Prva ratna zima u Lici je svim pripadnicima 128.br HV „Sveti Vid“, ali i njihovim najbližima u Rijeci i okolici, ostala u pamćenju kao najhladnija (temperatura se spuštala i do -25 ^oC) ali i najtragičnija. Rijeka je bila pošteđena od ratnih razaranja ali je cijela riječka mladost bila u ratu a ove su pogibije donjele hladnoću i tugu i mnoge kuće. Četničkim napadom na položaje brigade u malom zaseoku Ibrešići iznad Perušića 19.siječnja 1992.godine završio je tragičan niz grupnih pogibija pripadnika 128.br HV koji je počeo 10.prosinca 1991. sa pogibijom četvorice te zarobljavanjem još petorice u Čanku, a nastavio se pogibijom četvorice u Đačkom domu na sam Badnjak 1991.godine.

U napadu na Ibrešiće 19.01.1992.godine poginuli su:

• PETAR HORVAT
• ZVONIMIR ŠKERL
• NEVENKO GRBAC
• SAMIR TERZIĆ

Dvojica pripadnika 118.brigade Gospić koji se se našli u neposrednoj blizini pritekli su u pomoć i jedan od njih, IVAN KOLAK zvani „Čvorak“ također je poginuo u toj akciji.

ROBERT GROHOVAC, jedan od sudionika, je u knjizi “Rijeka u Domovinskom ratu” autora Dragana Ogurlića, ovako opisao ovu strašnu tragediju:

„Na položaj smo otišli u četvrtak 16. siječnja. Bili smo podijeljeni u dvije kuće. Imali smo kružnu obranu tri bunkera, odnosno tri položaja s kojih smo se branili. Dva dana prije napada netko nam je ušao u minsko polje, čuli smo vrištanje, onda nas je i mali transportni avion nadlijetao, a na sam dan napada 19. siječnja, Herman Sušnik iz 1. bojne došao nas je upozoriti da su s druge strane primijećene neobične aktivnosti, da je neprijatelju došla pomoć iz Srbije i da ih se previše viđa. Kad je Sušnik otišao s Ladom Nivom napali su nas. Zaokružili su nas, došli iza naših položaja šumom između Gostovače i Ibrišića. Doveo ih je jedan seoski vodič. U podne i pet minuta u sunčanu nedjelju 19. siječnja 1992., kad je bila smjena straže, napalo nas je dvadesetak. U našoj kući nas je bilo osam, tri su poginula, a 2005. umro je jedan koji je kod tog napada ostao invalid. U drugoj kući bila su dva poginula. Neprijatelj je došao iz naše pozadine, a na tom stražarskom mjestu je bio jedan čovjek koji nas je mislim sve spasio; njemu je dolazio ususret čovjek u hrvatskoj uniformi, sa šahovnicom na kapi, friško obrijan, a mi se nismo brijali četiri dana. To je našem bilo sumnjivo i kada je shvatio da je to neprijatelj otvorio je vatru. U tom trenutku dvojica četnika su skočila sa strane, zavikala ‘Slobo je pao!’ i odvukla ga. U tom trenutku je počelo sa svih strana pucati po nama. Našu kuću je pogodila zolja. Plafon je pao na nas. Prvi koji je izišao van bio je Miljenko Jurjević i njega su teško ranili, kolega Dragan je dobio gelere u nogu ali se uspio nekako izvući, a Škerla su dočekali rafalom kad je skočio kroz prozor. I nas četiri smo ostali u kući. Od bombi koje su bile bačene u kuću stvorila se rupa u podu kroz koju smo se spustili u podrum i iz tog podruma smo dvojica uspjeli pobjeći. Pobjegao sam kroz minsko polje i igrom slučaja ostao živ“.

U čast jednom od poginulih, Zvonimiru Škerlu, rukometašu MRK “Kozala”, matični klub uz potporu Udruge 128.br HV “Sveti Vid”, MO Brašćine-Pulac, Grada Rijeke, PGŽ i ostalih već 31 godinU održava “Memorijalni turnir Zvonimir Škerl” a 2021. godine je i park na Kozali nazvan “Park Zvonimira Škerla”.