrvatska vojska bila je brža za dva sata

Do tog vremena Hrvatska vojska i Specijalna policija manjim taktičkim pomacima nadvisili su položajima srpsku vojsku na Velebitu i Kapeli. Žrtvovanje naših vojnika da prežive u tako neljudskim uvjetima, niskim temperaturama, snijegu i ledu, uz stalne provokacije neprijatelja, napokon će se isplatiti. Glavni stožer Hrvatske vojske i njegov vojno-obavještajni sustav tih dana rade užurbano, vojska poboljšavaorganizaciju, vježba, čuva crte obrane i sprema nove napadne operacije.

Tijekom ovih događanja, svjestan ozbiljnosti situacije (muslimanska ofenziva dolinom Neretve, srpsko ujedinjenje ‘RS’ i ‘RSK’, srpski plan za napad južno od Gospića) načelnik Obavještajne uprave Glavnog stožera Oružanih snaga admiral Davor Domazet-Lošo na vrijeme je izvješćivao državni vrh i Načelnika Glavnog stožera OSRH generala Janka Bobetka. Gledano s hrvatske strane, situacija kod Gospića bila je neodrživa, podatci Središnjice za elektroničko izviđanje ukazivali su da srpski napad može početi svakog trenutka, stoga je dr. Franjo Tuđman odobrio Glavnom stožeru da izvede operaciju „DŽEP-93″ i tako spriječi još jedno komadanje Hrvatske.

Ciljevi operacije u taktičkom smislu bili su: odbaciti srpske snage od Gospića i tako otkloniti dio topničke ugroze, skratiti crtu bojišta i tako osloboditi dio snaga HV-a, uništiti izviđačko-diverzantsku bazu neprijatelja i dati neprijatelju do znanja da se njegove terorističke aktivnosti ne će nekažnjeno tolerirati. CiljeviCiljevi operacije u taktičkom smislu bili su: odbaciti srpske snage od Gospića i tako otkloniti dio topničke ugroze, skratiti crtu bojišta i tako osloboditi dio snaga HV-a, uništiti izviđačko-diverzantsku bazu neprijatelja i dati neprijatelju do znanja da se njegove terorističke aktivnosti ne će nekažnjeno tolerirati. Načelnik GSOSRH general Janko Bobetko odredio je da će napadno djelovanje prema unaprijed napravljenom planu voditi Zborno područje Gospić, udarnu snagu činit će 9. gardijska brigada Hrvatske vojske i Specijalne postrojbe MUP-a, a pratit će ih ostale postrojbe zbornog područja.Načelnik GSOSRH general Janko Bobetko odredio je da će napadno djelovanje prema unaprijed napravljenom planu voditi Zborno područje Gospić, udarnu snagu činit će 9. gardijska brigada Hrvatske vojske i Specijalne postrojbe MUP-a, a pratit će ih ostale postrojbe zbornog područja.

Za uspjeh ove operacije bili su važni sljedeći čimbenici: tajnost priprema, iznenađenje, sinkronizacija djelovanja pješaštva, oklopništva, topništva, manevar i okruženje neprijatelja. Obuhvatnim djelovanjem neprijatelj je doveden u okruženje iz kojeg se morao izvlačiti i napuštati dobro organiziranu obranu.

Dok su samouvjereni srpski borci pod ‘komandom’ pukovnika Jove Kordića spavali do 8,00 sati, vojnici hrvatske vojske pod okriljem noći razminiraju neprijateljska minska polja na pravcima napada i zauzimaju položaje za napad.

Šest je sati ujutro, sviće 9. rujna 1993. zbog loših vremenskih prilika i loše vidljivosti napad kasni 12 minuta. Napokon, počela je petominutna topnička priprema, topništvo pogađa zapovjedništvo i središte veze ‘9. motorizovane brigade’ Srpske vojske u Medaku, zapovjednik srpskih snaga pukovnik Kordić iznenađen je, hrvatske snage probile su mu obranu u svim smjerovima.

Nakon početnog šoka, srpska vojska i naoružano stanovništvo započinju grčevitu obranu. Manevar hrvatskoj vojsci i specijalnim postrojbama MUP-a otežavaju meteorološki uvjeti, konfiguracija terena, vegetacija, razasuta minska polja. No hrvatski vojnici na sve su spremni, uza sve poteškoće oko 13 sati izbijaju na planiranu crtu Dukovci-Kriva Lika-Donje selo-Drljići. Ovladavanjem Strunićima, hrvatske postrojbe uspješno su izvršile napadnu zadaću i odmah prešle u aktivnu obranu.

Srpska će vojska od tog trenutka pa sve do 15. rujna pokušati pod svaku cijenu vratiti izgubljeno. Na intervenciju predstavnika međunarodne zajednice sukob je okončan sporazumom 15. rujna koji su potpisali general Mile Novaković (tzv.”SVK) i general Petar Stipetić (HV). Tim sporazumom hrvatske su snage prepustile nadzor nad Medačkim džepom snagama UN-a. To će stvoriti hrvatskoj nove neočekivane probleme.