Na današnji dan, 22. kolovoza 1991. godine, u Tržiću Tounjskom poginuo je Željko Brozović. Dogodilo se to prilikom pokušaja deblokade Slunja, a akcija je završila pregovorima, obostranim prekidom vatre i razmjenom zarobljenika.
Željko Brozović prvi je poginuli pripadnik Specijalne jedinice policije “Grom” PU karlovačke. Položio je za domovinu svoj mladi život na samom početku rata. Iza njega su ostali supruga, sin i kćer. Njegov tadašnji nadređeni, bivši zapovjednik Specijalne policije Grom Karlovac – vod Ogulin, Josip Turković, na samom mjestu pogibije prisjetio se ovog nemilog događaja koji ga i danas snažno emotivno određuje.
-Sjećanja nikad ne ishlape. Nažalost, moramo se prisjećati tih teških dana. Ja kao zapovjednik dobio sam zapovijed da moram osloboditi ovu cestu jer su nam Slunj i Saborsko bili okruženi četnicima i mi smo dobili zadaću da prvenstveno držimo cestu. Kad smo krenuli od Kamenice, neprijatelji su nas počeli napadati s vojnog poligona. Ja sam bio s vodom Ogulin i Rodama iz Varaždina, koji su nam bili desna ruka, a i bili su nam na desnom krilu. Lijevo krilo su držali su tzv. „plavci“, tako smo zvali temeljnu policiju i naša pričuva. Kad smo došli tu do brijega, naše oklopno vozilo, zvano bov (borbeno oklopno vozilo op.a.), od ATJ Lučko, koja je bila nama na ispomoći, prošlo je ovu dionicu i došlo je blizu škole u Tržić. Kako su ostali bez streljiva za raketni bacač, oni su se vraćali u rikverc. Prilikom povratka, bili su pod snažnom paljbom neprijatelja, koji je tukao mitraljezima po onoj kupoli da su sasjekli gume na tom bovu i on se izvlačio na tim praznim gumama. Kad je došao do ovog terena već je naša ekipa bila na tom pravcu.
Pokojni Željko je bio, nažalost, ovdje prvi do ceste, zajedno sa svojim susjedima Ivanom i Stjepanom Brozovićem. Budući da je bilo jako vruće, skinuo je šljem da bi došao malo do zraka i malo se tu i opustio. Od bova se odbio jedan metak koji je njemu razbio lijevu arkadu. Ja sam bio na tom pravcu, možda sto metara udaljen od tog mjesta, Ivan je bio uz mene koji je izašao iz bova. Mi kad smo došli tu, kad smo vidjeli krv kako curi…znate kad je pokojnom Davoru Brozoviću, koji je bio snajperist, ispao snajper iz ruku…jer to mu je kolega, prvi puta se susreću s pucnjavom, prvi puta se susreću s neprijateljem…
Mi nismo znali ni šta nas čeka, ni kako…Došao je doktor s hitnom, imali su zastavu, ja kažem – spusti zastavu, ubit će vas, odmah moral pada policiji…Pokojnika smo izvukli dolje do hitne, ali nije bilo pomoći.
Turković je istaknuo kako je godinama imao problema s tim jer je Brozović bio njegovo vojnik, policajac, specijalac, redarstvenik, ali je on poginuo, nažalost pod njegovim zapovjedništvom. S ogromnom težinom u glasu i bolnim izrazom lica priznao je kako to ne može ni prežaliti ni preboliti. Kazao je kako njegov sin, koji ima dvoje djece, nema tatu, njegova djeca nemaju djeda, a žena nema muža.
-Ali imaju mene. Mi smo se deset godina borili za ovo mjesto da bi to obilježili i da bi dostojno to uveličali, pojašnjava Turković vezano za spomen obilježje mjesta Brozovićeve pogibije.
