Iako je veliki knez Volodimir I. prihvatio kršćanstvo kao svojevrsni oblik dodatne integracije države, raspad ogromne Kijevskaje Rus’ bio je neminovan zbog sve izraženije feudalizacije tog prostora, jačanja izvršne vlasti pojedinih knezova i samim time slabljenja središnje vlasti. Kao neposredna konkurencija kijevskim kneževima sve više se javljaju vladimirski kneževi, koji središte svoje moći preseljavaju u Moskvu, utemeljene tijekom vladavine Jurija Dolgorukog (inače jednog od sinova vrlo sposobnog i po nekim povjesničarima zadnjeg vladara Kijevskaje Rus’ – Vladimira Monomaha). Povijesnu priču o završetku Kijevskaje Rus’, ali isto tako i ostalih feudalnih kneževina na prostoru današnje Rusije, Bjelorusije i Ukrajine zaključio je veliki prodor Mongola i drugih turkmenskih naroda, koji su pod vodstvom Batu-kana osnovali ogromnu euroazijsku državu poznatu kao „Zlatna horda“ i u kojoj su bile uključene sve istočnoslavenske zemlje (osim Novgorodske kneževine kojom je u to vrijeme vladao Aleksandar Nevski). Uglavnom, iz tog razdoblja postoje ozbiljni povijesni prijepori koji su zadržani do današnjih dana i koji su u određenoj mjeri uzrok aktualne vojne intervencije Putinove Rusije na Ukrajinu. Ukrajinski povjesničari tvrde (s više ili manje potvrđenih argumenata) kako je Kijevskaja Rus’ bila prva država koju su formirali i razvili isključivo preci današnjih Ukrajinaca, dok ruski povjesničari tvrde da su podjednako zaslužni za razvoj i osnivanje te države ruski kneževi i 5 stoljeća kasnije osnovanu Moskovsku državu postavljaju u kontiniurani slijed razvoja iste države. S druge strane, ukrajinski povjesničari tvrde kako Moskovska država iz XIV. stoljeća nije bila legitimna nasljednica Kijevske države, već posve nova tvorevina.

Razvoj rusko-ukrajinskih odnosa

Nakon razornog prodora Mongola, ruske kneževine uspijevaju povratiti različite oblike autonomnosti, dok ukrajinski teritorij u velikoj mjeri pada pod vlast poljskih, litvanskih i ruskih vlastelina. No, državotvorna borba za autonomijom i državnim suverenitetom kod velikog dijela Ukrajinaca nije nestala, već je poprimila vrlo specifičan oblik nastankom zaporoških kozaka. Zaporoški kozaci su specifična socijalna i politička, ali prije svega vojna struktura neovisnih lakih konjanika nastala u širokim stepama jugoistočne Ukrajine i svojevremeno (tijekom XV. stoljeća) glavni nositelji ukrajinske nacionalne svijesti. Tijekom XVII. stoljeća na prostoru jugozapadno od Moskovske Carevine, a sjeverozapadno od Krimskog Kanata stvorena je Zaporoška Republika (u literaturi poznata i kao Kozačka Republika) upravo kao najbolji pokazatelj autohtonih državotvornih težnji ukrajinskog naroda na tim prostorima. Zbog pritiska Poljsko-litvanske Unije (tada najmoćnije države sjeveroistočne Europe) i opasnosti od mogućeg gubitka neovisnosti, ataman (hetman) Zaporoške Republike Bogdan Hmeljnicki zatražio je pomoć Moskovskog carstva, pa je 1654. godine potpisan Perejaslavski sporazum, koji je značio i kraj ukrajinske neovisnosti. U razmjerno kratkom razdoblju ukrajinski prostor postao je dio velikog Ruskog Carstva u kojem su temeljito potiskivani ukrajinska državotvornost i nacionalna svijest, te provođena intenzivna rusifikacija ukrajinskog stanovništva. Carica Katarina II Velika 1764. godine u potpunosti ukida svaki oblik neovisnosti i suverenosti ukrajinskog atamanata čime Ukrajina doslovno postaje samo jedna od brojnih regija Ruskog Carstva.

Razdoblje tuđinske vlasti nad Ukrajinom proteže se sve do 1917. godine, kada u turbulentnim vremenima I. svjetskog rata dolazi do Ukrajinske revolucije i stvaranja Ukrajinske Narodne Republike. Nakon Ruskog građanskog rata 1918.-1922. godine Ukrajina ponovo ulazi u sastav Sovjetskog Saveza i od 1922. godine postaje federalna jedinica SSSR-a pod nazivom Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika. Razmjerno brzo nakon stvaranja Ukrajinske SSR započela je nova rusifikacija tih prostora, koja je svoj najbrutalniji oblik realizirala pod Staljinovom vlašću u prisilnoj kolektivizaciji seoskih dobara. Prisilna kolektivizacija najviše je pogodila upravo Ukrajinu kao najveći ruralni prostor SSSR-a, a državno otimanje poljoprivrednih dobara rezultiralo je između 3 i 7 milijuna mrtvih od gladi tijekom 1932./33. godine, što se u suvremenoj ukrajinskoj povijesti naziva „gladomor“ (Голодомор) i u značajnoj mjeri navodi kao specifični oblik genocida koji su Rusi proveli nad ukrajinskim narodom u početku stvaranja SSSR-a.

Tijekom II. svjetskog rata brojni stanovnici Ukrajine dočekali su njemačke okupacijske snage kao svojevrsne osloboditelje, no vrlo brzo su „osloboditelji“ pokazali svoje pravo lice i započeli teški genocid na ukrajinskim prostorima. Naravno, to je rezultiralo žestokim otporom Ukrajinaca i snažnim razvojem partizanskog rata (najintenzivnijeg na prostoru SSSR-a), ali njihov početni pristup njemačkim snagama izazvao je podozrivost u sovjetskom čelništvu, koja nije nestala niti završetkom rata. Nakon II. svjetskog rata više ili manje prikriveni animozitet Rusa i Ukrajinaca nastavljen je tijekom cijelog vremena trajanja Sovjetskog Saveza, a svoju kulminaciju doživljava 1954. godine, kada je na 300-tu godišnjicu potpisivanja Perejaslavskog sporazuma tadašnji predsjednik SSSR-a Nikita Sergejevič Hruščov (koji je veći dio svog mladalaštva i rane karijere proveo u Ukrajini, najviše u Donbasu) predao poluotok Krim u ukrajinsko vlasništvo. Prilikom raspada SSSR-a i novog preslagivanja na međunarodnoj sceni to je bio jedan od ključnih segmenata daljnje izgradnje rusko-ukrajinskih odnosa.

Sve više se izgledni pregovori navode kao jedino rješenje i solucija koja će dovesti do završetka sukoba

Hibridni rat

Raspad SSSR-a i urušavanje blokovske bipolarizacije doveli su do nove paradigme međunarodnih odnosa i potrebe za repozicioniranjem Rusije u novim okolnostima. Odnosi Rusije i Ukrajine kao suverenih država stvorenih raspadom Sovjetskog Saveza utemeljeni su na uzajamnom povjerenju koje je svoju materijalizaciju doživjelo Budimpeštanskim memorandumom iz prosinca 1994. godine i temeljem kojeg je Ukrajina predala svoj cjelokupni nuklearni arsenal Rusiji. Sada se vidi kako je to bila katastrofalna pogreška, jer da je Ukrajina ostala još jedna nuklearna sila, do ovih scena koje svakodnevno gledamo u našem medijskom prostoru, gotovo sigurno nikada ne bi došlo.

Ozbiljni problemi u rusko – ukrajinskim odnosima počinju gotovo odmah nakon osamostaljenja tih država, ali kulminaciju doživljavaju nakon tzv. „narandžaste revolucije“ u Ukrajini, koja je u velikoj mjeri bila inicirana značajnim utjecajem pojedinih zapadnih država (u prvom redu SAD-a). Nakon izbora Viktora Juščenka za predsjednika države započinje razdoblje permanentne destabilizacije Ukrajine koja se nastavlja izborom proruskog predsjednika Janukoviča. Nastojeći iskoristiti naklonost predsjednika Janukoviča Rusiji, ruski državni vrh započinje pregovore oko otkupa Krimskog poluotoka na kojem se nalazi strateška pomorska baza Sevastopolj u kojem je smještena gotovo cjelokupna ruska Crnomorska flota. Pregovori su propali nakon što su za njih saznale tajne službe pojedinih zapadnih zemalja, nakon čega su uslijedili novi nemiri u Ukrajini poznati kao Euromajdan (u Ukrajini se uvriježio naziv Revolucija dostojanstva), a ubrzo nakon toga započeo je hibridni rat u Ukrajini ruskom aneksijom Krima 2014. godine. Hibridni rat

nastavio se instrumentalizacijom ruske manjine na Donbasu (u pokrajinama Luhansk i Donjeck), te sinergijom konvencionalnih i nekonvencionalnih oblika ratovanja, pri čemu je došlo do ozbiljnog urušavanja sustava nacionalne sigurnosti Ukrajine i praktičnog otcjepljenja dijela njihovog teritorija, a završio se svojevrsnim „statusom quo“ na terenu, nakon čega je uslijedilo dugotrajno pregovaranje poznato kao Minsk-1 i Minsk-2. Kada su pregovori već bili u toj fazi da bi Rusija mogla u potpunosti eksploatirati učinak „države u državi“ koju je implicirao sporazum Minsk-2, uslijedila je krajnje neočekivana ruska vojna intervencija na Ukrajinu.

Quo vadis Ukrajina?

Ruska vojna intervencija u potpunosti je zatekla ukrajinsko državno i vojno čelništvo, kao i veliki dio ostalog suvremenog svijeta. Upravo zbog tako uspješno ostvarenog strateškog iznenađenja, ruske snage su već tijekom prvog dana invazije gotovo u potpunosti uništile ukrajinsko ratno zrakoplovstvo i sustave protuzračne obrane, te ostvarile premoć u zračnom prostoru. S druge strane, prodor ruskih kopnenih snaga pokazao je niz slabosti zbog čega nije bila ostvarena uspješna eksploatacija početnog kaosa i nesnalaženja u redovima ukrajinskih branitelja. Jednako tako, ratovanje u virtualnom prostoru (cyber operacije) ruskih snaga nisu bile uspješne i za razliku od slične ruske intervencije u Gruziji tijekom kolovoza 2008. godine, ukrajinski virtualni prostor ostao je većim dijelom netaknut. Pogreške ruskog vojnog čelništva i taktičke nespretnosti na terenu omogućile su stvaranje dovoljno vremena ukrajinskim snagama za konsolidaciju i uspješnu organizaciju obrane, koju su razmjerno brzo započele uz vrlo izdašnu vojnu pomoć zapadnih zemalja. Danas na međunarodnoj sceni, nakon znatno više od mjesec dana ratovanja situacija u Ukrajini se razmjerno malo promijenila – ruske snage više ne napreduju zbog intenzivnog otpora ukrajinskih branitelja, ali uspješno i temeljito razaraju ukrajinske gradove i infrastrukturu, dok ukrajinski branitelji još uvijek nemaju snage niti organizacijski potencijal za stratešku protuofenzivu. Sve više se izgledni pregovori navode kao jedino rješenje i solucija koja će dovesti do završetka sukoba. No, da li će dovesti i do rješavanja brojnih pitanja koja su posljedica ovog krajnje nepotrebnog i iracionalnog rata? Naime, sve više se pokazuje da bi Putin i njegovo vodstvo daleko više dobili da su inzistirali na provedbi sporazuma Minsk-2 nego što će dobiti ratom. Kako će izgledati potpuno novo i temeljito geopolitičko preslagivanje globalne međnarodne zajednice? Koja je sudbina redefiniranja i rekonstrukcije gospodarskih i političkih odnosa pojedinih europskih zemalja (uključujući i Republiku Hrvatsku) i Ruske Fedracije? Na kraju, kako će se razvijati (i kako se uopće mogu razvijati) bilateralni rusko-ukrajinski odnosi u doglednoj budućnosti? Sve to itekako nas navodi na pitanje Quo vadis Ukrajina? No isto tako, iz ovog kuta gledanja, možemo s punim pravom pitati i Quo vadis Rusija?

Autor teksta: Marinko Ogorec

Izvor: https://vvg.hr/gaudeamus/