O samoj operaciji “Bljesak”
Poznato je, no ipak treba podsjetiti, VRO “Bljesak” oslobođen je teritorij Republike Hrvatske koji su četničke paravojne snage nošene idejom Velike Srbije, uz svekoliku potporu tzv. JNA, iz vojarni u Hrvatskoj, vojarni iz Bjelovara i Virovitice, vojarni iz BiH i Slovenije te dobrovoljaca i plaćenika iz Srbije i BiH, okupirale 1991. godine te s tog prostora prognale gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo i proglasile paradržavu Srpsku Krajinu sa sjedištem u Kninu i zločincem Milanom Martićem na čelu. Na tadašnjem zapadno-slavonskom ratištu nalazi se drugi po razrušenosti grad u Hrvatskoj, Pakrac, što govori o intenzitetu borbi na tom području 1991. godine i važnosti za opstanak Republike Hrvatske vojno-redarstvene operacije “Bljesak” izvedene 1995. godine.
Postrojba 81. gardijska bojna HV formirana je, može se reći, pred završnicu Domovinskoga rata, 15. veljače 1994. godine, u vrijeme kada je trećina teritorija Hrvatske bila okupirana i kada je bilo potpuno izvjesno da slijede ratne operacije za njeno konačno oslobođenje jer druga strana nije prihvaćala niti jedan drugi argument osim vojničke sile. Postrojba 81. gardijska bojna sljedbenica je 127. brigade HV koja je 1991. godine dala važan doprinos u oslobađanju područja od Virovitice do ceste Pakrac-Požega gdje je zaustavljena 3. siječnja 1992. godine uslijed stupanja na snagu tzv. Sarajevskog mirovnog sporazuma.
Okosnicu ljudstva 81. gardijske bojne HV činili su pripadnici s virovitičkog područja, ali znatan broj pripadnika bio je s prostora Pitomače, Slatine, Orahovice, Grubišnog Polja, Našica, Daruvara, Pakraca, Bjelovara te drugih krajeva RH. Pripreme 81. gardijske bojne za oslobađanje zapadne Slavonije počele su već u kasnu jesen 1994. godine izmještanjem dijela snaga na novogradiško područje i trajale su, može se reći do 5.30 sati ujutro 1. svibnja 1995. godine, kada otpočinje vojno-redarstvena operacija “Bljesak”.
Dakle, intenzivnim izviđanjima i po desetak kilometara u neprijateljsku dubinu te provedbom svih drugih organizacijskih mjera i postupaka, 81. gardijska bojna bila je potpuno spremna izvršiti svaku zadaću koja bi pred nju bila postavljena.
Poznajući te činjenice, nadređeno zapovjedništvo dodijelilo je 81. gardijskoj bojni smjer napada koji je zbog konfiguracije terena bio vrlo zahtjevan. To je, u ovom slučaju, bilo napredovanjem šumovitim brdsko-planinskim dijelom s malo i slabo prohodnih komunikacija, minsko-eksplozivnim zaprekama iza kojih je čekala dobro utvrđena-ukopana borbena linija. U takvim, zasigurno vrlo složenim uvjetima, s kojima je postrojba bila suočena, većina poginulih pripadnika poginula je od puščane vatre, kao što je i većina ranjenih pripadnika na isti način i ranjena, dakle u borbi u neizbježnom žestokom i neposrednom kontaktu s neprijateljem.
Sve to nije spriječilo pripadnike 81. gardijske bojne da zajedno s pripadnicima 3. gardijske brigade HV, koji su im se tog jutra pridružili oko podne 2. svibnja 1995. godine, prvi uđu u Okučane, što je zabilježila i kamera HTV-a. Zanimljivo je da su petnaest minuta poslije pristigli i pripadnici 1. gardijske brigade HV i da njihov zapovjednik nije skrivao nezadovoljstvo što nije prvi ušao u Okučane. Dakle, radilo se i o natjecateljskom duhu, uz onaj visoki borbeni koji je tada vladao. No, probijanjem neprijateljske linije na zadanom smjeru napada i ulaskom u Okučane, vojno-redarstvena operacija “Bljesak” za pripadnike 81. gardijske bojne nije završena.
Naime, na području Bijele Stijene iznad Pakraca došlo je do koncentracije razbijenih neprijateljskih snaga, sastava oko 1.500 pripadnika, koji vjerojatno od straha od zakona RH zbog počinjenih zločina nad civilnim pučanstvom, u kojima su do tada mnogi sudjelovali, odbijaju u pregovorima ponuđene vojničke uvjete predaje i vrše pripreme za proboj prema državnoj granici na rijeci Savi. Dakle, zbog tih novonastalih okolnosti, budući da je bilo za očekivati da proboj krene smjerom: Bijele Stijene-Okučani-Stara Gradiška, pred 81. gardijsku bojnu postavlja se nova zadaća, a to je bilo stvaranje čvrste blokade na tom smjeru i helikopterski desant ¼ snaga u neprijateljsko zaleđe, gdje su se do tada nalazile relativno slabe pričuvne snage HV i MUP-a. Ovakvim manevrom HV, čiju je okosnicu činila 81. gardijska bojna, neprijateljske snage dovedene su u taktički potpuno nepovoljnu situaciju te nakon nekoliko sati borbe 4. svibnja prihvaćaju bezuvjetnu predaju i time završava ova briljantna vojno-redarstvena operacija, koja je najavila slom ideje o Velikoj Srbiji na teritoriju RH.
Nažalost, u vojno-redarstveno operaciji “Bljesak” poginula su petorica pripadnika 81. gardijske bojne s područja bivše Općine Virovitica: Nenad Sočec, Marijan Štukar, Nebojša Buha, Jozo Livaja i Slavko Biondić, dok je 21 pripadnik ranjen, a znatan je broj povrijeđen. Ukupno je u “Bljesku”, nažalost, poginuo i umro od posljedica ranjavanja 51 pripadnik HV i MUP-a, a ranjena su 162 pripadnika.
Tijekom operacije Srbi su srušili i zrakoplov Rudolfa Perešina, pilota koji je u vrijeme najjačih napada na Hrvatsku 1991. zrakoplovom MIG-21 prebjegao u Austriju, ne želeći raketirati hrvatska sela i gradove. U brdskim selima iznad Pakraca uhićen je i jedan od vođa, odnosno organizatora srpske pobune, Veljko Džakula.
Nakon četverogodišnjeg djelovanja srbočetničkih snaga objedinjenih u 18. korpus tzv. Vojne Krajine, iza njih su ostali razrušeni gradovi Lipik i Pakrac, kao i mnoštvo ostalih mjesta dok se na, do tada okupiranom dijelu RH, moglo gotovo odmah nastaviti normalno živjeti. No, u bijesu zbog poraza, u znak odmazde, Mile Martić je pred televizijskim kamerama zapovijedio napad na sve veće gradove u RH dalekometnim raketnim sustavima te su pobunjenici 2. i 3. svibnja, kazetnim bombama, iz VBR Orkan, napali civilne ciljeve u Zagrebu i Sisku, pri čemu je u Zagrebu pet civilnih osoba poginulo, a 203 su ranjena. Taj barbarski čin, naravno, nije imao negativan utjecaj na human odnos Hrvatske vojske i policije prema srpskim civilima i vojnicima koji su se idućeg 4. svibnja počeli predavati u Pakracu, što je potvrdila i tadašnja promatračka misija UN-a.
Uspostava hrvatske vlasti na oslobođenim teritorijima bila je brza i učinkovita i po profesionalnosti se bitno razlikovala, u ovom ratu, uobičajenih ulazaka u područja sa suprotnim etničkim sastavom, odnosno u ovom slučaju područje s kojeg su u četiri godine prognani gotovo svi Hrvati i ostali nesrbi. Sve to samo je dodatno potvrdilo potrebu daljnjih vojnih djelovanja do konačnog oslobođenja RH i uspostave trajnijeg mira u ovom dijelu Europe.
