Ono što je početkom desetljeća izgledalo nezamislivo postalo je realnost koju su samo rijetki predviđali I sad je pitanje kako se nositi sa time. Nad Evropom su se sredinom ovog desetljeća po treći puta u stotinu godina nadvili prijeteći oblaci rata. Još jednom velika je sila sponzorirala snage u rušenju temelja jedne suverene države a njeni lideri svojim izjavama i demonstracijom vojne moći prijete ostatku Evrope. Od Ruske invazije Krima 2014.godine, Rusija je pojačavala svoj pritisak I pojačavala agresiju na Ukrajinu kao I ojačavala snage za eventualno vojno suprotstavljanje NATO-u.

Godina 1999.godina kada je bivši pukovnik KGB-a Vladimir Putin došao na vlast može se smatrati prileomna točka sa odlučujućim utjecajem na Evropsku sigurnost. Važnost njegove tadašnje izjave da je “kolaps SSSR-a bila najveća geopolitička katastrofa stoljeće” tek je kasnije postala potpuno jasna. Od svog dolaska na vlast Putin je posvećen ponovnoj uspostavi Ruske hegemonije u Istočnoj Evropi I vraćanju njene vojne moći. To je početak desetljeće dugačkog restrukturiranja Ruske Vojske i prihvaćanja nove strategije njene uporabe što je uspješno demonstrirano u drugom Čečenskom ratu.

Shvaćajući da se Rusija suočava sa tri veoma različita vojna protivnika: visoko tehnološkim na Zapadu, masovnim vojskama na Istoku I nekonvencionalnim prijetnjama na Jugu, Generalštab Ruske vojske je dizajnirao Rusku vojsku za visoko decentralizirane I podijeljene operacije pokrivajući spektar od nekonvencionalnog, konvencionalnog pa do bojnog polja sa upotrebom taktičkog nuklearnog naoružanja. Ovaj je nova strategija upotrjebljena protiv Gruzije 2008. godine a opetovano prakticirana “protiv” NATO-a na velikim vojnim vježbama “Zapad” 1999., 2009. I 2013. godine.

U vrijeme izvođenja vježbe “Zapad” 2013. Godine ruski vojni teoretičari počeli su pisati o “novoj generaciji ratovanja” a Načelnik Generalštaba Ruske vojske, general Valerij Gerasimov poziva na “preispitivanje oblika I metoda ratovanja”. Rusko posredničko ratovanje (proxy war) u Ukrajini, koje je uslijedilo nakon toga, bilo je očigledan pomak razvijenog operativnog koncepta od teorije do brutalne prakse.

Kako je Ukrajinska praksa pokazala, Ruska nova generacija ratovanja manifestira se u pet komponenti

• Politička subverzija: ubacivanje agenata, klasične “agit-prop” informacijske operacije upotrebom modernih mas medija eksploatirajući etničke, lingvističke I klasne razlike, korupcija, kompromisi I zastrašivanje lokalnih vlasti, kidnapiranja, ubistva I terorizam, regrutiranje kriminalaca I osoba sa margine društva u male disciplinirane grupe za egzekucije I sl.
• Stvaranje kvazi države na neprijateljskom teritoriju: osvajanje centara lokalnih vlasti, policijskih stanica, aerodroma I vojnih postrojenja, naoružavanje I obuka pobunjenika, stvaranje kontrolnih točki I uništavanje transportne infrastrukture, cyber napadi koji kompromitiraju komunikacije, kvazi referendum sa jednopartijskim predstavnicima, uspostava “Narodne republike” pod Ruskim patronatom.
• Intervencija: Upotreba Ruskih snaga do granice sa iznenadnim velikim vježbama u koje su uključene kopnene, pomorske, zračne I desantno jurišne snage, ojačavanje pobunjeničkih snaga sa teškim naoružanjem, stvaranje obučnih I logističkih kampova blizu granice, stvaranje borbenih taktičkih skupina od “volontera”, integracija ovih skupina u veće formacije vođene od strane Rusije.
• Odvraćanje silom: “tajno” stavljanje strateških snaga u pripravnost uz istovremeno premještanje taktičkih nuklearnih sustava, demonstracija sile preko velikih vježbi u neposrednoj blizini granica, agresivni preleti zrakoplovstva neposredno uz zračni prostor susjeda radi zastrašivanja.
• Manipulacija sa pregovorima: upotreba I zloupotreba dogovorenih prekida vatre za naoružavanje snaga u području operacija, pokušaji podjele zapadnih pregovarača na način da se pojedinima da važnost a da se drugi izbjegavaju, zastrašivanje pregovarača mogućom eskalacijom I slično.

Ruska nova generacija ratovanja se razlikuje  od načina kako Zapad vidi tzv. Hibridno ratovanje (mješavinu konvencionalnog ratovanja, terorizma I informatičkog ratovanja u čemu se kombinira prikriveno I otvoreno angažiranje super sila).  Nasuprot Zapadnim političarima, Rusko vodstvo razumije sve načine upotrebe vojne sile I to radi vrlo učinkovito.

Aspekti ovakve Ruske strategije bili su uočavani I ranije ali njena implementacija u Ukrajini je dovedena do savršenstva.

Tijekom aneksije Krima vidjeli smo subverzivno djelovanje u organizaciji unutarnje opozicije I lažne izbore. Kasnije u Donbasu cijela strategija je evoluirala u kontrolirani kaos, humanitarnu katastrofu I umjetno generirani građanski rat podgrijavan iz Moskve.

Unatoč svim očekivanjima, Ukrajinska vojska je provela najveću mobilizaciju I pokrete vojnih snaga što nije učinila niti jedna Evropska ili Zapadna zemlja od kraja 2. Svjetskog rata. Također sa uvažavanjem se mora priznati da je Ukrajinska vojska pružila značajan otpor unatoč 30 godišnjem zapostavljanju I vrlo staroj vojnoj opremi. Iznenađenje je da je uopće opstala.

Dok je Ukrajina pokušavala uspostaviti pravni poredak na svojoj teritoriji, Rusko topništvo otpočelo je jak I smrtonosan topnički napad preko granice tijekom lipnja a početkom kolovoza I direktnu invaziju oklopnim snagama.
Prekid vatre koji je dogovoren u Minsku bio je često kršen snažnim napadima sa Istoka a Europski promatrači bili su ih nemoćni zaustaviti. To je vodilo u snažnu Zimsku ofanzivu Ruske strane gdje je Ukrajina, bez modernog protuoklopnog naoružanja, izgubila veliki dio svojih oklopnih I topničkih snaga.

Poslije ovih događaja Rusija u Donbas uvodi nekoliko tisuća oruđa, teškog naoružanja, uključujući I tenkove T-90, topništvo dugog dometa I raketne sustave sa termobaričkim bojnim glavama, modernim PZO I elektroničkim sustavima.

Posljedica ovih događanja po Ukrajinsku vojsku je bila: nedostatak streljiva I municije za topničko naoružanje, zrakoplovstvo nemoćno da brani zračni proctor, postrojbe u dodiru sa neprijateljem svedene na polovinu svoje snage, bez pričuvnih snaga. Ukrajina je ostala sama u milosti Putina.

Ekonomske sankcije Zapada su imale utjecaj na Rusku ekonomiju ali Putin je ipak ostvario svoju namjeru. Odluka Zapada da ne osigura Ukrajini zamjenu za izgubljeno naoružanje izgleda kao neki virtualni embargo. Ironično je da su najuspješnije sankcije Zapada gotovo spriječile Ukrajinu da obrani sama sebe.

Važno je napomenuti da je usporedo sa agresijom konvencionalnih snaga Rusija direktno priprijetila taktičkim nuklearnim snagama. Pored toga u operacijama neposredno uz NATO zemlja Rusko ratno zrakoplovstvo, pomorske I strateške snage provodile su veoma opasne I provokativne prelete, te demonstracije nuklearnih snaga kroz vježbe.

Od arktičkog kruga pa do Kavkaza NATO zemlje u neposrednom dodiru sa Rusijom ispolijevale su visoku nervozu. Norveška, Danska, Estonija, Latvija, Litva, Poljska I Rumunjska su se osjećale ugroženom. Neutralni NATO partneri kao Švedska, Finska, Moldavija I Gruzija su također tražili pomoć.

Tadašnji zapovjednik NATO snaga za Evropu, general Philip Breedlove smatrao je da treba tom novom stilu Ruskog “hibridnog ratovanje” posvetiti punu pažnju jer Ruska pažnja nije limitirana samo na Ukrajinu i predstavlja realnu sigurnosnu prijetnju za ostatak Evrope.

IZVOR: NATIONAL GEOSPATIAL-INTELLIGENCE AGENCY , Stanislav Linić :Prezentacija RAT U ISTOČNOJ UKRAJINI, 2016

Priredio SL