Danas su u Zagrebu Hrvatski časnički zbor-zajednica udruga i Radio mreža za opasnost potpisali Ugovor o suradnji. Ispred HČZ-ZU ugovor je potpisao predsjednik, stožerni brigadir u mirovini Rozarijo Rozga a ispred RMZO predsjednik gospodin Robert Vatta.
Ugovor između ostalog predviđa zajedničku suradnju u promicanju osnovnih djelatnosti obiju udruga na cijelom teritoriju Republike Hrvatske.
Ono što je prije sedam godina počelo kao miran prosvjed protiv Sirijskog predsjednika Bashara al-Assada naglo je preraslo u građanski rat koji je do sada uzrokovao smrt oko 340 000 ljudi, potpuno devastirao zemlju i uvukao u sukob globalne sile.
Davno prije nego što je sve počelo, mnogi su Sirijci prigovarali zbog visoke nezaposlenosti, raširene korupcije i državne represije pod Predsjednikom Basharom al-Assadom, koji 2000. godine je na vlasti naslijedio svog oca Hafeza.
U ožujku 2011.godine Arapsko proljeće pobudilo je prodemokratske demonstracije na jugu Sirije u gradu Dearra. Vlast je uporabila snažne snage da bi skršila demonstracije, no neuspješno jer su one bile okidač za općenacionalne proteste i zahtjeve za odstupanjem aktualne vlasti.
Kako su se neredi širili tako je i odgovor vlasti bio sve žešći. Snage opozicije su se naoružale, najprije da bi obranile same sebe a potom i da izbace vladine sigurnosne snage iz područja koja su zauzimale. Assad se zakleo da će skršiti otpor i „ terorizam podruprt od stranih snaga“ i uspostaviti državnu kontrolu.
Nasilje je rapidno eskaliralo i zemlja je zapala u građanski rat stotina pobunjeničkih brigada protiv vladinih snaga.
U suštini, Sirijski građanski rat postao je mnogo više od samo borbe onih koji su za ili protiv Assada.
Ključni faktor je uključivanje i intervencija regionalnih i globalnih snaga, uključujući Iran, Rusiju, Saudijsku Arabiju i SAD. Njihova vojna, financijska i politička potpora opozicijskim ili vladinim snagama doprinijeli su razbuktavanju i nastavljanju borbi i gurnula Siriju u sukob u kojem posredno ratuju globalne sile. Vanjski faktori su također optuženi i za podupiranje religijskih sukoba u Siriji koja je prije bila uglavnom sekularna država, gurajući Sunitsku većinu protiv Šitske manjine i Alavita kojima pripada i aktualni predsjednik Assad. Ove podjele su uzrokovale brojne žrtve i stradanja na objema stranama ali i razorile zajednice te očvrsnule pozicije suprotstavljenih strana te umanjile mogućnost političkog rješenja sukoba.
Problem su također postale grupe militantnih džihadista na objema stranama i to je ratu dalo novu dimenziju. Jedna od njih Hayat Tahrir al-Sham savez sklopljen od snaga koje su prije pripadale al-Qaedi, na primjer, kontrolira dosta veliki prostor na sjeverozapadu Sirije.
Grupe koje pripadaju IS (Islamic State) bile su preuzele kontrolu nad značajnim područjima u sjeveroistočnoj Siriji. Nakon teških borbi, trenutno one kontroliraju samo nekoliko izoliranih džepova na široj teritoriji nakon što su bili izbačeni iz svojih urbanih otpornih točaka od strane vladinih snaga poduprtih Rusima, pobunjeničkim brigadama poduprtim od strane Turaka i Kurdske milicije poduprte od strane SAD.
Tisuće pripadnika Šiitske milicije iz Irana, Libanona, Iraka, Afganistana i Jemena bore se uz bok regularne Sirijske vojske, u cilju, kako kažu, da zaštite Šiitske svete gradove i mjesta.
Za Rusiju je preživljavanje Assadova režima od životne važnosti jer su na taj način njeni strateški interesi u Siriji zaštićeni. Sa tim ciljem („stabiliziranja“ vladavine Assada) je Rusija u rujnu 2015.godine i počela zračne napade. Iako je Moskva tvrdila da su cilj samo „teroristi“ brojni podaci govore da su ti napadi bili sumjereni na pobunjeničke snage poduprte od strane zapada i područja nastanjena uglavnom civilima.
Ruska intervencija okrenula je ratnu sreću u korist Assada. Intenzivni zračni napadi Ruskog zrakoplovstva bili su odlučujući u bitci za istočni Allepo krajem 2016, godine koji su držali pobunjenici. Također, Ruski pripadnici specijalnih snaga i plaćenici bili su odlučujuća snaga koja je pomogla slamanju dugotrajne opsade u kojoj je IS držao Deir al-Zouru rujnu 2017.godine.
Dva mjeseca kasnije, Ruski predsjednik Putin zapovjedio je djelomično povlačenje ruskih snaga, ali su se zračni napadi na cijelom teritoriju Sirije nastavili.
Vjeruje se da Šiitski Iran milijardama dolara podupire sirijsku vladu u kojoj dominiraju Alaviti, i to kroz slanje vojnih savjetnika, subvencioniranog naoružanja, kreditnim linijama i transferima nafte. Vjeruje se da i nekoliko stotina Iranskih vojnika ratuje na strani vladinih snaga.
Assad je veoma blizak saveznik Iranu i Sirija je glavni tranzitni smjer za dostavu Iranskog naoružanja Hezbollahu u Libanonu, koji je također poslao značajne snage da podupru vladine snage u Siriji.
Izrael je bio veoma zabrinut za ovaj transfer naoružanja za Hezbollah i Iransko angažiranje u Siriji da je morao izvesti desetak zračnih napada u nastojanju da ga spriječi.
SAD su, prema riječima predsjednika Assada, odgovorne za širenje stradanja, podržavaju opoziciju i pružaju vojnu pomoć pobunjenicima. SAD od rujna 2014. izvode zračne napade na položaje IS ali su napale i pro-vladine snage u nekoliko slučajeva.
U travnju 2017.godine, Predsjednik Donald Trump zapovjedio raketne napade na zrakoplovnu bazu za koju su SAD tvrdile da je tamo smješteno kemijsko oružje upotrebljeno za napad na grad Khan Sheikhoun koji su držali pobunjenici.
Ključni saveznik SAD na terenu je bio Savez Kurdskih i Arapskih milicija koji je sebe zvao Sirijske Demokratske Snage ( SDF- Siyian Democratic Forces). Od 2015.godine, njihovi su borci izbacili IS sa većine teritorija koji je IS kontrolirao u Siriji.
U siječnju 2018.godine, SAD će držati otvorenu prisutnost u područnima u kojima SDF kontrolira teritoriju da bi se osigurala pobjeda nad IS, da bi to bila protuteža Iranskom utjecaju i sprječavanje proširenja građanskog rata.
Turska je još jedan vjerni podupiratelj pobunjenika. Međutim, ona ih želi upotrijebiti da bi se suprotstavili Kurdish Popular Protection Units (YPG – Kurdskim narodnim zaštitnim jedinicama, miliciji koja dominira u SDF. Ankara optužuje YPG da je produžena ruka Kurdistan Workers’ Party (PKK)- Kurdistanskoj radničkoj partiji koja je zabranjena u Turskoj a bori se već tri decenije za Kurdsku autonomiju unutar Turske.
U kolovozu 2016. godine Turci su poduprli pobunjeničku ofanzivu koja je otjerala IS sa Sirijske granice, oko mjesta Jarablus i al-Bab, mjesta koja nisu bila kontrolirana od strane Kurda. U siječnju 2018. godine otpočeli su drugu operaciju da bi se YPG izbacila iz sjeverozapadne Kurdske enklave Afrin.
Sunitska Saudijska Arabija, koja želi spriječiti Iranski utjecaj, bla je glavni vojni i financijski opskrbljivač pobunjenika.
Prema izvorima UN najmanje 250 000 ljudi je ubijeno. Međutim, organizacija je prestala sa praćenjem brojki 2015.godine.
Sirijski promatrači za ljudska prava, grupa poduprta od Velike Britanije, izvjestila je u prosincu 2017. godine da je dokumentirala smrt od 346 600 ljudi, uključujući 103 000 civila, no 56 900 ljudi koji su nestali i pretpostavlja se da su mrtvi nije navedeno.
Prema podacima iz veljače 2016.godine, pretpostavlja se da je konflikt uzrokovao je, direktno ili indirektno, smrt oko 470 000 ljudi.
Gotovo 5,6 miliona ljudi, većina od njih žene i djeca, izbjegli su iz Sirije- prema UN. Susjedni Libanon, Jordan i Turska morali su se nositi sa jednom od najvećih izbjegličkih kriza u skorijoj povijesti.
Oko 10% Sirijskih izbjeglica potražilo je sigurnost u Evropi, sijući političke podjele među zemljama koje su raspravljale o podjeli tereta izbjegličkog smještaja. Daljih 6,1 miliona je interno raseljeno u Siriji.
Procjene UN da će trebati oko 3,5 milijardi dolara da bi se pomoglo 13,1 miliona ljudi koji trebaju neki oblik humanitarne pomoći u Siriji tijekom 2018.godine. gotovo 70% populacije živi u ekstremnom siromaštvu. Šest miliona je suočeno sa nedostatkom hrane. U nekim područjima ljudi moraju trošiti 15-20% svojeg dohotka da osiguraju pristup pitkoj vodi.
Zaraćene strane su dalje usložile problem odbijajući humanitarnim agencijama pristup potrebitima. Gotovo 3 miliona ljudi živi u područjima do kojih nije moguće doći.
Sa stanjem da niti jedna strana nije sposobna okončati rat u svoju korist, međunarodna je zajednica davno prije zaključila da samo političko rješenje može dovesti do kraja rata. Vijeće sigurnosti UN poziva na implementacije Ženevskog sastanka iz 2012.godine koja predviđa tranzicijsko vladajuće tijelo sa punom odgovornošću „formirano na bazi konsenzusa“.
UN je predvodio mirovne pregovore, poznate kao Ženeva II proces, koji su počeli 2014.godine. Do sada je održano devet sastanaka, posljednji u siječnju 2018.godine. Od delegacija se tražilo da rasprave ustavne reforme i provođenje slobodnih i poštenih izbora. Međutim, postignut je veoma mali napredak.
Predsjednik Assad je, čini se, veoma nespreman razgovarati sa suprotnom stranom, iako se od njega traži da, uzimajući u obzir velike žrtve na bojnom polju sa obje strane, mora biti dio sporazuma.
Prema stavu zapadnih sila Rusija također minira cjelokupni mirovni proces uspostavljajući paralelni politički proces uspostave mira u Siriji. U siječnju je „Kongres nacionalnog dijaloga“ održan u Sočiju, na Crnom moru na koji su opozicijski političari i predstavnici raznih naoružanih skupina odbili doći.
Konferencija je rezultirala razgovorima između Rusije, Irana i Turske, silama koje su se u svibnju 2017. godine dogovorile da uspostave „zonu smanjenja sukoba“ koja bi pokrivala veće djelove koje pokrivaju pobunjenici. Nije bilo smanjenja krvoprolića ali je krajem 2017.godine regularna vlada u Siriji počela napade na dvije od ovih zona.
Vladine snage su ponovno uspostavile kontrolu nad najvećim Sirijskim gradovima ali je veliki dio zemlje i dalje pod nadzorom pobunjeničkih skupina.
Najveće opozicijsko uporište je i dalje sjeverozapadna provincija Idlib, gdje se nalazi oko 2,65 miliona ljudi, uključujući i 1,2 miliona ljudi koji su izbjegli ili su bili evakuirano sa područja koja su pobunjenici držali do sada. Bez obzira što je to područje označeno kao jedna od zona gdje sukob treba deeskalirati, sam Idlib je sada cilj velike ofanzive vladinih snaga.
U tijeku je i napad na Istočnu Goutu, posljednju veliku enklavu blizu Damaska koju drže pobunjenici. Oko 390 000 stanovnika te zone izdržava opsadu od 2013.godine. Oni su pod intenzivnim bombardiranjem i topničkom vatrom i suočeni sa nedostatkom krane, vode i medicinske opreme i lijekova.
Pobunjeničke frakcije još kontroliraju i sjevernu provinciju Alepo, Centralnu provinciju Homs i južne proincije Deraa i Qunetira.
Stanislav Linić
Izvor: BBC News
Između 25 i 35 miliona Kurda nastanjuje planinsku regiju unutar granica Turske, Iraka, Sirije, Irana i Armenije. To je četvrta po veličini etnička skupina na Srednjem Istoku ali nikad nisu uspjeli formirati državu.
Kurdi su jedan od naroda starosjedilaca sa ravnice Mezopotamije i visoravni koje su sada unutar sjeveroistočne Turske, sjeveroistočne Sirije, sjevernog Iraka, sjeverozapadnog Irana i sjeverozapadne Armenije. Danas oni čine karakterističnu zajednicu, ujedinjenu rasom, kulturom i religijom, iako nemaju standardnog dijalekta. Također, dio njih pripada i drugim 
religijama iako su većina Sunitski Muslimani.
Zašto nemaju državu?Ideja o zajedničkoj državi „Kurdistan“ bila je veoma raširena među većinom Kurda. Poslije 1. Svjetskog rata i poraza Otomanskog carstva, pobjednički zapadni Saveznici ozbiljno su, unutar potpisanog Sporazuma u Sevresu 1920.godine, razmatrali stvaranje Kurdske države. Međutim sve Kurdske nade nestale su tri godine kasnije, poslije Sporazuma u Luzani kojim su postavljene granice moderne Turske države. Kurdi su ostavljeni bez države i sa statusom manjine u svim državama koje su naseljavali. Slijedećih 80 godina svaki pokret Kurda usmjeren na uspostavu neovisne države bio je brutalno skršen.
Zašto su Kurdi na prvoj crti borbe protiv IS-a?Sredinom 2013. đihadistička skupina Islamska Država /Islamic State/ – IS okrenula je oštricu svog napada na tri kurdske enklave koje su graničile sa teritorijom pod njihovom kontrolom u sjevernoj Siriji. Svi napadi su bili neuspješni i odbijeni od strane Jedinica Narodne Zaštite, naoružanim krilom Sirijske Kurdske Partije Demokratskog Jedinstva.
Kako je IS napredovala u sjevernom Iraku u lipnju 2014.godine tako je i tu uvukla Iračke Kurde u konflikt. Vlada Iračkog Autonomnog Kurdistana poslala je svoje Pešmerga snage u područja koja je Iračka vojska napustila.
Tijekom kolovoza 2014. godine đihadisti su otpočeli iznenadnu ofanzivu i Pešmerga su se povukli iz nekoliko područja. Brojni gradovi naseljeni religijskim manjinama su pali, posebno Sinjar, gdje su militanti IS ubili ili zarobili tisuće Jazidisa.
Kao odgovor, multinacionalna koalicija predvođena sa SAD otpočela je sa zračnim napadima u sjevernom Iraku i poslala vojne savjetnike i instruktore da pomognu Pešmergama. Jedinice Narodne Zaštite i Radnička Partija Kurdistana, koja ratuje za Kurdsku autonomiju u Turskoj već tri decenije, i koja također ima baze u Iraku, također je došla u pomoć.
U rujnu 2014. godine IS je napao enklavu oko sjevernog Sirijskog Kurdskog grada Kobane, prisiljavajući desetke tisuća ljudi da izbjegne preko susjedne Turske granice. Unatoč blizini borbenih djelovanja, Turska je odbila napasti položaje IS ili dozvoliti turskim Kurdima da pređe granicu i brane Kobane.
Otada, Kurdi koji se bore pod zastavom Sirijskih Demokratskih Snaga uz mnoge lokalne arapske paravojne milicije i uz pomoć zračnih snaga koalicije vođene od strane SAD, otjerali su IS sa tisuća kvadratnih kilometara teritorije u Siriji i uspostavili su nadzor nad stotinama kilometara granice sa Turskom.
U listopadu 2017.godine Sirijske snage zauzele su Raqqu, u stvari glavni grad teritorije pod nadzorom IS napredovale su jugoistočne prema susjednoj provinciji Deir al-Zour, đihadističkom posljednjem uporištu u Siriji.
Ovi uspjesi su, međutim, doveli Kurde i njihove saveznike u direktan sukob sa Sirijskim vladinim snagama koje su poduprte od strane Rusije i pobunjenicima koji su poduprti od strane Turske, što je dovelo do okršaja i povećalo tenzije između svjetskih sila.
Postoji duboko ukorijenjeno neprijateljstvo između Turske države i Kurda, koji čine 15-20% populacije. Kurdi su veoma loše tretirani od strane Turskih vlasti kroz generacije. Kao odgovor na ustanke u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog stoljeća mnogi Kurdi su bili raseljeni, Kurdska imena i običaji bili su zabranjeni, upotreba Kurdskog jezika je bila ograničena, čak i postojanje Kurda kao etničke skupine je bilo nijekano, nazivajući ih „Planinskim Turcima“.
Godine 1978. Abdullah Ocalan osnovao je Kurdsku Radničku Partiju, kojoj je cilj bio uspostava neovisne Kurdske države unutar Turske. Šest godina kasnije, jedna grupa počela je sa vojnim akcijama. Otada, više od 40 000 ljudi je ubijeno a stotine tisuća ljudi je raseljeno.
U devedesetim godinama prošlog stoljeća Kurdska Radnička Partija je umanjila svoje zahtjeve za neovisnost unutar Turske, tražeći umjesto toga veću kulturnu i političku autonomiju, ali je nastavila sa borbom. Prekid vatre je dogovoren i otpočeli su tajni dogovori.
Prekid vatre je propao srpnju 2015.godine, poslije samoubilačkog napada IS kada su ubijena 33 mlada aktivista u glavnom Kurdskom gradu Surucu, blizu Sirijske granice. KPP je optužila vlasti za suradnju sa IS-om i napala turske vojnike i policiju. Turska vlada je potom počela sa „sinkroniziranim ratom protiv terora“ protiv KPP i IS-a.
Otada, nekoliko tisuća ljudi, uključujući stotine civila je bilo ubijen u sukobima u jugoistočnoj Turskoj.
U kolovozu 2016.godine Turska šalje vojsku i tenkove u sjevernu Siriju da pomogne ofanzivu Sirijskih pobunjeničkih snaga protiv IS. Te su snage zauzele ključni pogranični grad Jarablus i uporište IS al-Bab, i tako spriječili da Sirijski Kurdi i Sirijske pobunjeničke snage zauzmu tu teritoriju i povežu se sa Kurdskom enklavom Afrin na zapadu.
Turska vlada smatra Sirijske Kurde dijelom KRP, da dijele iste ciljeve sa KRP i obje ih smatra terorističkim organizacijama.
Kurdi čine 7-10% Sirijske populacije. Prije ustanka protiv predsjednika Bashar al-Assada, pije 2011. godine mnogi su živjeli u gradovima Damask i Alepo, i u trima područjima oko KObane, Afrina i sjeveroistočnog grada Qamishli.
Sirijskim Kurdima su dugo bila ograničavana i osporavana osnovna prava. Od šezdesetih godina prošlog stoljeća oko 300 000 njih je bilo osporavano građanstvo a njihova imovina je bila konfiscirana i dodijeljena Arapima u pokušaju da se „arabizira“ Kurdska regija.
Kada je ustanak evolvirao u građanski rat, glavne kurdske stranke su javno izbjegle zauzimati strane. Sredinom 2012.godine, vladine snage su se povukle sa Kurdskih teritorija da bi se koncentrirale na rat protiv pobunjenika a Kurdske grupe su preuzele kontrolu nad tim teritorijem.
U siječnju 2014., Kurdske partije deklarirale su stvaranje „autonomne administracije“ u tri „kantona“ Afrin, Kobane i Jazira.
U ožujku 2016.godine, najavili su uspostavu „federalnog sustava“ koji uključuje područja naseljena Arapima i Turkmenima koja su oduzeta od IS.
Ova deklaracija je bila odbijena od Sirijske vlade, Sirijske opozicije, Turske i SAD.
Sirijski Kurdi kažu da ne traže neovisnost, ali insistiraju svaki politički dogovor vezan za stanje u Siriji mora uključivati i legalne garancije za Kurdska prava i priznanje Kurdske autonomije.
Predsjednik Assad se zakleo da će preuzeti nadzor nad cijelom Sirijom ali njegov ministar vanjskih poslova je rekao u rujnu 2017.godine da je otvoren za pregovore sa Kurdima u vezi njihovih zahtjeva za autonomijom.
Kurdi čine 15-20% Iračke populacije. Povijesno su uživali mnogo veće nacionalne slobode i prava nego Kurdi u susjednim zemljama ali su bili suočeni i sa brutalnom represijom.
Godine 1946.godine Mustafa BArzani formirao je Kurdistansku Demokratsku Partiju čiji je cilj bio da se bori za autonomiju u Iraku, no tek je poslije 1961. godine otpočeo pravi oružani sukob sa vlastima.
Kasnih sedamdesetih godina Iračka vlada je počela naseljavati Arape u područjima sa Kurdskom većinom, posebno oko naftonosnih polja i grada Kirkuka, te nasilno raseljavati Kurde.
Ova politika je bila posebno izražena tijekom Iransko-Iračkog rata u kojem su Kurdi podržavali Iran što je 1988.godine dovelo do osvetničkog pohoda na Kurde sa upotrebom kemijskog oružja u području grada Halabja.
Kad je Irak poražen 1991.godine u Zaljevskom ratu, Massoud and Jallal Talabani, Barzanijev sin poveo je Kurdski ustanak. Nasilje koje je pokazano kod suzbijanja ustanka dovelo je do uspostave no-fly zone na sjeveru što je omogućilo Kurdima da provode svoju samoupravu. Kurdske stranke su se složile da podjele vlast, ali su tenzije rasle što je kasnije dovelo do četverogodišnjeg sukoba među njma.
Stranke su kooperirale sa snagama koje su izvele invaziju 2003. godine koja je dovela do pada Saddama i kasnije su uspostavile provincije Dojuk, Irbil i Sulaimaniya.
U rujnu 2017.godine održan je referendum za neovisnost regija pod Kurdskom kontrolom ali ga je službena Iračka centralna vlada proglasila ilegalnim.
Više od 90% od 3,3 miliona ljudi su glasali za potporu odvajanja od Iraka. Slijedećih mjeseci pro-vladine snage preuzele su većinu teritorija koju su držali Kurdi. Posebno je težak bio gubitak Kirkuka i njegovih naftnih polja što je i razbilo sve aspiracije Kurda za uspostavu vlastite države.
Izvor: BBC News
Sukladno nedavno donesenom Planu prijema, MORH je danas raspisao natječaj za ugovorni prijem vojnika i mornara u djelatnu vojnu službu u OS RH. U vojničku službu u trajanju od četiri godine prima se sveukupno 200 kandidata i kandidatkinja za vojnika i mornara, s početkom službe već od 20.ožujka 2018. godine.
Posebni uvjeti za prijem vojnika i mornara propisani su člankom 36. Zakona o službi u OS RH.
Kandidati će proći odabirni postupak u skladu s Pravilnikom o načinu i postupku privlačenja, oglašavanja i odabira za prijem u djelatnu vojnu službu i kadetsku službu. Kriteriji i postupak za utvrđivanje uvjeta propisani su Pravilnikom o utvrđivanju zdravstvenih, psihičkih, tjelesnih i sigurnosnih uvjeta za prijem u službu u Oružane snage Republike Hrvatske.
Informacije u vezi sa natječajem mogu se dobiti na internetskoj stranici Ministarstva obrane, te u podru
čnim odjelima za poslove obrane i područnim odsjecima za poslove obrane.
Ovo je prvi i ujedno brojčano najmanji prijem vojnika najavljen za 2018.godinu. već slijedeći, planiran za drugo tromjesečje, obuhvatit će zapošljavanje 300 novih vojnika u OS RH.
Pričitajte više: Obrana i sigurnost
SAD prodaje svoj F-35 širom svijeta, no u utrku za stranim kupcima najmodernijih borbenih aviona uskoro će se uključiti Kina i Rusija. Japan će zbog aktualne geopolitičke situacije u neposrednom okruženju ubrzati razvoj novog lovca, a programe, zasad u ranim fazama, ima još nekoliko zemalja
F-22 Raptor prvi je lovački avion pete generacije. U operativnoj je uporabi od 2005., a proizvedeno ih je samo 187 (Foto: USAF)Što razlikuje avione pete generacije od onih četvrte? Prije svega, značajka malog radarskog odraza poznata kao stealth. Takav odraz smanjuje učinkovitost protivničkih radara pa avionima omogućuje više sigurnog prostora za djelovanje. Izvrsna je kombinacija kad uz stealth djeluju i aktivni sustavi za ometanje radara smješteni na avione, kao što je EA-18G Growler. U tom je slučaju učinkovitost radara za motrenje zračnog prostora i navođenje na ciljeve te radara protuzračnih sustava protiv aviona pete generacije vrlo slaba. Protivnik će se naći u situaciji da zna da su avioni iznad njega, ali ne i točno gdje su. Što se tiče naoružanja, suvremeni vođeni projektili zrak-zemlja omogućuju precizno djelovanje po ciljevima premda avion nije neposredno iznad njih. To napadaču, u ovom slučaju borbenom avionu pete generacije, omogućuje djelovanje iz svih smjerova i s veće udaljenosti. Zbog toga neposredna obrana objekata PZO raketnim i topničkim sustavima malog dometa više nema smisla. Protivnik može podignuti svoje lovačke avione, ali kako ih ne može navoditi na ciljeve jer su mu radari zaslijepljeni, samo će ih uzalud žrtvovati. Takvu je situaciju opisao japanski pilot lovca F-15J Eagle koji se borio protiv američkog F-22 Raptora: “(…) kao da boksate protiv nevidljivog protivnika.”
Kina je avion J-31 namijenila u prvom redu za izvoz i ne bi iznenadilo da se potencijalnim kupcima ponudi izbor između dvaju radaraSAD kao predvodnik
Američko zrakoplovstvo ima najveće iskustvo s uporabom stealth aviona. Jurišnik F-117 Nighthawk prvi je put poletio 18. lipnja 1981. godine. U operativnu je uporabu uveden 1983., a javnost je za njegovo postojanje doznala tek 1991. godine. Stealth bombarder B-2 Spirit prvi je put poletio 17. srpnja 1989., u operativnu je uporabu uveden 1997., a još je uvijek aktivan. U tijeku je i razvoj još naprednijeg strateškog bombardera B-21 Raider.
SAD je prvi u svijetu uveo u operativnu uporabu i višenamjenski lovački avion pete generacije – F-22 Raptor. Prvotno razvijen kao zamjena za F-15, Raptor je trebao biti čistokrvni lovac na prevlast u zraku. No, tijekom njegova razvoja (započeo je 1986., a prototip je prvi put poletio 7. rujna 1997.), SSSR se raspao pa je Raptor pretvoren u višenamjenski borbeni avion sposoban uništavati ciljeve na zemlji. U operativnu je uporabu uveden 2005. godine.
Sudbinu F-22 obilježit će dvije odluke na državnoj razini. Prva je bila da se zbog zaštite najnaprednijih tehnologija primijenjenih u gradnji zabrani njegov izvoz, čak i bliskim saveznicima kao što su Izrael, Japan i Australija. To je značilo da neće biti vanjskih narudžbi koje bi smanjile cijenu aviona. Druga je odluka proizišla iz činjenice da je SAD početkom XXI. st. bio jedina svjetska supersila. Rusija se borila s krizom, a Kina je bila tek na početku gospodarskog uzleta. U takvim se okolnostima proizvodnja skupog Raptora činila nerentabilnom. Na vidiku nije bilo dostojnog protivnika, a američka je vojska trebala jeftinije višenamjenske borbene avione za Irak i Afganistan. Serijska proizvodnja obustavljena je 2011. nakon što je proizvedeno samo 187 letjelica.
Europa je odustala…
Svijet se brzo mijenja i pet godina potom pojavili su se ozbiljni izazivači. Iako je Raptor odličan, samo 187 letjelica ne može pokriti sva krizna žarišta. Koliko je situacija ozbiljna najbolje govori činjenica da se u Sjedinjenim Državama 2016. vodila ozbiljna rasprava u najvišim političkim krugovima, dakle i u Kongresu, o ponovnom pokretanju serijske proizvodnje i skidanju zabrane izvoza saveznicima. Pentagon je na kraju pobijedio, uvjerivši donositelje odluka da će F-35 Lightning II biti više nego dobra dopuna avionu F-22.
F-35 Lightning II od početka je razvijan kao višenamjenski borbeni avion namijenjen američkom zrakoplovstvu (F-35A), Marinskom korpusu (F-35B) i mornarici (F-35C). Osim toga, razvijan je i za izvoz. SAD je od početka, još od programa JSF (Joint Strike Fighter), pozivao saveznike da se uključe u njegov razvoj, a uz određenu novčanu akontaciju nudio im je čak i sudjelovanje u proizvodnji. Poziv je prihvatilo osam zemalja, među kojima je čak šest europskih. Kako je bila riječ o Ujedinjenom Kraljevstvu, Italiji, Nizozemskoj, Danskoj, Norveškoj i Turskoj, vjerojatnost da Europa sama pokrene razvoj svojeg borbenog aviona pete generacije bitno je smanjena, a na kraju do pokušaja nije ni došlo.
Pentagon je sredinom XX. st. zaključio da je tehnologija toliko napredovala da je moguće izgraditi borbeni avion koji će zadovoljiti doslovno sve potrebe. Kako bi bio što jeftiniji za kupnju i održavanje, morao je biti jednomotorac. Pokazalo se da je put od ideje do realizacije puno složeniji nego što se očekivalo. Demonstrator tehnologija X-35 prvi je put poletio 24. listopada 2000., a prvi serijski F-35A tek 15. prosinca 2006. godine. To, međutim, nije bio kraj problemima pa se uvođenje u operativnu uporabu oduljilo – F-35B u lipnju 2015., F-35A u kolovozu 2016., a uvođenje F-35C planirano je za 2018. godinu. Troškovi razvoja i uvođenja u operativnu uporabu dosegnuli su goleme iznose. S druge strane, svi se troškovi moraju podijeliti na tri jednaka dijela jer su razvijena tri različita tipa aviona za tri različita korisnika (više u tekstovima Lightning protiv Lightninga, I. i II. dio, HV br. 526 i 527, op. aut.).
Američki jurišnik F-117 prvi je operativni avion sa stealth značajkama (Foto: USAF)Druga sila
Ne tako davno na drugom mjestu pregleda najsuvremenijih borbenih aviona našao bi se Sovjetski Savez ili barem neka europska zemlja. Vremena su se, međutim, promijenila pa su neke druge zemlje postale velesile. Kineski gospodarski rast započeo je još 1978., s prvim reformama. Tijekom osamdesetih i devedesetih godina provedena je privatizacija nekih sektora industrije i omogućeno privatno poduzetništvo. Rezultat je da je Kina od 1978. do 2013. ostvarila gospodarski rast od prosječno 9,5 % godišnje. Taj je iznos, uz raspad SSSR-a, doveo do toga da je danas Kina druga najjača sila na svijetu. Gospodarski rast i sve veći politički značaj pratili su i vojska te obrambena industrija.
Današnje se kinesko ratno i mornaričko zrakoplovstvo oslanja na avione za koje mnogi analitičari i stručnjaci kažu da su im uzori strane platforme. No, početkom XXI. st. kineska je industrija toliko ojačala da je mogla započeti samostalan razvoj najsuvremenijih borbenih aviona pete generacije, i to ne jednog, nego dvaju. Za kinesko zrakoplovstvo razvijen je višenamjenski J-20, a za izvoz, a možda i za mornaričko zrakoplovstvo J-31.
Kanardi i stealth
Avion J-20 prvi je put poletio 11. siječnja 2011., a u operativnu uporabu uveden je nedavno, krajem rujna ove godine. Čistokrvni je lovački avion čija je primarna namjena prevlast u zračnom prostoru, a to za kineske projektante i generale znači posjedovanje vrhunske pokretljivosti u bliskoj zračnoj borbi. U tu je svrhu odabrana konfiguracija optimizirana za lovačke zadaće s kanardima. Mnogi su zapadni analitičari odmah zaključili da kanardi i stealth ne idu zajedno te da J-20 zapravo i nije avion pete generacije. Drugi pak smatraju da itekako idu zajedno, samo ih treba obložiti RAM (radar absorbing material) premazom i njihov će se radarski odraz znatno smanjiti. U javnost još nisu dospjele procjene ili mjerenja razine radarskog odraza J-20.
Analitičari kažu i da su najslabija točka J-20 motori. Usprkos tehnološkom napretku, razvoj suvremenih turboventilacijskih motora za borbene avione posebno je složena zadaća za koju je potrebno veliko znanje i iskustvo. Probleme s razvojem imaju Indija i Rusija, a ni američkoj tvrtki Pratt & Whitney nije bilo lako tijekom razvoja motora F135 za Lightning. Kako prespor razvoj domaćeg motora ne bi ugrozio ulazak J-20 u operativnu uporabu, navodno je prvotno planirana ugradnja ruskih motora Saturn AL-41F1S s aviona Su-35, no kineski mediji navode da serijske J-20 pokreću domaći motori WS-15.
F-35A Lightning II bit će glavna uzdanica američkog zrakoplovstva, ali i nekoliko savezničkih i partnerskih zemalja (Foto: USAF)Avion za izvoz
Za razliku od J-20 koji je razvijen isključivo za kineske potrebe, J-31 razvijen je za izvoz. Na svjetskom tržištu natjecat će se s F-35, prije svega znatno nižom cijenom. Međutim, niža cijena znači i slabije borbene značajke, a u tom slučaju najveći su problemi motori. Dosad su poletjela dva prototipa, a dostupni, isključivo neslužbeni izvori, govore da su oba pokretana ruskim motorima Klimov RD-33. Ako je to istina, riječ je o motoru premalog potiska da bi J-31 imao zadovoljavajuće letne značajke za sve što se od njega traži. Kineski izvori kažu da se za avion razvija motor Guizhou WS-13, i to pojačana inačica WS-13E, koja bi s naknadnim izgaranjem imala potisak od 100 kN. S obzirom na to da J-31, za razliku od F-35, pokreću dva motora, zajednički potisak iznosio bi 200 kN, tek nešto malo više od 191 kN koliko daje Pratt & Whitneyjev F135. Međutim, dva motora znače veću potrošnju, veću masu i znatno veće troškove održavanja.
J-31 će u odnosu na F-35 vjerojatno biti slabiji na području avionike, posebno radara, jer neće imati ništa slično radaru AN/APG-81 koji se ugrađuje u F-35. Budući da je namijenjen izvozu, ne bi iznenadilo da se J-31 potencijalnim kupcima ponudi s dvama radarima: povoljnija inačica s Dopplerovim impulsnim, a skuplja s AESA radarom.
Dvoimeni program
Početak serijske proizvodnje prvog, po svemu sudeći i jedinog, ruskog borbenog aviona pete generacije planiran je za 2018. godinu. Ovoljetno davanje službenog imena Su-57 označilo je uspješan završetak razvoja programa PAK FA i testiranja deset prototipova tvorničke oznake T-50. Ruski su mediji jednoglasno zaključili da je Su-57, nazvan Duh, najbolji borbeni avion na svijetu. No, je li to realnost?
Nakon završetka razvoja nadzvučnog vođenog projektila BrahMos, koji je razvijala s Rusijom, Indija je 2007. odlučila da će s tom zemljom sufinancirati i razvoj novog aviona pete generacije. Bila je to logična odluka jer se ništa slično nije moglo kupiti, a domaća zrakoplovna industrija nije imala kapacitete u kojima bi samostalno izvela tako složen projekt. Rezultat je bio dvoimeni program: indijski je glasio FGFA (Fifth Generation Fighter Aircraft), a ruski PAK FA (Перспективный авиационный комплекс фронтовой авиации). Partneri su se usuglasili da će ravnopravno podijeliti troškove razvoja te da će Rusija dati Indiji sve tehnologije koje će omogućiti proizvodnju FGFA u domaćoj tvrtki Hindustan Aeronautics Limited (HAL). Razvoj je tekao brzo i prvi je prototip T-50 prvi put poletio 29. siječnja 2010. Indijsko zrakoplovstvo planiralo je da će FGFA postati njegov novi osnovni borbeni avion te da će ih HAL proizvesti čak 214.
Kineski borbeni avion pete generacije J-20 već je u operativnoj uporabi (Foto: PLA)Blokada probnih pilota
Prve serijski proizvedene letjelice trebale su ove godine ući u ograničenu operativnu uporabu, ali javili su se problemi. Indijski probni piloti nikako nisu dobili priliku za letenje na T-50 i to je u Rusiji odobreno tek prošle godine. Indijski su stručnjaci utvrdili da avion, kako bi se prilagodio njihovim zahtjevima, treba promjene u više od 40 točaka, koje su obuhvaćale stealth, avioniku, motore… Prije svega, kasni razvoj novog motora Izdelije 30 koji, prema navodima mnogih analitičara, neće biti u cijelosti gotov do 2025. godine.
Ne čude stoga sve češći pozivi u indijskoj javnosti da se odustane od programa FGFA i da se sredstva preusmjere u izvorni domaći projekt AMCA (Advanced Medium Combat Aircraft). Znakovito je i da je rusko zrakoplovstvo dosad naručilo tek 12 letjelica Su-57.
Ubrzan razvoj
Japan je još jedna azijska zemlja koja je odlučila pokrenuti razvoj borbenog aviona pete generacije. Demonstrator tehnologija X-2 Shinshin, koji proizvodi Mitsubishi Heavy Industries, prvi je put poletio 22. travnja 2016., pa je sve još u ranoj fazi. Prvi let pravog prototipa borbenog aviona pete generacije F-3 planiran je u 2018. godini. S obzirom na to da je Japan jedan od kupaca F-35A, prvotna je odluka bila da serijska proizvodnja F-3 započne tek 2027. te da se u njega ugrade tehnologije šeste generacije. Međutim, sigurnosna situacija na Dalekom istoku zasigurno će ubrzati razvoj F-3.
Nitko ne dvoji o tome da je Japan dovoljno tehnološki razvijen da brzo i uspješno dovrši razvoj borbenog aviona pete generacije. Japanski višenamjenski borbeni avion F-2 prvi je u svijetu dobio AESA radar: J/APG-1/J/APG-2 tvrtke Mitsubishi Electric. Japanske su tvrtke vodeće u svijetu u razvoju RAM boja i materijala. Najzahtjevniji je dio motor, ne zato što japanski inženjeri ne znaju napraviti najsuvremeniji mlazni motor, nego zato što njegov razvoj zahtijeva i dugotrajna testiranja.
X-2 Shinshin još je u fazi demonstratora tehnologija. Japan je, međutim, dovoljno tehnološki razvijen da brzo i uspješno dovrši razvoj borbenog aviona pete generacije (Foto: JSDF)Domaće ili strano?
Spomenuto je da Indija uz FGFA ima i program AMCA. U Indiji vole naglasiti da je riječ o isključivo njihovu programu, iako nije baš tako.
Uzmimo za primjer motor. Indija je započela razvoj svojeg prvog turbofan motora namijenjenog borbenim avionima GTX-35VS Kaveri još 1986. godine. Prvi prototip proradio je 1996., a letna testiranja trebala su započeti 1999. No, već su rana testiranja pet prototipova pokazala da motor nije dovoljno razvijen. Indija se obratila i Rusiji za pomoć, ali napretka nije bilo. Na kraju je indijsko zrakoplovstvo odustalo od Kaverija i odlučilo u svoje višenamjenske borbene avione Tejas ugraditi američke motore General Electric F404-GE-IN20. Iako je u medijima objavljivano da će to biti Kaveri, zrakoplovstvo je na koncu za Tejas Mk2 odabralo američki motor General Electric F414-GE-INS6.
Slična je situacija i na polju avionike i naoružanja. AESA radar UTTAM, koji razvija državna agencija za razvoj oružja i vojne opreme (Defence Research & Development Organisation – DRDO) testiran je na Tejasu. Iako su komentari u medijima pozitivni, činjenica je da indijsko zrakoplovstvo i dalje kupuje izraelske AESA radare.
Indija će se stoga vjerojatno morati uvelike osloniti na uvoz motora, avionike i naoružanja ako želi brzo dovršiti razvoj AMCA projekta.
Projekt na papiru
Turska je u sličnoj situaciji kao i Indija, barem što se tiče tehničke osnove za razvoj borbenog aviona pete generacije. Iako je tursko zrakoplovstvo trenutačno u fazi nabave F-35A, razvija i borbeni avion pete generacije TFX. Razvoj je službeno započeo u prosincu 2010., a za stranog partnera odabran je švedski Saab. Nakon što je odlučeno da će TFX imati dvomotornu konfiguraciju, Saab se povukao i 2015. na njegovo je mjesto došao BAE Systems.
TFX je još uvijek samo projekt na papiru. Prvi let prvog prototipa planiran je tek 2023., a uvođenje u operativnu uporabu 2029. ili 2030. godine. Već se zna da će imati strane motore, a najizgledniji su kandidati američki General Electricov F414-GE-400 i europski EJ2000. Radari i gotovo sve naoružanje također će morati doći iz uvoza, što bi moglo ozbiljno ugroziti turske izvozne planove.
Model aviona KF-X/IF-X, zajedničkog projekta Južne Koreje i Indonezije. Prvi let prvog prototipa planiran je za 2022. godinu (Foto: KAI)Usmjeravanje prema kupnji
Razvoj KF-X/IF-X borbenog aviona pete generacije, zajedničkog projekta Južne Koreje i Indonezije, podsjeća na projekt Rusije i Indije. Južna Koreja je tehnološki nositelj, a Indonezija sudjeluje novčano. Projekt je još uvijek na papiru, a prvi let prvog prototipa planiran je za 2022. godinu.
Unatoč visokoj tehnološkoj razvijenosti, Južna Koreja nema jednako razvijenu zrakoplovnu industriju. Dosad je jedini projekt na tom području školski avion za naprednu obuku T-50 Golden Eagle, na osnovi kojeg je naknadno razvijen laki višenamjenski borbeni avion FA-50. Golden Eagle razvijen je uz tehničku podršku američkog Lockheed Martina.
Projekt KF-X trebao bi zato biti snažan poticaj za razvoj zrakoplovne industrije, počevši od primjene najsuvremenijih materijala, razvoja motora pa do najnaprednije avionike. Realnost je ipak bila presudna da Južna Koreja odabere brže i sigurnije rješenje – kupnju 40 F-35A. Iako projekt KF-X nije zaustavljen, prioritet će dobiti uvođenje u operativnu uporabu novog aviona.
KF-X će biti dvomotorac koncepcijski nalik na F-22. U najužem odabiru za motore su europski EJ2000 i američki GE F414. EASA radar isporučivat će izraelska Elta.
Izvor: Mario GALIĆ, HRVATSKI VOJNIK
Republika Hrvatska je u završnoj fazi nabave eskadrile višenamjenskih borbenih zrakoplova. Izbor se sveo na stari F-16 ili novi Grippen C/D.Švedski SAAB nudi novi Grippen C/D s najnovijim paketom MS20 kojeg trenutno posjeduje samo Švedsko ratno zrakoplovstvo. Izrael nudi F-16C/D koji su stari više od 30 godina u trenutku isporuke.
F-16 C/D Barak do postizanja pune operativne sposobnosti koja se planira postići 2024. godine približno bi imalo 35 godina. Kako bi ispunili zahtjev HRZ i PZO za životnim vijekom od 25-30 godina morat će također proći strukturnu nadogradnju kroz Service Life Extension Program (SLEP) proizvođača Lockheed Martin kojim se osigurava životni vijek do 2048. Još ne zna niti koliko će SLEP koštati u konačnici.
Evaluacijom troškova može se ipak doći do spoznaje da je ponuđeni stari F-16 u biti cijenovno 2050. jednak troškovima novog Grippena C/D zbog visokih operativnih troškova, te potrebnih preinaka, nadogradnje i troškova produljenja životnog vijeka. Posebna je priča održivost takve flote i njezina operativna raspoloživost s avionima starim 30 i više godina.
Potpredsjednik Vlade i ministar obrane RH Damir Krstičević u pratnji posebnog savjetnika Bože Kožula i zamjenika načelnika Glavnog stožera OSRH general-pukovnika Drage Matanovića obišao je danas, 23. veljače 2018., pripadnike Oružanih snaga RH koji su angažirani na aktivnostima otklanjanja posljedica snježnog nevremena u Delnicama.
Ministra su na terenu dočekali zapovjednik Hrvatske kopnene vojske brigadni general Siniša Jurković, zapovjednik Zapovjedništva specijalnih snaga brigadni general Perica Turalija, zapovjednik Zapovjedništva za potporu general-bojnik Mladen Fuzul i gradonačelnik Grada Delnica Ivica Knežević.
Tijekom obilaska ministar Krstičević zahvalio je svim pripadnicima Hrvatske vojske na angažmanu te istaknuo kako se „Hrvatska vojska uvijek odazove kad je našem narodu potrebna pomoć“. Ministar je posebno naglasio kako se sve aktivnosti odvijaju u sinergiji s drugim institucijama i lokalnom zajednicom te sa stanovništvom, s kojima je, kako se i sam uvjerio, suradnja na terenu izvrsna.
„Hrvatska vojska je uvijek sa svojim narodom, i u dobru i u zlu. I ovdje smo se osvjedočili da hrvatski narod voli svoju vojsku, jer Hrvatska vojska brine o svom narodu“, istaknuo je te dodao kako se u ovakvim situacijama pokazuje snaga i važnost sustava Domovinske sigurnosti, jer se zajedničkim djelovanjem svih institucija pravodobno pruža pomoć našem narodu.
Nakon obilaska pripadnika Hrvatske vojske na terenu, ministar Krstičević s gradonačelnikom Kneževićem nazočio je sastanku Kriznog stožera Grada Delnica.
U poslijepodnevnim satima, danas 23. veljače 2018., ukupno je 186 pripadnika Oružanih snaga RH angažirano na aktivnostima otklanjanja posljedica snježnog nevremena na području Gračaca, Donjeg Lapca, Delnica i Karlovca.
Na području Gračaca angažirana su 23 pripadnika Hrvatske kopnene vojske s pet radnih strojeva i vozila na čišćenju snijega oko dječjeg vrtića.
U Donjem Lapcu angažirano je 25 pripadnika s pet vozila i radnih strojeva na čišćenju snijega oko dječjeg vrtića, osnovne i srednje škole.
U Delnicama je angažirano ukupno 122 pripadnika sa šest radnih strojeva za čišćenje snijega i vozila na čišćenju prometnica u gradu i to oko škola, vrtića i Doma zdravlja te Doma umirovljenika.
U Karlovcu je angažirano 16 pripadnika Hrvatske kopnene vojske s 1 kombinirkom.
Tijekom dana 83 pripadnika OS RH s jednom kombinirkom, jednim utovarivačem, pet kamiona i dva m/v bili su angažirani u Gospiću te u mjestima oko Petrinje na dostavi hrane i lijekova te na čišćenju snijega oko javnih ustanova. Sveukupno 22. i 23. veljače angažirano je oko 280 pripadnika OS RH i 11 inženjerijskih strojeva i 17 m/v.
Hrvatska vojska uključila se u otklanjanje posljedica snježnog nevremena tamo gdje je to prema procjenama nadležnih civilnih institucija najpotrebnije, te u skladu s odlukom potpredsjednika Vlade i ministra obrane RH Damira Krstičevića.
Izvor: Jutarnji list
Predsjednica Republike i Vrhovna zapovjednica Oružanih snaga Kolinda Grabar-Kitarović u petak je nazočila svečanosti obilježavanja 24. obljetnice Počasno-zaštitne bojne, Dana vojne kapelanije “Sv. Valentin” te svečanosti imenovanja njihove vojarne imenom “1. hrvatskog gardijskog zbora” na kojoj je uručila promaknuća, pohvale i nagrade za 49 pripadnika te jedinice
Počasno-zaštitna bojna, pristožerna postrojba Glavnog stožera OSRH-a zadužena je za izvršavanje protokolarnih i ceremonijalnih zadaća, za potrebe državnog i vojnog vrha, predsjednice RH, Vlade, Ministarstva obrane, te ima zadaću zaštite i osiguranja vrhovne zapovjednice Oružanih snaga RH. Počasno-zaštitna bojna nastala je iz dijela 1. hrvatskog gardijskog zbora, po kojem od danas nosi ime njihova vojarna u Zagrebu.
Naglasivši da je s njima svakodnevno u kontaktu kazala je kako se prepoznaje njihova marljivost, srčanost, lojalnost, odanost hrvatskoj državi i narodu te etika prema svom poslu.
“Od počasno-ceremonijalnih zadaća, preko osiguranja Ureda predsjednice do svih drugih svakodnevnih zadaća uvijek znamo da se možemo osloniti na vas”, poručila im je. Naglasila je da je služba ove postojbe besprijekorna i da ju obavlja časno i ponosno od početaka stvaranja hrvatske države. “Tijekom tih godina sreli ste se s brojnim izazovima, teškim i odgovornim zadaćama, a na žalost i s neopravdanim omalovažavanjem i potpuno bespredmetnim optužbama. Stoga mi je posebno drago što smo danas odali i počast 1. hrvatskom gardijskom zboru, svim njegovim pripadnicima od kojih su mnogi i položili i život za našu hrvatsku domovinu”, rekla je.
Na prigodnoj svečanosti, obljetnicu Počasno-zaštitnoj bojni čestitali su i Načelnik Glavnog stožera OS RH, general Mirko Šundov kao i državni tajnik u Ministarstvu obrane Zdravko Jakop, a 23 novih pripadnika ove postrojbe svečano su dobili i beretke postrojbe te tako postali punopravni pripadnici Počasno-zaštitne bojne.
Pred predsjednicom i gostima pripadnici Počasno-zaštitne bojne pokazali su i novu vojno-akrobatsku vježbu koja će se izvoditi u posebnim svečanim prilikama. (Hina)
R
adio mreža za opasnost (RMZO) je neprofitna strukovna udruga građana koja okuplja radio amatere i radio operatere u organizirani sustav kako bi mogla biti potpora žurnim službama u segmentu komunikacija u slučaju velike nesreće ili katastrofe.
RMZO razvija svoju mrežu na svim frekvencijama koja je potuno neovisna o zemaljskoj ili satelitskoj infrastrukturi, no ujedno koristi i razvija sve ostale dostupne mogućnosti prijenosa informacija, digitalnih i analognih. Članstvo RMZO čine i profesionalnci i volonteri Civilne zaštite i DUZS-a, a udruga aktivno surađuje i sa ostalim čimbenicima i udrugama iz segmenta zaštite i spašavanja kako u Hrvatskoj tako i u Europi. Priznati smo također kao jedina udruga/klub u RH od Međunarodne radio amaterske udruge Regije 1, te Europske službeza za komunikacije u vanrednim situacijama na amaterskim i ne amaterskim frekvencijama (International Amateur Radio Union Region 1,Emergency communications in amateur and non-amateur radio service in EU). Naši članovi aktivno su sudjelovali u aktivnostima na području u Slavonije nedavno pogođenim katastrofalnim poplavama.
Katastrofalne poplave na području Slavonije 2014. godine, kao i ispad komunikacijskog sustava na području Gorskog kotara dokaz je kako je postojeći sustav nedostatan i nepouzdan, to nas je ponukalo da naš rad intenziviramo u tom pravcu te ponudimo konkretna rješenja kako za svaku mikrolokaciju obzirom na geografsku specifičnost područja, tako i za cijeli teritorij Republike Hrvatske. Interoperabilnost i fleksibilnost takvog pristupa daje velike komparativne prednosti te nadograđuje i upotpunjuje slabe točke postojećeg sustava i oplemnjuje ih. Naša udruga ne okuplja samo radio-amatere i operatere već i sve ostale struke potrebne za logističku potporu radu mreže, pojedince bez obzira na stupanj kvalifikacije dali formalne ili neformalne.
Udruga ima za cilj povezati sve klubove, udruge i pojedince voljne učestvovati u radu i edukaciji u sustavu zaštite i spašavanja, te se etablirati kao relevantni čimbenik u istom. Kroz dosadašnji rad uspjeli smo stvoriti kvalitetnu bazu operatera sa tendencijom širenja, te možemo bez lažne skromnosti reći da smo sa skromnim materijalno-tehničkim sredstvima u nekim segmentima presedan u Europi.
Na osnovu dosadašnjih iskustava kako kroz radio operaterski rad tako i kroz rad naših članova u sustavu ZiS-a razvidno je da postojeći sustav nije dostatan da izdrži vršna opterećenja u slučaju velike nesreće ili katastrofe pogotovo u aspektu interoperabilnosti te postavljanje težišta na vrstu uređaja i sustava koji su ovisni o zemaljskoj ili satelitskoj infrastrukturi. U tom kontekstu želimo stvoriti veliki broj malih, samodostatnih i fleksibilnih čvorišta i disperziranih lokacija koja bi se aktivirala u slučaju potrebe.
Čvorišta moraju biti organizirana prema zahtjevima geografske lokacije na nivou županija i gradova, te imati mogućnost povezivanja u svakom trenutku sa ostalim čimbenicima u sustavu zaštite i spašavanja kao i žurnim službama.
Operateri moraju biti educirani za rad u takvim situacijama te RMZO organizira adekvatnu edukaciju svojih članova kako na čvorištima tako i onih disperziranih na mikrolokacijama. Ključna zadaća je stvoriti efikasan sustav koji će imati mandat ravnopravno sudjelovati kao potpora svim čimbenicima na terenu u slučaju potrebe.
Na području Primorsko-Goranske županije proveden je pilot projekt u trajanju od četiri mjeseca gdje smo svakodnevo vršili dnevne provjere veze te uspjeli u rad uključiti dvadesetak radio operatera na potezu od Opatije do Kraljevice i Krka. Aktivnost procjene čujnosti na području PGŽ se nastavljaju te istu širimo i na grad Zagreb kako bi u svakom trenutku mogli sa sigurnošću znati koju vrstu uređaja i frekvencije koristiti kako na povezivanju na lokalnoj tako i globalnoj razini. Jedan od glavnih ciljeva nam je educirati radio operatersku zajednicu kako djelovati u slučaju velike nesreće ili katastrofe kako ne bi došlo do stvaranja panike i širenja dezinformacija te postati poveznica izmedju radio-amaterskih, CB, PMR klubova i čimbenika u Sustavu ZiS-a. Iskustva na području Europe i SAD ukazuju nam da krivo postupanje i aktivnosti radio operatera u takvim situacijama mogu biti vrlo kontraproduktivne pa čak i katastrofalna, dovodeći u opasnost ne samo operatere već i snage angažirane na terenu pa čak i civile. Primjer za uspješno organiziran sustav je MARS (Military Auxiliary Radio System) u SAD koji je sponzoriran od Ministarstva obrane SAD, te ravnopravno nadopunjuje i podiže kapacitete oružanih snaga SAD u tom segmentu. Nekoliko naših članova je sujelovalo na nekoliko združenih vježbi te su stekli kvalifikaciju da se ravnopravno uključe u taj sustav, dok jedan naš član može ravnopravno sudjelovati i posjeduje licencu MARS-a. Iz ovoga je razvidno da podizanjem naših kapaciteta podižemo i kapacitete i fleksibilnost na nivou grada, županije pa i države u slučaju potrebe.
Obveza služenja u pričuvnoj komponenti oružanih snaga RH državljana Republike Hrvatske proizlazi iz odredbi Zakona o obrani (Narodne novine broj 73/13, 75/15 i 27/16) kojim je između ostalog propisano da državljani imaju dužnosti i prava sudjelovati u obrani na organiziran način.
Istim zakonom definirano je da se navedeno sudjelovanje u obrani ostvaruje između ostalog kroz vojnu obvezu te služenje u ugovornoj pričuvi i dr.
Vojna obveza definirana je kao dužnost osposobljavanja, pripremanja i sudjelovanja u obrani na organiziran način, uključivanjem u Oružane snage, svih za to sposobnih državljana Republike Hrvatske, a sastoji se od:
Vojna obveza nastaje u kalendarskoj godini u kojoj državljanin Republike Hrvatske navršava 18 godina života.
Također, Zakonom o obrani propisano je da se pričuvni sastav Oružanih snaga dijeli na ugovornu i mobilizacijsku pričuvu, a mobilizacijska pričuva na:
nerazvrstanu pričuvu (vojni obveznici uvedeni u vojnu evidenciju koji nisu odslužili vojni rok ili bili na dragovoljnom vojnom osposobljavanju) i
razvrstanu pričuvu (vojni obveznici koji su odslužili vojni rok ili bili na dragovoljnom vojnom osposobljavanju ili u djelatnoj vojnoj službi te im je određena vojno stručna specijalnost).
Prava i obveze razvrstanih pričuvnika u svezi služenja u pričuvnom sastavu Oružanih snaga Republike Hrvatske propisana su Zakonom o obrani („Narodne novine“ br. 73/13, 75/15 i 27/16.) i Pravilnikom o načinju vođenja evidencije vojnih obveznika i izvršavanju vojne obveze (Narodne novine br. 114/14).
Zadaća pričuvne komponente
Pričuvna komponenta Oružanih snaga RH ima namjenu i zadaću, zajedno s djelatnim sastavom, sudjelovati u obrani teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti Republike Hrvatske, doprinositi međunarodnoj sigurnosti i dati potporu civilnim institucijama glede zaštite i spašavanja u slučaju katastrofa (potres, poplava), protupožarne zaštite, trganja i spašavanje i dr.
Prestanak vojne obveze
Vojna obveza razvrstanom pričuvniku prestaje:
Prigovor savjesti
Člankom 24. Zakona o obrani („Narodne novine“ br. 73/13, 75/15 i 27/16.) propisano je da osobe koje zbog svojih vjerskih ili moralnih uvjerenja nisu pripravne sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u Oružanim snagama dopušten je prigovor savjesti.
Zahtjev za civilnu službu zbog prigovora savjesti može podnijeti vojni obveznik nakon uvođenja u vojnu evidenciju do isteka vojne obveze (muškarci 55 godina, žene 50 godina).
Vojnom obvezniku koji se pozove na prigovor savjesti može se odobriti civilna služba. Obveza sudjelovanja u civilnoj službi uređuje se posebnim zakonom (Zakon o civilnoj službi („Narodne novine“ br. 25/03).
Ministar rada i socijalne skrbi donio je 2003. godine Pravilnik o načinu rada povjerenstva za civilnu službu („Narodne novine“ br. 84/2003) kojim je utvrđen način rada Povjerenstva za civilnu službu.
Hrvatski sabor donio je odluku o nepozivanju novaka na obvezu služenja vojnog roka, nakon usvojenih izmjena i dopunama Zakona o obrani („Narodne novine“ br. 76/07), kojima su stvoreni zakonski preduvjeti za nepozivanje novaka na obvezu služenja vojnog roka. Od 1. siječnja 2008. godine novaci ne pozivaju na obvezu služenja vojnog roka i tada je Povjerenstvo prestalo s radom.
Zbog povećanih aktivnosti oko pozivanja razvrstanih pričuvnika te podnošenja prigovora savjesti sukladno članku 24. Zakona o obrani, u tijeku je osnivanje Povjerenstva za civilnu službu u kojem sudjeluju Ministarstvo obrane i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.
Važno je istaknuti da niti jedan razvrstani pričuvnik koji je prilikom odaziva na poziv podnio zahtjev za prigovor savjesti nije više uziman u obzir za popunu pričuvnih postrojbi OS RH.
Radno pravni status pričuvnika
Svaki razvrstani pričuvnik koji je pozvan na osposobljavanje ili vježbu i koji je primio poziv dužan je obavijestiti svog poslodavca da ga u razdoblju navedenom u pozivu neće biti na radnom mjestu. Po završetku osposobljavanja ili vježbe isti će dobiti potvrdu kojom će opravdati svoj izostanak s posla.
Temeljem članka 224. Zakona o radu reguliran je radno pravni status pričuvnika za vrijeme izvršavanja vojne obveze.
Temeljem stavka 3. istog članka Zakona o radu poslodavac ostvaruje pravo na troškove naknade plaće i drugih materijalnih prava pričuvnika koji su pozvani radi izvršavanja vojne obveze.
Navedenu naknadu poslodavac ostvaruje na pisani zahtjev u kojem obvezno navodi iznos koji potražuje te IBAN na koji se treba izvršiti isplata naknade. Uz pisani zahtjev treba priložiti potvrdu koju pričuvnik dobije nakon izvršavanja vojne obveze i dokaz da je pričuvniku isplaćena plaća za mjesec u kojem je bio na izvršavanju vojne obveze (obračun isplaćene plaće).
Pisani zahtjev uz priloženu dokumentaciju dostavlja na adresu:
Ministarstvo obrane RH, Sektor za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Sančićeva 6, 10000 Zagreb.
Prava pričuvnika za vrijeme izvršavanja vojne obveze
Pravilnikom o načinu vođenja evidencije vojnih obveznika i izvršavanju vojne obveze, u poglavlju XII Naknade, regulirana su sljedeća prava:
U tijeku je postupak izmjena i dopuna istog Pravilnika kojima se propisuje pravo na novčanu naknadu po danu sudjelovanja u izvršavanju vojne obveze, a visina naknade će biti utvrđena Odlukom ministra obrane.
Odgoda pozivanja na osposobljavanje i vojnu vježbu
Način odgode pozivanja na osposobljavanje ili vojnu vježbu uređen je člancima 47. do 52. Pravilnika o načinju vođenja evidencije vojnih obveznika i izvršavanju vojne obveze (Narodne novine br. 114/14).
Pričuvniku se može na osobni zahtjev odgoditi vojno osposobljavanje ili vježba zbog obiteljskih razloga, u slučaju bolesti, ako se iz njegova kućanstva u isto vrijeme pozivaju dva ili više članova, zbog polaganja ispita, zbog smrti ili teške bolesti u kućanstvu, zbog elementarnih nepogoda i drugih nesreća, zbog korištenja rodiljnog ili roditeljskog dopusta i zbog sklapanja braka. Zahtjev za odgodu podnosi se područnom odjelu putem područnog odsjeka za poslove obrane u roku od osam dana od dana primitka poziva za osposobljavanje i vježbu ili kad nastane razlog zbog kojeg se traži odgoda.
Obuka ili vježba koja traje dulje od tri dana može se iznimno odgoditi zbog neodgodivih potreba službe ako to zatraži tijelo državne uprave, lokalne i područne samouprave ili pravna osoba kod koje je pričuvnik zaposlen, dok takva potreba postoji, a najdulje za tri mjeseca.
Copyright@HRVATSKI ČASNIČKI ZBOR-ZAJEDNICA UDRUGA
