Tihi heroji: Prvi poginuli pripadnik SJP “Grom” PU karlovačke Željko Brozović poginuo 22. kolovoza 1991.
Karlovac, 22.kolovoza 2024.
Na današnji dan, 22. kolovoza 1991. godine, u Tržiću Tounjskom poginuo je Željko Brozović. Dogodilo se to prilikom pokušaja deblokade Slunja, a akcija je završila pregovorima, obostranim prekidom vatre i razmjenom zarobljenika.
Željko Brozović prvi je poginuli pripadnik Specijalne jedinice policije “Grom” PU karlovačke. Položio je za domovinu svoj mladi život na samom početku rata. Iza njega su ostali supruga, sin i kćer. Njegov tadašnji nadređeni, bivši zapovjednik Specijalne policije Grom Karlovac – vod Ogulin, Josip Turković, na samom mjestu pogibije prisjetio se ovog nemilog događaja koji ga i danas snažno emotivno određuje.
-Sjećanja nikad ne ishlape. Nažalost, moramo se prisjećati tih teških dana. Ja kao zapovjednik dobio sam zapovijed da moram osloboditi ovu cestu jer su nam Slunj i Saborsko bili okruženi četnicima i mi smo dobili zadaću da prvenstveno držimo cestu. Kad smo krenuli od Kamenice, neprijatelji su nas počeli napadati s vojnog poligona. Ja sam bio s vodom Ogulin i Rodama iz Varaždina, koji su nam bili desna ruka, a i bili su nam na desnom krilu. Lijevo krilo su držali su tzv. „plavci“, tako smo zvali temeljnu policiju i naša pričuva. Kad smo došli tu do brijega, naše oklopno vozilo, zvano bov (borbeno oklopno vozilo op.a.), od ATJ Lučko, koja je bila nama na ispomoći, prošlo je ovu dionicu i došlo je blizu škole u Tržić. Kako su ostali bez streljiva za raketni bacač, oni su se vraćali u rikverc. Prilikom povratka, bili su pod snažnom paljbom neprijatelja, koji je tukao mitraljezima po onoj kupoli da su sasjekli gume na tom bovu i on se izvlačio na tim praznim gumama. Kad je došao do ovog terena već je naša ekipa bila na tom pravcu.
Pokojni Željko je bio, nažalost, ovdje prvi do ceste, zajedno sa svojim susjedima Ivanom i Stjepanom Brozovićem. Budući da je bilo jako vruće, skinuo je šljem da bi došao malo do zraka i malo se tu i opustio. Od bova se odbio jedan metak koji je njemu razbio lijevu arkadu. Ja sam bio na tom pravcu, možda sto metara udaljen od tog mjesta, Ivan je bio uz mene koji je izašao iz bova. Mi kad smo došli tu, kad smo vidjeli krv kako curi…znate kad je pokojnom Davoru Brozoviću, koji je bio snajperist, ispao snajper iz ruku…jer to mu je kolega, prvi puta se susreću s pucnjavom, prvi puta se susreću s neprijateljem…
Mi nismo znali ni šta nas čeka, ni kako…Došao je doktor s hitnom, imali su zastavu, ja kažem – spusti zastavu, ubit će vas, odmah moral pada policiji…Pokojnika smo izvukli dolje do hitne, ali nije bilo pomoći.
Turković je istaknuo kako je godinama imao problema s tim jer je Brozović bio njegovo vojnik, policajac, specijalac, redarstvenik, ali je on poginuo, nažalost pod njegovim zapovjedništvom. S ogromnom težinom u glasu i bolnim izrazom lica priznao je kako to ne može ni prežaliti ni preboliti. Kazao je kako njegov sin, koji ima dvoje djece, nema tatu, njegova djeca nemaju djeda, a žena nema muža.
-Ali imaju mene. Mi smo se deset godina borili za ovo mjesto da bi to obilježili i da bi dostojno to uveličali, pojašnjava Turković vezano za spomen obilježje mjesta Brozovićeve pogibije.
Davor Brozović, sin poginulog Željka, kaže kako se jako slabo sjeća oca.
-Ja sam imao sedam godina kad je otac poginuo. Slabo ga se sjećam, tek nekih trenutaka, više u magli, malo, jako malo…Teško je bilo odrastati bez oca, ali s obzirom na to da nisam ni znao kako je odrastati s ocem, navikao sam biti bez njega. Tu je mama i tu su ovi ljudi, tatini suborci, koji su uvijek uz nas bili svih ovih godina, tako da su oni njega zamijenili na neki način. Ali ja imam dva sina, sedam i deset godina, znam kako je njima kad ja odem u noćnu pa jedva čekaju da se vratim…a meni kako je….teško.
Teško i danas Davor kao odrastao čovjek suspreže suze. Otac je nazamjenjiv i nenadoknadiv. Naglašava kako je pomoć koju im pružaju branitelji, očevi kolege, dobrodošla, obilaze ih, naprave za njih što god treba i zajedno s obitelji čuvaju uspomenu na neprežaljenog Željka, na čemu je Davor iznimno zahvalan.
Njihove pažnje tijekom godina sjeća se i Brozovićeva udovica Marija. Kad su se vraćali s terena donosili bi im hranu kako im ništa ne bi nedostajalo, a kasnije djeci poklone za Božić, ali i pomagali oko kuće sve što je trebalo.
Neizmjerna je zasluga svih onih koji su svoje živote položili na oltar domovine, ne razmišljajući što će biti s njihovim životima. Žrtvu su podnijele njihove obitelji koje su ostale iza njih, kojima je trebala ogromna snaga da nastave živjeti unatoč ogromnoj boli, ali i oni koji su preživjeli jer znaju da su oni mogli biti na mjestu poginuloga i da bi njihova obitelj bila u istoj situaciji. Ne zaboravljaju branitelji jedni druge, ne zaboravljaju bližnje svojih suboraca. Jedni su drugima utjeha, ali i sol na ranu. Vidjeti udovicu svog ratnog kolege, prijatelja, mnogima je i danas posebno teško. Hrabri ratnici u takvim situacijama ne mogu zaustaviti suze. Stoga, pomažući njima, pomažu i sebi.
U znak sjećanja na prvog poginulog pripadnika Specijalne jedinice policije Grom Željka Brozovića, svake godine izaslanstva pred spomen obilježjem u Tržiću Tounjskom polažu cvijeće i pale svijeće kako bi mu odali počast. Udruga Specijalne jedinice policije Grom Policijske uprave karlovačke i policijski službenici Inetrventne jedinice policije Policijske uprave karlovačke trče memorijalni maraton „Željko Brozović“ od Tržića Tounjskog, gdje je poginuo, do Hreljina Ogulinskog, gdje je pokopan. Tako je bilo i ove godine.
Izvor: trend.com.hr