Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske
Svim članovima i svim građanima čestitamo Dan međunarodnog priznanja RH
IZVJEŠTAJNO IZBORNA SKUPŠTINA HČZ GRADA OGULINA
IZVJEŠTAJNO IZBORNA SKUPŠTINA HČZ GRADA OGULINA U subotu 07.01 2023.g održana je redovna izvještajno-izborna skupština udruge HČZ-a Grada Ogulina. Nakon himne i odavanja počasti poginulim i umrlim hrvatskim braniteljima, pozdravni govor održao je dosadašnji predsjednik umirovljeni pukovnik Mika Kolić. Prihvaćen je dnevni red skupštine: 1. otvaranje izvještajno – izborne Skupštine 2. prijedlog dnevnog reda, usvajanje 3. izbor radnih tijela Skupštine ( radno predsj. / verifikac. povj. / kandidacijsko- izborna komisija / zapisničar i dva ovjerov. zapisnika ) 4. izvješće Verifikacijskog povjerenstva 5. usvajanje Poslovnika o radu Skupštine 6. prijedlog izmjena i dopuna Statuta, usvajanje 7. izvješće o radu Udruge: – izvješće Predsjednika – financijsko izvješće ( Tajnik-ca ) – izvješće Nadzornog odbora – izvješće Suda časti 8. rasprava o podnesenim izvješćima, usvajanje istih 9. davanje razrješenja dosadašnjim dužnosnicima i tijelima Udruge 10. izbor Predsjednika Udruge 11. izbor dva Dopredsjednika Udruge 12. izbor Tajnika-ce Udruge 13. izbor članova Izvršnog odbora 14. izbor članova Nadzornog odbora 15. izbor članova Suda časti 16. obraćanje novoizabranog Predsjednika Udruge -prijedlog plana rada i financijskog plana Udruge za 2023. godinu 17. donošenje odluke o dužnosnicima-osobama ovlaštenim za zastupanje Udruge 18. donošenje odluke o likvidatoru Udruge 19. pozdravna riječ gostiju 20. razno Nakon prihvaćanja izvješća tijela udruge razriješeno je dosadašnje rukovodstvo udruge i pristupilo se glasovanju . Za novog predsjednika udruge izabran je pričuvni narednik Ivica Sudarić, dva dopredsjednika udruge – pričuvni poručnik Boško Salopek i pričuvni poručnik Ivan Paušić i tajnica Mateja Luketić kao i članovi izvršnog odbora, nadzornog odbora i suda časti. Skupštini se potom obratio novi predsjednik pričuvni narednik Ivica Sudarić sa prigodnim govorom.Podijeljene su i zahvalnice zaslužnim članovima kao i pojedincima i firmama koje su pomogle u radu udruge a dosadašnji predsjednik umirovljeni pukovnik Miko Kolić proglašen je počasnim predsjednikom udruge. Po završetku službenog djela skupštine članovi i gosti su se zadržali na domjenku. Izvor: Damir Kejžar
Quo vadis Ukrajina? Quo vadis Rusija?
Quo vadis Ukrajina? Quo vadis Rusija? Brigadir, prof. dr.sc. Marinko Ogorec – Analiza rata u Ukrajini u povijesnom i društvenom kontekstu Profesor i pročelnik studija Upravljanje u kriznim uvjetima na Veleučilištu Velika Gorica dr. sc. Marinko Ogorec stručnjak je za sigurnost te je često gost različitih medijskih kuća, posebno posljednjih tjedana, od kada je započela ruska agresija na Ukrajinu. Brigadir HV Marinko Ogorec bio je prvi vojni ataše Republike Hrvatske u Rusiji te je svoje viđenje o geopolitičkom, gospodarskom i sigurnosnom položaju i ulozi Rusije zapisao u svojoj knjizi Putinova Rusija, u kojoj su prikazani ključni procesi s kojima se Rusija suočavala 1990-ih, nakon raspada SSSR-a, pa do njezina povratka u krug svjetskih sila. Rat u Europi na početku XXI. stoljeća – nemoguće! Rekli su brojni politološki, sociološki i vojni analitičari, međutim suvremena događanja u potpunosti su ih demantirali. Na žalost, ono što se smatralo nemogućim dogodilo se i razvija se sada u skladu sa svim zakonitostima suvremenog ratovodstva. Što je dovelo do ove situacije!? Gdje su ishodišta i u čemu je osnovni problem? Naravno, ova situacija postavlja takva pitanja i vjerojatno ultimativno očekuje odgovore na njih. No, to nije nimalo jednostavno i po trebna je jedna duža povijesna i aktualna društvena analiza kako bi se moglo relevantno odgovoriti na tako ozbiljna pitanja. Zajednički rusko-ukrajinski korijeni Većina povjesničara slaže se da je ishodište većine istočnoslavenskih naroda vezana uz razvoj ranofeudalne države na ogromnom prostoru od obala Bijelog mora i Karelije, preko cijelog teritorija današnje zapadne Rusije i Ukrajine sve do sjevernih obala Crnog mora, poznate kao Kijevskaja Rus’. U literaturi se često spominje i naziv Kijevska Rusija, što ne odgovara povijesnim činjenicama, jer u vrijeme nastanka Kijevskaje Rus’ kao države, Rusi još nisu postojali kao narod. Naime, Kijevskaja Rus’ nastala je ujedinjavanjem istočnoslavenskih plemena, među kojima su većinu činili Poljani (često se za njih koriste i nazivi Polovci ili Polovjetci), zatim Derevjani i Siverjani, te manja sjeverna plemena Vjatiči i Radmiči. Znatno kasnije u sastav Kijevskaje Rus’ ulazi i veliko nomadsko pleme Pečenega na jugu zemlje, koji su se odupirali asimilaciji u zajedničku državu vodeći brojne ratove protiv Kijevskaje Rus’. No za stvaranje te države najzaslužniji je normanski narod Varjaga (inače germanskog porijekla) koji su etnički i kulturološki bili vrlo bliski Vikinzima. Kada su Vikinzi u VIII. stoljeću započeli svoje pohode prema jugu zapadne Europe morskim putem, Varjazi su krenuli u svoje pohode na europski istok velikim rijekama Volgom, Okom, Dnjeprom i dr. Slavenskim plemenima na tom prostoru donijeli su organizaciju, hijerarhiju i ratnički mentalitet, što je u to vrijeme činilo osnovicu državotvornosti. Oni su u stvari i stvorili Kijevskaju Rus’ pod vodstvom kneza Olega (u literaturi se spominje i pod imenom Helgi), pri tome se u potpunosti poslavenili i asimilirali u ostale slavenske narode koji su na stali unutar zajedničke države – Ukrajince, Ruse, Bjeloruse i Rusine. Zapravo, prvobitno su svi nosili naziv Rusiči ili Rusini, ali karakteristike prostora, utjecaj ostalih naroda i plemena postupno su izdiferencirali ta 4 naroda kao samostalne etničke strukture, iako su ostali međusobno kulturološki, tradicijski i jezično izuzetno povezani i kompatibilni. Iako je veliki knez Volodimir I. prihvatio kršćanstvo kao svojevrsni oblik dodatne integracije države, raspad ogromne Kijevskaje Rus’ bio je neminovan zbog sve izraženije feudalizacije tog prostora, jačanja izvršne vlasti pojedinih knezova i samim time slabljenja središnje vlasti. Kao neposredna konkurencija kijevskim kneževima sve više se javljaju vladimirski kneževi, koji središte svoje moći preseljavaju u Moskvu, utemeljene tijekom vladavine Jurija Dolgorukog (inače jednog od sinova vrlo sposobnog i po nekim povjesničarima zadnjeg vladara Kijevskaje Rus’ – Vladimira Monomaha). Povijesnu priču o završetku Kijevskaje Rus’, ali isto tako i ostalih feudalnih kneževina na prostoru današnje Rusije, Bjelorusije i Ukrajine zaključio je veliki prodor Mongola i drugih turkmenskih naroda, koji su pod vodstvom Batu-kana osnovali ogromnu euroazijsku državu poznatu kao „Zlatna horda“ i u kojoj su bile uključene sve istočnoslavenske zemlje (osim Novgorodske kneževine kojom je u to vrijeme vladao Aleksandar Nevski). Uglavnom, iz tog razdoblja postoje ozbiljni povijesni prijepori koji su zadržani do današnjih dana i koji su u određenoj mjeri uzrok aktualne vojne intervencije Putinove Rusije na Ukrajinu. Ukrajinski povjesničari tvrde (s više ili manje potvrđenih argumenata) kako je Kijevskaja Rus’ bila prva država koju su formirali i razvili isključivo preci današnjih Ukrajinaca, dok ruski povjesničari tvrde da su podjednako zaslužni za razvoj i osnivanje te države ruski kneževi i 5 stoljeća kasnije osnovanu Moskovsku državu postavljaju u kontiniurani slijed razvoja iste države. S druge strane, ukrajinski povjesničari tvrde kako Moskovska država iz XIV. stoljeća nije bila legitimna nasljednica Kijevske države, već posve nova tvorevina. Razvoj rusko-ukrajinskih odnosa Nakon razornog prodora Mongola, ruske kneževine uspijevaju povratiti različite oblike autonomnosti, dok ukrajinski teritorij u velikoj mjeri pada pod vlast poljskih, litvanskih i ruskih vlastelina. No, državotvorna borba za autonomijom i državnim suverenitetom kod velikog dijela Ukrajinaca nije nestala, već je poprimila vrlo specifičan oblik nastankom zaporoških kozaka. Zaporoški kozaci su specifična socijalna i politička, ali prije svega vojna struktura neovisnih lakih konjanika nastala u širokim stepama jugoistočne Ukrajine i svojevremeno (tijekom XV. stoljeća) glavni nositelji ukrajinske nacionalne svijesti. Tijekom XVII. stoljeća na prostoru jugozapadno od Moskovske Carevine, a sjeverozapadno od Krimskog Kanata stvorena je Zaporoška Republika (u literaturi poznata i kao Kozačka Republika) upravo kao najbolji pokazatelj autohtonih državotvornih težnji ukrajinskog naroda na tim prostorima. Zbog pritiska Poljsko-litvanske Unije (tada najmoćnije države sjeveroistočne Europe) i opasnosti od mogućeg gubitka neovisnosti, ataman (hetman) Zaporoške Republike Bogdan Hmeljnicki zatražio je pomoć Moskovskog carstva, pa je 1654. godine potpisan Perejaslavski sporazum, koji je značio i kraj ukrajinske neovisnosti. U razmjerno kratkom razdoblju ukrajinski prostor postao je dio velikog Ruskog Carstva u kojem su temeljito potiskivani ukrajinska državotvornost i nacionalna svijest, te provođena intenzivna rusifikacija ukrajinskog stanovništva. Carica Katarina II Velika 1764. godine u potpunosti ukida svaki oblik neovisnosti i suverenosti ukrajinskog atamanata čime Ukrajina doslovno postaje samo jedna od brojnih regija Ruskog Carstva. Razdoblje tuđinske vlasti nad Ukrajinom proteže se sve do 1917. godine, kada u turbulentnim vremenima I. svjetskog rata dolazi do Ukrajinske revolucije i stvaranja Ukrajinske Narodne Republike. Nakon Ruskog građanskog rata 1918.-1922. godine Ukrajina
Finale kadetske lige.
Kadetkinje ŠK Konaki Novo Virje osvojile su drugo mjesto na danas završenom finalu ovogodišnjeg Ekipnog kadetskog prvenstva Hrvatske u Hotelu Katerina u Selcu od 26. do 30 prosinca 2022.godine. Njihovom uspjehu je uvelike pridonijela naša Petra Karij iz Šahovskog kluba Ruščica koja za nastupa na dvojnu registraciju i bila je najbolja igračica na trećoj ploči sa pet pobjeda i jednim remijem. Poredak Mj. Momčad MB BO 1 ŠK. Tomislav-Goran, Sveti Ivan Žabno 9 14 2 ŠK. Konaki-KŽM, Novo Virje 8 16,5 3 ŠK. Crikvenica, Crikvenica 8 13,5 4 ŠK. Sveta Nedelja III, Sveta Nedelja 8 11,5 5 ŠK. Vodnjan, Vodnjan 5 11,5 6 ŠKRM. Caissa, Zagreb 4 9,5 7 ŠK. Polet 1, Buševec 0 7,5 Izvor: Mato Opačak, Sl. Brod, 31.12.2022.
ORUŽANE SNAGE RUSKE FEDERACIJE
ORUŽANE SNAGE RUSKE FEDERACIJE
31. obljetnica stradanja dvanaestorice pripadnika 127. Brigade HV kod sela Brusnik na pakračkom ratištu
31. obljetnica stradanja dvanaestorice pripadnika 127. br HV kod sela Brusnik na pakračkom ratištu Na današnji dan, 1991. godine, nakon izbijanja 127. brigade Hrvatske vojske na prometnicu Požega-Pakrac, dio snaga 2. bataljuna 127. brigade predvođen Vinkom Belobrkom, u cilju zauzimanja što povoljnijih položaja i bolje zaštite spomenute prometnice, pokušao je ovladati selom Brusnik. No zbog vrlo složenih zemljišnih uvjeta i drugih nepovoljnih okolnosti upali su u zasjedu. Iz zasjede se najveći dio pripadnika uspio izvući dok je u okruženju ostalo 11 pripadnika i zapovjednik im Vinko Belobrk. Kako su neprijateljske snage bile vrlo jake i dobro utvrđene njihovo spašavanje, odnosno spašavanje eventualno preživjelih nije uspjelo. Ubrzo se saznalo da je dio odmah poginuo, a dio zarobljen i masakriran, a što se moglo utvrditi 7. siječnja 1992. godine kada su njihovi neprepoznatljivi posmrtni ostaci preuzeti. Naime nad većini njih je počinjen ratni zločin, jer su imali ozljede koje nedvojbeno nisu nastale u borbi već nakon zarobljavanja. Stoga se službeno i vodi datum njihove pogibije 7. siječnja 1992. godine. Vinko Belobrk, rođen 12.2.1948. godine, dozapovjednik bataljuna i jedan od uznika KOS-a JNA 1991. godine, Željko Goričanac, rođen 6.1.1958. godine, Željko Maligec, rođen 23.10.1953. godine, Tihomir Mihelić, rođen 11.5.1956.godine, Nenad Oblučar, rođen 15.2.1959. godine, Miroslav Petrović, rođen 13.1.1960. godine Denis Resner, rođen 2.9.1967. godine, Željko Somljočan, rođen 19. 2.1956. godine, Milan Škrilac, rođen 26.5.1953. godine, Slavko Vrbančić, rođen 15.3.1957. godine, Miroslav Zec, rođen 14.9.1962. godine, Ivan Žeravica, rođen 6.5.1961. godine. Njihova pogibija bila je najveći skupni gubitak 127. Brigade HV i Grada Virovitice u Domovinskom ratu. HČZ Virovitica
Izložba fotografija “Zagrebačke pričuvne brigade u Domovinskom ratu 1991./1992. – drugi dio”
Izložba fotografija “Zagrebačke pričuvne brigade u Domovinskom ratu 1991./1992. – drugi dio” U utorak 20. prosinca 2022. u 18:00 sati u galeriji Mjesnog odbora Peščenica u Ulici Petra Petrovića Njegoša 10 u Zagrebu u organizaciji Hrvatskoga časničkog zbora grada Zagreba otvorena je izložba fotografija “Zagrebačke pričuvne brigade u Domovinskom ratu 1991./1992. – drugi dio”. U uvodnom govoru predsjednik HČZ Zagreb Rudolf Klicper pozdravio je nazočne uzvanike i branitelje te istaknuo da je ova izložba nastavak izložbe koja je u organizaciji HĆZ Zagreb na istom mjestu otvorena koncem 2021. godine s ciljem da se povodom 30. obljetnice početka Domovinskog rata podsjeti javnost na važnost i veličinu uloge svih 9 pričuvnih brigada HV s područja današnjeg Grada Zagreba (99., 100., 101.,102., 144., 145., 148., 149. i 150. brigade) u najtežim trenucima za obranu Republike Hrvatske od agresije u sudbonosnom razdoblju 1991./1992. godine. Također je napomenutu da je ta izložba u nešto proširenom obliku bila postavljena sredinom 2022. godine u Društvenom domu u Hrvatskom Leskovcu i početkom rujna u muzeju Prigorja u Sesvetama, a dio izložbe bio je izložen u Studentskom centru u Karlovcu. Ova izložba sadrži fotografije koje nisu bile izložene 2021. godine i nove fotografije koje su skupljene 2022. godine među kojima treba istaknuti niz fotografija iz djelovanja 100. brigade ZNG/HV koje su ljubazno skupili i ustupili za ovu izložbu časnici iz ratnog zapovjedništva te brigade na čelu sa zapovjednikom Ognjenom Debeljakom. Na otvorenju izložbe prezentirani su i modeli naoružanja Hrvatske kopnene vojske, Hrvatske ratne mornarice i Hrvatskog ratnog zrakoplovstva te vojnog znakovlja HRZ koje je priredio brigadir Neven Klarić. Pri kraju govora predsjednik Klicper je zahvalio Gradu Zagrebu na financijskoj podršci koja je omogućila nabavu potrebne opreme i realizaciju ove izložbe te Ministarstvu hrvatskih branitelja na financijskoj potpori ostalih aktivnosti HČZ Zagreb. Među više od 50 uzvanika i branitelja koji su nazočili otvorenju izložbe, treba istaknuti izaslanika potpredsjednika Vlade RH i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, gospodina Damjana Pernara, voditelja odjela u MHB i general pukovnika Ljubu Ćesića Rojsa, zamjenika predsjednika Hrvatskog generalskog zbora, koji su se lijepim riječima potpore obratili skupu. Otvorenju izložbe nazočili su i: zastupnik u Skupštini Grada Zagreba Nenad Predovan, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 99. brigade HV Zagreb – Peščenica Boban Babić, predstavnik Kluba veterana Domovinskog rata 102. brigade HV Novi Zagreb Siniša Mihović, predsjednik Udruge branitelja Domovinskog rata Trešnjevka Damir Pavlek, predsjednik ogranka Špansko Udruge hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata Gradske četvrti Stenjevec Božidar Kovačić, stožerni brigadir Budimir Pleština, bojnik Željko Šangarelo i bojnik Ivo Šimunđa iz ratnog zapovjedništva 100. brigade ZNG/HV te ratni zapovjednici 99. brigade HV pukovnik Ivica Babić i pukovnik Vlado Blažinović. Izložbu je uz prigodno obraćanje skupu otvorio pripadnik ratnog zapovjedništva 100. brigade ZNG/HV stožerni brigadir Budimir Pleština. Izložba sadrži 101 fotografiju velikog formata i obuhvaća svih 9 pričuvnih brigada s područja današnjeg Grada Zagreb koje su sudjelovale u Domovinskom ratu 1991./1992. s naglaskom na 100. brigadu ZNG/HV. Izložba će biti otvorena svake srijede od 17:00 do 20:00 sati do 22. veljače 2023. Izložene fotografije: 99.br HV Pešćenica 100.br HV Centar 101.br HV Susedgrad 102.br HV Novi Zagreb 144.br HV Sesvete 145.br HV Dubrava 148.br HV Trnje 149.brHV Trešnjevka 150.br HV Črnomerec 99.br HV Pešćenica 100.br HV Centar . 101.br HV Susedgrad 102.br HV Novi Zagreb 144.br HV Sesvete 145.br HV Dubrava 148.br HV Trnje 149.brHV Trešnjevka 150.br HV Črnomerec
RAT U UKRAJINI: PET MOGUĆIH NAČINA NA KOJI ĆE SE RAT ODVIJATI U 2023.
RAT U UKRAJINI: PET MOGUĆIH NAČINA NA KOJI ĆE SE RAT ODVIJATI U 2023. Rat u Ukrajini je pred ulaskom u drugu kalendarsku godinu. Ovo su promišljanja nekoliko vojnih analitičara o tome kako će se u 2023.godini odvijati događaji na terenu. Može li ruska agresija biti zaključena u idućoj godini i kako – na bojnom polju, za pregovaračkim stolom ili će se nastaviti i u 2023. u čemu se ne slažu ni vojni analitičari koji ovdje iznose svoje mišljenje a izabrani su zbog svoje stručnosti ali i različitog pogleda na tijek rata u Ukrajini. Ruska proljetna ofenziva će biti ključna Michael Clarke, pomoćnik ravnatelja Instituta za strateške studije, Exter, Velika Britanija Svatko tko izvrši invaziju na drugu zemlju preko ogromnih euroazijskih prostranstava na kraju je osuđen da prezimi na njima. Napoleon, Hitler i Staljn morali su manevrirati sa svojim vojskama kroz stepska prostranstva zimi, i sada, kako se njegova invazija splašnjava i pretvara u povlačenje na nekim smjerovima napada, Vladimir Putin ukopava svoje snage da prezime i čekaju novu rusku ofenzivu u proljeće. Pauza je potrebna objema stranama ali su Ukrajinci bolje opremljeni i motivirani za nastavak i od njih možemo očekivati da održavaju pritisak, barem u području Donbasa. Oko Kremnine i Svatove Ukrajinci su veoma blizu velikom preokretu koji će baciti ruske snage šezdesetak kilometara natrag na slijedeću prirodnu obrambenu liniju, blizu one sa koje je njihova invazija počela u veljači 2022.godine. Kijev se neće oklijevati ostvariti veliki cilj. Ukrajinska ofenziva, ipak, može slabiti dolje prema jugoistoku, slijedeći povratak Hersona. Prelazak na istočnu obalu Dnjepra da bi se izvršio pritisak na ranjive cestovne i željezničke veze sa Krimom mogao bi biti previše zahtjevan. No, mogućnost da Kijev počne inenadnu novu ofanzivu ne smije se zanemariti. Za 2023. odlučujuća će biti sudbina ruske proljetne ofenzive. Putin je priznao da je 50 000 od novomobiliziranih snaga već na frontu dok se ostalih 250 000 obučava za front u slijedećoj godini i njihova sudbina je bojno polje. Može se očekivati kratak i nestabilan prekid vatre ali Putin je jasan u tome da neće stati a Ukrajinci su isto tako jasni da će se nastaviti boriti za svoj život. Ukrajina će vratiti natrag svoja okupirana područja Andrej Piontkovsky, znanstveni i analitičar, Washington DC Ukrajina će pobjediti vraćanjem kompletne okupirane tertorije u proljeće 2023.godine, najkasnije. Dva faktora upućuju na ovaj zaključak. Prvi je motivacija, odlučnost i hrabrost ukrajinske vojske i nacije kao cjeline, bez premca u modernoj povjesti ratovanja. Druga je činjenica da, poslije godina smrivanja ruskog diktatora, zapad je napokon sazrio u shvaćanju veličine povesnog izazova sa kojim se suočava. To najbolje ilustrira nedavna izjava generalnog tajnika NATO-a Jens Stoltenberga. „Cijena koji mi plaćamo je novac, dok je cijena koju plaća Ukrajina krv. Ako autoritarni režim vidi da se sila isplati mi ćemo plaćati mnogo višu cijenu i svijet će postati mnogo opasniji za sve nas.” Točno vrijeme neizbježne ukrajinske pobjede bit će odrećeno brzinom kojom NATO može dostaviti novi paket vojne opreme koji može promijeniti smjer rata (tenkovi, avioni, rakete dalekog dometa). Očekujem da će Melitopol postati klučna točka u slijedećim mjesecima ( možda tjednima ). Zauzimanje Melitopolja, olakšat će Ukrajincima pokret prema Azovskom moru, čime će učinkovito presjeći linije snabdjevanja i komunikacija prema Krimu. Ruska kapitulacija biti će formalno dogovorena poslije devastirajućih ukrajinskih napredovanja na bojnom polju. Pobjedničke snage – Ukrajina, GB i SAD – oblikovat će novu međunarodnu sigurnosnu arhitekturu. Kraj se ne nazire Barbara Zanchetta, Odjel ratnih studija, King’s College London Vladimir Putin je očekivao da Ukrajina pasivno pristane na akcije moćnog susjeda, bez značajnijeg uplitanja ostalih zemalja. Ova teška pogreška u procjeni dovela je do trajnog sukoba sa bez kraja na vidiku. Zima će biti teška, kako ruski napadi na ukrajinsku infrastrkturu pokušavaju slomiti moral i izdržljivost i onako potresene populacije. Ali Ukrajinska izdržljivost se pokazala izuzetnom. Čvrsti su, i idu dalje i dalje. Svi izgledi za pregovore su blijedi. Za potencijalno mirno rješenje ključni zahtjevi barem jedne strane se moraju mijenjati. Nema dokaza da se to togodilo ili će se uskoro dogoditi. Kako će se onda doći do kraja rata? Cijena rata, u materijalu ili ljudskim žrtvama, može slomiti odlučnost ruske političke elite. Ključ je unutar Rusije. Prošli ratovi u kojima su loše procjene bile ključni element, kao Vijetnam za SAD ili Afganistan za SSSR završili su na ovaj način. Domaće političke prilike prisilile su političku elitu koja je pogrešno procjenjivala na izlaz iz rata – „častan” ili ne – kao jedinu moguću opciju. Ovo se može desiti jedino ako Zapad čvrsto i dalje podupre Ukrajinu koja će se suočiti sa narastajućim domaćim pritiskom povezanim za cijenu rata. Nažalost, ovo će i dalje biti dugotrajna politička, ekonomska i vojna bitka koja se neće riješiti brzo i trajat će i krajem 2023. Nema drugog završnog stanja osim ruskog poraza Ben Hodges, general, bivši zapovjednik US Army Europe Još je prerano za planiranje pobjedničke parade u Kjevu ali momentum je sad na Ukrajinskoj strani i, po mom mišljenju, nema sumnje da će oni dobiti ovaj rat, vjerojatno do kraja 2023.godine. Stvari će se kretati sporije preko zime ali nema sumnje da će ukrajinske snage biti sposobnije da se bore nego ruske zbog cjelokupne zimske opreme koja dolazi iz GB, Kanade i Njemačke. U siječnju Ukrajina može biti u poziciji da počne finalnu fazu kampanje a to je oslobođenje Krima. Iz povijesti znamo da je rat test za logistiku. Kad sam vidio odlučnost ukrajinskog naroda i vojske i rapidno poboljšanje logističke situacije za Ukrajinu, ne vidim nikakav drugi kraj nego poraz Rusije. Rusko povlačenje iz Hersona me je također vodilo ka tom zaključku. Prvo to je psihološki ojačalo Ukrajince a drugo to je temeljito sramoćenje Kremljina i treće to je dalo ukrajinskim snagama ključnu operativnu prednost – svi prilazi krmu su sada unutar dometa ukrajinskih oružanih sustava. Vjerujem da ćemo na kraju 2023. vidjeti Krim potpuno pod ukrjinskom kontrolum i suverenitetom mada može opstati neka vrsta dogovora koji omogućava rusima da održe neku pomorsku prisutnost u Sevastopolju…možda čak do kraja Sporazuma (do 2025.) koji je postojao prije nego je
Povodom božićno-novogodišnjih blagdana Hrvatski časnički zbor grada Slatine prigodnim domjenkom obilježio 30. obljetnicu osnutka i rada
U prigodi 30. obljetnice osnutka i rada, te božićno-novogodišnjih blagdana Hrvatski časnički zbor grada Slatine večeras je upriličio prigodni domjenak na kojemu su se u slatinskom restoranu Stari podrum okupili predsjednici i predstavnici braniteljskih i stradalničkih udruga sa šireg slatinskog područja te predstavnici društvenog i javnog života među kojima se između ostalih našao i zamjenik gradonačelnika Grada Slatine Ilija Nikolić. Na početku svečanosti sve nazočne su pozdravili i zaželjeli im dobrodošlicu predsjednik Hrvatskog časničkog zbora grada Slatine Vlado Međumurac i član Predsjedništva udruge Krunoslav Cukor koji im se ujedno tom prigodom u ime predsjednika i svih članova udruge, odnosno časnika i dočasnika, zahvalio na kvalitetnoj dosadašnjoj potpori i suradnji u nadi još bolje u narednom razdoblju. Osvrnuvši se kratko na kontinuirani, vrlo aktivan rad ove udruge u proteklih trideset godina, od samog osnutka u travnju 1992. godine, najavio je kako Hrvatski časnički zbor Slatina u idućoj godini planira još više aktivnosti među kojima je istaknuo projekt obnove prostora bivše željezničke stanice u Voćinu u neposrednoj blizini ribnjaka, a koji im je dodijeljen na korištenje. Osim uređenja Centra za branitelje sa spomen sobom posvećenoj ratnom putu 136. slatinske brigade, plan je u suradnji s Požeškom biskupijom pokrenuti i Centar za palijativnu skrb hrvatskih branitelja te bi se spomenuti prostor na taj način još više oplemenio. S nekoliko riječi obratio se i ratni zapovjednik 136. slatinske brigade, počasni brigadni general Josip Černi koji je tom prigodom izrazio zadovoljstvo što su nakon 30 godina pojedine pogreške ispravljene, budući da su određene povijesne činjenice o akcijama, odnosno aktivnostima 136. slatinske brigade bile pogrešno interpretirane javnosti. Kako je objavio, nejasnoće su konačno razriješene, te su povijesne činjenice i stečene vrijednosti branitelja 136. slatinske brigade, između ostaloga o sudjelovanju u oslobađanju zloglasnog neprijateljskog uporišta kod Bučja u Operaciji Papuk 91., 26. prosinca, ispravljene i javno objavljene. Nakon blagdanske večere, prije koje je molitvu predvodio župnik Župe sv. Josipa Slatina, preč. Dragan Hrgić, domjenak je nastavljen uz zajedničko druženje. (mf/Foto: Mihaela Feldi) Prethodno Sljedeće
31godina od pogibija u Đačkom domu u Gospiću.
31 GODINA OD TRAGIČNOG BADNJAKA NA LIČKOM BOJIŠTU Prva ratna zima u Lici je svim pripadnicima 128.br HV „Sveti Vid“, ali i njihovim najbližima u Rijeci i okolici, ostala u pamćenju kao najhladnija (temperatura se spuštala i do -25 oC) ali i najtragičnija. Rijeka je bila pošteđena od ratnih razaranja ali je cijela riječka mladost bila u ratu a ove su pogibije donijele hladnoću i tugu u mnoge kuće. Pogibijom četvorice pripadnika 128.br.HV »Sveti Vid« Rijeka od četničke granate u Đačkom domu u Gospiću na sam Badnjak 1991.godine te pogibijom jednog pripadnika na Perušićkoj kosi nastavio se tragični niz pogibija započet napadom na Čanak. I ove se godine, neposredno pred Božić, prisjećamo tragične pogibije četvorice pripadnika 128.brigade HV: BRUNO COLNAR STJEPAN KLIĆ PAVAO PUTRIĆ GORAN ŠIMAC Odmah poslije Božića na Perušićkoj kosi, u Pocrnićima, poginuo je BORIS ČAVLINA. Pogibija će se obilježiti okupljanjem branitelja i Sv.Misom 24.12. u Jelenju. NEKA IM JE VJEČNA ČAST I SLAVA. I ove godine na Badnjak pripadnici 128.brigade i članovi obitelji poginulih okupili su se na Sv. Misi u Jelenju, obišli grobove poginulih i družili se i tako odali počast tragično poginulima u Gospiću 1991.godine, u Đačkom domu, na sam Badnjak.
