Srbi su 24. travnja 1995. godine zatvorili promet na okupiranom dijelu autoceste. Povod zatvaranju bilo je srpsko protivljenje odrednicama Gospodarskog sporazuma prema kojem je nekontrolirani promet putnika i roba između Republike Srpske Krajine i Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) bez suglasnosti hrvatskih vlasti bio nemoguć. Okupacijske vlasti RSK smatrali su to narušavanjem njihove samoproglašene neovisnosti [1].

Glavni hrvatski pregovarač s okupacijskim vlastima RSK, Hrvoje Šarinić, izjavio je da će ukoliko autocesta ne bude otvorena do 25. travnja u šest sati ujutro, hrvatska policija promet uspostaviti silom. Autocesta je otvorena 25. travnja za promet. Istoga dana okupiranu Zapadnu Slavoniju posjetili su predsjednik RSK Milan Martić i načelnik GŠ SVK Milan Čeleketić, koji su na više javnih skupova pokušali smiriti uznemirene Srbe. Izjavama da je SVK spremna za obranu čak i da vrati dio izgubljenih područja, stvoren je lažni osjećaj sigurnosti kod stanovništva.

←Zajednička kontrolna točka UNCIPOL-a i Krajiške milicije – Foto: UN Photo/John Issac

Hrvatske vlasti, iako su cijelo vrijeme radile na provedbi Gospodarskog sporazuma i nalaženju mirnog rješenja sukoba sa Srbima, bile su prisiljene pokrenuti operaciju „Bljesak“. Povod za pokretanje operacije dogodio se 28. travnja 1995.kad je nožem na benzinskoj postaji INA – e,  na autocesti kod Nove Gradiške, Hrvat I. G. ubio nožem Srbina T. B., kojeg je poznavao od prije jer su porijeklom iz istoga sela. Iako je ubojica uhićen i predan istražnome sucu, u noći 28./29. travnja brat ubijenog pucao je sa svojim prijateljima po vozilima koja su prolazila dijelom autoceste kroz okupirano područje Zapadne Slavonije. Poginule su tri osobe dok ih je više ranjeno.

Prije samih ubojstava UNPROFOR je obavijestio okupacijske vlasti da je autocesta zatvorena. Nakon obavijesti, autocestom prolazi šest hrvatskih autobusa i više automobila. Moguće je da su hrvatske vlasti propustile vozila da bi potaknule Srbe na incidente čime bi bili stvoreni uvjeti za vojni napad. Dogovorom Hrvatskih vlasti, UNPROFOR – a i srpskih okupacijskih vlasti sukob je izbjegnut zatvaranjem prometa. Posredovanjem UNPROFOR – a 29. travnja održan je susret hrvatskih predstavnika i Srba. Zahtjev za otvaranjem prometa odbila je srpska milicija i vojska.

Snage UN – a su 30. travnja pokušale natjerati Srbe da otvore promet upozorenjima na mogući hrvatski napad. Srbi su popustili pritiscima i najavili otvaranje puta za 1. svibnja u šest sati ujutro. Međutim, istoga dana, zapovjednik 18. korpusa, pukovnik Lazo Babić, izjavio je da promet neće biti otvoren. Babić je primao izravna naređenja od Glavnog štaba SVK koji je bio pod kontrolom Milana Martića [2].

Na sjednici Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske koje je održano 30. travnja odlučeno je da se krene u operaciju oslobađanja okupiranih područja. Hrvatske vlasti prenaglasile su stvaran broj poginulih civila i optužile snage UN – a za nesposobnost u provođenje sigurnosti u svojoj zoni odgovornosti. Također je odlučeno da se u slučaju otvaranja autoceste i normalizacije prometa inscenira novi napad i da čvrsti povod za provedbu operacije. Sama operacija trebala je biti prikazana kao djelovanje hrvatske policije prilikom uvođenja reda na hrvatskom teritoriju [3].

Zapovjednik 18. korpusa zapovjedio je mobilizaciju snaga SVK koja je provedena od 28. do 30. travnja. Mobilizacija je izvršena u opsegu 95 – 100%. Čini se da je pukovnik Babić unatoč zapovijedi za provođenje mobilizacije bio za otvaranje autoceste, ali Glavni štab SVK nije to dopustio. Otvaranje prometa od Babića zahtijevao je i premijer RSK Borisav Mikelić koji je mislio da do napada neće doći ako se ne ometa provedba Gospodarskog sporazuma. Mikelić nije mogao učiniti ništa jer je zapovijed pukovniku Babiću za otvaranje prometa mogao dati samo Glavni štab SVK [4].

Tijekom noći 30. travnja na 1. svibnja brigadni general HV – a, Luka Đanko, obavijestio je zapovjednika snaga UN – a u sektoru „Zapad“, generala Matalona da će hrvatske snage izvršiti napad i da se pripadnici snaga UN – a sklone na sigurno [5].

Srpske snage također su saznale za namjere hrvatskih snaga posredstvom nepalskog bataljuna snaga UN – a. Poruka o hrvatskom napadu koji je trebao početi u šest sati ujutro došla je i do Glavnog štaba SVK koji nije poduzeo nikakve mjere.

Tijekom noći primijećeni su pokreti hrvatskih snaga oko sela: Kričke, Katolička Šagovina, Gorice, Stari Grabovac, Bročice i Drenov Bok. Iz zapovjedništva 18. korpusa u 54., 98. i 51. lbr. upućeni su časnici da bi pomogli u vođenju brigada. Istodobno je upućena i četa vojne policije SVK na obje strane autoceste radi osiguranja [6]. Ovo su bile jedine mjere koje je srpska strana poduzela kako bi se osigurala pred nadolazećim hrvatskim napadom.

Točno u 5:30 sati počela je vojno – redarstvena operacija ”Bljesak”, kojoj je svrha bila osigurati slobodan promet i spriječiti terorizam u sektoru „Zapad“.

Napad je započeo topničkom pripremom za pješački napad na pravcu:

• Novska – Rajić,
• Novska – Jasenovac,
• Pakrac – Nova Gradiška [7].

Srbi su na početku napada zarobili 36 pripadnika snaga UN – a ukrali im opremu i oteli teško naoružanje iz skladišta pod nadzorom UN – a kod Okučana.

Prve informacije o početku hrvatskog napada stigle su iz Ureda Predsjednika Republike Hrvatske i Ureda za odnose s javnošću MUP – a RH [8]. Prema početnim izjavama hrvatskih vlasti moglo se zaključiti da je operacija ograničenog opsega i da ju provodi hrvatska policija. Ovim izjavama željela se umanjiti uloga HV – a pred međunarodnom zajednicom zbog straha od moguće osude napada na područje RSK.

Tijek operacije

Glavni udar hrvatskih snaga krenuo je istodobno iz smjera Novske i Nove Gradiške. Zapovjednik smjera Novska bio je general – bojnik Ivan Basarac, dok je zapovjednik smjera Nova Gradiška bio general – pukovnik Petar Stipetić.

Na pravcu Novska – Jasenovac dijelovi 125. domobranske pukovnije HV – a i specijalne policije RH napali su Jasenovac koji je branila TG – 1 potpukovnika Borivoja Pavlovića koji u trenutku napada nije ni bio u zoni odgovornosti postrojbe. Grupa je brojala oko 60 vojnika koji nisu pružili otpor nadirućim hrvatskim snagama. Nakon topničkog napada od strane HV – a pripadnici postrojbe povukli su se bez borbe preko rijeke Save na prostor Republike Srpske (RS). Zajedno sa vojskom povuklo se i civilno stanovništvo. Postrojbe HV – a i MUP – a RH ušle su u Jasenovac 1. svibnja oko 8 sati ujutro čime su izbile na rijeku Savu i državnu granicu RH.

Na pravcu Novska – Rajić koji je branila 98. lbr. SVK, napad su izvršili dijelovi 125. dp., 1. i 2. gbr. HV – a i  specijalne policije MUP –a RH. Hrvatske snage ubacile su se pravcem Bročice – Malo polje – Roždanik i Kričke – Kričko brdo čime su došle srpskim snagama iza leđa. Ovim manevrom 2. bataljon 98. lbr. i selo Paklenica stavljeni su u potpuno okruženje. Napadom na 4. bataljon i njegovim razbijanjem na pravcu Kričke – Rađenovac hrvatske snage ugrozile su zapovjedno mjesto 98. lbr. u selu Rajić. Zauzimanjem sela Rajić hrvatske snage nastavile su napad u smjeru komunikacije Okučani – Pakrac i izvršile odsijecanje sjevernog dijela Zapadne Slavonije. Nakon neuspjelog pokušaja organiziranja obrane 98. lbr. povlači se zajedno s civilima prema selima Nova Varoš i Stara Gradiška. Razbijanjem 98. lbr. došlo je do sloma srpske obrane Zapadne Slavonije. Brigada je izgubila oko 70 vojnika dok je 50 zarobljeno. Ostatak pripadnika spasio se bijegom preko Save u RS. Sva materijalno – tehnička sredstva brigade zarobljena su od strane hrvatskih snaga [9].

Most na Savi, Stara Gradiška

Napad na pravcu Stara Gradiška – Okučani koji je branila 54. lbr. hrvatske snage izvršile su na tri smjera:

• Katolička Šagovina – Gajevi – Smrtić,
• Trnava – Dragalić – Gorice,
• Pivare – šuma Prašnik.

Dijelovi 3. gbr., 121. dp. i 81. gb. izvršili su napad na pravcu Šagovina – Gajevi – Smrtić koji je branio 2. bataljon 54. lbr. koji je odbačen prema selu Ratkovac. Izbivši na položaje iznad sela  Ratkovac HV se približio Okučanima sa sjevera. Uskoro je zapovjednik 54. lbr. naredio  evakuaciju civilnog stanovništva i povlačenje brigade. Brigada je bila u rasulu jer su vojnici počeli napuštati položaje da bi se pobrinuli za svoje obitelji. Većina pripadnika brigade izvukla se tijekom noći s obiteljima prema Staroj Gradiški i dalje u RS [10].

Zapovjednik 54. lbr., potpukovnik Stevo Babić, pravdao je naredbu za povlačenjem činjenicom da su se u pozadini brigade pojavili tenkovi HV – a. Brigadi je također nedostajalo izučenih posada za rukovanje baterijom topova. Već prvoga dana napada hrvatskih snaga na njene položaje 54. lbr. imala je 110 žrtava [11].

Postrojbe 5. gbr., 121 dp. i 105. br. napale su 3. bataljon koji je branio pravac Trnava – Dragalić – Gorice i Pivare – šuma Prašnik. Hrvatske snage ovladale su selom Gorica i približile se Donjim Bogičevcima gdje je došlo do zastoja u napredovanju zbog žilavog otpora pripadnika SVK. U večernjim satima 1. svibnja snage HV – a izvršile su helikopterski desant na području šume Prašnik. Iskrcane postrojbe imale su zadaću presjeći put Stara Gradiška – Okučani kod mjesta Nova Varoš. Putem su se kretale srpske postrojbe i civili u povlačenju [12].

Zauzimanjem ove komunikacije prekinute su veze zapovjedništva 18. korpusa s podčinjenim jedinicama. Na samom početku hrvatskog napada zapovjednik 18. korpusa,  pukovnik Lazo Babić, zapovjedio je izmještanje zapovjednog mjesta iz Okučana u Staru Gradišku. Ovaj potez loše je djelovao na borbeni moral srpskih postrojbi jer se vojnici nisu imali volje boriti kad se i samo zapovjedništvo povuklo na sigurniju lokaciju manje izloženu borbenim djelovanjima [13].

Drugi dan napada hrvatske snage uspjele su okružiti šire područje Okučana s juga na liniji Nova Varoš – Medari – Trnava – Čaprginci – Benkovac – Vrbovljani. Također, izvršeno je okruživanje sa sjevera linijom Velika Gradina – Ivanovac – Šeovica – Gavranovac – Donji Čaglić – Donje Kričke – Rađenovac – Bijele stijene – Trnakovac. Preostale postrojbe zajedno s civilima  povukle su se u središte Okučana. Zapovjedništvo 54. lbr., čije je zapovjedno mjesto bilo u Okučanima, izgubilo je sve veze sa zapovjedništvom 18. korpusa koje je tada već napustilo zapovjedno mjesto u Staroj Gradiški i povuklo se sa zapovjednikom u RS. Hrvatske snage istog dana ulaze u Donje Bogičevce i nastavljaju napad prema Staroj Gradiški gdje se spajaju sa 80. gb. koja je uz velike napore dan ranije zauzela put Okučani – Stara Gradiška.

Srpske snage pokušale su deblokirati Okučane pješačko – tenkovskim prodorom. Okupljena je postrojba od pedeset vojnika i pet T – 55 tenkova. Cilj napada bio je probiti se sa sjevera kroz selo Novi Varoš do kanala Nova Sava i zajedno s postrojbama koje su se tamo nalazile vratiti se istim putem u Okučane,  izvršiti deblokadu prometnice Okučani – Pakrac na području sela Benkovac i spojiti se sa 51. lbr. koja je bila u potpunom okruženju jer su dan ranije 81. gb. i specijalna policija MUP – a RH ovladali prometnicom.

Pokušaj deblokade počeo je rano ujutro 2. svibnja. Postrojba za proboj nije izvršila zapovijed. Tenkovi su samo prošli kroz Novu Varoš bez pješaštva dok se pješaštvo moralo probijati kroz šumu zapadno od sela. Po dolasku do kanala Nova Sava tenkovi se nisu vratili u Okučane već su ostali južno od kanala.

Srpske postrojbe koje su se nalazile sjeverno od Nove Varoši odbijale su nastavak borbe za obranu Okučana već su odlučile krenuti u proboj kroz Novu Varoš ususret srpskim postrojbama na kanalu Nova Sava i zajedno s tim snagama deblokirati Okučane. Pred selom Novi Varoš nalazila se veća skupina civila koji su izmiješani sa srpskom vojskom bili u povlačenju. Nakon proboja kroz položaje HV – a, koja još nije bila u potpunosti ovladala prostorom, Srbi su došli do kanala Nova Sava gdje su zatekli samo napuštenu borbenu tehniku jer se ljudstvo zajedno sa zapovjedništvom povuklo preko rijeke Save u RS.

Hrvatske snage oslobodile su Okučane u poslijepodnevnim satima 2. svibnja i spojile se sa snagama koje su presjekle put Okučani – Pakrac. Isti dan u večernjim satima oslobođena je i Stara Gradiška. Oslobođeni su južni i središnji dio zapadne Slavonije. Na sjeveru, istočno od Pakraca u okruženju hrvatskih snaga ostale su 51. lbr., 59. i 63. odred, 1. bataljon 54. lbr. i 2. bataljon 98. lbr.

Okružene postrojbe izmiješane s nekoliko tisuća civila nastavile su s otporom hrvatskim snagama sljedeća dva dana. Srbi su bili utvrđeni na dominantnim kotama iznad Pakraca i Lipika odakle su granatirali hrvatske snage. Zapovjednik 18. korpusa pukovnik Lazo Babić 2. svibnja ovlastio je zapovjednika 51. lbr., potpukovnika Stevu Harambašića, da započne predaju teškog oružja i 600 komada automatskih pušaka pripadnicima argentinskog bataljuna UNPROFOR – a. Predaja se trebala odigrati 3. i 4. svibnja, ali zbog agresorskog granatiranja hrvatskih gradova borbe su nastavljene [14].

Hrvatska vojska nastavila je sa stezanjem obruča oko srpskih agresora i već 4. svibnja prva skupina od 100 – 150 ljudi željela se predati. Ostatak, koji je činilo od 800 do 900 ljudi, nastavio je pružati otpor i vjerojatno je čekao noć da bi se preko sela  Bučja, koje je branila domobranska satnija HV – a, pokušala probiti prema Staroj Gradiški kroz šume i dalje preko Save prema RS. General Petar Stipetić dobio je zapovijed od načelnika Glavnog stožera, generala Janka Bobetka, da izvrši napad na preostale postrojbe četnika koji su odbijali bezuvjetnu predaju.

Napad je oko 14:00 sati izvršila 81. gb. koja je izvršila helikopterski desant na području sela Bjelajci. Nakon temeljite topničke pripreme po ciljevima na području sela Šumetlice, Brusnika, Kraguja, Japage, Čaglića i Omanovca započeo je pješački napad. Oko 17:00 sati započela je predaja. Do 19:00 sati predalo se 1 500 Srba koji su sudjelovali u agresiji. Manji dio srpskih vojnika povukao se prema Papuku i Psunju zbog straha od hrvatskih vlasti jer su tijekom okupacije počinili ratne zločine [15]. Te skupine četnika su kasnije likvidirane u operacijama čišćenja terena koje je provela specijalna policija MUP – a RH.

Glavni stožer HV – a  izdao je  zapovijed da se tijekom napada na pobunjenike strogo poštuju ratna pravila prema odredbama Ženevske konvencije, da se vodi računa o životima civila koji su bili izmiješani s agresorskom vojskom što je otežalo provođenje napada [16].

Agresorski poraz u Zapadnoj Slavoniji imao je više uzroka. Glavni štab SVK i zapovjedništvo 18. korpusa nisu imali spremne planove u slučaju napada HV – a koja se temeljito pripremila za izvođenje napadne operacije širih razmjera. Zapovjedništvo 18. korpusa na čelu sa zapovjednikom pukovnikom Lazom Babićem nije bilo u stanju organizirati rad zapovjedništva i zapovijedanje u borbenim djelovanjima. Slab borbeni moral postrojbi dodatno je oslabljen ne premještanjem zapovjednog mjesta s mirnodopske lokacije u Staroj Gradiški u središte zone borbenih djelovanja u Okučane. Nedovoljno iskusni časnici postavljeni su kao stručni savjetnici prilikom izvođenja borbenih djelovanja u zapovjedništvu korpusa. Suprotno zapovijedima GŠ SVK pukovnik  Lazo Babić 2. svibnja je izmjestio zapovjedništvo korpusa preko Save u Bosansku Gradišku. Zapovjedništvo korpusa nije pravilno i na vrijeme procijenilo ugroženost civila. Zapovjednik korpusa je 1. svibnja oko 11:00 sati naredio evakuaciju stanovništva iz zone borbenih djelovanja da bi ubrzo povukao ovu odluku. Zapovijed za evakuaciju ponovljena je oko 14:00 sati. Ovakav postupak izazvao je pometnju među civilima i prouzročio civilne žrtve zbog čega je velik dio vojnika napustio borbene položaje radi spašavanja svojih obitelji. Srpsko zrakoplovstvo nije djelovalo na području Zapadne Slavonije. Zrakoplovi s uzletišta u Udbini i Mahovljanima kod Banja Luke nisu dobili zapovijed za uzlijetanje.

Zapovjedništvo 18. korpusa uzdalo se u usmeno obećanje Vojske Republike Srpske (VRS) i Vojske Jugoslavije (VJ) da će se uključiti u borbe u slučaju napada HV – a. Jedina postrojba VRS – a  koja je borbeno djelovala na području Zapadne Slavonije bila je 1. lbr. iz sastava 1. Krajiškog korpusa VRS – a. Sudjelovala je u borbama oko sela Novi Varoš [17]

Hrvatska vojska je uz minimalne napore i bez većih žrtava oslobodila Zapadnu Slavoniju. U operaciji je izgubila 33 vojnika, među kojima je bio i pilot Rudolf Perešin, a ranjeno je 128 vojnika. Gubitci SVK procijenjeni su između 350 do 450 mrtvih te između

1 000 i 1 200 ranjenih. Zarobljeno je šest tenkova, četiri oklopna transportera, 42 topa, dva skladišta streljiva i golema količina pješadijskog naoružanja i druge opreme [18].

Izvor:http://fanfo.org/

_________________

[1] N. Barić, n. dj, str. 491

[2] RSK, Državna komisija za utvrđivanje uzroka i načina pada Zapadne Slavonije, Broj: 1 – 43/95, Knin, 11. 07. 1995. HMDCDR, kut. 291

[3] N. Barić, n. dj, str 492

[4] RSK, Državna komisija za utvrđivanje uzroka i načina pada Zapadne Slavonije, Broj: 1 – 43/95, Knin, 11. 07. 1995. HMDCDR, kut. 291

[5] Hrvatski helsinški odbor, Izvještaj vojno – redarstvena akcija ”Bljesak”, str 1

[6] RSK, Državna komisija za utvrđivanje uzroka i načina pada Zapadne Slavonije, Broj: 1 – 43/95, Knin, 11. 07. 1995. HMDCDR, kut. 291

[7] RSK, Državna komisija za utvrđivanje uzroka i načina pada Zapadne Slavonije, Broj: 1 – 43/95, Knin, 11. 07. 1995. HMDCDR, kut. 291

[8] Kronologija, n. dj, str 474

[9] RSK, Državna komisija za utvrđivanje uzroka i načina pada Zapadne Slavonije, Broj: 1 – 43/95, Knin, 11. 07. 1995. HMDCDR, kut. 291

[10] RSK, Državna komisija za utvrđivanje uzroka i načina pada Zapadne Slavonije, Broj: 1 – 43/95, Knin, 11. 07. 1995. HMDCDR, kut. 291

[11] M. Sekulić, n. dj str 106

[12] RSK, Državna komisija za utvrđivanje uzroka i načina pada Zapadne Slavonije, Broj: 1 – 43/95, Knin, 11. 07. 1995. HMDCDR, kut. 291

[13] M. Sekulić, n. dj str. 106

[14] RSK, Državna komisija za utvrđivanje uzroka i načina pada Zapadne Slavonije, Broj: 1 – 43/95, Knin, 11. 07. 1995. HMDCDR, kut. 291

[15] J. Bobetko, n. dj, str 415

[16] N. Barić, n. dj, str 495

[17] RSK, Državna komisija za utvrđivanje uzroka i načina pada Zapadne Slavonije, Broj: 1 – 43/95, Knin, 11. 07. 1995. HMDCDR, kut. 291