Putin i Xi pretvaraju rat u Ukrajini u globalni sukob
Putin i Xi pretvaraju rat u Ukrajini u globalni sukob Ishod ruskog rata protiv Ukrajine odrediti će tko će postaviti politička i ekonomska pravila međunarodnog poretka za naredna desetljeća. Ron De Santis, guverner Floride i potencijalni kandidat za predsjednika SAD Ron DeSantis je promašio cijelu metu. Republikanski guverner Floride sa predsjedničkim ambicijama nedavno je izjavio da rat u Ukrajini nije u vitalnom interesu SAD. Po njegovom mišljenju, ono što se događa je teritorijalni spor. Međutim, trodnevni posjet čelnika Komunističke partije Kine Xi Jinpinga Moskvi pokazao je potpuno suprotno. Ishod ruskog brutalnog rata tiče se budućnosti posthladnoratovskog međunarodnog poretka – i uloge Amerike u njegovom oblikovanju. Globalni poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata našao se pod velikim pritiskom nakon rušenja Berlinskog zida u studenom 1989. To je dovelo do ponovnog ujedinjenja Njemačke i ujedinjenja Europe, u Europsku uniju i NATO ušle su i članice iz bivšeg komunističkog bloka. Ali 1990-e razotkrile su slabosti u sposobnosti i spremnosti Zapada da se adekvatno nosi s novonastalim sukobima. Širenje NATO-a od nastanka do danas Rat u bivšoj Jugoslaviji, na primjer, trebao je iz temelja prodrmati Europu iz samozadovoljstva tako što će obranu i sigurnost regije shvatiti ozbiljno. Isto tako ono što se dešavalo kasnije, od terorističkih napada na Sjedinjene Države 11. rujna, rata u Iraku i Afganistanu, do ruske invazije na Gruziju 2008. i Arapskog proljeća 2011., bile su krize koje su zorno pokazale kako su Europa i Sjedinjene Države održavale stari sigurnosi postav nespremne ažurirati posthladnoratovske strukture i institucije. Ruski napad na Ukrajinu ruši ovaj stari poredak, a u tom kontekstu, Xi – čak i više nego predsjednik Vladimir Putin – namjerava utjecati, ako ne i voditi novi poredak. Novi poredak se testira na nekoliko razina. Na najgrubljoj razini, Putin koristi taktiku da slomi borbeni moral i volju za otporom Ukrajinaca, da testira jedinstvo Zapada i te da izmjeri razinu podrške njegovoj invaziji s globalnog juga i drugih dijelova svijeta. Trenutno stanje na ukrajinskom ratištu U Ukrajini ruska vojska neselektivno bombardira civilne ciljeve i vitalne infrastrukturne sektore. Otela je tisuće djece i odvela ih u Rusiju. Uništila je spomenike kulture, knjižnice, škole te ugrozila sigurnost opskrbe hrane za mnoge zemlje bombardiranjem ukrajinskih silosa za žito i sprječavanjem njenog izvoza. Ruske trupe i Wagnerovi plaćenici terorizarju stanovništvo na privremeno zauzetom teritoriju provodeći drastične mjere za slamanje volje Ukrajinaca i potkopavanje teritorijalnog integriteta zemlje kako bi se predsjednika Volodimira Zelenskog prisililo za pregovarački stol. Ovaj rat također predstavlja najveći izazov jedinstvu Zapada koji se do sada dosta dobro držao zajedno. Međutim, čini se da sve više postaje jasno – i to je razlog zašto je sastanak Xi-Putin bio tako važan – da o ishodu ovog rata ovisi tko će postaviti politička i ekonomska pravila za nadolazeća desetljeća. Jevgenij Prigožin, osnivač ruske plaćeničke grupe Wagner Mnogi od nedavnih ratova i sukoba već su doveli u pitanje dominaciju Sjedinjenih Država i njihovih saveznika. U Ukrajini je taj izazov kulminirao, ne samo zbog prirode agresije i Putinovih ciljeva, već i zbog ruskog okretanja prema Kini. Ukrajina sažima natjecanje između Zapada i Kine oko vrijednosti, sustava i pravila. Kineski predsjednik Xi je to implicirao tijekom posjeta Moskvi. Unatoč svim svojim slabostima i, često, dvostrukim standardima, model Zapada izgrađen je na ljudskim pravima, demokraciji, vladavini prava i međunarodnim pravilima o trgovini. Zapad također pridaje veliku važnost teritorijalnom integritetu i suverenitetu – u protivnom bi globalni poredak, krhak kakav jest, pao u Hobbesov svijet kaosa i sukoba. Xi i neki čelnici EU-a, poput mađarskog premijera Viktora Orbana, tvrde da su to vrijednosti koje Zapad želi nametnuti drugim zemljama što ipak nije slučaj jer su to univerzalne vrijednosti. Pobjeda u ovom ratu nije samo vojna pobjeda… To je bit rata u Ukrajini i ako Ukrajina izgubi, izgubit će i Zapad. Rusija bi, uz pomoć svojih nekadašnjih saveznika, iskoristila poraz Ukrajine da ponovno potvrdi svoj utjecaj u istočnoj Europi. Poraz bi potaknuo autoritarne režime, predvođene Pekingom da preoblikuju posthladnoratovski međunarodni poredak u kojem bi Sjedinjene Države mogle izgubiti svoju dominantnu poziciju. To je otrežnjujući, pesimističan scenarij. Pobjeda u ovom ratu nije samo vojna pobjeda. Zapadni čelnici moraju biti jasni u objašnjavanju toga što je u pitanju. Umjesto pokroviteljstva zemalja koje ili ne biraju jasno stranu u ratu ili podupiru Putina, europski i zapadni čelnici moraju objasniti zašto Zapad ima više za ponuditi od Moskve ili Pekinga. Ne radi se samo o materijalnim pitanjima. One se odnose na način života, sustav vlasti i skup međunarodnih trgovinskih i poslovnih pravila. Ove argumente treba braniti uvjeravanjem, vještom diplomacijom i samopouzdanjem, potkrijepljenim tvrdom moći jer rat u Ukrajini testira izdržljivost Zapada. Putin i Xi na kraju dvodnevnog sastanka u Moskvi Autor: Judy Dempsey, vanjski suradnik Carnegie Europe i glavni urednik Strategic Europe Preveo i uredio: Stanislav Linić, brigadir HV u mirovini
PAMETNE GENERACIJE HAUBIČKIH PROJEKTILA 155 mm
SMArt 155 mm BONUS 155 mm M892 155 mm Excallibur i M898 SADARM 155 mm Vulcano 155 mm Iskustva država koje imaju neke od „pametnih“ projektila 155 mm PAMETNE GENERACIJE HAUBIČKIH PROJEKTILA 155 mm SMArt 155 SMArt 155 je njemački topnički projektil 155 mm, dizajniran za neizravnu paljbu dugog dometa, napadom odozgo na oklopna vozila. Nosač granate SMArt sadrži dva pod-streljiva s infracrvenim senzorom i radarom milimetarskih valova, koji se spuštaju iznad bojnog polja na kuglama i napadaju ojačane mete eksplozivno formiranim probojnim bojevim glavama. Izgrađeno s više redundantnih mehanizama za samouništenje, ovo pod-streljivo je posebno dizajnirano da ne spada u kategoriju oružja pod-streljiva zabranjenog Konvencijom o kazetnom streljivu iz 2008. Naziv SMArt 155 skraćenica je od njemačkog naziva Suchzünder Munition für die Artillerie 155. SMArt proizvodi GIWS mbh (Gesellschaft für Intelligente WirkSysteme mbH), partnerstvo između njemačkih naoružarskih tvrtki Rheinmetall i Diehl BGT Defence. Dizajn granate SMArt 155 je NATO topnički projektil od 155 mm dizajniran za ispaljivanje iz Panzerhaubitze 2000 i haubica M109, uključujući varijantu Paladin. Sastoji se od 47 kg teškog topničkog projektila koji sadrži dva autonomna, senzorski upaljena, pucaj i zaboravi podstreljiva. Svako podstreljivo sadrži EFP bojevu glavu visokog proboja za upotrebu protiv teških oklopnih borbenih vozila kao što su glavni borbeni tenkovi. EFP bojeva glava koristi tešku metalnu košuljicu. Nakon što se podstreljivo oslobodi, ono otvara padobran. Dok se polako spušta, podstreljivo se rotira, skenirajući područje ispod infracrvenim senzorom i radarom milimetarskih valova. Korištenje nekoliko tipova senzora omogućuje SMArt 155 korištenje na svim vrstama terena i vremenskim uvjetima. Način djelovanja: Projektil 155 mm opremljen je vremenskim upaljačom GM52A1, koji se nalazi sprijeda, nakon čega slijedi jedinica za izbacivanje i dva podstreljiva, a osnovna ploča zatvara projektil. Vrijeme upaljača postavlja se prije punjenja, zatim se SMArt155 koristi kao bilo koje standardno streljivo. Nakon što istekne vrijeme postavljeno u glavnom upaljaču, izbacna punjenja odvajaju tijelo od dva podstreljiva, nakon čega se aktiviraju baterije. Projektil putuje brzinom od oko 300 m/s i brzinom vrtnje od 200 okretaja/sekundi te da bi usporio usporiti, aktivira se dio koji sliči balonu i padobranu, koji brzinu vrtnje smanjuje do 3 okretaja/sekundi, pri čemu je os podstreljiva nagnuta pod kutom od 30° u odnosu na okomicu, što omogućuje senzorima pokrivanje širokog područja. Tek kada je padobran potpuno otvoren, podstreljivo je potpuno naoružano i tri senzora, uključujući aktivni radar koji se također koristi kao uređaj za mjerenje dometa, zatim pasivni radar koji se temelji na mjerenju refleksije svemirskih valova na tlu te infracrveni senzor, se aktiviraju i počinju tražiti ciljeve. Pretraga se obično provodi u promjeru 200-15 metara. Kada je cilj identificiran, izračunava se ciljna točka i ispaljuje se podstreljivo. Izrađen je od oblikovanog punjenja s tantalskom košuljicom koja stvara eksplozivno formirani penetrator sposoban poraziti valjani homogeni oklop od 120 mm. Pod-projektil pogađa gornji dio tenka ili oklopnog vozila (koji je slabije oklopčjen od čeonog i bočnog dijela) i uništava cilj. Ako podstreljivo ne pronađe metu aktivira se elektronički mehanizam za samouništenje koji je temeljen na aktivnom radarskom senzoru i koji se koristi kao radarski visinomjer. Tada se aktivira sustav za samouništenje koji se aktivira na nultoj točci tla.. Tehničke specifikacije Težina s upaljačom: 47, kg Duljina s upaljačom: 898 mm Materijal tijela Kovani čelik Boja maslinasto siva sa žutim oznakama Eksplozivno punjenje Visoki eksploziv: 4,2 kg Svako od dva pod-streljiva je težine Prikaz etapa leta projektila do cilja: BONUS 155 mm BONUS (BOfors NUtating Shell) je topnički kasetni projektil 155 mm, razvijen u suradnji između Boforsa (Švedske) i Nextera (Francuska), dizajniran za neizravnu paljbu dugog dometa, napadom odozgo na oklopna vozila. Razvoj BONUS-a započeo je početkom 1985. kao studijski projekt za Švedsku upravu za obrambene materijale, s početnim očekivanjima završetka razvoja do 1989. i početka proizvodnje do 1990. (odnosno do 1992.). BONUS osnovna granata sadrži dva pod-streljiva koja se spuštaju iznad bojnog polja na krilima i napadaju ojačane mete eksplozivno oblikovanim probojnim bojevim glavama. Dizajn granate BONUS je NATO-ov topnički projektil od 155 mm koji se sastoji od 47 kg teškog topničkog projektila koji sadrži dva autonomna, senzorski upaljena pod-streljiva tipa “ispali i zaboravi”. Nakon što se pod-streljivo oslobodi, ono otvara dva krila. Dok se spušta, pod-streljivo se okreće, skenirajući područje ispod više frekventnim infracrvenim senzorima i LiDAR-om koji uspoređuje otkrivena vozila s programiranom bazom podataka o ciljevima. Svako pod-streljivo sadrži EFP bojevu glavu visokog proboja za korištenje čak i protiv teških oklopnih borbenih vozila poput glavnih borbenih tenkova. Ispaljena iz cijevi dužine 52 kalibra (L52) BONUS granata može putovati do 35 km. Prikaz etapa leta projektila do cilja: M892 155 mm Excallibur i M898 SADARM 155 mm M982 Excallibur (prethodno XM982) je 155 mm vođena haubička granata povećanog dometa razvijena u suradnji Istraživačkog laboratorija američke vojske (ARL) i Centra za istraživanje, razvoj i inženjering naoružanja američke vojske (ARDEC). Excalibur je razvio i/ili proizveo glavni izvođač Raytheon Missiles & Defense, BAE Systems AB (BAE Systems Bofors) i druge podmornice i primarne jedinice u višestrukim kapacitetima kao što su Camber Corporation i Huntington Ingalls Industries. To je GPS-om i inercijski navođeno streljivo koje se može koristiti u situacijama bliske potpore unutar 75-150 metara od prijateljskih snaga ili u situacijama u kojima bi ciljevi mogli biti pretjerano blizu civila za napad konvencionalnom nenavođenom topničkom vatrom . U 2015. godini Sjedinjene Države planirale su nabaviti 7474 projektila s ukupnim troškom programa za FG 2015. od 1,9341 milijardu USD uz prosječnu cijenu od 258 777 USD po jedinici. Do 2016. jedinični troškovi smanjeni su na 68 000 USD po komadu. Inačice koje dodaju mogućnost laserskog navođenja i dizajnirane su za ispaljivanje iz mornaričkih topova počele su testirati 2015. Excalibur je razvijen kao alternativa većeg dometa konvencionalnim topničkim granatama, s GPS navođenjem za poboljšanu točnost. Excalibur ima domet od približno 40 do 57 kilometara (25 do 35 milja) ovisno o konfiguraciji, s vjerojatnom kružnom pogreškom (CEP) od četiri metra dok nevođene zapadnjačke topničke granate mogu sletjeti do 150 metara od mete na udaljenosti od 24 km. Produženi domet Excalibura postiže se upotrebom sklopivih kliznih peraja, koje omogućuju projektilu da klizi od vrha balističkog luka prema meti. Jeftinija alternativa
LEOPARD 2A7
LEOPARD 2A7 Težak je oko 60 tona, dugačak oko deset metara i smatra se jednim od najboljih borbenih tenkova na svijetu – njemački Leopard 2. Koliko ih tko ima u svijetu? Njemački prozvođač Krauss-Maffei Wegmann napravio je više od 3.500 tenkova Leopard 2 od početka proizvodnje 1978. Cijena se posljednjih godina kreće od tri do 15 miliona eura po komadu u zavisnosti od tipa i drugih faktroa. Najnovija verzija ovog borbenog tenka je „Leopard 2 A7″. Isporučuje se od 2014. Njegovo glavno naoružanje je top glatke cijevi od 120 mm koji pogađa i ciljeve u pokretu na udaljenosti do nekoliko kilometara. Maksimalni domet je pet kilometara. Prednosti Leoparda leže u kombinaciji vatrene moći, oklopne zaštite i mobilnosti. Brz je i snagom svog dizelskog motora može dostići i brzinu do 70 km/h. Osim Njemačke, koristi ga još najmanje 14 zemalja u različitim prilagođenim varijantama. Evo pregleda, na osnovu dostupnih informacija, o tome tko ima i koliko Leoparda. Sve navedene zemlje su članice NATO – osim Finske. NJEMAČKA Njemačka ima oko 320 najnovijih modela Leoparda, ali se točan broj čuva u tajnosti. Bundesver je povukao iz upotrebe svoje starije tenkove tipa Leopard ili ih predao drugim zemljama. To uključuje modele tipa 2A4, ali i Leopard 1. TURSKA Ministarstvo odbrane Turske ne daje izjave o tome kakvo naoružanje i koliko komada ima. Prema podacima Međunarodnog instituta za strateške studije (IISS), Turska ima ukupno 713 Leoparda – 316 Leoparda 2A4, 170 Leoparda 1A4 i 227 Leoparda 1A3. GRČKA Grčka ima 853 tenkova tipa Leopard, najviše od svih drugih država: 170 2HEL, 183 starijih tipa 2A4 i 500 tipa 1A5 iz prethodne generacije. Grčka ima i drugih vrsta borbenih tenkova – ukupno 1243 (gfp). POLJSKA Prema poljskom Ministarstvu odbrane, Poljska ima 247 Leoparda u verzijama 2A4 i 2A5 i u moderniziranoj verziji PL. Poljska ima ukupno 863 borbena tenka (gfp). ŠPANJOLSKA Španjolska ima 347 tenkova Leopard. Od toga, 239 Leoparda tip 2A6 dok je 108 starijih tipa 2A4, a. Međutim, neki tenkovi nisu u funkciji. FINSKA Finska nije članica NATO i ima oko 200 tenkova Leopard 2. ŠVEDSKA Iz Švedske nema informacija o broju Leoparda. Međutim, smatra se izvjesnim da Švedska ima više od 100 tenkova tipa Leopard. NORVEŠKA Prema podacima Ministarstva odbrane, Norveška je 2001. od Nizozemske kupila 52 Leoparda 2A4. Neki od njih su u upotrebi, drugi se koriste za rezervne djelova ili su rashodovani. Nema podataka o točnom broju operativnih tenkova. MAĐARSKA Prema medijima, Mađarska je 2020. iznajmila 12 tenkova Leopard 2A4 od njemačkog proizvođača za potrebe obuke. Pored toga, ove godine stižu 44 nova Leoparda 2A7. Mađarska je 2022. imala ukupno 176 borbenih tenkova različitih vrsta (gfp). PORTUGAL Ministarstvo odbrane Portugala nije dalo nikakve informacije o broju Leoparda. Prema izvještajima medija, portugalske oružane snage imaju u upotrebi 37 Leoparda 2A6. NIZOREMSKA Nizozemska je od Njemačke iznajmila 18 tenkova Leopard 2A6. Oni su dio njemačko-holandskog tenkovskog bataljona i stacionirani su u Bergen-Honeu u Nemačkoj blizu granice. DANSKA Danska ne daje informacije o tome koliko ima Leoparda. Prema dostupnim podacima u rujnu je prvi put u međunarodnu misiju, u Estoniju poslato 14 Leoparda. ČEŠKA Češka posjeduje samo jedan Leopard. To je jedan od 14 Leoparda 2A4 koje je Njemačka Češkoj stavila na raspolaganje u okviru takozvane kružne razmjene, u koju spadaju i oklopna vozila Bifel (Bivo). Češka je prema podacima za 2022. imala ukupno 116 borbenih tenkova (gfp). SLOVAČKA Slovačka ima jedan Leopard. Do kraja 2023. trebalo ih je biti ukupno 15 u okviru kružne razmjene. Slovačka ima ukupno 20 borbenih tenkova (gfp) . Članice NATO koje nemaju tenkove LEOPARD U zagradi je broj borbenih tenkova koje su države imale prema informacijama Global Firepower (gfp) za 2022. godinu. Evropa: Rumunija (451), Bugarska (410), Francuska (406), Italija (200), Hrvatska (72), Slovenija (44), Sjeverna Makedonija (10) Albanija, Belgija, Crna Gora, Kipar, Estonija, Island, Letonija, Litvanija, Luksemburg i Ujedinjeno Kraljevstvo (227). SAD imaju 6612 borbena tenka, a Kanada 82. Izvor:CDM
NAJAVE ISPORUKE TEŠKOG NAORUŽANJA UKRAJINI (do kraja siječnja 2023.godine)
Najave isporuke teškog naoružanja Ukrajini (do kraja siječnja 2023.) Sjedinjene Države osigurat će paket vojne pomoći vrijedan više od tri milijarde dolara Ukrajini i drugim zemljama pogođenim ruskom invazijom na Ukrajinu, objavio je u petak američki državni tajnik Antony Blinken. Vojna pomoć mogla bi pomoći ukrajinskim snagama da “promijene dinamiku na bojnom polju”, rekla je zamjenica pomoćnika državnog tajnika Laura Cooper. Vijeće EU-a je odobrilo povećanje fonda za plaćanje vojne pomoći Ukrajini za dodatne dvije milijarde eura. Vijeće je odlučilo povećati ukupnu financijsku gornju granicu Europskog instrumenta mirovne pomoći (EPF) za 2 milijarde eura u 2023., uz mogućnost daljnjeg povećanja u kasnijoj fazi. Ukupno povećanje čitave financijske gornje granice EPF-a do 2027. bilo bi do 5,5 milijardi eura (u cijenama iz 2018.). Njemački ministar obrane Pistorius, američki ministar obrane Austin i njihov ukrajinski kolega Oleksil Reznikov na sastanku u Ramsteinu IZDVOJENO NAORUŽANJE I OPREMA PO ZEMLJAMA SAD VELIKA BRITANIJA FRANCUSKA NJEMAČKA POLJSKA ŠPANJOLSKA DANSKA FINSKA ŠVEDSKA KANADA ITALIJA PORTUGAL ESTONIJA LATVIJA NIZOZEMSKA NORVEŠKA BELGIJA CIPAR EU UKR. OBR. IND. ZAKLJUČAK Kada gledamo na doprinos pojedinih partnera (u iznosima sredstava i kritičnoj količini i generacijskoj kvaliteti vojne opreme) treba izdvojiti SAD, koji potvrđuje slanje tenkova M1 Abrams u Ukrajinu. Američki tenkovi i oklopna vozila na gusjenicama i kotačima (gotovo 200 komada) te napredni PZO sredstva (sustav Avanger) i rakete za NASAMS, zatim haubički projektili 155mm i 105mm, uključujući one najsofisticiranije te rakete za HIMARS, predstavljaju „ozbiljan paket“ koji svjedoči o ozbiljnom partneru. Uz SAD treba izdvojiti Poljsku, koja zbog svoje povijesti želji biti predvodnica europskih zemalja u vojnim donacijama. Uz obećanu isporuku Leoparda 2A4, gdje postoji „šire“ mogućnosti vojne pomoći i u poljskim modifikacijama Leoparda, te velikog broja postojeće sovjetske tehnike, primjerice tenkova T-72 i BMP-1, ne bi trebalo biti iznenađenje ukoliko pored slanja svojih Leoparda u Ukrajinu, Poljska opremi jednu oklopno-mehaniziranu brigadu sovjetskim tenkovima i oklopnim vozilima, kao što je i najavljivala. Ova sredstva je donirala i ranije, a sustavi su dobro poznati ukrajinskim vojnicima. V. Britanija je uz slanje svojih moćnih tenkova Challenger 2 i 100 komada oklopljenih APC Bulldog, izdvojila i 30 komada samohodnih haubica AC90 155mm te streljivo za ova borbena sredstva te se može govoriti o očekivanoj potpori, koje se može i nadalje očekivati. Francuska je mogla dostaviti i veće količine od obećanih 50 komada svojeg moćnog OT na kotačima AMX-10 RC, kojeg zbog topa 105mm zovu i „ubojicom tenkova“. Naime, inačicu RC, kojih i nakon isporuke Ukrajini, preostaje još 70-ak komada mora ionako prodati ili donirati, dok 232 komada AMX-10 RCR zadržava u uporabu do uvođenja OT Jaguar i Griffon. Kada bi odobrila bar jedne satnije, tj. 12 do 14 tenkova Leclerc, taj čin bi potvrđivao da i Francuska u cijelosti bezrezervno stoji na strani Ukrajine. Posebno treba pozdraviti slanje svojih samohodnih haubica CAESAR 155 mm krajem siječnja. Za Njemačku se i uz obećano slanje 40 komada OT Marder i opravdavanje poteškoćama oko isporuke Leoparda 2, kao i naknadno odobrenje kancelara Scholza za isporuku poboljšane inačice Leoparda 2A6, koje predstavljaju najveće europske donacije od 3,1 milijarde Eura u okviru Europskog fonda za mir (EPF), može se reći da je „u najmanju ruku opetovano zakazala“. To ne znači da neće u dogledno vrijeme i uz pritiske prema Rheinmetalu popraviti sadašnji utisak pojačanom isporukom Mardera i/ili Leopada. Prostora za to ima, iako je vremenski čimbenik značajan i nezanemariv. Ukrajini je to potrebno upravo sada. Za skandinavske zemlje (Finska, Švedska, Danska) može se reći da su spremne isporučiti vrste i količine sredstava koje odgovaraju realnoj percepciji ruske ugroze. Tome treba dodati i novije povijesno naslijeđe sa SSSR-om i Rusijom. Iako je Finska obećala 14 komada svojih Leoparda 2, a Švedska 50 komada ponajboljih svjetskih OT CV9040 i svojih modernih samohodnih haubica na kotačima Archer 155 mm te drugih naprednih PZO i PO raketnih sredstava, a Danska 19 samohodnih haubica na kotačima CAESAR 155 mm i krajem mjeseca najavila slanje svojih 20 Leoparda 2A5. Isto se može reći i za Nizozemsku, koja je za pomoć Ukrajini u 2023. već osigurala 2,5 milijardi Eura, a spremna je isporučiti sofisticirani sustav PZO Patriot, a ima dovoljno prostora platiti (najmanje jednu satniju tenkova Leopard 2 standarda A4, 5 ili 6), te na zahtjev Ukrajine i borbene zrakoplova F-16A/B MLU. Nedvojbeno je da će Španjolska na “čvrst” i “predan” način, uz “najveću diskreciju”, odgovarajući na “izričite” zahtjeve Ukrajine i u “punoj” koordinaciji s NATO-om i saveznicima, biti predvodnik u dostavi vojne pomoći Ukrajini. Vjerujmo da će to biti jedna od znakovitijih savezničkih donacija Ukrajini prije proljetne najavljivane ukrajinske ofenzive. Ona je i u lipnju 2022. predlagala slanje 40 svojih Leoparda 2 (sada se spekulira o 60) Ukrajini, a Ukrajini je ranije donirala i 20 svojih APC M113. Baltičke zemlje (Estonija i Litva) i bez informacija o najavama iz Latvije (Rusi čine gotovo 25% od 2,5 mil. stanovnika Latvije) se zbog vanjsko-političkih i povijesno-praktičnih razloga trude doprinositi oslobađanju okupiranih ukrajinskih područja. Svojim donacijama sredstava za potporu, PO i PZO borbu odgovaraju na zahtjeve Ukrajine te na taj potvrđuju svoju europsku perspektivu. Za Kanadu se također može reći da svojim primjerom, odnosno ranijim i trenutnim donacijama, naročito donacijama deficitarnih PZO sustava NASAMS, brojem lakih OT Senator i već provjerenim vučnim haubicama američke proizvodnje M777 155mm, predstavlja pouzdanog NATO transatlantskog partnera. Od ciparske iskazane dobre volje vjerojatno se neće ništa dogoditi, ili se neće dogoditi u dogledno vrijeme. Iako je Cipar iskazao volju na nagovor SAD-a, za očekivati je da su tursko-grčki odnosi složeni da bi se nešto dogodilo, kao što su složeni i odnosi Grka i Turaka na otuku. Iako nam u ovom pregledu obećanih donacija naoružanja i vojne opreme Ukrajini tijekom siječnja nisu bili dostupni svi podaci do kojih dolazimo doći putem tzv. „otvorenih izvora“, ili smo ih pak zbog relativno skromnog broja članova tima koji ih prikuplja, najvjerojatnije nešto i propustili, možemo govoriti o sljedećem: broj obećanih modernijih zapadnih tenkova (uključujući Leopard 2A4 i A5, M1 Abrams i Ghallenger 2) predstavlja značajnu količinu borbenih sredstava za pokretanje ozbiljnije proljetne oslobodilačke operacije na nekim od glavnih pravaca izrazito široke crte bojišnice; otvoreni i
Quo vadis Ukrajina? Quo vadis Rusija?
Quo vadis Ukrajina? Quo vadis Rusija? Brigadir, prof. dr.sc. Marinko Ogorec – Analiza rata u Ukrajini u povijesnom i društvenom kontekstu Profesor i pročelnik studija Upravljanje u kriznim uvjetima na Veleučilištu Velika Gorica dr. sc. Marinko Ogorec stručnjak je za sigurnost te je često gost različitih medijskih kuća, posebno posljednjih tjedana, od kada je započela ruska agresija na Ukrajinu. Brigadir HV Marinko Ogorec bio je prvi vojni ataše Republike Hrvatske u Rusiji te je svoje viđenje o geopolitičkom, gospodarskom i sigurnosnom položaju i ulozi Rusije zapisao u svojoj knjizi Putinova Rusija, u kojoj su prikazani ključni procesi s kojima se Rusija suočavala 1990-ih, nakon raspada SSSR-a, pa do njezina povratka u krug svjetskih sila. Rat u Europi na početku XXI. stoljeća – nemoguće! Rekli su brojni politološki, sociološki i vojni analitičari, međutim suvremena događanja u potpunosti su ih demantirali. Na žalost, ono što se smatralo nemogućim dogodilo se i razvija se sada u skladu sa svim zakonitostima suvremenog ratovodstva. Što je dovelo do ove situacije!? Gdje su ishodišta i u čemu je osnovni problem? Naravno, ova situacija postavlja takva pitanja i vjerojatno ultimativno očekuje odgovore na njih. No, to nije nimalo jednostavno i po trebna je jedna duža povijesna i aktualna društvena analiza kako bi se moglo relevantno odgovoriti na tako ozbiljna pitanja. Zajednički rusko-ukrajinski korijeni Većina povjesničara slaže se da je ishodište većine istočnoslavenskih naroda vezana uz razvoj ranofeudalne države na ogromnom prostoru od obala Bijelog mora i Karelije, preko cijelog teritorija današnje zapadne Rusije i Ukrajine sve do sjevernih obala Crnog mora, poznate kao Kijevskaja Rus’. U literaturi se često spominje i naziv Kijevska Rusija, što ne odgovara povijesnim činjenicama, jer u vrijeme nastanka Kijevskaje Rus’ kao države, Rusi još nisu postojali kao narod. Naime, Kijevskaja Rus’ nastala je ujedinjavanjem istočnoslavenskih plemena, među kojima su većinu činili Poljani (često se za njih koriste i nazivi Polovci ili Polovjetci), zatim Derevjani i Siverjani, te manja sjeverna plemena Vjatiči i Radmiči. Znatno kasnije u sastav Kijevskaje Rus’ ulazi i veliko nomadsko pleme Pečenega na jugu zemlje, koji su se odupirali asimilaciji u zajedničku državu vodeći brojne ratove protiv Kijevskaje Rus’. No za stvaranje te države najzaslužniji je normanski narod Varjaga (inače germanskog porijekla) koji su etnički i kulturološki bili vrlo bliski Vikinzima. Kada su Vikinzi u VIII. stoljeću započeli svoje pohode prema jugu zapadne Europe morskim putem, Varjazi su krenuli u svoje pohode na europski istok velikim rijekama Volgom, Okom, Dnjeprom i dr. Slavenskim plemenima na tom prostoru donijeli su organizaciju, hijerarhiju i ratnički mentalitet, što je u to vrijeme činilo osnovicu državotvornosti. Oni su u stvari i stvorili Kijevskaju Rus’ pod vodstvom kneza Olega (u literaturi se spominje i pod imenom Helgi), pri tome se u potpunosti poslavenili i asimilirali u ostale slavenske narode koji su na stali unutar zajedničke države – Ukrajince, Ruse, Bjeloruse i Rusine. Zapravo, prvobitno su svi nosili naziv Rusiči ili Rusini, ali karakteristike prostora, utjecaj ostalih naroda i plemena postupno su izdiferencirali ta 4 naroda kao samostalne etničke strukture, iako su ostali međusobno kulturološki, tradicijski i jezično izuzetno povezani i kompatibilni. Iako je veliki knez Volodimir I. prihvatio kršćanstvo kao svojevrsni oblik dodatne integracije države, raspad ogromne Kijevskaje Rus’ bio je neminovan zbog sve izraženije feudalizacije tog prostora, jačanja izvršne vlasti pojedinih knezova i samim time slabljenja središnje vlasti. Kao neposredna konkurencija kijevskim kneževima sve više se javljaju vladimirski kneževi, koji središte svoje moći preseljavaju u Moskvu, utemeljene tijekom vladavine Jurija Dolgorukog (inače jednog od sinova vrlo sposobnog i po nekim povjesničarima zadnjeg vladara Kijevskaje Rus’ – Vladimira Monomaha). Povijesnu priču o završetku Kijevskaje Rus’, ali isto tako i ostalih feudalnih kneževina na prostoru današnje Rusije, Bjelorusije i Ukrajine zaključio je veliki prodor Mongola i drugih turkmenskih naroda, koji su pod vodstvom Batu-kana osnovali ogromnu euroazijsku državu poznatu kao „Zlatna horda“ i u kojoj su bile uključene sve istočnoslavenske zemlje (osim Novgorodske kneževine kojom je u to vrijeme vladao Aleksandar Nevski). Uglavnom, iz tog razdoblja postoje ozbiljni povijesni prijepori koji su zadržani do današnjih dana i koji su u određenoj mjeri uzrok aktualne vojne intervencije Putinove Rusije na Ukrajinu. Ukrajinski povjesničari tvrde (s više ili manje potvrđenih argumenata) kako je Kijevskaja Rus’ bila prva država koju su formirali i razvili isključivo preci današnjih Ukrajinaca, dok ruski povjesničari tvrde da su podjednako zaslužni za razvoj i osnivanje te države ruski kneževi i 5 stoljeća kasnije osnovanu Moskovsku državu postavljaju u kontiniurani slijed razvoja iste države. S druge strane, ukrajinski povjesničari tvrde kako Moskovska država iz XIV. stoljeća nije bila legitimna nasljednica Kijevske države, već posve nova tvorevina. Razvoj rusko-ukrajinskih odnosa Nakon razornog prodora Mongola, ruske kneževine uspijevaju povratiti različite oblike autonomnosti, dok ukrajinski teritorij u velikoj mjeri pada pod vlast poljskih, litvanskih i ruskih vlastelina. No, državotvorna borba za autonomijom i državnim suverenitetom kod velikog dijela Ukrajinaca nije nestala, već je poprimila vrlo specifičan oblik nastankom zaporoških kozaka. Zaporoški kozaci su specifična socijalna i politička, ali prije svega vojna struktura neovisnih lakih konjanika nastala u širokim stepama jugoistočne Ukrajine i svojevremeno (tijekom XV. stoljeća) glavni nositelji ukrajinske nacionalne svijesti. Tijekom XVII. stoljeća na prostoru jugozapadno od Moskovske Carevine, a sjeverozapadno od Krimskog Kanata stvorena je Zaporoška Republika (u literaturi poznata i kao Kozačka Republika) upravo kao najbolji pokazatelj autohtonih državotvornih težnji ukrajinskog naroda na tim prostorima. Zbog pritiska Poljsko-litvanske Unije (tada najmoćnije države sjeveroistočne Europe) i opasnosti od mogućeg gubitka neovisnosti, ataman (hetman) Zaporoške Republike Bogdan Hmeljnicki zatražio je pomoć Moskovskog carstva, pa je 1654. godine potpisan Perejaslavski sporazum, koji je značio i kraj ukrajinske neovisnosti. U razmjerno kratkom razdoblju ukrajinski prostor postao je dio velikog Ruskog Carstva u kojem su temeljito potiskivani ukrajinska državotvornost i nacionalna svijest, te provođena intenzivna rusifikacija ukrajinskog stanovništva. Carica Katarina II Velika 1764. godine u potpunosti ukida svaki oblik neovisnosti i suverenosti ukrajinskog atamanata čime Ukrajina doslovno postaje samo jedna od brojnih regija Ruskog Carstva. Razdoblje tuđinske vlasti nad Ukrajinom proteže se sve do 1917. godine, kada u turbulentnim vremenima I. svjetskog rata dolazi do Ukrajinske revolucije i stvaranja Ukrajinske Narodne Republike. Nakon Ruskog građanskog rata 1918.-1922. godine Ukrajina
ORUŽANE SNAGE RUSKE FEDERACIJE
ORUŽANE SNAGE RUSKE FEDERACIJE
RAT U UKRAJINI: PET MOGUĆIH NAČINA NA KOJI ĆE SE RAT ODVIJATI U 2023.
RAT U UKRAJINI: PET MOGUĆIH NAČINA NA KOJI ĆE SE RAT ODVIJATI U 2023. Rat u Ukrajini je pred ulaskom u drugu kalendarsku godinu. Ovo su promišljanja nekoliko vojnih analitičara o tome kako će se u 2023.godini odvijati događaji na terenu. Može li ruska agresija biti zaključena u idućoj godini i kako – na bojnom polju, za pregovaračkim stolom ili će se nastaviti i u 2023. u čemu se ne slažu ni vojni analitičari koji ovdje iznose svoje mišljenje a izabrani su zbog svoje stručnosti ali i različitog pogleda na tijek rata u Ukrajini. Ruska proljetna ofenziva će biti ključna Michael Clarke, pomoćnik ravnatelja Instituta za strateške studije, Exter, Velika Britanija Svatko tko izvrši invaziju na drugu zemlju preko ogromnih euroazijskih prostranstava na kraju je osuđen da prezimi na njima. Napoleon, Hitler i Staljn morali su manevrirati sa svojim vojskama kroz stepska prostranstva zimi, i sada, kako se njegova invazija splašnjava i pretvara u povlačenje na nekim smjerovima napada, Vladimir Putin ukopava svoje snage da prezime i čekaju novu rusku ofenzivu u proljeće. Pauza je potrebna objema stranama ali su Ukrajinci bolje opremljeni i motivirani za nastavak i od njih možemo očekivati da održavaju pritisak, barem u području Donbasa. Oko Kremnine i Svatove Ukrajinci su veoma blizu velikom preokretu koji će baciti ruske snage šezdesetak kilometara natrag na slijedeću prirodnu obrambenu liniju, blizu one sa koje je njihova invazija počela u veljači 2022.godine. Kijev se neće oklijevati ostvariti veliki cilj. Ukrajinska ofenziva, ipak, može slabiti dolje prema jugoistoku, slijedeći povratak Hersona. Prelazak na istočnu obalu Dnjepra da bi se izvršio pritisak na ranjive cestovne i željezničke veze sa Krimom mogao bi biti previše zahtjevan. No, mogućnost da Kijev počne inenadnu novu ofanzivu ne smije se zanemariti. Za 2023. odlučujuća će biti sudbina ruske proljetne ofenzive. Putin je priznao da je 50 000 od novomobiliziranih snaga već na frontu dok se ostalih 250 000 obučava za front u slijedećoj godini i njihova sudbina je bojno polje. Može se očekivati kratak i nestabilan prekid vatre ali Putin je jasan u tome da neće stati a Ukrajinci su isto tako jasni da će se nastaviti boriti za svoj život. Ukrajina će vratiti natrag svoja okupirana područja Andrej Piontkovsky, znanstveni i analitičar, Washington DC Ukrajina će pobjediti vraćanjem kompletne okupirane tertorije u proljeće 2023.godine, najkasnije. Dva faktora upućuju na ovaj zaključak. Prvi je motivacija, odlučnost i hrabrost ukrajinske vojske i nacije kao cjeline, bez premca u modernoj povjesti ratovanja. Druga je činjenica da, poslije godina smrivanja ruskog diktatora, zapad je napokon sazrio u shvaćanju veličine povesnog izazova sa kojim se suočava. To najbolje ilustrira nedavna izjava generalnog tajnika NATO-a Jens Stoltenberga. „Cijena koji mi plaćamo je novac, dok je cijena koju plaća Ukrajina krv. Ako autoritarni režim vidi da se sila isplati mi ćemo plaćati mnogo višu cijenu i svijet će postati mnogo opasniji za sve nas.” Točno vrijeme neizbježne ukrajinske pobjede bit će odrećeno brzinom kojom NATO može dostaviti novi paket vojne opreme koji može promijeniti smjer rata (tenkovi, avioni, rakete dalekog dometa). Očekujem da će Melitopol postati klučna točka u slijedećim mjesecima ( možda tjednima ). Zauzimanje Melitopolja, olakšat će Ukrajincima pokret prema Azovskom moru, čime će učinkovito presjeći linije snabdjevanja i komunikacija prema Krimu. Ruska kapitulacija biti će formalno dogovorena poslije devastirajućih ukrajinskih napredovanja na bojnom polju. Pobjedničke snage – Ukrajina, GB i SAD – oblikovat će novu međunarodnu sigurnosnu arhitekturu. Kraj se ne nazire Barbara Zanchetta, Odjel ratnih studija, King’s College London Vladimir Putin je očekivao da Ukrajina pasivno pristane na akcije moćnog susjeda, bez značajnijeg uplitanja ostalih zemalja. Ova teška pogreška u procjeni dovela je do trajnog sukoba sa bez kraja na vidiku. Zima će biti teška, kako ruski napadi na ukrajinsku infrastrkturu pokušavaju slomiti moral i izdržljivost i onako potresene populacije. Ali Ukrajinska izdržljivost se pokazala izuzetnom. Čvrsti su, i idu dalje i dalje. Svi izgledi za pregovore su blijedi. Za potencijalno mirno rješenje ključni zahtjevi barem jedne strane se moraju mijenjati. Nema dokaza da se to togodilo ili će se uskoro dogoditi. Kako će se onda doći do kraja rata? Cijena rata, u materijalu ili ljudskim žrtvama, može slomiti odlučnost ruske političke elite. Ključ je unutar Rusije. Prošli ratovi u kojima su loše procjene bile ključni element, kao Vijetnam za SAD ili Afganistan za SSSR završili su na ovaj način. Domaće političke prilike prisilile su političku elitu koja je pogrešno procjenjivala na izlaz iz rata – „častan” ili ne – kao jedinu moguću opciju. Ovo se može desiti jedino ako Zapad čvrsto i dalje podupre Ukrajinu koja će se suočiti sa narastajućim domaćim pritiskom povezanim za cijenu rata. Nažalost, ovo će i dalje biti dugotrajna politička, ekonomska i vojna bitka koja se neće riješiti brzo i trajat će i krajem 2023. Nema drugog završnog stanja osim ruskog poraza Ben Hodges, general, bivši zapovjednik US Army Europe Još je prerano za planiranje pobjedničke parade u Kjevu ali momentum je sad na Ukrajinskoj strani i, po mom mišljenju, nema sumnje da će oni dobiti ovaj rat, vjerojatno do kraja 2023.godine. Stvari će se kretati sporije preko zime ali nema sumnje da će ukrajinske snage biti sposobnije da se bore nego ruske zbog cjelokupne zimske opreme koja dolazi iz GB, Kanade i Njemačke. U siječnju Ukrajina može biti u poziciji da počne finalnu fazu kampanje a to je oslobođenje Krima. Iz povijesti znamo da je rat test za logistiku. Kad sam vidio odlučnost ukrajinskog naroda i vojske i rapidno poboljšanje logističke situacije za Ukrajinu, ne vidim nikakav drugi kraj nego poraz Rusije. Rusko povlačenje iz Hersona me je također vodilo ka tom zaključku. Prvo to je psihološki ojačalo Ukrajince a drugo to je temeljito sramoćenje Kremljina i treće to je dalo ukrajinskim snagama ključnu operativnu prednost – svi prilazi krmu su sada unutar dometa ukrajinskih oružanih sustava. Vjerujem da ćemo na kraju 2023. vidjeti Krim potpuno pod ukrjinskom kontrolum i suverenitetom mada može opstati neka vrsta dogovora koji omogućava rusima da održe neku pomorsku prisutnost u Sevastopolju…možda čak do kraja Sporazuma (do 2025.) koji je postojao prije nego je
Pozadina povlačenja – Postaje li moćni Dnjepar ‘granica svjetova‘?
Pozadina povlačenja – Postaje li moćni Dnjepar ‘granica svjetova‘? Rijeka Dnjepar povezuje tri suvremene istočnoslavenske države – izvire u Rusiji, teče kroz Bjelorusiju i Ukrajinu, te se južno od Hersona ulijeva u Crno more – odnosno tri istočnoslavenska naroda (Ruse, Bjeloruse i Ukrajince) koji su zajedničku pradržavu, pod imenom Kijevska Rus’, imali još od 9. do 13. stoljeća (tada ti narodi nisu bili diferencirani u današnjem smislu), da bi i oni tijekom 20. stoljeća živjeli u zajedničkoj državi, pod akronimom SSSR, koja je također skončala početkom 90-ih, a krv koja se tada nije prolila prolijeva se sada u Ukrajini. Prema nekim prognozama rijeka Dnjepar postat će “granica svjetova”, dok druge prognoze kažu da će njezine obale postati epicentar Trećeg svjetskog rata. Treći kažu: bit će i jedno i drugo. MAGLOVITI CILJEVI U fokus javnosti Dnjepar je izbio prije tjedan dana, nakon što su ruske trupe (ne)očekivano napustile njegovu desnu (zapadnu) obalu i povukle se na lijevu (istočnu) obalu, prepustivši ukrajinskoj vojsci regionalni centar Herson. Iako ruska vojska još uvijek drži oko 70 posto Hersonske oblasti, napuštanje grada Hersona iznenadilo je mnoge promatrače – uključujući i ukrajinsku vojsku – zbog više razloga. U političkom smislu, odlazak Rusa iz Hersona dolazi samo nekoliko tjedana nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin proglasio čitavu Hersonsku regiju – pa tako i njezino upravno središte – sastavnim dijelom Ruske Federacije. U vojnom smislu, napuštanje Hersona znači da Moskva barem privremeno odustaje od mogućeg cilja osvajanja Odese i spajanja s ruskim vojnim kontingentom u separatističkoj moldavskoj regiji Pridnjestrovlju. Doduše, teško je govoriti o pravim ciljevima ruske agresije na Ukrajinu jer su oni – vjerojatno namjerno – postavljeni vrlo maglovito: podsjetimo, Putin je uoči agresije kao ciljeve naveo “demilitarizaciju” i “denacifikaciju” Ukrajine, što je većina analitičara interpretirala kao namjeru slabljenja ukrajinske vojne moći i eliminacije ukrajinskih dobrovoljačkih bataljuna (Azov, Aidar, Tornado, Dnipro-1, Dnipro-2, Donbas…), od kojih su neki imali neonacističke elemente. Kako bilo, netom nakon odlaska Rusa iz Hersona pojavila su se nagađanja da je riječ o političkom dogovoru između Rusije i SAD-a o “zamrzavanju sukoba”, što bi s obzirom na trenutačno stanje na terenu faktički značilo podjelu Ukrajine na proruski i prozapadni dio, pri čemu bi barem na jugu zemlje granica bila rijeka Dnjepar. Takvo rješenje ne bi bilo naročiti novum u svjetskoj politici, budući da slična podjela Cipra, na turski i grčki dio, postoji još od 1974., kao što i slična podjela Koreje – na Sjevernu i Južnu – datira još od 1945. godine. U tom smislu, Dnjepar bi bio ono što je 38. paralela u Koreji. U prilog toj teoriji govore i nedavni javni istupi načelnika Združenog stožera američkih OS, generala Marka Milleyja o potrebi da se pokrenu mirovni pregovori i sukob okonča za diplomatskim stolom, kao i tajanstveni sastanci koji se posljednjih dana odvijaju između najviših ruskih i američkih dužnosnika. KAD SE NAĐU CIA I SVR… Tako su se prošlog ponedjeljka u Ankari sastali šef CIA-e William Burns i šef ruske vanjske obavještajne službe (SVR) Sergej Nariškin, dok je nekoliko dana prije Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan razgovarao s tajnikom ruskog Vijeća sigurnosti Nikolajem Patruševom i Putinovim savjetnikom za međunarodna pitanja Jurijem Ušakovom. Načelnik Združenog stožera američkih OS, general Mark Milley Premda se u škrtim izvješćima s tih sastanaka navodi da se nije razgovaralo o rješavanju ukrajinskog rata, već o izbjegavanju američko-ruskog sukoba i nuklearne eskalacije, mnogi drže da je na dnevnom redu bila i tema o modusima okončanja sukoba, pogotovo što je ovog tjedna postalo evidentno da je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski odustao od svoga prijašnjeg stava da nema pregovora s Rusijom dokle god je na njezinu čelu Putin. Više američkih medija u posljednje je vrijeme objavilo da američki vrh privatno traži od Zelenskog da pokaže otvorenost za pregovore s Rusijom, budući da mnoge europske zemlje osjećaju velike ekonomske posljedice rata i antiruskih sankcija, koje su se “bumerang-efektom” okrenule protiv onih koji su ih donijeli. Stoga Washington strahuje da bi se europski saveznici, pritješnjeni rastućom cijenom energenata i galopirajućom inflacijom, mogli “umoriti” od daljnjeg pružanja vojne i ekonomske pomoći Kijevu. WILLIAM BURNS – DIREKTOR CIA SERGEJ NARIŠKIN DIREKTOR SVR JAKE SULLIVAN SAVJ. PRED.BIDENA ZA NAC.SIG. NIKOLAJ PETRUŠEV TAJNIK RUSKOG VIJEĆA SIGURNOSTI JURIJ UŠAKOV, SAVJETNIK VLADIMIRA PUTINA DISONANCIJE IZMEĐU STOLTENBERGA I PRICEA Druge, pesimističnije analize kažu da bi Dnjepar mogao postati epicentar trećeg svjetskog rata između Rusije i Zapada. U prilog toj teoriji, pak, govore disonantni tonovi unutar američkih i NATO struktura u pogledu daljnjeg razvoja ukrajinske situacije i nužnih koraka koje bi valjalo učiniti. Tako su američki mediji objavili da mirotvorni prijedlozi generala Milleyja – koji drži da je ukrajinska vojska oslobađanjem Hersona postigla vojni maksimum, odnosno da ukrajinska pobjeda “nije ostvariva vojnim sredstvima” – nisu naišli na preveliku podršku Bijele kuće, koja se nada da bi Kijev mogao ostvariti još poneki vojni uspjeh prije nego što se sjedne za pregovarački stol. JENS STOLTENBERG GENERALNI TAJNIK NATO-a NED PRICE, GLASNOGOVORNIK STATE DEPARTMENTA Osim toga, primjetno je da, recimo, generalni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg i glasnogovornik State Departmenta Ned Price također imaju dijametralno suprotne stavove o budućim koracima koje bi zapadna alijansa trebala napraviti u Ukrajini, što se vidi iz njihovih recentnih izjava. – Jedini način da se dođe do rješenja rusko-ukrajinskog sukoba je na bojnom polju. Mnogi ratovi su odlučeni za pregovaračkim stolom, ali to ovdje nije slučaj. Ukrajina mora pobijediti i zato ćemo je podržati koliko god je potrebno – rekao je ovog tjedna Stoltenberg, dok je Price prije nekoliko dana odaslao sasvim drukčiju poruku. – U ratu u Ukrajini ne može biti pobjednika i taj sukob se ne može riješiti na bojnom polju, pa je stoga nužno pokretanje pregovaračkog procesa – poručio je Price na novinarskoj konferenciji 7. studenoga.. Iz ovoga je očito da ni Zapad nije načisto u pogledu svoje daljnje strategije prema Ukrajini i ukrajinskom ratu. Pritom se iščekuju i konačni rezultati američkih izbora, održanih 8. studenoga: ako republikanci preuzmu Zastupnički dom, nije isključeno da će se američka vojno-materijalna pomoć Ukrajini reducirati. A bez te pomoći Kijev nema velikih šansi protiv Moskve. U svakom slučaju, ako uskoro ne dođe do mirovnih pregovora, Dnjepar bi doista mogao postati prva crta fronte, barem u Hersonskoj regiji: terenska izvješća
EVOLUCIJA RUSKE STRATEGIJE PREMA UKRAJINI
EVOLUCIJA RUSKE STRATEGIJE PREMA UKRAJINI Početak Narančaste revolucije, Kijev 2004.godine Od strane budućih povjesničara Narančasta revolucija iz 2004., val uličnih prosvjeda koji je potaknuo uspon prozapadne vlade u Kijevu, će se vjerojatno pamtiti kao prva epizoda u drami koja će na kraju dovesti do sadašnjeg Ukrajinskog rata. Ovu prekretnicu Zapad je s entuzijazmom podržao kao značajnu ideološku pobjedu liberalne demokracije i ‒ iznad svega ‒ kao geopolitičku prekretnicu u napredovanju NATO-a i EU-a prema istoku. Udarni valovi Narančaste revolucije su se itekako snažno osjetili u Kremlju. Do tada su Boris Jeljcin i njegov nasljednik Vladimir Putin tražili neku vrstu prilagodbe u odnosima sa Zapadom. Moskva je čak nudila koketne poteze NATO-u, jednostrane diplomatske ustupke, pa čak i podršku američkoj vojnoj intervenciji u Afganistanu. Takve su geste u Washingtonu i Bruxellesu doživjeli kao znak slabosti jer je prevladalo mišljenje da je, u posthladnoratovskoj eri, Rusija brzo gubila na važnosti, tako da je neopravdano zanemarivano ono što ima za reći ili ono što želi. S obzirom na to da je Rusija bila samo sjena impresivne moći koju je nekoć držao Sovjetski Savez, Moskva se više nije shvaćala ozbiljno čak ni na najvišim razinama odlučivanja. Sa Narančastom su revolucijom Vladimir Putin i njegovo okruženje, u kojem je uvijek bila istaknuta prisutnost bivših kolega iz KGB, doživjeli grubo buđenje. Iz njihove perspektive, Naračasta revolucija je bila operacija koju su osmislile CIA i nevladine organizacije financirane od strane State Departmenta, sa ciljem agresivnog opkoljavanja Rusije. Po mišljenju Moskve NATO još uvijek ne pokazuje želju da osvoji Rusiju (kao Napoleon ili Hitler), međutim, takve namjere bi se, pod odgovarajućim okolnostima, mogle pojaviti u doglednoj budućnosti. Bili su uvjereni da kraj Hladnog rata nije ugasio valjanost geopolitičkih teorija Sir Halforda Mackindera o potrebi pomorskih sila s rubnog polumjeseca da kontroliraju najvažnija područja takozvanog euroazijskog ‘heartlanda’. Na Münchenskoj konferenciji o sigurnosnoj politici 2007. predsjednik Putin je održao govor u kojem je otvoreno okarakterizirao neokonzervativni križarski rat za nametanje unipolarnog svijeta ‒ a posebno širenje NATO-a u istočnoj Europi ‒ opasnim za stabilnost unutar međunarodnog sustava. Prema Putinu to širenje bi moglo povećati vjerojatnost sukoba, umanjiti međusobno razumijevanje među velikim silama i potaknuti vojne napetosti. Putinove izjave su u to vrijeme uglavnom odbacivane i zanemarivane. Danas, gledajući unatrag, zvuče kao upozorenje na ono što se dešava ovih dana. Tek je šačica zapadnih geopolitičkih stručnjaka (George Kennan, Henry Kissinger, Kenneth Waltz i John Mearsheimer) izrazila zabrinutost o mogućoj nepromišljenosti pokušaja da se Rusija satjera u ćošak, no njihova su mišljenja bila iznimka, a ne pravilo. BORIS JELCIN, PREDSJEDNIK RUSKE FEDERACIJE 25.12.1991.- 31.12.1999. VLADIMIR PUTIN, PREDSJEDNIK RUSKE FEDERACIJE 31.12.1999.- 07.05.2008. I OD 07.05.2012.DO DANAS Prema tim malobrojnim geopolitičkim stručnjacima materijalizacija snažne ruske reakcije je samo pitanje vremena jer bez Ukrajine pod svojom suverenošću, Rusija će zauvijek biti uhvaćena u neugodnom obrambenom položaju s malom strateškom dubinom u slučaju konvencionalnih napada ili nuklearnih udara. Nadalje, uključivanje Ukrajine u NATO i EU ostavilja Rusiju otuđenom, izoliranom i ranjivom. Rusi su odmah mobilizirali svoje političke opunomoćenike i sve resurse koji su im bili na raspolaganju u Ukrajini kako bi tamošnje prorusko vodstvo moglo preuzeti vlast što je prije moguće. Osim toga, Rusi su se počeli otvoreno suprotstavljati vanjskopolitičkoj agendi Washingtona na Kavkazu, središnjoj Aziji, Levantu, Africi, pa čak i na američkoj hemisferi. Na kraju su uspjeli okrenuti situaciju u Ukrajini u svoju korist izborom Viktora Janukoviča no njihova je pobjeda bila kratkog vijeka. Pokret Euromajdan 2014. svrgnuo je Janukovičevu vladu i zamijenio je prozapadnim režimom. Predvidljivo, takav se neuspjeh pretvorio u košmarnu egzistencijalnu krizu za Kremlj. Gledajući unatrag, strategija Moskve razvila se u tri faze kako bi se suočila s dinamikom promjena: Faza 1: Rastući pritisak Nakon Euromaidana, Rusija je pokrenula kampanju hibridnog ratovanja protiv Ukrajine. Prije svega, to je uključivalo upotrebu sile ‒ kao što se pokazalo u izravnoj aneksiji Krimskog poluotoka i otvorenoj potpori proruskim separatističkim milicijama u Donbasu ‒ sa svrhom kompromitiranja teritorijalnog integriteta Ukrajine i sijanja određenog stupnja kaosa tako da Ukrajina ne bi mogla biti apsorbirana od strane zapadnih struktura u skoroj budućnosti, kao i podsjetiti Kijev da se ruski interesi ne mogu zanemariti. Nadalje, također je sadržavao nekonvencionalne metode poput ekonomskog pritiska, pokazivanje vojnih mišića, vjerski utjecaj, širenje propagande, mobilizaciju ruskih političkih pipaka u Ukrajini i ‘aktivne mjere’ kao što su agitacija i tajni pokušaji poticanja državnog udara . To je ujedno i geopolitička pozadina u kojoj se mora razumjeti razvoj infrastrukturnih projekata za opskrbu ruskog prirodnog plina europskih zemalja putem plinovoda koji zaobilaze Ukrajinu. Iako je ovaj postupak uspio zakomplicirati pristupanje Ukrajine NATO-u, nije umanjio spremnost Kijeva da se pridruži Atlantskom savezu. U konačnici navedena strategija nije uspjela postići povoljnu promjenu režima. Faza 2: Ultimatum Godine 2021. bili smo svjedoci goleme koncentracije ruskih trupa, vojnih platformi i oružja u neposrednoj blizini ukrajinske granice. Rusi se nisu niti potrudili svoje poteze držati u tajnosti, i mnogi su ih protumačili kao znak skorog napada. Međutim, takva upadljivost nije imala previše smisla ako je u pitanju samo napad velikih razmjera jer se tako žrtvuje element iznenađenja. Posve je logično da je smisao navedenih priprema bio otvoreni pritisak, vjerodostojna prijetnja ili ultimatum. Zapravo, uz otvoreno gomilanje vojske na granici Moskva je formulirala niz zahtjeva: jamstvo da se više nijedna država s postsovjetskog prostora nikada neće pridružiti NATO-u ili biti domaćin vojnih aktivnosti koje poduzima transatlantski savez, povlačenje ofenzivnog naoružanja iz susjednih europskih zemalja, uklanjanje NATO vojne infrastruktur postavljene u Istočnoj Europi od 1997., te niz ograničenja vezanih uz nuklearno oružje i balističke projektile. Uzimajući u obzir maksimalistički karakter tih zahtjeva, SAD i NATO ih realno nisu mogli ispuniti. Međutim, iskazani interes Kremlja za održavanjem bilateralnih pregovora sa Sjedinjenim Državama u Ženevi ukazao je na to da Rusi smatraju da bi se možda moglo doći do rješenja koje bi u obzir uzelo zabrinutosti Moskve a koje bi moglo biti prihvatljivo. Ono što su Rusi tražili je u stvari revizija posthladnoratovskog globalnog poretka i strukturalni redizajn europske sigurnosne arhitekture. Sve to pokazuje da Moskva žarko želi da se je tretira kao veliku silu koja zaslužuje da je kao takvu priznaju Washington i Bruxelles, ali i kao regionalnog hegemona čija se sfera utjecaja – posebno u Ukrajini – mora poštivati u multipolarnom svijetu. Unatoč tome, Moskvi je nedostajalo snage ili kritične mase potrebne da primora Washington ili uvjeri NATO na dobrovoljno odricanje od mnogih pozicija stečenih posljednjih desetljeća. Nitko se
PROMJENA RUSKE STRATEGIJE U UKRAJINI
Dim iznad Lavova poslije ruskog zračnog napada prošli vikend RUSKA STRATEGIJA U UKRAJINI SE MIJENJA NAKON POČETNIH PRODORA POČINJU ZASTOJI I SVE SU VEĆI IZGLEDI DA ĆE SE PLANIRANI BLITZKRIEG PRETVORITI U DOGOTRAJNI RAT Novi fokus Moskve je na Donbasu i onemogućavanju Ukrajini pristupa Azovskom moru. U tijeku je povlačenje snaga sa područja Kijeva i stvaranje uvjeta za dugotrajni rat iscrpljivanja Moskva je, u nedostatku snage da održi momentum napada na više frontova, počela sa povlačenjem svojih postrojbi sa područja Kijeva i ostalih gradova na sjeveru. Očito je fokus ruskog vojnog i političkog vodstva sada na zauzimanju istočnih dijelova Ukrajine te onemogućavanje Ukrajini pristupa Azovskom moru, te na taj način povezivanje anektiranog Krima i pobunjenih istočnih područja Luganska i Donjecka. Poslije pet tjedana intenzivne borbe jasno je da su intenzitet i učinak otpora OS Ukrajine glavni uzrok ovog stanja i da je Kremlj prisiljen na prelazak na dugotrajni rat iscrpljivanja. Protunapadi Ukrajine /uključujući helikopterski napad unutar ruskog teritorija/ i preraspoređivanje Moskve prema Donbasu na istoku Ukrajine sugeriraju da obje strane vjeruju da mogu pobijediti, što čini malo vjerojatnim da će mirovni pregovori uskoro rezultirati sporazumom. Ruska “vojna i politička strategija se nije promijenila, ostaje da se uništi Ukrajina”, rekao je Andriy Zagorodnyuk, bivši ukrajinski ministar obrane koji savjetuje vladu predsjednika Volodymyra Zelenskog. Ali rekao je: “Sada njihove sposobnosti više ne odgovaraju njihovoj strateškoj viziji.” Za Ukrajinu, s njezinim manjim vojnim resursima, takav prijelaz na dugotrajni konvencionalni rat povećava ovisnost o Zapadu i pošiljkama teškog naoružanja poput tenkova i topništva. Ruska promjena fokusa na Donbas omogućava koncentraciju vatrene moći na manju bojišnicu, skraćenje opskrbnih linija i čini zračnu potporu lakšom, te daje Moskve veće šanse za vojni uspjeh. Isto tako stavlja Rusiju u poziciju da pregrupiranjem snaga stvori uvjete za okruženje nekih od najboljih ukrajinskih jedinica koje formiraju obranu prema istoku. Međutim, Rusko povlačenje iz Kijeva također omogućuje Ukrajini da preraspodijeli dodatne resurse na istočnu frontu Donbasa — i to mnogo brže zbog kraćih ruta. Ukrajinski dužnosnici u početku su bili skeptični prema ruskim najavama da će Moskva ograničiti vojne operacije u blizini Kijeva i Černihiva, ali dugi konvoji ruskog oklopa počeli su napuštati ova područja u četvrtak, a ukrajinski vojnici ponovno su zauzeli mnoga sela na sjeveru Ukrajine. Rusija je u početku izgledala odlučna zadržati manje snage za blokiranje oko Kijeva kako bi ugrozila ukrajinski glavni grad i spriječila veliko ukrajinsko preraspoređivanje u Donbas, kažu ukrajinski dužnosnici. No, prijetnja opkoljavanjem ovih ruskih snaga, sjeverozapadno ili sjeveroistočno od Kijeva, u petak je izazvala brzo povlačenje prema bjeloruskoj granici, često pod vatrom. Rusija je poslala neke od svojih najboljih jedinica na Kijev i sjevernu Ukrajinu. Mnoge od njih uvučene su u žestoke borbe sa ukrajinskom obranom i trebat će im dosta vremena da se rekonstruiraju i pripreme za preraspoređivanje. Američki dužnosnici procjenjuju da je oko 10.000 vojnika od 190.000 ruskih snaga u Ukrajini ubijeno, a deseci tisuća drugih ranjeni ili zarobljeni. Elitna 4. gardijska tenkovska divizija “Kantemirovskaya” izgubila je 46 od svojih procijenjenih 220 tenkova T-80, prema vizualnim dokazima koje su prikupili vojni analitičari. U želji da popuni svoje snage, Rusija poziva pričuve, šalje u Ukrajinu vojnike raspoređene u Nagorno-Karabahu i Južnoj Osetiji, kao i ročnike. Navodno su neke od postrojbi iz ruske nacionalne garde, koja obično obavlja uglavnom poslove unutarnje sigurnosti, odbile su zapovijed za raspoređivanje u Ukrajinu. Britanski air maršal Edward Stringer, koji je vodio operacije britanskog ministarstva obrane i također pomogao u stvaranju britanskog programa vojne obuke u Ukrajini, rekao je da Rusija više nema mnogo dodatnih rezervi za bacanje u nove napadne operacije. “Većina učinkovite borbene moći već je uključena u rat”, rekao je. Dakle, ruski predsjednik Vladimir Putin “mora izgraditi još nešto, što je teško bez mobilizacije i pod sankcijama, ili koncentrirati borbenu moć koju ima”. Ruski nacionalisti, uplašeni povlačenjem iz Kijeva, pozvali su Putina da se mobilizira za sveopći rat. Igor Strelkov — bivši ruski obavještajac koji je predvodio skupinu ruskih vojnih veterana koji su zauzeli ukrajinski grad Slovjansk 2014., što je izazvalo oružani sukob u Donbasu — požalio se ovog tjedna na pripadnike ruske nacionalne garde koji su odbili upućivanje u Ukrajinu i podnijeli ostavke. Zato nam je potrebna mobilizacija. Podnio ostavku? Molim vas, nastavite odmah u pješačku četu kao redov. Pod zapovijedanjem vaših bivših suboraca, napisao je Strelkov na svom Telegram kanalu. Prema Strelkovu povlačenje iz Kijeva i Černihiva bilo je neophodno s obzirom na lošu provedbu inicijalnog plana napada i prijetnje s kojima se te snage suočavaju, posebno sada kada će proljetna vegetacija pruža zaštitu ukrajinskim udarnim skupinama koje napadaju u ruskoj pozadini i privremeno zaposjednutim teritorijama. “Ako je napuštanje prethodno zauzetog teritorija ionako neizbježno, najbolje je to učiniti bez da neprijatelj prvo uništi vaše trupe”, napisao je Strelkov u petak. “Trebat će nam ove trupe – rat će biti dug.” Na sjeveroistoku Ukrajine, ruske snage se tjednima pokušavaju probiti prema jugu, pokraj grada Izjuma u regiji Kharkiv. Taj bi im manevar, ako bude uspješan, mogao omogućiti da se povežu s postrojbama koje guraju s jugoistoka i opkole Donbas. Velik dio tih jugoistočnih snaga još uvijek je uključen u urbane bitke u opkoljenom gradu Mariupolju. Ako Mariupolj padne ove snage će se uključiti u prodor prema sjeveru. Ukrajina je razmjestila neke od svojih najboljih jedinica u Donbasu, koji se sastoji od Donjecke i Luganske regije. Ukrajina je uglavnom držala liniju na sjeveru, uključujući ključne gradove Kramatorsk i Slavjansk dok je Mariupolj, dio Donjecke regije, opkoljen, U regiji Lugansk, Rusija je brzo zauzela ruralna područja na istoku, ali nije uspjela zauzeti glavno urbano područje oko Severodonjecka, gdje je sjedište ukrajinske regionalne vlade za Lugansk. Mnogi ukrajinski dužnosnici i vojni analitičari smatraju da će se sukob vjerojatno povući mjesecima ili dulje bez obzira na to što Kijev i Moskva nastavljaju mirovne pregovore. Ukrajina je odustala od svoje težnje da se pridruži Sjevernoatlantskom savezu u zamjenu za obvezujuća sigurnosna jamstva Zapada i Rusije, ali su Kijev i Moskva i dalje su udaljeni oko statusa Donbasa i Krima. Iako Rusija ima mnogo veći broj stanovnika /145 milijuna prema prijeratnih 37 milijuna Ukrajine/ i znatno više vojne
