Zdravko Gavran: Započelo mijenjanje svijeta kakav smo poznavali, i to u njegovim temeljima
Iako po zvanju profesor hrvatskog jezika i književnosti i komparativne književnosti, Zdravko Gavran čovjek je kojemu je razmišljanje o politici i bavljenje politikom životna strast i jedan od nekoliko glavnih interesa, a već blizu tri desetljeća i sastavni dio profesionalnog zanimanja. Njome se bavio kao publicist i književnik (autor devet knjiga i priređivač više njih), kao novinar i urednik, početkom 1990-ih i kao savjetnik predsjednika Tuđmana za političku analitiku medija, a tijekom posljednje 23 godine bavi se primarno hrvatskom vanjskom politikom i međunarodnim odnosima kao visokorangirani diplomat (opunomoćeni ministar) u našoj službi vanjskih poslova. U njoj posljednjih šest godina radi na mjestu analitičara međunarodnih odnosa, na kojem je dosad, uz ostalo, načinio desetke analiza o zbivanjima u raznim dijelovima svijeta i o raznim aspektima, promjenama, procesima i trendovima u Europi, na Bliskom istoku i drugdje po svijetu. U ovom intervjuu sve što je rekao iznio je kao svoje mišljenje, a ne kao službena stajališta MVEP-a, te se dani odgovori, kako mi reče u šali, mogu „(zlo)upotrijebiti“ jedino protiv njega. Svjedoci smo raznih političkih potresa, oružanih sukoba i novih savezništava, pri čemu se sve više pokazuje da nema više nijednoga jakog centra, a ni saveza koji bi globalno uređivao zbivanja po svojoj volji. Radije, na svim stranama vidimo suprotstavljanja podjednako ili nejednako moćnih sila i saveza. Svijet kao da je izgubio i ono minimalno jedinstvo, kojemu su jamac bili i trebali biti Ujedinjeni narodi, napose Vijeće sigurnosti, uz prešutni pristanak na dominantnu ulogu SAD-a i njegovih saveznika. Idemo li prema multipolarnom svijetu, odnosno prema raspadu dosadašnjega „svjetskog poretka“? „Multipolarni“ svijet termin je iz najnovije ruske vanjskopolitičke i sigurnosne doktrine, kojim se hoće reći da svijet 21. stoljeća više nije i ne može biti ni „bipolarni“ (Zapad ili NATO nasuprot komunističkom bloku, koji se raspao), ali ni „unipolarni“, u smislu da bi SAD sam ili skupa sa svojim europskim i drugim saveznicima imao dominaciju, hegemoniju i slično. Hoće se reći: u međuvremenu su gospodarski, politički i vojno ojačale ili obnovile izgubljenu snagu i neke druge velike sile, primarno se misli na Kinu i Rusiju kao super-sile, ali i na niz regionalnih sila, kao što su Indija, Pakistan, Japan, Iran ili Turska, odnosno na postojeće ili moguće regionalne saveze (europski, arapski, pacifički, afričke, latinoameričke i sl.). Ideja „multipolarnosti“, ma koliko izgledala novom, neki misle i originalnom, u ČimbeniciTreba upozoriti da je mnogo čimbenika i aspekata u igri: od geopolitičkih i geoekonomskih, preko populacijskih i kulturološko-religijskih, energetičkih pa sve do ekoloških, klimatskih i zdravstvenih (suše, manjkovi hrane i pitke vode i time izazvane migracije, moguće i „ratovi za vodu“ te za plodnu zemlju, zatim prirodne katastrofe, epidemije i pandemije i sl.) i znanstveno-tehničkih (treća tehnološka – informatička – revolucija i cyber-ratovi, naglo nadiruća umjetna inteligencija, robotizacija, učinci svega toga na ljudsku vrstu i njezino psihofizičko zdravlje, na habitat, na biljni i životinjski svijet itd.).svojoj se srži uvelike nastavlja na dva desetljeća stariju tezu konzervativnog američkog političkog teoretičara S. Huntingtona. On je naime ideju o nužnosti raspada globalnoga poretka kojem su temelji udareni nakon II. svjetskog rata te nadolaska „sukoba/sudara civilizacija/kultura/uljudaba“ i o „preuređenju svjetskog poretka“ iznio g. 1996. u sada već glasovitoj knjizi The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order. Njegove zamisli predviđaju da će se ratovi u budućnosti voditi među tako grupiranim skupinama država. S druge strane, svijet se od 1945. naovamo, a osobito tijekom posljednjih triju desetljeća, gospodarski, demografski i u drugim aspektima bitno promijenio, niz nacija iz onog većinskog broja država koje se prethodno nazivalo „Treći svijet“ ili „zemlje u razvoju“, među kojima prednjači Kina, zatim Indija te Indonezija, Brazil, Meksiko, Nigerija…, ojačao je u svakom pogledu. U međunarodnom žargonu te sve jače zemlje naziva se emerging nations – što bi se imalo razumjeti u smislu gospodarski naglo rastućih država koje polažu pravo na mnogo veće značenje u međunarodnim odnosima nego što im je ono pripadalo u drugoj polovini XX. stoljeća. Prva faza bila je simbolizirana okupljanjem najrazvijenijih u OECD i G7, a druga u G20, Brics ( kojem je više od 40 posto svjetske populacije) i slično. S treće strane, još donedavno od SAD-a i Zapadnjaka agresivno i nekritički propagirane ideje multikulturalizma, demokratizacije, „izvoza demokracije“ odnosno preuređivanja cijeloga svijeta u skladu sa zapadnim standardima pokazuju se posljednjih godina sve više kao utopijske. Sve je više onih koji takvim nastojanjima pružaju otvoren otpor s pozicija suverenizma i legitimnosti različitih modela vladavine, kao što je, recimo, kineski model kombinacija tržišnog kapitalizma, etatizma i ograničene demokracije u okviru jednopartijskog („komunističkog“) sustava. Idemo li dakle prema „multipolarnom“ svijetu i raspadu „svjetskog poretka“? Nedvojbeno, idemo. No kako će taj nastajući svijet doista izgledati, koji će se blokovi formirati odnosno raspasti, kuda će prolaziti granice među novonastajućim blokovima i zonama utjecaja, koliko će trebati vremena da se nove „demarkacijske linije“ uspostave i ustale, koliko će to izazvati kompeticije, trgovinskih ratova, sukobljavanja, unutarnjih lomova i ideoloških sukobljavanja, koji će narodi i države biti veliki dobitnici, a koji gubitnici, hoće li doći do osvajačkih ratova i masovnih migracija odnosno invazija u svrhu širenja vlastitog Lebensrauma itd. – to je još više no otvoreno polje… Treba upozoriti da je mnogo čimbenika i aspekata u igri: od geopolitičkih i geoekonomskih, preko populacijskih i kulturološko-religijskih, energetičkih pa sve do ekoloških, klimatskih i zdravstvenih (suše, manjkovi hrane i pitke vode i time izazvane migracije, moguće i „ratovi za vodu“ te za plodnu zemlju, zatim prirodne katastrofe, epidemije i pandemije i sl.) i znanstveno-tehničkih (treća tehnološka – informatička – revolucija i cyber-ratovi, naglo nadiruća umjetna inteligencija, robotizacija, učinci svega toga na ljudsku vrstu i njezino psihofizičko zdravlje, na habitat, na biljni i životinjski svijet itd.). Na europskom kontinentu najveće su političke napetosti, osim sve jačih unutarnjih, one između zapadnih sila i Rusije, a sve više i Turske. Zašto je i kako do takvih napetosti došlo? Nerazumijevanja i zatezanja užeta koje se događa između glavnih sila Zapada odnosno EU-a i NATO-a s jedne i Rusije već dugi niz godina nešto je što ima duboke i uvelike nerazvidne uzroke i što je prilično zloslutno, iako još ne mora biti kobno. A
Ruska “Nova generacija ratovanja”
Ono što je početkom desetljeća izgledalo nezamislivo postalo je realnost koju su samo rijetki predviđali I sad je pitanje kako se nositi sa time. Nad Evropom su se sredinom ovog desetljeća po treći puta u stotinu godina nadvili prijeteći oblaci rata. Još jednom velika je sila sponzorirala snage u rušenju temelja jedne suverene države a njeni lideri svojim izjavama i demonstracijom vojne moći prijete ostatku Evrope. Od Ruske invazije Krima 2014.godine, Rusija je pojačavala svoj pritisak I pojačavala agresiju na Ukrajinu kao I ojačavala snage za eventualno vojno suprotstavljanje NATO-u. Godina 1999.godina kada je bivši pukovnik KGB-a Vladimir Putin došao na vlast može se smatrati prileomna točka sa odlučujućim utjecajem na Evropsku sigurnost. Važnost njegove tadašnje izjave da je “kolaps SSSR-a bila najveća geopolitička katastrofa stoljeće” tek je kasnije postala potpuno jasna. Od svog dolaska na vlast Putin je posvećen ponovnoj uspostavi Ruske hegemonije u Istočnoj Evropi I vraćanju njene vojne moći. To je početak desetljeće dugačkog restrukturiranja Ruske Vojske i prihvaćanja nove strategije njene uporabe što je uspješno demonstrirano u drugom Čečenskom ratu. Shvaćajući da se Rusija suočava sa tri veoma različita vojna protivnika: visoko tehnološkim na Zapadu, masovnim vojskama na Istoku I nekonvencionalnim prijetnjama na Jugu, Generalštab Ruske vojske je dizajnirao Rusku vojsku za visoko decentralizirane I podijeljene operacije pokrivajući spektar od nekonvencionalnog, konvencionalnog pa do bojnog polja sa upotrebom taktičkog nuklearnog naoružanja. Ovaj je nova strategija upotrjebljena protiv Gruzije 2008. godine a opetovano prakticirana “protiv” NATO-a na velikim vojnim vježbama “Zapad” 1999., 2009. I 2013. godine. U vrijeme izvođenja vježbe “Zapad” 2013. Godine ruski vojni teoretičari počeli su pisati o “novoj generaciji ratovanja” a Načelnik Generalštaba Ruske vojske, general Valerij Gerasimov poziva na “preispitivanje oblika I metoda ratovanja”. Rusko posredničko ratovanje (proxy war) u Ukrajini, koje je uslijedilo nakon toga, bilo je očigledan pomak razvijenog operativnog koncepta od teorije do brutalne prakse. Kako je Ukrajinska praksa pokazala, Ruska nova generacija ratovanja manifestira se u pet komponenti Politička subverzija: ubacivanje agenata, klasične “agit-prop” informacijske operacije upotrebom modernih mas medija eksploatirajući etničke, lingvističke I klasne razlike, korupcija, kompromisi I zastrašivanje lokalnih vlasti, kidnapiranja, ubistva I terorizam, regrutiranje kriminalaca I osoba sa margine društva u male disciplinirane grupe za egzekucije I sl. Stvaranje kvazi države na neprijateljskom teritoriju: osvajanje centara lokalnih vlasti, policijskih stanica, aerodroma I vojnih postrojenja, naoružavanje I obuka pobunjenika, stvaranje kontrolnih točki I uništavanje transportne infrastrukture, cyber napadi koji kompromitiraju komunikacije, kvazi referendum sa jednopartijskim predstavnicima, uspostava “Narodne republike” pod Ruskim patronatom. Intervencija: Upotreba Ruskih snaga do granice sa iznenadnim velikim vježbama u koje su uključene kopnene, pomorske, zračne I desantno jurišne snage, ojačavanje pobunjeničkih snaga sa teškim naoružanjem, stvaranje obučnih I logističkih kampova blizu granice, stvaranje borbenih taktičkih skupina od “volontera”, integracija ovih skupina u veće formacije vođene od strane Rusije. Odvraćanje silom: “tajno” stavljanje strateških snaga u pripravnost uz istovremeno premještanje taktičkih nuklearnih sustava, demonstracija sile preko velikih vježbi u neposrednoj blizini granica, agresivni preleti zrakoplovstva neposredno uz zračni prostor susjeda radi zastrašivanja. Manipulacija sa pregovorima: upotreba I zloupotreba dogovorenih prekida vatre za naoružavanje snaga u području operacija, pokušaji podjele zapadnih pregovarača na način da se pojedinima da važnost a da se drugi izbjegavaju, zastrašivanje pregovarača mogućom eskalacijom I slično. Ruska nova generacija ratovanja se razlikuje od načina kako Zapad vidi tzv. Hibridno ratovanje (mješavinu konvencionalnog ratovanja, terorizma I informatičkog ratovanja u čemu se kombinira prikriveno I otvoreno angažiranje super sila). Nasuprot Zapadnim političarima, Rusko vodstvo razumije sve načine upotrebe vojne sile I to radi vrlo učinkovito. Aspekti ovakve Ruske strategije bili su uočavani I ranije ali njena implementacija u Ukrajini je dovedena do savršenstva. Tijekom aneksije Krima vidjeli smo subverzivno djelovanje u organizaciji unutarnje opozicije I lažne izbore. Kasnije u Donbasu cijela strategija je evoluirala u kontrolirani kaos, humanitarnu katastrofu I umjetno generirani građanski rat podgrijavan iz Moskve. Unatoč svim očekivanjima, Ukrajinska vojska je provela najveću mobilizaciju I pokrete vojnih snaga što nije učinila niti jedna Evropska ili Zapadna zemlja od kraja 2. Svjetskog rata. Također sa uvažavanjem se mora priznati da je Ukrajinska vojska pružila značajan otpor unatoč 30 godišnjem zapostavljanju I vrlo staroj vojnoj opremi. Iznenađenje je da je uopće opstala. Dok je Ukrajina pokušavala uspostaviti pravni poredak na svojoj teritoriji, Rusko topništvo otpočelo je jak I smrtonosan topnički napad preko granice tijekom lipnja a početkom kolovoza I direktnu invaziju oklopnim snagama. Prekid vatre koji je dogovoren u Minsku bio je često kršen snažnim napadima sa Istoka a Europski promatrači bili su ih nemoćni zaustaviti. To je vodilo u snažnu Zimsku ofanzivu Ruske strane gdje je Ukrajina, bez modernog protuoklopnog naoružanja, izgubila veliki dio svojih oklopnih I topničkih snaga. Poslije ovih događaja Rusija u Donbas uvodi nekoliko tisuća oruđa, teškog naoružanja, uključujući I tenkove T-90, topništvo dugog dometa I raketne sustave sa termobaričkim bojnim glavama, modernim PZO I elektroničkim sustavima. Posljedica ovih događanja po Ukrajinsku vojsku je bila: nedostatak streljiva I municije za topničko naoružanje, zrakoplovstvo nemoćno da brani zračni proctor, postrojbe u dodiru sa neprijateljem svedene na polovinu svoje snage, bez pričuvnih snaga. Ukrajina je ostala sama u milosti Putina. Ekonomske sankcije Zapada su imale utjecaj na Rusku ekonomiju ali Putin je ipak ostvario svoju namjeru. Odluka Zapada da ne osigura Ukrajini zamjenu za izgubljeno naoružanje izgleda kao neki virtualni embargo. Ironično je da su najuspješnije sankcije Zapada gotovo spriječile Ukrajinu da obrani sama sebe. Važno je napomenuti da je usporedo sa agresijom konvencionalnih snaga Rusija direktno priprijetila taktičkim nuklearnim snagama. Pored toga u operacijama neposredno uz NATO zemlja Rusko ratno zrakoplovstvo, pomorske I strateške snage provodile su veoma opasne I provokativne prelete, te demonstracije nuklearnih snaga kroz vježbe. Od arktičkog kruga pa do Kavkaza NATO zemlje u neposrednom dodiru sa Rusijom ispolijevale su visoku nervozu. Norveška, Danska, Estonija, Latvija, Litva, Poljska I Rumunjska su se osjećale ugroženom. Neutralni NATO partneri kao Švedska, Finska, Moldavija I Gruzija su također tražili pomoć. Tadašnji zapovjednik NATO snaga za Evropu, general Philip Breedlove smatrao je da treba tom novom stilu Ruskog “hibridnog ratovanje” posvetiti punu pažnju jer Ruska pažnja nije limitirana samo na Ukrajinu i predstavlja realnu sigurnosnu prijetnju za ostatak Evrope. IZVOR:
USPOREDBA KONVENCIONALNOG NAORUŽANJA NAJMOĆNIJIH SVJETSKIH SILA
Ukoliko uzmemo u obzir konvencionalno naoružanje, Sjedinjene Američke Države predstavljaju trenutno najmoćniju vojnu mašineriju na svijetu. Globalno gledajući, druga po snazi armija je Ruske Federacije, a ona se odlukom predsjednika Vladimira Putina o sve većem vojnom proračunu i modernijim tehničkim rješenjima iz dana u dan približava najsnažnijoj vojsci na svijetu. Iako se ove dvije sile najvjerojatnije nikada neće izravno sukobiti, što dokazuju i nedavni američki napadi i pomno odabrani ciljevi u Siriji, tportal donosi prikaz omjera snaga američke i ruske vojske Početkom godine Pentagon je u središte svoje nove nacionalne obrambene strategije stavio suprotstavljanje Rusiji kao najvećoj vojnoj prijetnji Sjedinjenim Državama, što je zadnji u nizu znakova promjene američkih prioriteta nakon više od 18 godina fokusiranja na borbu protiv islamskih radikala. Ovaj strateški dokument, prvi takve vrste od 2014. godine, na 11 stranica postavlja prioritete za američko ministarstvo obrane, a oni bi se trebali odraziti u budućim izdvajanjima za obranu. Strateški dokument američkog ministarstva obrane prihvatio je predsjednik Donald Trump te je već u nekoliko navrata najavio povećanje vojnog proračuna, a u najavljenim izdašnijim izdvajanjima za vojsku ne zaostaje ni Rusija te posljednjih godina iz temelja modernizira svoje postrojbe. Analizirajući dostupne statističke podatke o količini i vrsti naoružanja, strateški odnos snaga dviju potpuno različitih vojnih doktrina gotovo bi se mogao opisati kao ‘rame uz rame’, uz nezaobilazne nijanse i vojno-tehničke prioritete koje potiču i razvijaju obje vojne sile. Nova ruska vojna doktrina prilagođena je njezinom novo-starom posthladnoratovskom okruženju u kojem Kremlj vidi Sjedinjene Države i NATO kao najveću sigurnosnu prijetnju Rusiji. Osvježena ruska vojna doktrina među glavne vanjske opasnosti uvrštava instaliranje i jačanje stranih vojnih kontingenata u zemljama koje su joj u susjedstvu, potom korištenje vojne sile na njihovom teritoriju uz kršenje normi međunarodnog prava te pojavljivanje žarišta i eskalaciju oružanih sukoba, kao i teritorijalne pretenzije prema Rusiji i njezinim saveznicama te miješanje u njihove unutarnje poslove. S druge pak strane, američka vojna sila glavni je instrument američkog globalnog utjecaja i intervencionizma koji služi kao alat za obranu, ali i i širenje američkih vrijednosti i interesa. Posljednjih pola stoljeća američka obrambena politika nacionalne sigurnosti vodi se upravo iz Pentagona, a on ima velik utjecaj na oblikovanje vanjske politike koja učestalo ima presudnu važnost u pojedinim kriznim situacijama, poput aktualnog zaoštravanja odnosa na relaciji Moskva-Washington. Promatrajući broj sredstava konvencionalnog ratovanja, Sjedinjene Države su ukupno gledajući u blagoj prednosti pred Rusijom koja već neko vrijeme obnavlja i modernizira sve rodove svoje vojske ne bi li se u određenim segmentima približila suparniku ili zadržala postojeće stanje u kojem ima prednost. Ako kao prvi primjer uzmemo zrakoplovstvo kao najelitniji i najskuplji rod vojske, Sjedinjene Države su, ukoliko analiziramo broj letjelica kojima raspolažu, značajno ispred Rusije. Američka vojska svjetski je predvodnik u lovcima pete generacije kojima je osnovna značajka mali radarski odraz, poznatiji kao stealth. Takav smanjeni odraz kod, primjerice, najsuvremenijih američkih lovaca tipa F-35 i F-22 smanjuje učinkovitost protivničkih radara te avionima omogućuje više sigurnog prostora za djelovanje. Strateško značenje višenamjenskih lovaca za prevlast u zraku temelj je američkog ratnog zrakoplovstva koje se može pohvaliti s ukupno 2296 lovaca četvrte i pete generacije, među kojima je i F-15, najuspješniji lovac u povijesti zračnog ratovanja, ali i više od 1200 komada višenamjenskog lovca F-16, jednog od najsigurnijih borbenih zrakoplova sadašnjice koji je izvezen u više od 24 zemlje. Rusija pak u svojem sastavu ima gotovo triput manje lovaca, njih 806, ali posljednjih godina sve češće modernizira već postojeće frontovske lovce kao što je MiG-35, a nedavno je svoju ratnu premijeru u Siriji imao i sam vrh ruskog zrakoplovstva, Su-57. Pritom ne treba zaboraviti na čitavu paletu lovaca te lovaca bombardera iz konstruktorskih ureda Suhoja, čije su manevarske sposobnosti nedostižne naspram američke konkurencije. Pored toga, moderniziraju se mornarički lovci iako Rusija ima tek jedan nosač aviona Admiral Kuznjecov, čiju udarnu snagu čine Su-33 i MiG-29K, za razliku od 20 američkih, s kojih polijeću dokazani palubni F-18 Super Horneti u svojim najnovijim verzijama E i F. Rusi također najavljuju modernizaciju svojih strateških bombardera tipa Tu-160, kao i supersoničnih presretača MiG-31. U usporedbi prema broju aparata američke helikopterske snage također odnose pobjedu jer SAD u svojem sastavu ima 914 borbenih helikoptera, a Rusija njih tek 114. Tehnološki gledano, Rusija svojim najsuvremenijim rješenjima, poput onih iz tvornice Kamov, uspješno parira Amerikancima, ali brojke neumoljivo govore same za sebe. Površinski najveća država na svijetu brojčano je nadmoćnija od SAD-a kada su u pitanju tenkovi. Rusija, naime, u svojim oklopnim postrojbama ima čak 20.216 tenkova, a u posljednje vrijeme u najelitnije ruske postrojbe pristiže sve veći broj najsuvremenijeg izdanja tenka T-14 Armata, koji NATO-vi stručnjaci zbog njegovih borbenih sposobnosti gledaju sa zavišću. Usporedbe radi, američke oklopno-mehanizirane postrojbe broje tek 5884 tenka, od kojih udarnu silu čini M1 Abrams, koji se do pojave Armate smatrao najboljim na svijetu. Po broju borbenih oklopnih vozila prevaga ide na američku stranu. Sjedinjene Države u svojem arsenalu imaju 41.062 takva vozila, a Rusi njih 31.298. Iako Amerikanci za gotovo deset tisuća primjeraka ‘šišaju’ suparnike, njihov vodeći oklopni transporter Stryker, za razliku od ruskog BTR-82A, ima daleko slabiju vatrenu moć. Prednost američkog vozila jedino je izvjesna u pogledu primijenjene oklopne zaštite. Kako obje strane znaju mane i prednosti svojih, ali posebice suparničkih oklopnjaka, i Rusi i Amerikanci posljednjih godina poboljšavaju svoje perjanice pa se ubrzano radi na integraciji jačeg topa za spomenuti Stryker, a istovremeno Rusi značajno povećavaju borbenu otpornost svojeg BTR-82A. Slična usporedba može se napraviti između američkog borbeno-oklopnog transportera M2 Bradley s ruskim BMD-2, od kojih svaki odnosi prevagu u pojedinim segmentima. Analizirajući mornaričke snage, prednost svakako odlazi na američku stranu. Ratna mornarica SAD-a može se podičiti s čak 63 razarača naspram tek 15 ruskih, dok je sraz u podmornicama gotovo izjednačen. Amerikanci, naime, imaju 70, a Rusija sedam manje podmornica. Rusija je još za vrijeme nekadašnjeg Sovjetskog Saveza proizvodila brze podmornice koje su mogle zaroniti dublje od američkih suparnica, što su se oslanjale na svoja znatno tiša plovila sve do sredine 80-ih godina prošlog stoljeća, kada je zaplovila ruska podmornica na nuklearni pogon klase Akula, a koja je i danas najtiše podvodno vozilo
RAT U SIRIJI DANAS
Ono što je prije sedam godina počelo kao miran prosvjed protiv Sirijskog predsjednika Bashara al-Assada naglo je preraslo u građanski rat koji je do sada uzrokovao smrt oko 340 000 ljudi, potpuno devastirao zemlju i uvukao u sukob globalne sile. Kako je rat počeo? Davno prije nego što je sve počelo, mnogi su Sirijci prigovarali zbog visoke nezaposlenosti, raširene korupcije i državne represije pod Predsjednikom Basharom al-Assadom, koji 2000. godine je na vlasti naslijedio svog oca Hafeza. U ožujku 2011.godine Arapsko proljeće pobudilo je prodemokratske demonstracije na jugu Sirije u gradu Dearra. Vlast je uporabila snažne snage da bi skršila demonstracije, no neuspješno jer su one bile okidač za općenacionalne proteste i zahtjeve za odstupanjem aktualne vlasti. Kako su se neredi širili tako je i odgovor vlasti bio sve žešći. Snage opozicije su se naoružale, najprije da bi obranile same sebe a potom i da izbace vladine sigurnosne snage iz područja koja su zauzimale. Assad se zakleo da će skršiti otpor i „ terorizam podruprt od stranih snaga“ i uspostaviti državnu kontrolu. Nasilje je rapidno eskaliralo i zemlja je zapala u građanski rat stotina pobunjeničkih brigada protiv vladinih snaga. Zašto rat traje toliko dugo? U suštini, Sirijski građanski rat postao je mnogo više od samo borbe onih koji su za ili protiv Assada. Ključni faktor je uključivanje i intervencija regionalnih i globalnih snaga, uključujući Iran, Rusiju, Saudijsku Arabiju i SAD. Njihova vojna, financijska i politička potpora opozicijskim ili vladinim snagama doprinijeli su razbuktavanju i nastavljanju borbi i gurnula Siriju u sukob u kojem posredno ratuju globalne sile. Vanjski faktori su također optuženi i za podupiranje religijskih sukoba u Siriji koja je prije bila uglavnom sekularna država, gurajući Sunitsku većinu protiv Šitske manjine i Alavita kojima pripada i aktualni predsjednik Assad. Ove podjele su uzrokovale brojne žrtve i stradanja na objema stranama ali i razorile zajednice te očvrsnule pozicije suprotstavljenih strana te umanjile mogućnost političkog rješenja sukoba. Problem su također postale grupe militantnih džihadista na objema stranama i to je ratu dalo novu dimenziju. Jedna od njih Hayat Tahrir al-Sham savez sklopljen od snaga koje su prije pripadale al-Qaedi, na primjer, kontrolira dosta veliki prostor na sjeverozapadu Sirije. Grupe koje pripadaju IS (Islamic State) bile su preuzele kontrolu nad značajnim područjima u sjeveroistočnoj Siriji. Nakon teških borbi, trenutno one kontroliraju samo nekoliko izoliranih džepova na široj teritoriji nakon što su bili izbačeni iz svojih urbanih otpornih točaka od strane vladinih snaga poduprtih Rusima, pobunjeničkim brigadama poduprtim od strane Turaka i Kurdske milicije poduprte od strane SAD. Tisuće pripadnika Šiitske milicije iz Irana, Libanona, Iraka, Afganistana i Jemena bore se uz bok regularne Sirijske vojske, u cilju, kako kažu, da zaštite Šiitske svete gradove i mjesta. Zašto je toliko stranih faktora uključeno? Za Rusiju je preživljavanje Assadova režima od životne važnosti jer su na taj način njeni strateški interesi u Siriji zaštićeni. Sa tim ciljem („stabiliziranja“ vladavine Assada) je Rusija u rujnu 2015.godine i počela zračne napade. Iako je Moskva tvrdila da su cilj samo „teroristi“ brojni podaci govore da su ti napadi bili sumjereni na pobunjeničke snage poduprte od strane zapada i područja nastanjena uglavnom civilima. Ruska intervencija okrenula je ratnu sreću u korist Assada. Intenzivni zračni napadi Ruskog zrakoplovstva bili su odlučujući u bitci za istočni Allepo krajem 2016, godine koji su držali pobunjenici. Također, Ruski pripadnici specijalnih snaga i plaćenici bili su odlučujuća snaga koja je pomogla slamanju dugotrajne opsade u kojoj je IS držao Deir al-Zouru rujnu 2017.godine. Dva mjeseca kasnije, Ruski predsjednik Putin zapovjedio je djelomično povlačenje ruskih snaga, ali su se zračni napadi na cijelom teritoriju Sirije nastavili. Vjeruje se da Šiitski Iran milijardama dolara podupire sirijsku vladu u kojoj dominiraju Alaviti, i to kroz slanje vojnih savjetnika, subvencioniranog naoružanja, kreditnim linijama i transferima nafte. Vjeruje se da i nekoliko stotina Iranskih vojnika ratuje na strani vladinih snaga. Assad je veoma blizak saveznik Iranu i Sirija je glavni tranzitni smjer za dostavu Iranskog naoružanja Hezbollahu u Libanonu, koji je također poslao značajne snage da podupru vladine snage u Siriji. Izrael je bio veoma zabrinut za ovaj transfer naoružanja za Hezbollah i Iransko angažiranje u Siriji da je morao izvesti desetak zračnih napada u nastojanju da ga spriječi. SAD su, prema riječima predsjednika Assada, odgovorne za širenje stradanja, podržavaju opoziciju i pružaju vojnu pomoć pobunjenicima. SAD od rujna 2014. izvode zračne napade na položaje IS ali su napale i pro-vladine snage u nekoliko slučajeva. U travnju 2017.godine, Predsjednik Donald Trump zapovjedio raketne napade na zrakoplovnu bazu za koju su SAD tvrdile da je tamo smješteno kemijsko oružje upotrebljeno za napad na grad Khan Sheikhoun koji su držali pobunjenici. Ključni saveznik SAD na terenu je bio Savez Kurdskih i Arapskih milicija koji je sebe zvao Sirijske Demokratske Snage ( SDF- Siyian Democratic Forces). Od 2015.godine, njihovi su borci izbacili IS sa većine teritorija koji je IS kontrolirao u Siriji. U siječnju 2018.godine, SAD će držati otvorenu prisutnost u područnima u kojima SDF kontrolira teritoriju da bi se osigurala pobjeda nad IS, da bi to bila protuteža Iranskom utjecaju i sprječavanje proširenja građanskog rata. Turska je još jedan vjerni podupiratelj pobunjenika. Međutim, ona ih želi upotrijebiti da bi se suprotstavili Kurdish Popular Protection Units (YPG – Kurdskim narodnim zaštitnim jedinicama, miliciji koja dominira u SDF. Ankara optužuje YPG da je produžena ruka Kurdistan Workers’ Party (PKK)- Kurdistanskoj radničkoj partiji koja je zabranjena u Turskoj a bori se već tri decenije za Kurdsku autonomiju unutar Turske. U kolovozu 2016. godine Turci su poduprli pobunjeničku ofanzivu koja je otjerala IS sa Sirijske granice, oko mjesta Jarablus i al-Bab, mjesta koja nisu bila kontrolirana od strane Kurda. U siječnju 2018. godine otpočeli su drugu operaciju da bi se YPG izbacila iz sjeverozapadne Kurdske enklave Afrin. Sunitska Saudijska Arabija, koja želi spriječiti Iranski utjecaj, bla je glavni vojni i financijski opskrbljivač pobunjenika. Kakav je utjecaj rata? Prema izvorima UN najmanje 250 000 ljudi je ubijeno. Međutim, organizacija je prestala sa praćenjem brojki 2015.godine. Sirijski promatrači za ljudska prava, grupa poduprta od Velike Britanije, izvjestila je u prosincu 2017. godine da je dokumentirala
Tko su Kurdi?
Između 25 i 35 miliona Kurda nastanjuje planinsku regiju unutar granica Turske, Iraka, Sirije, Irana i Armenije. To je četvrta po veličini etnička skupina na Srednjem Istoku ali nikad nisu uspjeli formirati državu. Odakle dolaze? Kurdi su jedan od naroda starosjedilaca sa ravnice Mezopotamije i visoravni koje su sada unutar sjeveroistočne Turske, sjeveroistočne Sirije, sjevernog Iraka, sjeverozapadnog Irana i sjeverozapadne Armenije. Danas oni čine karakterističnu zajednicu, ujedinjenu rasom, kulturom i religijom, iako nemaju standardnog dijalekta. Također, dio njih pripada i drugim religijama iako su većina Sunitski Muslimani. Zašto nemaju državu? Ideja o zajedničkoj državi „Kurdistan“ bila je veoma raširena među većinom Kurda. Poslije 1. Svjetskog rata i poraza Otomanskog carstva, pobjednički zapadni Saveznici ozbiljno su, unutar potpisanog Sporazuma u Sevresu 1920.godine, razmatrali stvaranje Kurdske države. Međutim sve Kurdske nade nestale su tri godine kasnije, poslije Sporazuma u Luzani kojim su postavljene granice moderne Turske države. Kurdi su ostavljeni bez države i sa statusom manjine u svim državama koje su naseljavali. Slijedećih 80 godina svaki pokret Kurda usmjeren na uspostavu neovisne države bio je brutalno skršen. Zašto su Kurdi na prvoj crti borbe protiv IS-a? Sredinom 2013. đihadistička skupina Islamska Država /Islamic State/ – IS okrenula je oštricu svog napada na tri kurdske enklave koje su graničile sa teritorijom pod njihovom kontrolom u sjevernoj Siriji. Svi napadi su bili neuspješni i odbijeni od strane Jedinica Narodne Zaštite, naoružanim krilom Sirijske Kurdske Partije Demokratskog Jedinstva. Kako je IS napredovala u sjevernom Iraku u lipnju 2014.godine tako je i tu uvukla Iračke Kurde u konflikt. Vlada Iračkog Autonomnog Kurdistana poslala je svoje Pešmerga snage u područja koja je Iračka vojska napustila. Tijekom kolovoza 2014. godine đihadisti su otpočeli iznenadnu ofanzivu i Pešmerga su se povukli iz nekoliko područja. Brojni gradovi naseljeni religijskim manjinama su pali, posebno Sinjar, gdje su militanti IS ubili ili zarobili tisuće Jazidisa. Kao odgovor, multinacionalna koalicija predvođena sa SAD otpočela je sa zračnim napadima u sjevernom Iraku i poslala vojne savjetnike i instruktore da pomognu Pešmergama. Jedinice Narodne Zaštite i Radnička Partija Kurdistana, koja ratuje za Kurdsku autonomiju u Turskoj već tri decenije, i koja također ima baze u Iraku, također je došla u pomoć. U rujnu 2014. godine IS je napao enklavu oko sjevernog Sirijskog Kurdskog grada Kobane, prisiljavajući desetke tisuća ljudi da izbjegne preko susjedne Turske granice. Unatoč blizini borbenih djelovanja, Turska je odbila napasti položaje IS ili dozvoliti turskim Kurdima da pređe granicu i brane Kobane. Otada, Kurdi koji se bore pod zastavom Sirijskih Demokratskih Snaga uz mnoge lokalne arapske paravojne milicije i uz pomoć zračnih snaga koalicije vođene od strane SAD, otjerali su IS sa tisuća kvadratnih kilometara teritorije u Siriji i uspostavili su nadzor nad stotinama kilometara granice sa Turskom. U listopadu 2017.godine Sirijske snage zauzele su Raqqu, u stvari glavni grad teritorije pod nadzorom IS napredovale su jugoistočne prema susjednoj provinciji Deir al-Zour, đihadističkom posljednjem uporištu u Siriji. Ovi uspjesi su, međutim, doveli Kurde i njihove saveznike u direktan sukob sa Sirijskim vladinim snagama koje su poduprte od strane Rusije i pobunjenicima koji su poduprti od strane Turske, što je dovelo do okršaja i povećalo tenzije između svjetskih sila. Zašto Turska ne želi pomoći Kurdima u njihovom sukobu sa IS? Postoji duboko ukorijenjeno neprijateljstvo između Turske države i Kurda, koji čine 15-20% populacije. Kurdi su veoma loše tretirani od strane Turskih vlasti kroz generacije. Kao odgovor na ustanke u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog stoljeća mnogi Kurdi su bili raseljeni, Kurdska imena i običaji bili su zabranjeni, upotreba Kurdskog jezika je bila ograničena, čak i postojanje Kurda kao etničke skupine je bilo nijekano, nazivajući ih „Planinskim Turcima“. Godine 1978. Abdullah Ocalan osnovao je Kurdsku Radničku Partiju, kojoj je cilj bio uspostava neovisne Kurdske države unutar Turske. Šest godina kasnije, jedna grupa počela je sa vojnim akcijama. Otada, više od 40 000 ljudi je ubijeno a stotine tisuća ljudi je raseljeno. U devedesetim godinama prošlog stoljeća Kurdska Radnička Partija je umanjila svoje zahtjeve za neovisnost unutar Turske, tražeći umjesto toga veću kulturnu i političku autonomiju, ali je nastavila sa borbom. Prekid vatre je dogovoren i otpočeli su tajni dogovori. Prekid vatre je propao srpnju 2015.godine, poslije samoubilačkog napada IS kada su ubijena 33 mlada aktivista u glavnom Kurdskom gradu Surucu, blizu Sirijske granice. KPP je optužila vlasti za suradnju sa IS-om i napala turske vojnike i policiju. Turska vlada je potom počela sa „sinkroniziranim ratom protiv terora“ protiv KPP i IS-a. Otada, nekoliko tisuća ljudi, uključujući stotine civila je bilo ubijen u sukobima u jugoistočnoj Turskoj. U kolovozu 2016.godine Turska šalje vojsku i tenkove u sjevernu Siriju da pomogne ofanzivu Sirijskih pobunjeničkih snaga protiv IS. Te su snage zauzele ključni pogranični grad Jarablus i uporište IS al-Bab, i tako spriječili da Sirijski Kurdi i Sirijske pobunjeničke snage zauzmu tu teritoriju i povežu se sa Kurdskom enklavom Afrin na zapadu. Turska vlada smatra Sirijske Kurde dijelom KRP, da dijele iste ciljeve sa KRP i obje ih smatra terorističkim organizacijama. Što žele Sirijski Kurdi? Kurdi čine 7-10% Sirijske populacije. Prije ustanka protiv predsjednika Bashar al-Assada, pije 2011. godine mnogi su živjeli u gradovima Damask i Alepo, i u trima područjima oko KObane, Afrina i sjeveroistočnog grada Qamishli. Sirijskim Kurdima su dugo bila ograničavana i osporavana osnovna prava. Od šezdesetih godina prošlog stoljeća oko 300 000 njih je bilo osporavano građanstvo a njihova imovina je bila konfiscirana i dodijeljena Arapima u pokušaju da se „arabizira“ Kurdska regija. Kada je ustanak evolvirao u građanski rat, glavne kurdske stranke su javno izbjegle zauzimati strane. Sredinom 2012.godine, vladine snage su se povukle sa Kurdskih teritorija da bi se koncentrirale na rat protiv pobunjenika a Kurdske grupe su preuzele kontrolu nad tim teritorijem. U siječnju 2014., Kurdske partije deklarirale su stvaranje „autonomne administracije“ u tri „kantona“ Afrin, Kobane i Jazira. U ožujku 2016.godine, najavili su uspostavu „federalnog sustava“ koji uključuje područja naseljena Arapima i Turkmenima koja su oduzeta od IS. Ova deklaracija je bila odbijena od Sirijske vlade, Sirijske opozicije, Turske i SAD. Sirijski Kurdi kažu da ne traže neovisnost, ali insistiraju svaki politički dogovor vezan za stanje u Siriji
Analiza Zorana Metera: SPREMA SE POTPUNI BLISKOISTOČNI KAOS S KURDIMA U GLAVNOJ ULOZI
Nakon subotnjih optužbi od strane američkog Pentagona, da su ruske zračne snage napale prokurdske postrojbe SDF (koje podržavaju Sjedinjene Države) istočno od rijeke Eufrat, u blizini grada Deir ez-Zoura, stigla je reakcija ruskog Ministarstva obrane o tome, da ruske snage nisu izvršile taj napad. Međutim, rusko MO je objavilo, kako će se na inicijativu američke strane uskoro obaviti telefonski razgovor zapovjednika američkih oružanih snaga, generala Josepha Dunforda, i zapovjednika Glavnog stožera ruske vojske, generala Valeria Gerasimova. Također je rečeno, kako je Rusija već ranije pravodobno izvjestila sve strane, uključno i SAD, kako će, u sklopu borbe protiv „Islamske države“ i u sklopu vojne operacije za oslobođenje Deir ez-Zoura, rusko zrakoplovstvo djelovati po njihovim ciljevima zapadno i istočno od rijeke Eufrat. Upravo taj segment, izvođenje ruskih bojevih akcija istočno od Eufrata, za američku stranu i jest sporan. Naime, dvije vojne supersile imaju sporazum o izbjegavanju incidenata zapadno od rijeke Eufrata, međutim, teritorij istočno od te rijeke uopće nije spomenut u dosadašnjim razgovorima, zbog čega se povećavaju rizici od izbijanja međusobnih incidenata, prije svega između sirijske vojske i SDF-a, iza čijih operacija one stoje. Osim toga, nije tajna kako Amerikanci koriste svoje štićenike iz prokurdskih snaga SDF-a da se uključe u borbu za oslobođenje sirijskog teritorija istočno od Eufrata od strane ISIL-a, ne toliko zbog tamošnjih najvećih sirijskih nalazišta nafte, koliko zbog onemogućavanja prometne komunikacije Damaska s Irakom, a time i njihove veze s Iranom. O tome koliku važnost SAD pridaje toj zadaći (na kojoj inzistira i Izrael, koji se boji širenja iranskog vojnog utjecaja u Siriji i pretvaranje te zemlje u „šijtsko uporište“ po obrascu Libanona), svjedoči i činjenica da prokurdski SDF još nije slomio otpor „Islamske države“ niti u njihovoj „prijestolnici“ Rakki, a da se snage SDF-a žurno prebacuju prema Deir ez-Zouru niz istočnu obalu rijeke Eufrat. Međutim, pod pretpostavkom da su točne američke informacije o ruskim zračnim napadima na SDF (a gotovo sigurno jesu, što potvrđuju i riječi ruskog MO o namjeri izvođenja vojnih operacija i istočno od Eufrata), teško je očekivati kako će se Moskva s takvim američkim namjerama složiti. Osim toga, Teheran, kao njezin ključni saveznik po pitanju Sirije, na takav scenarij sigurno ne bi pristao. Upravo je to sada temeljno pitanje i problem kojeg je nužno riješiti, također u kontekstu predstojećeg referenduma o nezavisnosti Iračkog Kurdistana koji može imati dalekosežne posljedice ukoliko se stvari ne svedu u zadovoljavajuće okvire nadzora. Pročitajte više…
Vedran Obućina: Uspon terora-što je ISIL i kako se protiv njega boriti
Vedran Obućina, politolog i stručnjak za vojno-politička zbivanja, posebno u arapskom svijetu, održao je 27. kolovoza u Pomorskom i povijesnom muzeju hrvatskog primorja predavanje : Uspon terora-što je ISIL /DAEŠ/ i kako se protiv njega boriti. Prema riječima samog gospodina Obućine, “predavanje je o danas najaktualnijoj i najjačoj terorističkoj organizaciji na svijetu ISIL ili DAEŠ, kako je ja u predavanju zovem, a vidjet ćete i zašto, a cilj je zapravo otvaranje očiju o tome sa kakvim se izazovima danas suočavamo u svijetu, danas u svijetu a sutra ovdje kod nas, i koji su odgovori na te prijetnje, na koji način bi trebali reagirati, od pojedinca pa do državne razine”. Predavanje je organizirala Gradska organizacija HČZ Rijeke a PPMHP Rijeka i ravnateljici gospođi Tei Perinčić i ovaj put zahvaljujemo na suradnji.
GEOPOLITIKA 3.SVJETSKOG RATA
UKRAJINSKA KRIZA
GEORGE FREEDMAN:”Vlasti RF ne mogu dopustiti situaciju u kojoj će se zapadne oružane snage nalaziti na stotinjak kilometara od Kurska ili Voronježa”
22. prosinac 2014. Aleksandar Gabuev, Elena Černenko, Kommersant U Moskvi je boravio poznati američki politolog George Friedman, šef obavještajno-analitičke agencije STRATFOR. On je u ekskluzivnom intervjuu za ruski list Kommersant ispričao kakvi su ciljevi SAD-a u Ukrajini i objasnio zašto su ti ciljevi nespojivi s interesima Rusije. U svojim analitičkim radovima govorite o procesu fragmentacije Europe. U čemu se ona ogleda? Za vrijeme Hladnog rata granice u Europi bile su konzervirane. Vladalo je mišljenje da će njihova promjena izazvati destabilizaciju. Čim je Hladni rat završen, počelo je prekrajanje granica Jugoslavije. Kasnije su granice promijenjene i na Kavkazu. A sasvim nedavno je 45% Škota glasalo za neovisnost. Katalonci također teže neovisnosti.
