Afganistanci koji su stekli pravo glasanja ove godine bili su rođeni kada su SAD već dvije godine bile tamo u ratu. Američki ciljevi u tom ratu su se od tada dramatično promijenili: pobijediti al-Qaidu, pobijediti Talibane, pobijediti terorizam, izgraditi vojsku i sigurnosne snage u Afganistanu, izgraditi zemlju, povećati razinu zaštite civila, posebno žena-uključujući i ostvarenje njihovog prava glasanja.
Niti jedan od ciljeva nije u potpunosti ostvaren u ratu koji je prije 20 godina započeo zamašnom ambicijom da spriječi bilo kakav drugi jezivi napad na razini 11. rujna, 2001.
Umjesto toga, prema priznanju visokih časnika iz okruženja predsjednika SAD Joe Bidena, većina onoga što su SAD izgradile prošle dvije decenije suočava se sa prijetnjom propasti.
Značajan rizik ako se SAD povuče
„Postoji značajan rizik jednom kada se snage SAD i koalicije povuku“, Direktor CIA William Burns, karijerni diplomat rekao je u Kongresu u srijedu referirajući se na potencijalne terorističke prijetnje.
Burns je odgovarao na pitanja vezana za novoobjavljenu Procjenu terorističkih prijetnji u svijetu koju je izdala obavještajna zajednica SAD, koja uključuje i otriježnjenu procjenu budućnosti u Afganistanu: „ Procjenjujemo da izgledi za mir ostaju veoma nerealni tijekom slijedeće godine. Očekuju se uspjesi Talibana na bojnom polju, a Afganistanska vlada će imati ozbiljne probleme sa njima ako nestane koalicijske potpore. Kabul će se i dalje suočavati sa zastojima na bojištu, a Talibani su sve više uvjereni da mogu očekivati vojnu pobjedu“.
Čini se da je ova procjena u potpunoj kontradikciji sa onim što Biden i Afganistanski predsjednik Ashraf Ghani govore: da je Afganistanska vojska spremna da se odlučno odupre na bojnom polju, da zaštiti Afganistansku vladu poduprtu od strane SAD i da održi građanska prava, unatoč povremenim brutalnim i smrtnonosnim izljevima nasilja od strane Talibana i pobunjeničkih skupina koje nastavljaju u osvajanju teritorija.
Čak i ministar obrane Lloyd Austin, govoreći u NATO-u u Briselu ovog tjedna nije ponudio potvrdu za potpunu spremnost lokalnih vladinih snaga da preuzmu rat.
Afganistanske snage su „bolje i sposobnije“ u samostalnom djelovanju, rekao je Austin, umirovljeni general i Afganistanski veteran, govoreći uz bok državnom tajniku Antony Blinkenu i Generalnom tajniku NATO-a Jensu Stoltenbergu. Ali ovo je daleko od optimističkih prosudbi, uključujući i onu predsjednika Afganistana Ghania, koji slavi svoje snage kao „potpuno osposobljene“.
U najavi povlačenja, Biden je rekao da će SAD nastaviti podupirati Afganistansku vojsku, uključujući zračne napade, obavještajnu i financijsku potporu. Mnogi sa iskustvom koji dugo prate događanja, procese i uopće politiku u toj regiji vrlo su sumnjičavi u snagu ovakve potpore kada ona dolazi izvan Afganistanskih granica.
Bez obzira na krajnji ishod, Bidenova odluka označava kraj jedne ere, one koja je definirala i odredila generacije Afganistanskih dječaka i djevojčica, muškaraca i žena , kao i manje od 1% populacije SAD koja je službovala u Afganistanu, uvijek u više tura, kao i njihovih porodica.
Onima koji su bili akteri na čelnim pozicijama u ova dva desetljeća i koji su sada suočeni sa potpunim američkim povlačenjem je ponekad teško razumjeti u potpunosti koji je krajnji učinak i koja je to ostavština ovog rata.
Afganistan je postao „zaboravljeni rat“
„Trebat će deset i više godina da se poslože sve „naučene lekcije“ iz Afganistanskog rata. Ovo će stvoriti mnoge vruće argumente na svim stranama kao: da li je ovakvu vrstu ratova moguće dobiti, i što je sve potrebno da bi se to ostvarilo“, rekao je umirovljeni general pukovnik David Barno, koji je bio među prvim zapovjednicima na čelu tisuća koalicijskih vojnika na Afganistanskom tlu.
Kao i mnogi na vodećim pozicijama tijekom prvih godina rata, Barno je rekao da je njegov početni uspjeh postepeno bio ometan najprije sa odlukom tadašnjeg predsjednika G.W.Busha da odvrati pažnju Amerikanaca od rata u Afganistanu a resurse usmjeri na rat sa Irakom i istovremeno drugi Američki pokušaj obnove jedne države. Taj nedostatak pažnje nastavio sa sa predsjednikom Obamom, Trumpom a sada i Bidenom.
„Poslije prvih nekoliko godina, rat u Afganistanu je bio zaboravljen od strane cijelog američkog naroda, osim od nas i naših porodica koji smo imali sinove i kćeri koji su se borili tamo“ rekao je Barno, čija su dva sina također bila u Afganistanu kao časnici, jedan više puta.
Ostali koji su bili u ratu u Afganistanu na prvim crtama također pitaju da li je ostavština SAD u ovom ratu imala utjecaj na bilo kakvu promjenu u sposobnosti Amerike da obrani sama sebe – posebno u odnosu na okolnosti koje su prethodile invaziji 2001.godine.
Umirovljeni general Tony Thomas, umirovljen je 2019. nakon što je bio zapovjednik snaga za specijalne operacije uključujući i one u Afganistanu.
Referirajući se na Vijetnamski rat on u jednoj svojoj izjavi vjeruje da vjerojatan ishod u Afganistanu uključuje „imploziju“-misleći na strašne scene pada Saigona nakon povlačenja SAD 1975. godine. Uvjerenja i pritiske Bidenove administracije stavlja pod znak pitanja posebno one da se rat protiv terorizma može održati bez prisutnosti na terenu: „mišljenja da se možemo baviti teroristima na taj način nije se pokazao efikasnim 9/11.“
Thomas nije jedini koji vuče paralele između Vietnama i Afganistana.
Mi mašemo bijelom zastavom
Ryan Crocker je bio veleposlanik u Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Siriji i Kuvajtu. U Kongresu je prošle godine izjavio da su kontakti Trumpove administracije sa Talibanima koji su prethodili odluci za povlačenje američkih trupa ništa drugo nego „pregovori o predaji“.
„Mi mašemo bijelom zastavom i u stvari govorima Talibanima: Vi ste pobjedili, mi smo izgubili. Hajde da predstavimo to najljepše što možemo i organizirajmo negdje mirovne pregovore“ (aludirajući na mirovne pregovore o Vijetnamu u Parizu 1973.godine).
Crocker je mišljenja da je Bidenova administracija prihvatila katastrofalnu politiku povlačenja koja ne daje apsolutno nikakvu potporu partnerima na terenu.
„Predsjednik je našu nacionalnu sigurnost izložio riziku i ocrnio naše vrijednosti. Reći da će nastaviti potporu Afganistanskim ženama i djevojčicama kroz humanitarne i razvojne programe je ekstremno cinično jer ih ti programi neće zaštiti kada se mi povučemo.“
Barno, koji je zapovijedao koalicijskim snagama u Afganistanu od 2003. do 2005. se vraća analogiji sa Vijetnamskim ratom govoreći: „Ne očekujem da će vojska SAD razmišljati o ovom ratu sa stupnjem gorčine koji sam vidio poslije Vijetnamskog rata, koji je više djelovao na podjelu nacije i iz kojeg je vojska SAD izrasla kao slomljena i prilično obeshrabrena. Ne vidim niti jednu od tih bolnih ostavština kada gledam naciju i vojsku danas. Ali biti će više unutrašnjih samopropitivanja, posebno među onima koji su bili pripadnici trupa na terenu u proteklih 20 godina. Što će se desiti sa Afganistancima kroz slijedećih par godina nakon što se povučemo će također biti veliki dio njihovih razmišljanja.“
Sajjan Gohel, direktor za sigurnost londonske Asia-Pacifik fondacije i česti savjetnik NATO-a i međunarodnih sigurnosnih organizacija u Afganistanu kaže: „Povlačenje SAD zatvara jedno poglavlje. Cilj misije je bio da se spriječe Talibane u pretvaranje Afganistana u rasadnik terorizma, razvoj građanskog društva i posebno ženskih prava. Sve ovo je usko povezano sa antiterorizmom, jer Talibanska mržnja prema ženama hrani radikalizaciju i srednjovjekovnu doktrinu. Novo poglavlje Afganistanske zagonetke počinje.“
Koliko je koštao ratu u Afganistanu?
Od listopada 2001.godine kada je počela američka invazija u Afganistanu, do danas, broj američkih vojnika, a tako i troškovi rata, rastao je sve do prosinca 2018.godine kada se brojke počinju postepeno smanjivati. Kako je američka vojska fokus usmjerila s ofenzivnih operacija i više se koncentrirala na obuku afganistanskih snaga, troškovi su naglo opali.
Mora se imati u vidu da službeni podaci ne moraju uvijek uključivati snage za specijalne operacije i druge privremene postrojbe. Pored toga, postoji i značajan broj ugovaratelje privatnih osiguranja koje rade za SAD u Afganistanu, što od posljednjeg kvartala 2020.godine ( prema istraživanjima američkog kongresa) uključuje više od 7800 američki građana.
Između 2010. i 2012., kada su SAD jedno vrijeme u zemlji imale više od 100.000 vojnika, troškovi rata porasli su na gotovo 100 milijardi dolara godišnje, prema podacima američke vlade. Do 2018. godišnji su rashodi iznosili oko 45 milijardi dolara, rekao je visoki dužnosnik Pentagona američkom Kongresu te godine. Prema američkom Ministarstvu obrane, ukupni vojni izdaci u Afganistanu (od listopada 2001. do rujna 2019.) dosegli su 778 milijardi dolara.
Uz to, američki državni odjel – zajedno s američkom Agencijom za međunarodni razvoj (USAID) i drugim vladinim agencijama – potrošio je 44 milijarde dolara na projekte obnove.
To donosi ukupni trošak – na temelju službenih podataka – na 822 milijarde dolara između 2001. i 2019. godine, ali ne uključuje nikakvu potrošnju u Pakistanu, koju SAD koristi kao bazu za operacije povezane s Afganistanom.
Prema studiji Sveučilišta Brown u 2019., koja je promatrala ratnu potrošnju i u Afganistanu i u Pakistanu, SAD su potrošile oko 978 milijardi dolara (njihova procjena također uključuje novac dodijeljen za fiskalnu godinu 2020.).
Studija primjećuje da je teško procijeniti ukupne troškove, jer se računovodstvene metode razlikuju među vladinim odjelima, a također se mijenjaju tijekom vremena, što dovodi do različitih ukupnih procjena.
Kuda je otišao novac?
Glavnina novca potrošenog u Afganistanu potrošena je na protu pobunjeničke operacije i na potrebe američkih vojnika kao što su hrana, odjeća, medicinska skrb, posebne plaće i beneficije.
Međutim, službeni podaci pokazuju da su od 2002. godine SAD također potrošile oko 143,27 milijardi dolara na aktivnosti obnove u Afganistanu, gdje je više od polovice (88,32 milijarde dolara) potrošeno je na izgradnju afganistanskih sigurnosnih snaga, uključujući afganistansku nacionalnu vojsku i policijske snage. Osim toga, gotovo 36 milijardi dolara dodijeljeno je za upravljanje i razvoj, dok su manji iznosi također dodijeljeni za napore borbe protiv droge i za humanitarnu pomoć.
Dio tog novca tijekom godina potrošen je je za zbrinjavanje otpada, sprječavanje prijevara i borbe protiv zlostavljanja (posebno žena i djece).
U izvješću američkom Kongresu u listopadu 2020., procijenjeno je da je na taj način potrošeno oko 19 milijardi dolara između svibnja 2009. i 31. prosinca 2019.
Što je s ljudskim žrtvama?
Otkako je 2001. započeo rat protiv talibana, američke snage imale su više od 2.300 poginulih i oko 20.660 vojnika ozlijeđenih u akciji.
No, brojke američkih žrtava daleko zaostaju afganistanskim.
Predsjednik Ghani rekao je 2019. da je više od 45 000 pripadnika afganistanskih sigurnosnih snaga ubijeno otkako je postao predsjednik pet godina ranije a istraživanje Sveučilišta Brown u 2019. navodi procjenu je da je gubitak života među nacionalnom vojskom i policijom u Afganistanu bio veći od 64 100 od listopada 2001., kada je započeo rat dok je prema Misiji Ujedinjenih naroda za pomoć u Afganistanu (Unama), gotovo 111 000 civila ubijeno je ili ozlijeđeno otkako je 2009. godine počela sustavno bilježiti civilne žrtve.
Priredio: Stanislav Linić, brigadir HV u mirovini
Izvor: USA TODAY, BBC NEWS
Slike: internet