Povijesnoj odluci Hrvatskoga sabora o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika donesenoj 25. lipnja 1991. prethodila je takva odluka građana Republike Hrvatske iskazana na referendumu održanom 19. svibnja 1991. godine.
Više od 94 posto građana donijelo je sljedeću odluku:
“1. Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama.
2. Republika Hrvatska ne ostaje u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi.“
Na temelju takvog očitovanja volje građana, a nakon neuspjeha pregovora s ostalim bivšim jugoslavenskim republikama o izlasku iz državnopolitičke krize, Sabor Republike Hrvatske, na zajedničkoj sjednici sva tri saborska vijeća 25. lipnja 1991. godine donosi Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, kojom se utvrđuje da “ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ. Republika Hrvatska pokreće i postupak za međunarodno priznavanje”. Na istoj je sjednici Sabor donio i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.
Posredstvom međunarodne zajednice, radi lakših pregovora o razdruživanju među bivšim jugoslavenskim republikama, Brijunskom je deklaracijom utvrđen tromjesečni rok odgode primjene Ustavne odluke od 25. lipnja 1991. godine. No, istekom moratorija na tu povijesnu odluku, 8. listopada 1991. godine Republika Hrvatska raskida državno-pravne sveze sa ostalim republikama i postaje slobodna, samostalna i neovisna država.
Ovakav razvoj odnosa ima unutar federalne države dva glavna oponenta. Prvi, federalna vojska, tzv. JNA, koja se smatra čuvarom socijalizma odnosno komunizma i federacije te drugi, političko vodstvo Srbije koje već neko vrijeme radi na planovima proširenja teritorija vlastite države.
Oba oponenta više-manje sinkronizirano rade na ispunjenju svojih planova.
Bivša federalna vojska JNA povlači prvi potez, potajno i planski oduzima oružje u skladištima teritorijalnih obrana, a potom otvoreno napada Republiku Sloveniju. Istovremeno zagovaratelji ideje o velikoj Srbiji raspiruju strah i organiziraju pobunu dijela pučanstva srpske nacionalnosti. Nakon kraha tzv. JNA u dvotjednom ratu u Sloveniji, pripadnici ostalih naroda u njoj, oficiri i vojnici na služenju vojnog roka napuštaju je i ona potpuno postaje srpska vojska te otvoreno podupire provođenje plana o stvaranju odnosno proširenju Srbije. U potpori toga, naoružavaju srpsko pučanstvo i pretvaraju ih u pobunjenike, čime su stvoreni potrebni elementi, unutarnji i vanjski, za rušenje demokratsko izabranih vlasti. Sinkronizirani napadi počinju „balvan revolucijom“ iznutra, stvaranjem pobunjeničkih teritorija te otvorenom agresijom izvana.
Ogulinski kraj kao i ostali dijelovi hrvatske države, suočavaju se s ovom opasnošću koja se ne može zaustaviti niti riješiti mirnim putem. Stoga početkom 1991.godine, a po preporuci predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, počinje i u ogulinskom kraju organiziranje pučanstva u nenaoružane dobrovoljačke odrede.
Međustranačko vijeće općine Ogulin 1991. godine donosi Odluku o upisu pučanstva u nenaoružane dobrovoljačke odrede Narodne zaštite. U odrede se u dva dana, 4. i 5. svibnja 1991. godine, upisuje 3820 osoba od 18 do 60 godina starosti, koji potom nenaoružani, kroz seoske straže, u narednim mjesecima vrše osiguranje u tadašnjih 18 mjesnim zajednica.
Daljnji negativni razvoj situacije na pobunjenim područjima unutar Hrvatske te tada već vidljivim pripremama napada na RH izvana, uvjetuje žurno formiranje prvih naoružanih hrvatskih vojnih postrojbi.
Tako se u ogulinskom kraju 7. srpnja 1991. ustrojava prva legalno naoružana vojna postrojba, bataljun „Klek“ Zbora narodne garde, koji broji 109 pripadnika, naoružanih prvenstveno lakim oružjem, uglavnom puškama M-48.
Zajedno s pripadnicima Ministarstava unutarnjih poslova, specijalnom i temeljnom policijom, ova postrojba i odredi Narodne zaštite sačinjavaju snagu koja krajem mjeseca srpnja 1991. godine uspijeva zaustaviti prve napade na područje Cerovnika i Josipdola. Naime u srpnju se intenziviraju ratni okršaji južno od Ogulina. Iz smjera Plaškog minobacačima se napada Josipdol, a cilj napada je presijecanje vitalne komunikacije Karlovac-Split i odsijecanje južnog dijela Hrvatske. Međutim pripadnici MUP-a i HV odbacuju neprijatelja prema Plaškom a teroriste potisnute do Vojnovca od potpunog kraha spašavaju jedinice JNA uspostavivši tzv. tampon zonu između sukobljenih strana. Tampon zona uskoro je prerasla u crtu bojišnice.
Jačanje sukoba i svakodnevne provokacije traju do polovice mjeseca rujna kad postaje jasno da je Hrvatska u sve većoj opasnosti, pogotovo iz razloga što su pripadnici JNA u vojarnama na prostoru Hrvatske. Rješenje koje preostaje zauzimanje je vojarni i skladišta JNA na prostoru Republike Hrvatske, u kojima se nalaze velike količine naoružanja i vojne opreme.
Dana 16. rujna 1991. pripadnici bataljuna „Klek“ Zbora narodne garde, odreda narodne zaštite i MUP-a zauzimaju vojarne u centru grada i naselju Sveti Petar, te osvajaju velike količine raznih vrsta oružja i logističke opreme. Tzv. JNA uzvraća i dana 19. rujna započinje napad pravcem poligon Slunj – Carevo polje – Skradnik sa ciljem osiguranja vojarni u Skradniku. Nakon borbi i uspješnog odgovora hrvatskih snaga neprijatelj ne uspijeva probiti crtu obrane te raketira vojarne u Skradniku iz kojih se, u večernjim satima povlače pripadnici JNA, a vojarne osvajaju hrvatske snage.
Ubrzo zatim Glavni stožer Hrvatske vojske donosi zapovijed o formiranju Zapovjedništva obrane grada Ogulina. Osvojeno naoružanje iz vojarni omogućava formiranje i opremanje novih, većih vojnih postrojbi. Formira se 4. pješačka bojna, a ubrzo zatim i 5. ogulinska pješačka bojna koje se tada vode i ustrojavaju u sastavu 110. karlovačke brigade Zbora narodne garde. Istovremeno osvojena topnička oruđa omogućuju i formiranje prve samostalne topničke bitnice koja će nedugo zatim prerasti u mješoviti artiljerijski divizijun 143. brigade.
Novo formirane pješačke bojne postavljaju odsutnu obranu, utvrđuju i posjedaju obrambenu crtu bojišnice koja se prostire od zaseoka Kamenica sve do vrha Kapele, u dužini većoj od 27 kilometara.
Najveća vojna skladišta municije i eksploziva u ogulinskom kraju, Oštarije I. i Oštarije II. s preko 7.000 tona eksplozivnih sredstava, nakon bezuspješnih pregovora, pripadnici JNA „dižu u zrak“ 13. listopada 1991.
Tijekom listopada intenziviraju se napadi JNA i paravojnih srpskih formacija iz plaščanske doline na mjesto Saborsko. U potpunom okruženju uz svakodnevne napade Saborsko se uspijeva održati 42 dana. 12. na 13. studeni 1991. neprijateljske snage kombiniranim napadom iz više pravaca zauzimaju mjesto i Saborsko doživljava totalno uništenje. Dio mještana uspijeva izbjeći, a ostali zatečeni civili bivaju ubijeni, te kasnije pronađeni u masovnoj grobnici.
Kako se napadi širom Hrvatske intenziviraju te i još neka mjesta doživljavaju strahote i sudbinu Saborskog žurno se formira i oprema sve više hrvatskih vojnih postrojbi, samostalne bojne i brigade koje se odmah uključuju u obranu i borbena djelovanja.
Zapovijed o formiranju ogulinske 143. brigade HV Glavni stožer HV donosi 13. studenog 1991. godine. Odmah se formira Zapovjedništvo brigade, 3. pješačka bojna, mješoviti topnički divizijun, pristožerne postrojbe, a dotadašnje 4. i 5. pješačka bojna 110. brigade postaju 1. i 2. pješačka bojna 143. brigade HV i time ulaze u organski sastav najveće ogulinske vojne postrojbe.
Ogulinska, 143. brigada HV preuzima i uspješno brani utvrđenu crtu bojišnice, dodatno je utvrđuje i svakodnevno borbeno djeluje u obrani sve do proljeća 1992. godine kad se nakon međunarodnog priznanja RH i dolaska mirovnih snaga UN-a, privremeno prevodi u pričuvu i demobilizira. Održavanje crte bojišnice preuzima novo formirana ogulinska postrojba, Domobranska bojna Ogulin u čiji sastav privremeno prelaze dio topničkih i izvidničkih postrojbi, samostalna satnija Saborsko te dio pripadnika 143. brigade.
Domobranska bojna Ogulin aktivnom obranom utvrđuje nadalje posjednutu crtu bojišnice, osigurava i štiti objekte od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku. Na području Radošića i Kapele uspostavlja novu crtu bojišnice u neprijateljskoj dubini čime osigurava bolji taktički položaj obrane i na taj način smanjuje ugrozu naselja uz crtu bojišnice (Josipdola, Carevog Polja, Modruša) i povećava sigurnost prometa na glavnoj cesti koja preko Kapele povezuje sjevernu i južnu Hrvatsku.
Početkom 1993. godine usprkos razmještenim snagama UN-a pojačavaju se provokacije i topnička djelovanja sa okupiranih područja.
Sukladno strateškim i operativnim planovima polovicom 1993. godine u širem području grada Ogulina formira se privremena formacija, operativna grupa OG-1 te se razmješta 1. gardijska brigada „Tigrovi“, a u jesen se ponovno iz pričuve podiže 143. brigada, koja zajedno sa 14. domobranskom pukovnijom Slunj i Domobranskom bojnom Ogulin, preuzima sada već preko 40 kilometara dugu crtu bojišnice od Kamenice do Jezerana.
Zbog većeg broja postrojbi u širem području Ogulina formira se „Zborno mjesto Ogulin“, teritorijalna vojna ustanova za logističku potporu svim postrojbama koje su razmještene u zoni odgovornosti. Ustanovu popunjavaju Ogulinci, a zapovjednik 143. brigade ujedno je i zapovjednik ove ustanove.
Uz zadaće na crti bojišnice u 143. brigadi u jesen, nakon izvršene domobilizacije ljudstva započinje intenzivna rodovska i borbeno usredotočena obuka. Osnivaju se kampovi za obuku, uvježbavaju se napadna djelovanja razina vod, satnija, bojna. Vrše se stožerni trenaži zapovjedništva brigade i bojni.
Početkom rujna 1994. godine novim ustrojem Hrvatske vojske reorganizira se većina brigada u pukovnije. Od 143. brigade HV i Domobranske bojne Ogulin formira se 143. ogulinska domobranska pukovnija. Ova sinergija omogućava podizanje borbenih sposobnosti i još intenzivnije pripreme za predstojeća napadna djelovanja.
Nakon intenzivnih priprema 4. kolovoza 1995. počinje borbena operacija oslobađanja okupiranih hrvatskih područja, vojno-redarstvena operacija „Oluja“.
Po prvi puta 143. domobranska pukovnija ima priliku pokazati borbenu spremnost i izgrađene borbene sposobnosti.
U operaciji „Oluja“ 143. pukovnija glavna je snaga na glavnom pravcu napada Zbornog područja Karlovac sa zadaćom da u roku od dva dana oslobodi i vrati u ustavno-pravni poredak RH okupirana područja Plaškog i vojnog poligona Slunj koju izvršava u potpunosti.
Nakon izvršene glavne zadaće još uvijek potpuno borbeno spremna, s izuzetno visokim borbenim moralom pukovnija dobiva dodatnu zadaću: tijekom noći pregrupirati snage i treći dan ujutro odmah nastaviti napadno djelovanje s ciljem oslobađanja grada Slunja. I ova zadaća izvršava se u potpunosti i oko 14,00 sati iz pravca poligona pripadnici 143. prvi ulaze u grad Slunj.
U daljnjem nastavku borbenih djelovanja 143. pukovnija nastavlja s napadnim djelovanjem na pravcu Veljun – Vojnić, te u završnim operacijama sudjeluje u oslobođenju područja Vrginmosta i Petrove gore. U operaciji „Oluja“, ogulinska 143. domobranska pukovnija u svom napadnom borbenom djelovanju prelazi, uglavnom pješice, u 7 dana više od 130 kilometara. Odlična borbena spremnost, obučenost i uvježbanost rezultiraju da tijekom borbenog djelovanja pukovnija ima vrlo male gubitke.
Po završetku „Oluje“ pukovnija je određeno vrijeme razmještena na hrvatsku granicu prema BiH. Polovicom 1996. godine 143. domobranska pukovnija, slijednik svih postrojbi ogulinskog kraja: (Odreda narodne zaštite, Bataljuna Klek, Domobranske bojne Ogulin, 143. brigade HV) prevodi se u pričuvu i demobilizira čime završava razvojni put izgradnje i djelovanja vojnih postrojbi Ogulina i ogulinskog kraja.
Ovdje svakako ne smijemo zaboraviti naglasiti da su tijekom Domovinskog rata ravnopravno, rame uz rame, pripadnici 143. brigade i pukovnije, kao i policijskih snaga bili i žitelji varaždinskog područja kao i žitelji Crikvenice, Rijeke, Novog Vinodolskog i ostalih mjesta Kvarnerskog primorja, kao i građani više gradskih četvrti Zagreba: četvrti Medvešćak, Centar, Pešćenica i dr. Ogroman doprinos obrani ogulinskog kraja i ovog dijela Hrvatske dali su i pripadnici 1. mehanizirane gardijske brigade Tigrovi.
Sve zadaće koje su postavljene pred pripadnike 143. domobranske pukovnije i svih ostalih ogulinskih postrojbi izvršene su vojnički predano i potpuno. Više od 4.000 pripadnika Hrvatske vojske i policije prošlo je kroz redove vojnih i policijskih postrojbi ogulinskog kraja.
Za vrijeme Domovinskog rata, 121 pripadnik Hrvatske vojske i policije položio je svoj život na oltar domovine, a 710 ih je ranjeno, mnogi od njih s trajnim posljedicama na zdravlje. Njihov doprinos i zasluga u obrani Hrvatske su nemjerljivi. Njima pripada posebna čast i hvala te im i ovom prilikom odajemo dužno poštovanje.
