Tko ima koristi od rata Izraela i Hamasa?
Kratkoročno, moglo bi se činiti da će Hamas i Iran profitirati od užasnih događaja koji se odvijaju u Izraelu i Gazi. No, situacija je nestabilna što govori da se pobjednici brzo mogu pretvoriti u gubitnike.
Cornelius Adebahr
vanjski suradnik na Carnegie Europe. Njegovo istraživanje usmjereno je na vanjsku i sigurnosnu politiku, posebno u vezi s Iranom i Perzijskim zaljevom, na europske i transatlantske poslove te na angažman građana.
Čovjek bi, normalno, očekivao da nitko nema koristi od ovog gnusnog, nehumanog terorističkog čina – barem ne dugoročno. Ipak, svijet je okrutno mjesto, a pravda nije uvijek zadovoljena, tako da će netko sigurno vidjeti priliku za ostvarenje svojih ciljeva, među njima i ekstremistički vođe i proizvođači oružja.
Ipak, trezvenija analiza zahtijeva oprez, a ne slijepu osvetu. Ako ništa drugo, brzo upotrebljena metafora “izraelskog 11. rujna” ukazuje na golemi obavještajni neuspjeh koji je židovsku državu ostavio užasno nespremnom. Također sadrži važne lekcije o tome što učiniti sljedeće. Iako su Sjedinjene Države imale sva prava — i najveći dio svjetske potpore — uzvratiti udarac teroristima, protraćile su više od trilijuna dolara i mnogo globalne dobre volje svojom vojnom kampanjom koja je uslijedila. Ratovi u Afganistanu i Iraku, u kojima je poginulo gotovo 300.000 ljudi, uglavnom civila, koncentrirali su američke umove i ogromna sredstva na jednu specifičnu svjetsku regiju, omogućivši Kini da se uglavnom neometano uzdigne i postane današnji zastrašujući suparnik Washingtona.
Izraelu bi stoga bilo dobro savjetovati da, unatoč šoku, tuzi i opravdanom gnušanju, dobro odmjeri svoj odgovor i razmišlja dugoročno. Može “pobijediti” u ratu protiv Hamasa, kao što su Sjedinjene Države brzo porazile talibane i svrgnule iračkog diktatora. Ipak, odluku o tome što dalje činiti trebalo bi donjeti na osnovu zamisli o tome što država Izrael želi biti za dvadeset godina.
Dr. Muriel Asseburg
viša suradnica u odjelu za Bliski istok i Afriku Stiftung Wissenschaft und Politik (SWP), Njemačkog instituta za međunarodne i sigurnosne poslove u Berlinu. Njezino trenutno istraživanje usmjereno je na dinamiku sukoba i stvaranje mira na Levantu (posebice Izrael/Palestina i Sirija)
Zaista je prerano reći tko će na kraju pobijediti i imati koristi od ove runde rata koji je pokrenut Hamasovim iznenadnim napadom i koji nosi potencijal velikog regionalnog požara i masovnog razaranja.
Za sada je trijumfirao radikalizam. Dominira logika nulte sume. S jedne strane, slike Hamasa i palestinskog Islamskog džihada kako preplavljuju graničnu ogradu, infiltriraju se u vojne baze u Izraelu, osvajaju i uništavaju tenkove, izazvale su divljenje mnogih na društvenim mrežama i arapskim ulicama. Zadovoljstvo poniženjem izraelske vojske i otkrivanje njezine ranjivosti natjeralo je ljude da omalovaže zločine počinjene nad izraelskim civilima. Oružana borba se slavi kao jedini održivi pristup oslobađanju Palestine.
S druge strane, u Sjedinjenim Američkim Državama i europskim prijestolnicama, mnogi su se čelnici i političari nedvosmisleno stavili na stranu Izraela, ponavljajući potrebu za odmazdom i vojnom pobjedom, ne uzimajući u obzir utjecaj na civile u Gazi. Palestince se ponovno percipira prije svega kao teroriste.
Ovaj pristup “s nama ili protiv nas” ostavlja potpuno izolirane Izraelce, Palestince i druge koji se bore za mirnu transformaciju sukoba, jednaka prava i suživot.
Caroline de Gruyter
spisateljica i novinarka koja živi u Oslu. Dopisnica je za Europska pitanja vodećih nizozemskih novina NRC Handelsblad, članica je Europskog vijeća za vanjske odnose i redovita suradnica Carnegie Europe.
U ovoj fazi teško je vidjeti da itko ima koristi od ovog rata. Sami Izraelci i Palestinci ne mogu ništa dobiti od nasilja i eskalacije – ali neke vanjske strane /koje su nam jako dobro poznate/ će nedvojbeno pokušati izvući korist.
Izraelsko-palestinski sukob jedan je od nekoliko sukoba u svijetu koji nikada nije riješen i tijekom godina je manje-više zamrznut. Nanosi patnju mnogima, rasplamsava se s vremena na vrijeme, ali zahtijeva previše kompromisa i previše fleksibilnosti od uključenih da bi se jednom zauvijek riješilo.
Izraelski vojni povjesničar Martin van Creveld nazvao je takve sukobe “sukobima niskog intenziteta”. U 1990-ima je savjetovao vojskama da napuste svoje klasične ratne doktrine i pređu na policijske poslove. Sada kada se svijet ponovno mijenja, a ravnoteža snaga mijenja u regiji i na globalnoj razini, iznenada se ti sukobi počinju otapati i opet počinju teške borbe. To vidimo u Izraelu i Palestini. Vidjeli smo to u Nagorno-Karabahu prije nekoliko tjedana. Bosna i Kosovo su na rubu. Nažalost, ovi nas primjeri podsjećaju da nema ništa bolje od stvarnih rješenja i istinskog mira – jer od toga, barem, mnogi ljudi u konačnici imaju koristi.
Nathan J. Brown
profesor političkih znanosti i međunarodnih odnosa na Sveučilištu George Washington, istaknuti je znanstvenik i autor šest dobro prihvaćenih knjiga o arapskoj politici.
Još uvijek je potpuno nejasno tko će imati koristi od Hamasove zapanjujuće inicijative – a to bi mogla biti upravo poanta.
Već postoje jasni gubitnici: ubijeni izraelski civili; Gaza pod još intenzivnijom opsadom; Izraelski čelnici poniženi; nebitni lideri u Ramallahu; Američki diplomati s planovima u rasulu.
Modus vivendi je možda umro. Više od petnaest godina, Izrael i Hamas su pregovarali o nizu uvjeta za Gazu, koristeći brutalno nasilje kako bi prilagodili, ali ne i napustili te dogovore. Ali samo je Izrael vidio rezultat kao neodređen. Nasuprot tome, stanovnici Gaze platili su vrlo visoku cijenu, a Hamas se našao nesposobnim ispuniti svoju samoproglašenu misiju pokreta otpora.
I to je navelo neke unutar Hamasa da lakomisleno odbace oprez. Njihov kratkoročni uspjeh je stvaran, ali što sada? Čini se da Hamas djeluje više na temelju molitve nego plana. I nisu sami. Hoće li Izrael ponovno okupirati Gazu? S kojim ciljem na umu? Hoće li neki od okorjelih izraelskih tvrdolinijaša promijeniti svoje stavove? Hoće li Hamas preživjeti i ako hoće, u kojem obliku? Hoće li se Palestinci koji danas zdušno podržavaju Hamas sutra vratiti u nemoćni očaj?
Nenamjerne posljedice, a ne taktička smjelost, odredit će tko će – ako itko – imati koristi od Hamasovog kockanja.
Kawa Hassan
izvršni direktor i stručnjak za Bliski istok s 23 godine iskustva u dizajniranju i vođenju diplomacije, istraživanja, jačanja civilnog društva i razvojnih programa.
Ovaj drski napad Hamasa označava kraj klasičnog sukoba između Izraela i palestinskih frakcija. Pojavljuje se novi Bliski istok gdje samo jedna crvena linija ostaje za prijeći: sveobuhvatni, izravan regionalni rat između Izraela i “Osovine otpora” predvođene Iranom.
Jedna od teških lekcija od 7. listopada bio je osjećaj lažne stabilnosti na Bliskom istoku, i ne shvaćanje činjenice kako nedostatak rješenja za palestinsku stvar može dovesti regiju do ruba ponora.
Prije samo dva tjedna američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan samouvjereno je rekao: “Područje Bliskog istoka danas je mirnije nego što je bilo u posljednja dva desetljeća.” Ako se dogodi scenarij sudnjeg dana regionalnog sukoba, to će dovesti do geopolitičke i humanitarne katastrofe za Bliski istok i šire.
Euforija blitzkriega i razaranja Gaze gotovo će sigurno radikalizirati nove generacije u regiji i na Zapadu. Ova dinamika je božji dar za terorističke skupine kao što su ISIS, Al Qaeda i nove iteracije nasilnog ekstremizma.
Rusija također ima koristi od ovog seizmičkog pomaka budući da će zapadni saveznici biti preopterećeni da nastave podržavati Ukrajinu vojno i financijski.
François Heisbourg
viši savjetnik za Europu na Međunarodnom institutu za strateške studije (IISS) i posebni savjetnik u pariškoj Fondaciji za strateška istraživanja. Bio je direktor IISS-a od 1987. do 1992. i njegov predsjednik od 2001. do 2018. godine.
U ovoj fazi Iran je strateški dobitnik: pristupanje Saudijske Arabije Abrahamovom sporazumu vjerojatno je odloženo do daljeg. Katar, glavni podržavatelj Hamasa, vjerojatno tiho uživa u osveti protiv svojih arapskih konkurenata u Zaljevu. Turska, prijatelj Muslimanskog bratstva, također je trenutno dobitnik u odnosu na Saudijsku Arabiju i Egipat.
Nakon što je vješto izveo svoje ubojito strateško iznenađenje, Hamas sada djeluje vrlo odvažno i kompetentno u odnosu na nemoćnu palestinsku vlast. Iako će Hamasova infrastruktura u Gazi biti uništena u nadolazećim tjednima, teroristička skupina će ponovno živjeti da napada, ako treba i iz egzila.
Od sada će Rusija vjerojatno imati koristi od toga što će rat u Ukrajini biti po strani. Kina se drži po strani i polako se pretvara u potencijalnog posrednika.
Sjedinjene Američke Države, koje su se odrekle uloge strateškog nositelja u regiji nakon tzv. krize crvene linije 2013., kada nisu intervenirale u ratu u Siriji, mogle bi ponovno težiti da potvrde svoj primat. To bi moglo ojačati vjerodostojnost SAD-a u Europi. Doista, u Washingtonu se govori o povezivanju vojne pomoći Izraelu i Ukrajini.
Riječ opreza: sve gore navedeno podložno je brutalnim promjenama ako Hezbollah, uz potporu Irana, uđe u rat.
Hugh Lovatt
viši politički suradnik u Programu za Bliski istok i Sjevernu Afriku pri Europskom vijeću za vanjske odnose.
Ova užasna runda nasilja nudi samo kratkotrajnu iluziju pobjede.
Nakon što je uspješno napao izraelske gradove i vojne baze tijekom svoje munjevite ofenzive, Hamas možda doživljava osjećaj euforije. Unatoč nasilnoj izraelskoj odmazdi koju stanovništvo Gaze trpi zbog svojih postupaka, čini se da je islamistička skupina ojačala svoj položaj u arapskoj javnosti i mnogim Palestincima koji sve više podržavaju oružanu borbu. To posebno vrijedi za Zapadnu obalu, gdje Palestinci prolaze kroz najkrvaviju godinu od kraja Druge intifade.
Ali Hamasova budućnost izgleda sumorno. Izrael je odlučan da ga iskorijeni iz Gaze.. I za Izrael će svaki osjećaj pobjede biti kratkotrajan. Uspije li se osvetiti Hamasu, ostat će s razbijenim pojasom Gaze bez jasne izlazne strategije. Kako bi se izbjegao sigurnosni i upravljački vakuum, morat će ili sam upravljati Pojasom, kao što je bio slučaj prije Sporazuma iz Osla; ili vratiti krhku i diskreditiranu Palestinsku upravu koja će se boriti da nametne svoju vlast. Obje opcije imaju potencijal za stvaranje nove pokretače političke nestabilnosti i nesigurnosti.
Aaron David Miller
američki bliskoistočni analitičar, pisac i pregovarač. Viši je suradnik u Zakladi Carnegie za međunarodni mir, usredotočen na vanjsku politiku SAD-a. Bio je savjetnik republikanskih i demokratskih državnih tajnika i analitičar globalne politike za CNN
Nemoguće je dati konačan stav o tome tko je imao koristi od brutalnog Hamasovog napada na Izrael 7. listopada. Još uvijek smo u vrlo ranim danima krize koja može uzeti mnoge zaokrete i koji lako mogu pretvoriti pobjednike u gubitnike – posebno Hamas, čije bi akcije mogle izazvati masovni izraelski napad u Gazi koji bi mogao srušiti njegov autoritet i uništiti njegovo vodstvo.
Ali kad bi sukob danas završio, korisnici bi bili kristalno jasni. Prvo, Hamas. To je Izraelcima donijelo katastrofalan obavještajni neuspjeh. Vratio je središnje mjesto palestinskom pitanju u regiji, a možda iu međunarodnoj zajednici. Uzeo je taoce koji se mogu zamijeniti za palestinske zatvorenike – što je duboko emocionalno pitanje na palestinskim ulicama koje bi moglo ojačati Hamasov prestiž. Ojačao je palestinske vlasti kojima je do sada dominirao Fatah i koji su djelovali kao bespomoćni promatrači i nanio do sada najveću količinu boli i patnje izraelskim civilima od bilo koje palestinske skupine u povijesti.
Drugo, Iran, čija potpora Hamasu omogućava prozor u arapsko-izraelski sukob kroz koji može projicirati svoj utjecaj i oslabiti Izrael. Očigledno je profitirao od napada Hamasa koji je nagrizao izraelsko odvraćanje i ograničio izraelsko-saudijsku normalizaciju i pokušaj stavljanja Irana na optuženičku klupu. Ali poput Hamasa, trenutna prednost i dobitak Irana mogao bi erodirati ako Izrael uspije oslabiti snagu Hamasa u Gazi ili ako se sukob proširi i dovede do izravnog sukoba između Izraela i Irana.
Konačno, treći pobjednik je izraelski oporbeni pokret. Nezamislivo je da će izraelska vlada koja je predsjedavala najgorim obavještajnim neuspjehom i terorističkim napadom u povijesti Izraela imati kredibilitet probiti se kroz nastojanje da potkopa neovisnost izraelskog pravosuđa i ugrozi njegovu demokraciju. Doista, govori se o formiranju Vlade nacionalnog jedinstva koja bi dodatno zatrpala reformu pravosuđa. Pobjednici su pobjednici dok ne postanu gubitnici; a uspjesi u sukobima protiv Hamasa i Irana mogli bi se pokazati pirovim pobjedama.
Pol Morillas
direktor Centra za međunarodne poslove Barcelona
Nitko ne može imati koristi od rata koji bi potencijalno mogao dovesti do daljnje lokalne, regionalne i globalne nestabilnosti. Broj mrtvih nakon terorističkih napada u Izraelu dosegao je dosad neviđene razine, a civilno stanovništvo u Gazi teško će stradati zbog tamošnje izraelske ofenzive.
Globalno, nova-stara ratna fronta ponovno se otvorila, gotovo dvije godine stradanja u Ukrajini nakon ruskog napada. Izgledi za globalnu koncentraciju za mir i sigurnost, bilo kroz suradnju između velikih sila ili u multilateralnim institucijama, su nikakvi. Ovo ne može biti dobra vijest ni za koga.
EU također može mnogo izgubiti od ponovnog rasplamsavanja starog sukoba. Bliskoistočni mirovni proces jedan je od najstarijih aspekata europske vanjske politike i diplomacije. Unatrag u vremenu, svjestan da drugi akteri, posebice Sjedinjene Države, imaju još mnogo toga za reći i učiniti u vezi s tim, bivši šef vanjske politike EU-a Javier Solana smatrao je da je najbolje što EU može učiniti izgraditi “depozite za mir”. — ili, drugim riječima, imati akcije koje bi EU mogao predložiti za potporu miru i dijalogu, zadržavajući pritom jasan stav temeljen na rješenju s dvije države.
Odgovor na rat Hamasa i Izraela nije odražavao ili kapitalizirao tradicionalnu poziciju EU-a. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen tvitala je da “Izrael ima pravo braniti se – danas i u danima koji dolaze”. To je nesretno i nije u skladu s dogovorenim jezikom u povijesnim zaključcima Europskog vijeća o bliskoistočnom mirovnom procesu.
Stav EU-a u sukobu treba uzeti u obzir prirodu i razmjere izraelskog odgovora, a Bruxelles ne može podržati neprikladnu upotrebu sile. Nužna je najoštrija osuda terorističkih napada, ali EU ne bi trebala slati kontradiktorne signale o potrebi rada za mir s jedne strane i eskalaciju s druge strane.
Niti bi trebala slati kontradiktorne znakove o ukidanju pomoći Palestini, jer se upravo na tom frontu često temelji njezin kredibilitet vanjskopolitičkog aktera. EU nikada nije imala lak odnos s upotrebom moći u globalnim poslovima, tako da bi “jezik moći” danas trebao ostati u skladu s tradicionalnim stavom Unije kao globalnog aktera.
Marc Pierini
viši je suradnik na Carnegie Europe, gdje se njegovo istraživanje fokusira na razvoj događaja na Bliskom istoku i u Turskoj iz europske perspektive.
Uz tragediju koja se odvija od 7. listopada, vodstvo Hamasa i Netanyahuova vlada ušli su u spiralu nasilja bez političke koristi na vidiku. Broj žrtava neizbježno će rasti kako se budu odvijale odmazde i protunapadi. Obični građani, žene, djeca, starci su najviše pogođeni s obje strane.
Koliko god gnusan bio, napad Hamasa će još dugo odjekivati diljem muslimanskih zemalja, posebno među mladima. Budući da je tako nešto do sada bilo nezamislivo, raspirit će antiizraelske priče, što će zauzvrat snažno utjecati na političke vođe.
To će dovesti do veoma snažne političke neugodnosti za jedne arapske zemlje koje imaju ugovore ili sporazume s Izraelom (Egipat, Jordan, Maroko). Oni koji su u procesu izrade takvih sporazuma (Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati) doživjet će da se pregovori zamrznu ako ne i propadnu.
Za zemlje koje podržavaju Hamas politički (Turska) ili financijski (Katar) bit će jako teško odigrati bilo kakvu diplomatsku ulogu u okončanju rata, budući da će poziv na dvodržavno rješenje ostati neprihvatljiv. Samo Iran, dugogodišnji pristaša Hamasa i veliki neprijatelj Izraela, može pronaći kratkoročnu političku dobit u sadašnjem kaosu, ali to nije sigurno.
Dalje, Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i EU borit će se da izbalansiraju svoju potporu Izraelu i potragu za trajnim rješenjem izraelsko-palestinskog sukoba.
Marwan Muasher
potpredsjednik za studije Zaklade Carnegie za međunarodni mir, bivši zamjenik jordanskog premijera i ministar vanjskih poslova..
Operacija Hamasa mora se promatrati u kontekstu izraelske okupacije i nedostatka bilo kakvog političkog horizonta u posljednjih deset godina. Gaza je, od izraelske okupacije 1967. praktički veliki zatvor, tako da je, pod ovim okolnostima, Hamasova operacija izraz je krajnjeg očaja, a ne pokušaj pokretanja političkog procesa.
Ipak, najveću cijenu će platiti Palestinci u Gazi, oni koji dosljedno već godinama plaćaju štetu. Tisuće palestinskih civila ubijene su kao rezultat izraelskih velikih ofenziva na Gazu 2006., 2009., 2014., 2021. i sada. Nepotrebno je reći da obje strane ne bi trebale odobravati ciljanje civila.
Drugi veliki gubitnik je izraelski premijer Benjamin Netanyahu- bilo uskoro ili za nekoliko mjeseci njega vjerojatno više nema. Izraelska javnost će ga kriviti za njegovo slabo vodstvo i nesposobnost da predvidi ovu operaciju, slično kao što se to dogodilo s izraelskom vladom Golde Meir i Moshe Dayana nakon rata 1973. godine.
Treći gubitnik su pregovori Saudijske Arabije i SAD o pristupanju Abrahamovom sporazumu. Operacija Hamasa pokazala je da je postizanje mirovnih sporazuma između Izraela i arapskih država bez rješavanja palestinskog pitanja mit koji neće donijeti mir.
Pobjednici? Ovo je Bliski istok. Još nema dobitnika. Za sada je Hamas svakako dobio na snazi u arapskoj javnosti, koja ga smatra faktorom koji se može suprotstaviti moćnoj izraelskoj vojsci. Sve dok međunarodna zajednica ne shvati činjenicu da treba okončati izraelsku okupaciju, najdužu u modernoj povijesti, ubijanje će se nastaviti s obje strane.
Simon Steinformer
izraelski veleposlanik u Njemačkoj
Volio bih da mogu odgovoriti na nedvosmislen način na mnoga druga pitanja koja se odnose na trenutni rat i njegove moguće posljedice kao što mogu odgovoriti na postavljeno pitanje.
Nakon stravičnog masakra nad civilima, nesagledivog broja hladnokrvno ubijenih i ranjenih nevinih civila, uz otetu djecu, starice i muškarce, jasno je tko su glavni gubitnici. Što rat duže traje, to je nažalost za očekivati više gubitnika.
Hamas vjeruje da će operacija koju je pokrenuo biti korak prema njegovom dugoročnom cilju – uništenju Izraela putem terora. Oni nikada nisu bili i nikada neće biti partneri u bilo kakvim pregovorima za konačno rješavanje palestinsko-izraelskog sukoba sve dok se ne odreknu terora, ne prihvate sporazum iz Osla iz 1995. i ne priznaju pravo Izraela na postojanje. Vjeruju da su postavili primjer kakp nastaviti dalju borbu palestinskog naroda. Oni su apsolutno u krivu.
Osim Hamasa, i drugi članovi “Osovine otpora” – Islamski džihad, Hezbolah i Iran – vjeruju da je užasan teroristički čin u njihovom interesu. Izrael nema izbora nego pobijediti u ratu koji mu je nametnut. Međunarodna zajednica mora pokazati svoju nedvosmislenu i kontinuiranu osudu svakog oblika terora.
Dr. Maha Yahya
direktorica Središnjeg istočnog centra Malcolm H. Kerr Carnegie, gdje se njezino istraživanje fokusira na građanstvo, pluralizam i društvenu pravdu nakon arapskih ustanaka.
Desetljećima je zabluda da stabilnost moguća dok se stanovništvo drži pod brutalnom okupacijom, bez prava, podupirala regionalno i međunarodno donošenje odluka. Potpisivanje Abrahamovog sporazuma između Izraela i nekih arapskih zemalja značilo je konačno napuštanje Arapskog mirovnog plana iz 2002. koji se temeljio na razmjeni zemlje za mir.
Ovakav razvoj događaja također je otvorio vrata Islamskoj Republici Iran da snažnije zakorači u ovaj prostor i ojača svoju tvrdnju da je branitelj Palestinaca i svetih mjesta u Jeruzalemu, te dodatno osnažio nihilistički stav ( koji je i Iranski strateški cilj) da ništa manje od uništenja Izraela nije prihvatljivo. .
Svojom aktivnom uključenošću u pomoć Hamasu i drugima, Iran je još jednom potvrdio svoj značajan utjecaj daleko izvan svojih granica. S Palestinskom oslobodilačkom organizacijom koja je sada u rasulu, Hamas se nametnuo kao akter koji je najsposobniji promijeniti status quo.
Danas Izreael ima jasnu međunarodnu potporu za odgovor na užasne napade na njegove građane. Međutim, ne možemo odobravati da Izrael kolektivno kažnjava više od 2 milijuna Palestinaca u Gazi koji su živjeli pod opsadom posljednjih dvadeset godina. Također, moramo biti svjesni da izraelska kopnena invazija može izazvati širenje sukoba na susjedne zemlje, a možda i šire.
Bez političkog horizonta i bez pravednog rješenja na vidiku, prevladava samoubilaćka igra uništenja do kraja. Vrijeme je da se to zaustavi i ponovno se zatraži politička inicijativa za pravedan i održiv mir.