POVIJEST HAMASA
Hamasov divljački teroristički napad 7. listopada, koji je ostavio 1200 mrtvih i više od 240 zarobljenih Izraelaca, značajna je prekretnica u izraelsko-palestinskom sukobu. U odgovoru Izraela, koji nije bio ništa manje brutalan, ubijeno je do sada više od 11.000 Palestinaca, od kojih su gotovo polovica djeca. Zaslijepljen željom za osvetom, Izrael je veliki dio Gaze pretvorio u “pustoš”, stvarajući ozbiljnu humanitarnu krizu. Da bismo razumjeli ovu užasnu i neviđenu eskalaciju, moramo pratiti dugu krivulju Hamasove progresivne radikalizacije prema nasilju, a koja sama odražava u radikalizaciji sukoba u širem smislu.
Porijeklo nasilja
Porijeklo sukoba prožeto je nasiljem. Počelo je s rastućom plimom antisemitizma i progona Židova u Europi tijekom kasnog devetnaestog stoljeća, od Dreyfusove afere 1894. u Francuskoj do široko rasprostranjenih pogroma nad Židovima u Rusiji nakon atentata na cara Aleksandra II. 1881. Ovaj neprijateljski milje proizveo je pojavu cionizma, političkog pokreta kojemu je bio cilj uspostava nacionalne domovine u kojoj bi židovski narod mogao sigurno prebivati. Prvi cionistički kongres 1897. zacrtao je osnivanje ovog doma u Otomanskoj Palestini. Međutim, odmah su se suočili s moralnom dilemom: zemlja je već bila naseljena palestinskim Arapima, a stvaranje židovske države neizbježno bi povlačilo za sobom prisilne demografske promjene.
Neki cionisti izrazili su nelagodu zbog mogućnosti nasilnog izvlaštenja zemlje od Arapa. Israel Zangwill je 1905. napisao: “Uža Palestina već ima svoje stanovnike… [Moramo] biti spremni ili mačem istjerati [arapska] plemena kao što su učinili naši preci ili se uhvatiti ukoštac s problemom velikog tuđinskog stanovništva, koje je uglavnom muhamedansko i stoljećima je naviklo da nas mrzi.” Drugi, pokušavajući ublažiti kognitivni disonancu nasilnog oduzimanja Arapima njihove zemlje, dok su i sami bili izbjeglice od progona, usvojili su umirujući mit da je Palestina “zemlja bez naroda za narod bez zemlje”.
Rasprava je postala bespredmetna Balfourovom deklaracijom iz 1917. godine. U nastojanju da osigura međunarodnu potporu tijekom Prvog svjetskog rata, Britanija je obećala podržati uspostavu židovske nacionalne države u području koje je bilo ratni plijen od pokorenih Osmanlija. Britanska vlada, imajući na umu slična obećanja dana Arapima (u zamjenu za njihovu potporu protiv Osmanlija), dodala je uvjet da se “ne smije učiniti ništa što bi moglo naštetiti građanskim i vjerskim pravima postojećih nežidovskih zajednica u Palestini”. Kao odgovor na to, Židovi su bježeći od pošasti antisemitizma u Europi pohrlili u Palestinu, nepovratno promijenivši njezin demografski sastav. Židovi u Palestini porasli su s 4 posto stanovništva 1897. na 17 posto 1931., a do 1948., uoči rođenja države Izrael, činili su jednu trećinu od dva milijuna ljudi koji žive u Palestini.
Tijekom tog razdoblja, lokalno arapsko stanovništvo, zabrinuto izgledima da će ga istisnuti dolazeći židovski migranti, postajalo je sve nemirnije. Palestinski gradonačelnik Jeruzalema, Aref Pasha Dajani, zabilježio je grozničavo raspoloženje 1919., pišući: “Nemoguće nam je sklopiti razumijevanje s njima [Židovima] ili čak živjeti zajedno s njima… Ako Liga naroda hoće Ne slušajte apel Arapa, ova će zemlja postati rijeka krvi.” Ova kipuća ogorčenost na kraju se pretočila u sve žešće nasilje među zajednicama, što je rezultiralo stotinama mrtvih na obje strane, s ključnim žarištima uključujući nemire u Jaffi 1921. i nerede na Zidu plača 1929. godine.
Recipročna radikalizacija
Židovsko useljavanje doseglo je vrhunac tijekom Pete alije, s više od 250.000 Židova koji su stigli u Palestinu između 1929.-39. Mnogi od njih su bježali pred nacističkim progonom. Novi došljaci pogoršali su postojeće napetosti s lokalnim stanovništvom, osobito arapskim poljoprivrednicima, iseljenim sa svoje zemlje i prisiljenim na siromaštvo. Sheikh Izzeddin Al-Qassam, islamski propovjednik preporoda, razbješnjen nevoljama poljoprivrednika, organizirao je nasilan otpor protiv Židova i Britanaca, definirajući ga kao vjerski “džihad” protiv okupatora. Njegova smrt 1935. koju su prozročili Britanci, naelektrizirala je palestinsko stanovništvo – toliko da je samo njegova pogrebna povorka u Haifi privukla tri tisuće ožalošćenih. Danas Hamasova literatura ovaj događaj promatra kao dio priče o mitskom podrijetlu skupine; Oni su zakoniti nasljednici neprekinute militantne loze koja je započela Qassamovim “mučeništvom”. Nije iznenađujuće da su Hamasovo vojno krilo, brigade Izz ad-Din al-Qassam i zloglasna raketa Qassam također nazvane u njegovu čast.
Al-Qassama je smrt potaknula je dalje iscrpljujuće nasilja protiv Židova i britanske kolonijalne uprave koje je kulminiralo Arapskom pobunom 1936-9. Pojava podzemnih cionističkih paravojnih skupina poput Irguna, koje su vodile kampanje “aktivne obrane” izvodeći neselektivne terorističke bombaške napade na arapska naselja, samo je pridonijelo polarizaciji ovog razdoblja. Britanci, koji su na kraju ugušili Arapsku pobunu uz pomoć cionističkih milicija, ubivši pritom najmanje 5000 Arapa, nastojali su ograničiti imigraciju Židova kao izvor napetosti. Irgun, razjaren “britanskom izdajom”, sada je okrenuo svoj bijes protiv Britanaca, primjer čega je razorni teroristički bombaški napad 1946. na britanski stožer u jeruzalemskom hotelu King David.
Usred sve većeg nasilja i nereda, Britanija je bila prisiljena prekinuti svoj neprovedivi mandat i predati ga novoosnovanim Ujedinjenim narodima. Opća skupština UN-a preporučila je podjelu Palestine na dvije države 1947. godine. Iako su Arapi brojčano nadmašivali Židove u omjeru 2:1, predloženoj židovskoj državi dodijeljeno je 56 posto zemlje, veći dio unutar najplodnijih područja. Arapi, koji su ovu podjelu smatrali nepravednom, odmah su odbacili plan, pokrenuvši građanski rat koji bi progutao dvije zajednice.
Traumatično sjećanje na Nakbu
U ožujku 1948., Židovska agencija provela je plan Dalet, osmišljen kako bi osigurala kontrolu nad maksimalnim teritorijem u Mandatnoj Palestini u pripremi za uspostavu židovske države, protjerujući ili neutralizirajući palestinske snage i stanovništvo. Izraelski povjesničar Ilan Pappé opisao je plan Dalet kao “nacrt za etničko čišćenje”. U samo nekoliko mjeseci, ovo intenzivno razdoblje nasilja pomoglo je rađanju Države Izrael 14. svibnja 1948. Objava nastanka države Izrael odmah je pokrenula Arapsko-izraelski rat 1948. kada su državu u nastajanju napali njeni neposredni susjedi Arapi. Za Palestince je to razdoblje predstavljalo neublaženu tragediju. Do 1949., kada se prašina slegla, ubijeno je 15 000 Palestinaca, mnogi od njih pogubljeni su u masovnim zločinima počinjenim u selima kao što su Deir Yassin i Tantura; više od 400 palestinskih gradova i sela je ispražnjeno; Izrael je povećao svoj kopneni udio na 78 posto teritorija; a 750 000 Palestinaca ostalo je bez državljanstva u onome što je postalo poznato kao Nakba ili “Velika katastrofa”.
Nakba je postala temeljni događaj koji oblikuje palestinski identitet i kolektivno pamćenje. Trajna slika Nakbe ostaje jedna od dugih karavana izmučenih izbjeglica koji nose svoju oskudnu imovinu i, što je ključno, ključeve svoje imovine, očajnički bježeći na sigurno u susjedne države, trpeći neprestano maltretiranje od strane cionističkih milicija na putu. Čak i dan danas, gotovo svaka palestinska obitelj ljubomorno čuva ključ svoje povijesne kuće u Palestini, dragocjenog obiteljskog nasljeđa koje se prenosi s koljena na koljeno u apsurdnoj nadi da bi se jednog dana mogli vratiti i otvoriti vrata kuće u selu koje više ne postoji.
Sjećanje na Nakbu nastavlja se prizivati u trenutnim neprijateljstvima. Izraelsko masovno raseljavanje stanovnika Gaze prema egipatskoj granici na jugu, uoči kampanje bombardiranja iz zraka, Palestinci su označili kao “drugu Nakbu”. U čudnoj podudarnosti, neki glasovi na izraelskoj strani također su prepoznali povijesne paralele sa sadašnjom situacijom u Gazi. Avi Dichter, izraelski ministar poljoprivrede i bivši ministar unutarnje sigurnosti i direktor Shin Beta, nedavno je izjavio: “Sada pokrećemo Gaza Nakbu… Gaza Nakba 2023. Tako će to završiti.” Uistinu, teško je prenaglasiti središnju važnost Nakbe u cijeloj priči o ovom sukobu. Ahmed Yassin imao je dvanaest godina kada je njegovo selo al-Jura etnički očišćeno 1948. godine, zbog čega je njegova obitelj morala pobjeći u izbjeglički kamp al-Shati u Gazi. Nakbina trauma kritički je oblikovala njegov stav prema neprijatelju kada je četiri desetljeća kasnije osnovao Hamas.
Hamas na vlasti
Nasilje se stišalo 2005., nakon čega je uslijedilo jednostrano povlačenje Izraela iz Gaze, uključujući i demontiranje njegovih tamošnjih ilegalnih naselja. Hamas je izašao iz Intifade tvrdeći da je pobijedio, predstavljajući “oslobađanje Gaze” kao potpunu potvrdu svoje strategije oružane borbe, tvrdeći da su “četiri godine otpora nadmašile 10 godina pregovaranja”. Hamasova iznenađujuća pobjeda na izborima 2006. godine potvrdila je potporu skupini među palestinskom javnošću, uglavnom zbog desetljeća dugog ulaganja u dobrotvorne svrhe i percipiranog nedostatka korupcije. Međutim, Hamasov izborni mandat nikada nije prihvaćen od strane Izraela ili zapadnih sila, koje su podržavale rivalsku stranku Fatah. Uslijedila je nasilna borba za vlast u kojoj je Hamas preuzeo kontrolu nad Gazom od Palestinskih vlasti. Kao odgovor na Hamasovo preuzimanje, Izrael je blokirao Gazu, opustošivši njezino gospodarstvo.
Dok je bio na vlasti, Hamas je pokušao ublažiti svoju poziciju odustajanjem od bombaša samoubojica i povremenim neodlučnim potezima prema Izraelu. Godine 2008. skupina je “ponudila primirje ako se Izrael povuče na granice iz 1967., primirje od deset godina kao dokaz priznanja [države Izrael].” Također je nastojala usmjeriti svoju pozornost na upravljanje ekonomijom unatoč teškim ekonomskim uvjetima koji su bili posljedica blokade i odluke zapadnih vlada da uskrate financijsku pomoć. Kriza je djelomično ublažena izgradnjom tunela na prema crnom tržištu s Egiptom i potporom Irana, Turske i Katara. Netanyahu je posljednjih tjedana kritiziran zbog svoje središnje uloge u podupiranju Hamasa dopuštajući mu da prima sredstva iz Katara. Netanyahu je navodno branio ovu politiku još 2019., tvrdeći da “svatko tko želi osujetiti uspostavu palestinske države mora podržati jačanje Hamasa i transfer novca Hamasu. Ovo je dio naše strategije — izolirati Palestince u Gazi od Palestinaca na Zapadnoj obali.”
Dok je bio na vlasti, Hamas je bio čista katastrofa za Palestince u Gazi u smislu upravljanja samoupravom ali je predan svojoj borbi protiv Izraela. Čini se da je njihova kontraproduktivna politika isprekidanog baražnog ispaljivanja neselektivnih raketa i minobacača preko granice samo izazvala neproporcionalne odgovore Izraela, koji su često slijedili dosad već depresivno poznati obrazac kolektivnog kažnjavanja u vojnim operacijama velikih razmjera, poput operacije Lijevano olovo (2008.) , Operacija Stup obrane (2012.) i Operacija Zaštitni rub (2014.). Između 2008. i 2023. godine, prije početka nedavnih neprijateljstava, Izrael je ubio 6400 Palestinaca, veliku većinu u Gazi. Nasuprot tome, tijekom istog razdoblja, 300 Izraelaca također je izgubilo živote u palestinskom nasilju.
Život na palestinskim teritorijima postajao je sve gori, kroz krajnje dehumanizirajući sigurnosni režim kontrolnih točaka, opsada, uhićenja, rušenja kuća i masovnog zatvaranja. Preko 155.000 Palestinaca ozlijeđeno je u nasilju izraelske vojske ili doseljenika tijekom tog razdoblja. Međutim, 60 posto tih žrtava potječe sa Zapadne obale, kojom su upravljale Palestinske vlasti i nije imalo nikakve veze s Hamasom. Ovo je razdoblje kontinuirane aneksije palestinske zemlje na Zapadnoj obali i u istočnom Jeruzalemu kroz izgradnju ilegalnih izraelskih naselja, koja su se više nego učetverostručila do 2023., brojeći blizu 300 i u kojima živi oko 700.000 doseljenika.
Čini se da je Hamas, u pokušaju da se dodvori međunarodnom mnijenju, posljednjih godina ublažio svoju retoriku. Njegov revidirani manifest iz 2017. podržao je uspostavu neovisne palestinske države po uzoru na 1967. — prešutno prihvaćanje prava Izraela na postojanje. Također je napravio razliku između Židova i cionista, tvrdeći da se bori samo protiv potonjih, izbjegavajući antisemitski jezik u svom izvornom temeljnom dokumentu. Međutim. ova je iluzija razbijena 7. listopada. Mnogi su komentatori ukazivali da je početna normalizacija odnosa između Izraela i Saudijske Arabije, prijetnja Hamasu — a možda i njegovom trenutnom sponzoru, Iranu. I to je jedno od najvjerojatnijih objašnjenja za iznenadnu eskalaciju nasilja. Bez obzira na geopolitičke razloge za nedavni požar, ono što je sigurno je da će svi akteri vjerojatno izaći iz ovog prijelomnog trenutka radikalniji nego ikad.
Intifade i uspon Hamasa
Godine 1987. za vrijeme izbijanja Prve intifade sve se je promijenilo. To je bila prva masovna pobuna običnih Palestinaca koji se pokušavaju osloboditi dvadesetogodišnje izraelske vojne okupacije. Intifada je uključivala proteste, štrajkove, bojkote i bacanje kamenja na izraelske vojnike. Hamas, akronim za Islamski pokret otpora, osnovan je istog mjeseca, proizašao izravno iz dobrotvorne organizacije Yassin al-Mujamma. Nudeći vjersku alternativu sekularnom PLO-u, Hamas je nastojao preuzeti vodstvo Intifade. Unatoč Hamasovoj hiperboličnoj retorici (njihova osnivačka povelja pozivala je na uništenje Izraela), Yassin je pokazao početnu spremnost na pregovore, ali pod uvjetom da Izrael prvo “prizna pravo palestinskog naroda na samoodređenje i pravo na povratak u svoju zemlju. ” Izrael je odbio te napore i nastavio gušiti prosvjede.
Prva intifada rezultirala je s 1200 mrtvih Palestinaca, 15 000 zatvorenih i više od 130 000 ozlijeđenih — mnogi od njih rezultat su politike izraelske vlade namjernog lomljenja kostiju prosvjednicima. U istom razdoblju ubijeno je i 180 Izraelaca. Brutalno gušenje ovih uglavnom nenasilnih ustanaka radikaliziralo je Hamasovo gledište o sukobu i skupina se okrenula ka nasilju.
Potpisivanjem sporazuma iz Osla 1993. godine, koji predstavlja okvirni, djelomični mirovni sporazum između Izraela i PLO-a, formalno je okončana Prva intifada. Ekstremisti s obje strane protivili su se ovim pokušajima mira. Yitzhak Rabin, izraelski vođa koji je potpisao sporazum, i sam će biti ubijen u roku od dvije godine od strane izraelskog desničarskog ekstremista. S palestinske strane, Hamas je, pokazujući prve znakove svoje nepopustljivosti, odbio priznati Izrael ili se odreći nasilja. Iako je skupina ranije te godine izvela svoj prvi teroristički samoubilački napad, čelnici Hamasa ipak su izražavali određenu ambivalentnost oko napada na izraelske civile, no to se promijenilo s masakrom u džamiji u Hebronu 1994. godine—činom koji je izveo još jedan izraelski ekstremist pokušavajući sabotirati sporazum iz Osla.
Baruch Goldstein, doseljenik rođen u SAD-u i sljedbenik radikalne cionističke političke stranke, Kach, obukao je svoju izraelsku vojnu uniformu i ubio dvadeset i devet palestinskih vjernika na noćnoj ramazanskoj molitvi, ranivši još 125. Izraelska vlada brzo je osudila napad i zabranila stranku Kach, označivši je terorističkom organizacijom. Pet godina kasnije vlada će također demontirati svetište koje je bilo podignuto oko Goldsteinova groba i koje su židovski ekstremisti posvetili kao objekt štovanja i hodočašća. Međutim, sadašnji izraelski ministar za nacionalnu sigurnost, Itamar Ben-Gvir, izlagao je Goldsteinov portret u svojoj dnevnoj sobi sve do 2020.Privremeno ga je uklonio uoči svog prodora u izraelsku politiku. Kao odmazdu za Goldsteinov masakr, Hamas je krenuo u kampanju smrtonosnih terorističkih samoubilačkih napada, neselektivno ciljajući izraelske civile tijekom kasnih 90-ih. Nije iznenađujuće da su Sjedinjene Države 1997. skupinu brzo proglasile stranom terorističkom organizacijom, a nedugo nakon toga slijedile su je i druge zapadne zemlje.
Ciklus nasilja i protunasilja nastavio se nesmanjeno tijekom druge intifade, pokrenut 2000. godine provokativnim posjetom Ariela Sharona džamiji Al Aqsa. Desničarski političar koji će kasnije postati sljedeći premijer Izraela, Sharon je bio uvelike vrijeđan od strane Palestinaca zbog njegove brutalne vojne umiješanosti u masakr u Qibya 1953. i masakre u Sabri i Shatili 1982. godine. Druga intifada pokazala se daleko smrtonosnijom za obje strane, rezultirajući s 4200 mrtvih, ali što je ključno, 25 posto tih žrtava sada su bili Izraelci – broj koji se uvelike može pripisati smrtonosnoj novoj strategiji samoubojstava i raketnih napada koje su koristile skupine poput Hamasa. Izrael je također ciljao na vodstvo Hamasa tijekom Intifade, posebno zbog potpore bombaškim napadima samoubojicama. Kao jedna od trajnih slika ovog razdoblja 2004. godine ostala je kako leteća topovnjača helikopter Apache koji ispaljuje projektile Hellfire i ubija Yassina—krhkog, djelomično slijepog kvadriplegičara vezanog za invalidska kolica.
“Hamas je stvorenje Izraela.”
Hamasovo porijeklo je bilo izrazito nenasilno. Njegovu matičnu organizaciju, al-Mujamma al-Islamiyya, osnovao je 1973. Yassin kao islamsku dobrotvornu organizaciju povezanu s palestinskim ogrankom egipatskog Muslimanskog bratstva. Skupina je dugo zauzimala apolitičan stav, a čak i nakon Šestodnevnog rata 1967., kada je Izrael anektirao i okupirao palestinske teritorije, ili rata Jom Kipur 1973., Bratstvo je kategorički odbilo sudjelovati u oružanoj borbi protiv Izraela. U skladu s tim, al-Mujamma se usredotočio na pružanje društvenih, vjerskih i obrazovnih usluga i dobrobiti Palestincima u Gazi. Ovo stajalište bilo je u suprotnosti s drugim sekularnim palestinskim skupinama u to vrijeme, koje su bile aktivno angažirane u nasilnom otporu protiv izraelske okupacije kod kuće ili terorističkih napada u inozemstvu, kao što je masakr na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine.
Al-Mujammin pacifistički stav doveo je do toga da je Izrael ovu skupinu priznao kao dobrotvornu udrugu 1979., dopuštajući joj da slobodno djeluje i financira i podupire njen razvoj mreže islamističkih društvenih institucija diljem Gaze.
Šire gledano, Izrael je religijske skupine poput Hamasovog prethodnika počeo smatrati bezopasnima, smatrajući ih učinkovitom protutežom protiv svog sekularnog nacionalističkog rivala, Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) koju vodi Yasser Arafat. Kao rani primjer “povratnog udarca”, Avner Cohen, savjetnik izraelskog zapovjednika Pojasa Gaze, opisao je Hamas kao skupinu koja je nalikovala stvorenju iz židovskog folklora koje je stvoreno da pomogne Židovima zajednice, ali često završava prijetnjom svom tvorcu. Godinama kasnije, Arafat će iznijeti sličnu optužbu, rekavši: “Hamas je stvorenje Izraela.” tvrdeći da je izraelski premijer Yitzhak Rabin priznao da je podrška Hamasu bila žalosna strateška pogreška.
Aki l N. Awan je izvanredni profesor moderne povijesti i direktor Centra za istraživanje sukoba, nasilja i terorizma (CVTRC) na Sveučilištu Royal Holloway u Londonu
Izvor: https://nationalinterest.org/
Preveo i priredio Stanislav Linić, brigadir HV u mirovini
