ŠTO IMA NOVO?

Ono što je početkom desetljeća izgledalo nezamislivo postalo je realnost koju su samo rijetki predviđali I sad je pitanje kako se nositi sa time. Nad Evropom su se sredinom ovog desetljeća po treći puta u stotinu godina nadvili prijeteći oblaci rata. Još jednom velika je sila sponzorirala snage u rušenju temelja jedne suverene države a njeni lideri svojim izjavama i demonstracijom vojne moći prijete ostatku Evrope. Od Ruske invazije Krima 2014.godine, Rusija je pojačavala svoj pritisak I pojačavala agresiju na Ukrajinu kao I ojačavala snage za eventualno vojno suprotstavljanje NATO-u.

Godina 1999.godina kada je bivši pukovnik KGB-a Vladimir Putin došao na vlast može se smatrati prileomna točka sa odlučujućim utjecajem na Evropsku sigurnost. Važnost njegove tadašnje izjave da je “kolaps SSSR-a bila najveća geopolitička katastrofa stoljeće” tek je kasnije postala potpuno jasna. Od svog dolaska na vlast Putin je posvećen ponovnoj uspostavi Ruske hegemonije u Istočnoj Evropi I vraćanju njene vojne moći. To je početak desetljeće dugačkog restrukturiranja Ruske Vojske i prihvaćanja nove strategije njene uporabe što je uspješno demonstrirano u drugom Čečenskom ratu.

Shvaćajući da se Rusija suočava sa tri veoma različita vojna protivnika: visoko tehnološkim na Zapadu, masovnim vojskama na Istoku I nekonvencionalnim prijetnjama na Jugu, Generalštab Ruske vojske je dizajnirao Rusku vojsku za visoko decentralizirane I podijeljene operacije pokrivajući spektar od nekonvencionalnog, konvencionalnog pa do bojnog polja sa upotrebom taktičkog nuklearnog naoružanja. Ovaj je nova strategija upotrjebljena protiv Gruzije 2008. godine a opetovano prakticirana “protiv” NATO-a na velikim vojnim vježbama “Zapad” 1999., 2009. I 2013. godine.

U vrijeme izvođenja vježbe “Zapad” 2013. Godine ruski vojni teoretičari počeli su pisati o “novoj generaciji ratovanja” a Načelnik Generalštaba Ruske vojske, general Valerij Gerasimov poziva na “preispitivanje oblika I metoda ratovanja”. Rusko posredničko ratovanje (proxy war) u Ukrajini, koje je uslijedilo nakon toga, bilo je očigledan pomak razvijenog operativnog koncepta od teorije do brutalne prakse.

Kako je Ukrajinska praksa pokazala, Ruska nova generacija ratovanja manifestira se u pet komponenti

• Politička subverzija: ubacivanje agenata, klasične “agit-prop” informacijske operacije upotrebom modernih mas medija eksploatirajući etničke, lingvističke I klasne razlike, korupcija, kompromisi I zastrašivanje lokalnih vlasti, kidnapiranja, ubistva I terorizam, regrutiranje kriminalaca I osoba sa margine društva u male disciplinirane grupe za egzekucije I sl.
• Stvaranje kvazi države na neprijateljskom teritoriju: osvajanje centara lokalnih vlasti, policijskih stanica, aerodroma I vojnih postrojenja, naoružavanje I obuka pobunjenika, stvaranje kontrolnih točki I uništavanje transportne infrastrukture, cyber napadi koji kompromitiraju komunikacije, kvazi referendum sa jednopartijskim predstavnicima, uspostava “Narodne republike” pod Ruskim patronatom.
• Intervencija: Upotreba Ruskih snaga do granice sa iznenadnim velikim vježbama u koje su uključene kopnene, pomorske, zračne I desantno jurišne snage, ojačavanje pobunjeničkih snaga sa teškim naoružanjem, stvaranje obučnih I logističkih kampova blizu granice, stvaranje borbenih taktičkih skupina od “volontera”, integracija ovih skupina u veće formacije vođene od strane Rusije.
• Odvraćanje silom: “tajno” stavljanje strateških snaga u pripravnost uz istovremeno premještanje taktičkih nuklearnih sustava, demonstracija sile preko velikih vježbi u neposrednoj blizini granica, agresivni preleti zrakoplovstva neposredno uz zračni prostor susjeda radi zastrašivanja.
• Manipulacija sa pregovorima: upotreba I zloupotreba dogovorenih prekida vatre za naoružavanje snaga u području operacija, pokušaji podjele zapadnih pregovarača na način da se pojedinima da važnost a da se drugi izbjegavaju, zastrašivanje pregovarača mogućom eskalacijom I slično.

Ruska nova generacija ratovanja se razlikuje  od načina kako Zapad vidi tzv. Hibridno ratovanje (mješavinu konvencionalnog ratovanja, terorizma I informatičkog ratovanja u čemu se kombinira prikriveno I otvoreno angažiranje super sila).  Nasuprot Zapadnim političarima, Rusko vodstvo razumije sve načine upotrebe vojne sile I to radi vrlo učinkovito.

Aspekti ovakve Ruske strategije bili su uočavani I ranije ali njena implementacija u Ukrajini je dovedena do savršenstva.

Tijekom aneksije Krima vidjeli smo subverzivno djelovanje u organizaciji unutarnje opozicije I lažne izbore. Kasnije u Donbasu cijela strategija je evoluirala u kontrolirani kaos, humanitarnu katastrofu I umjetno generirani građanski rat podgrijavan iz Moskve.

Unatoč svim očekivanjima, Ukrajinska vojska je provela najveću mobilizaciju I pokrete vojnih snaga što nije učinila niti jedna Evropska ili Zapadna zemlja od kraja 2. Svjetskog rata. Također sa uvažavanjem se mora priznati da je Ukrajinska vojska pružila značajan otpor unatoč 30 godišnjem zapostavljanju I vrlo staroj vojnoj opremi. Iznenađenje je da je uopće opstala.

Dok je Ukrajina pokušavala uspostaviti pravni poredak na svojoj teritoriji, Rusko topništvo otpočelo je jak I smrtonosan topnički napad preko granice tijekom lipnja a početkom kolovoza I direktnu invaziju oklopnim snagama.
Prekid vatre koji je dogovoren u Minsku bio je često kršen snažnim napadima sa Istoka a Europski promatrači bili su ih nemoćni zaustaviti. To je vodilo u snažnu Zimsku ofanzivu Ruske strane gdje je Ukrajina, bez modernog protuoklopnog naoružanja, izgubila veliki dio svojih oklopnih I topničkih snaga.

Poslije ovih događaja Rusija u Donbas uvodi nekoliko tisuća oruđa, teškog naoružanja, uključujući I tenkove T-90, topništvo dugog dometa I raketne sustave sa termobaričkim bojnim glavama, modernim PZO I elektroničkim sustavima.

Posljedica ovih događanja po Ukrajinsku vojsku je bila: nedostatak streljiva I municije za topničko naoružanje, zrakoplovstvo nemoćno da brani zračni proctor, postrojbe u dodiru sa neprijateljem svedene na polovinu svoje snage, bez pričuvnih snaga. Ukrajina je ostala sama u milosti Putina.

Ekonomske sankcije Zapada su imale utjecaj na Rusku ekonomiju ali Putin je ipak ostvario svoju namjeru. Odluka Zapada da ne osigura Ukrajini zamjenu za izgubljeno naoružanje izgleda kao neki virtualni embargo. Ironično je da su najuspješnije sankcije Zapada gotovo spriječile Ukrajinu da obrani sama sebe.

Važno je napomenuti da je usporedo sa agresijom konvencionalnih snaga Rusija direktno priprijetila taktičkim nuklearnim snagama. Pored toga u operacijama neposredno uz NATO zemlja Rusko ratno zrakoplovstvo, pomorske I strateške snage provodile su veoma opasne I provokativne prelete, te demonstracije nuklearnih snaga kroz vježbe.

Od arktičkog kruga pa do Kavkaza NATO zemlje u neposrednom dodiru sa Rusijom ispolijevale su visoku nervozu. Norveška, Danska, Estonija, Latvija, Litva, Poljska I Rumunjska su se osjećale ugroženom. Neutralni NATO partneri kao Švedska, Finska, Moldavija I Gruzija su također tražili pomoć.

Tadašnji zapovjednik NATO snaga za Evropu, general Philip Breedlove smatrao je da treba tom novom stilu Ruskog “hibridnog ratovanje” posvetiti punu pažnju jer Ruska pažnja nije limitirana samo na Ukrajinu i predstavlja realnu sigurnosnu prijetnju za ostatak Evrope.

IZVOR: NATIONAL GEOSPATIAL-INTELLIGENCE AGENCY , Stanislav Linić :Prezentacija RAT U ISTOČNOJ UKRAJINI, 2016

Priredio SL

Ukoliko uzmemo u obzir konvencionalno naoružanje, Sjedinjene Američke Države predstavljaju trenutno najmoćniju vojnu mašineriju na svijetu. Globalno gledajući, druga po snazi armija je Ruske Federacije, a ona se odlukom predsjednika Vladimira Putina o sve većem vojnom proračunu i modernijim tehničkim rješenjima iz dana u dan približava najsnažnijoj vojsci na svijetu. Iako se ove dvije sile najvjerojatnije nikada neće izravno sukobiti, što dokazuju i nedavni američki napadi i pomno odabrani ciljevi u Siriji, tportal donosi prikaz omjera snaga američke i ruske vojske

Početkom godine Pentagon je u središte svoje nove nacionalne obrambene strategije stavio suprotstavljanje Rusiji kao najvećoj vojnoj prijetnji Sjedinjenim Državama, što je zadnji u nizu znakova promjene američkih prioriteta nakon više od 18 godina fokusiranja na borbu protiv islamskih radikala.

Ovaj strateški dokument, prvi takve vrste od 2014. godine, na 11 stranica postavlja prioritete za američko ministarstvo obrane, a oni bi se trebali odraziti u budućim izdvajanjima za obranu. Strateški dokument američkog ministarstva obrane prihvatio je predsjednik Donald Trump te je već u nekoliko navrata najavio povećanje vojnog proračuna, a u najavljenim izdašnijim izdvajanjima za vojsku ne zaostaje ni Rusija te posljednjih godina iz temelja modernizira svoje postrojbe.

Analizirajući dostupne statističke podatke o količini i vrsti naoružanja, strateški odnos snaga dviju potpuno različitih vojnih doktrina gotovo bi se mogao opisati kao ‘rame uz rame’, uz nezaobilazne nijanse i vojno-tehničke prioritete koje potiču i razvijaju obje vojne sile.

Nova ruska vojna doktrina prilagođena je njezinom novo-starom posthladnoratovskom okruženju u kojem Kremlj vidi Sjedinjene Države i NATO kao najveću sigurnosnu prijetnju Rusiji. Osvježena ruska vojna doktrina među glavne vanjske opasnosti uvrštava instaliranje i jačanje stranih vojnih kontingenata u zemljama koje su joj u susjedstvu, potom korištenje vojne sile na njihovom teritoriju uz kršenje normi međunarodnog prava te pojavljivanje žarišta i eskalaciju oružanih sukoba, kao i teritorijalne pretenzije prema Rusiji i njezinim saveznicama te miješanje u njihove unutarnje poslove.

S druge pak strane, američka vojna sila glavni je instrument američkog globalnog utjecaja i intervencionizma koji služi kao alat za obranu, ali i i širenje američkih vrijednosti i interesa. Posljednjih pola stoljeća američka obrambena politika nacionalne sigurnosti vodi se upravo iz Pentagona, a on ima velik utjecaj na oblikovanje vanjske politike koja učestalo ima presudnu važnost u pojedinim kriznim situacijama, poput aktualnog zaoštravanja odnosa na relaciji Moskva-Washington.

Promatrajući broj sredstava konvencionalnog ratovanja, Sjedinjene Države su ukupno gledajući u blagoj prednosti pred Rusijom koja već neko vrijeme obnavlja i modernizira sve rodove svoje vojske ne bi li se u određenim segmentima približila suparniku ili zadržala postojeće stanje u kojem ima prednost.

Ako kao prvi primjer uzmemo zrakoplovstvo kao najelitniji i najskuplji rod vojske, Sjedinjene Države su, ukoliko analiziramo broj letjelica kojima raspolažu, značajno ispred Rusije. Američka vojska svjetski je predvodnik u lovcima pete generacije kojima je osnovna značajka mali radarski odraz, poznatiji kao stealth. Takav smanjeni odraz kod, primjerice, najsuvremenijih američkih lovaca tipa F-35 i F-22 smanjuje učinkovitost protivničkih radara te avionima omogućuje više sigurnog prostora za djelovanje.

Strateško značenje višenamjenskih lovaca za prevlast u zraku temelj je američkog ratnog zrakoplovstva koje se može pohvaliti s ukupno 2296 lovaca četvrte i pete generacije, među kojima je i F-15, najuspješniji lovac u povijesti zračnog ratovanja, ali i više od 1200 komada višenamjenskog lovca F-16, jednog od najsigurnijih borbenih zrakoplova sadašnjice koji je izvezen u više od 24 zemlje.

Rusija pak u svojem sastavu ima gotovo triput manje lovaca, njih 806, ali posljednjih godina sve češće modernizira već postojeće frontovske lovce kao što je MiG-35, a nedavno je svoju ratnu premijeru u Siriji imao i sam vrh ruskog zrakoplovstva, Su-57.

Pritom ne treba zaboraviti na čitavu paletu lovaca te lovaca bombardera iz konstruktorskih ureda Suhoja, čije su manevarske sposobnosti nedostižne naspram američke konkurencije. Pored toga, moderniziraju se mornarički lovci iako Rusija ima tek jedan nosač aviona Admiral Kuznjecov, čiju udarnu snagu čine Su-33 i MiG-29K, za razliku od 20 američkih, s kojih polijeću dokazani palubni F-18 Super Horneti u svojim najnovijim verzijama E i F. Rusi također najavljuju modernizaciju svojih strateških bombardera tipa Tu-160, kao i supersoničnih presretača MiG-31.

U usporedbi prema broju aparata američke helikopterske snage također odnose pobjedu jer SAD u svojem sastavu ima 914 borbenih helikoptera, a Rusija njih tek 114. Tehnološki gledano, Rusija svojim najsuvremenijim rješenjima, poput onih iz tvornice Kamov, uspješno parira Amerikancima, ali brojke neumoljivo govore same za sebe.

Površinski najveća država na svijetu brojčano je nadmoćnija od SAD-a kada su u pitanju tenkovi. Rusija, naime, u svojim oklopnim postrojbama ima čak 20.216 tenkova, a u posljednje vrijeme u najelitnije ruske postrojbe pristiže sve veći broj najsuvremenijeg izdanja tenka T-14 Armata, koji NATO-vi stručnjaci zbog njegovih borbenih sposobnosti gledaju sa zavišću. Usporedbe radi, američke oklopno-mehanizirane postrojbe broje tek 5884 tenka, od kojih udarnu silu čini M1 Abrams, koji se do pojave Armate smatrao najboljim na svijetu.

Po broju borbenih oklopnih vozila prevaga ide na američku stranu. Sjedinjene Države u svojem arsenalu imaju 41.062 takva vozila, a Rusi njih 31.298. Iako Amerikanci za gotovo deset tisuća primjeraka ‘šišaju’ suparnike, njihov vodeći oklopni transporter Stryker, za razliku od ruskog BTR-82A, ima daleko slabiju vatrenu moć. Prednost američkog vozila jedino je izvjesna u pogledu primijenjene oklopne zaštite.

Kako obje strane znaju mane i prednosti svojih, ali posebice suparničkih oklopnjaka, i Rusi i Amerikanci posljednjih godina poboljšavaju svoje perjanice pa se ubrzano radi na integraciji jačeg topa za spomenuti Stryker, a istovremeno Rusi značajno povećavaju borbenu otpornost svojeg BTR-82A. Slična usporedba može se napraviti između američkog borbeno-oklopnog transportera M2 Bradley s ruskim BMD-2, od kojih svaki odnosi prevagu u pojedinim segmentima.

Analizirajući mornaričke snage, prednost svakako odlazi na američku stranu. Ratna mornarica SAD-a može se podičiti s čak 63 razarača naspram tek 15 ruskih, dok je sraz u podmornicama gotovo izjednačen. Amerikanci, naime, imaju 70, a Rusija sedam manje podmornica.

Rusija je još za vrijeme nekadašnjeg Sovjetskog Saveza proizvodila brze podmornice koje su mogle zaroniti dublje od američkih suparnica, što su se oslanjale na svoja znatno tiša plovila sve do sredine 80-ih godina prošlog stoljeća, kada je zaplovila ruska podmornica na nuklearni pogon klase Akula, a koja je i danas najtiše podvodno vozilo te vrste pogona na svijetu.

Brojčano gledajući, Rusija ima prednost u odnosu na Sjedinjene Države kada su u pitanju korvete, minolovci i minopolagači te desantni brodovi, ali znatno gubi kada je u pitanju sam brojčani sastav vojske. Amerika vojska u svojem sastavu, naime, ima 1.373.000 aktivnih vojnika, a Rusija gotovo upola manje, njih 798.527. Ipak, sve te usporedbe padaju u vodu ukoliko bi došlo do sraza najrazornijim oružjem, onim nuklearnim. Kada bi kojim slučajem došlo do nuklearnog rata, sve to silno oružje bilo bi neuporabljivo jer bi planet vrlo brzo nakon prvog lansiranja ionako bio u potpunom mraku.

Izvor: T-portal, Autor: Vanja Majetić