IGRAČI PETE GENERACIJE

F-22 Raptor prvi je lovački avion pete generacije. U operativnoj je uporabi od 2005., a proizvedeno ih je samo 187 (Foto: USAF)

Što razlikuje avione pete generacije od onih četvrte? Prije svega, značajka malog radarskog odraza poznata kao stealth. Takav odraz smanjuje učinkovitost protivničkih radara pa avionima omogućuje više sigurnog prostora za djelovanje. Izvrsna je kombinacija kad uz stealth djeluju i aktivni sustavi za ometanje radara smješteni na avione, kao što je EA-18G Growler. U tom je slučaju učinkovitost radara za motrenje zračnog prostora i navođenje na ciljeve te radara protuzračnih sustava protiv aviona pete generacije vrlo slaba. Protivnik će se naći u situaciji da zna da su avioni iznad njega, ali ne i točno gdje su. Što se tiče naoružanja, suvremeni vođeni projektili zrak-zemlja omogućuju precizno djelovanje po ciljevima premda avion nije neposredno iznad njih. To napadaču, u ovom slučaju borbenom avionu pete generacije, omogućuje djelovanje iz svih smjerova i s veće udaljenosti. Zbog toga neposredna obrana objekata PZO raketnim i topničkim sustavima malog dometa više nema smisla. Protivnik može podignuti svoje lovačke avione, ali kako ih ne može navoditi na ciljeve jer su mu radari zaslijepljeni, samo će ih uzalud žrtvovati. Takvu je situaciju opisao japanski pilot lovca F-15J Eagle koji se borio protiv američkog F-22 Raptora: “(…) kao da boksate protiv nevidljivog protivnika.”

Kina je avion J-31 namijenila u prvom redu za izvoz i ne bi iznenadilo da se potencijalnim kupcima ponudi izbor između dvaju radara

SAD kao predvodnik
Američko zrakoplovstvo ima najveće iskustvo s uporabom stealth aviona. Jurišnik F-117 Nighthawk prvi je put poletio 18. lipnja 1981. godine. U operativnu je uporabu uveden 1983., a javnost je za njegovo postojanje doznala tek 1991. godine. Stealth bombarder B-2 Spirit prvi je put poletio 17. srpnja 1989., u operativnu je uporabu uveden 1997., a još je uvijek aktivan. U tijeku je i razvoj još naprednijeg strateškog bombardera B-21 Raider.
SAD je prvi u svijetu uveo u operativnu uporabu i višenamjenski lovački avion pete generacije – F-22 Raptor. Prvotno razvijen kao zamjena za F-15, Raptor je trebao biti čistokrvni lovac na prevlast u zraku. No, tijekom njegova razvoja (započeo je 1986., a prototip je prvi put poletio 7. rujna 1997.), SSSR se raspao pa je Raptor pretvoren u višenamjenski borbeni avion sposoban uništavati ciljeve na zemlji. U operativnu je uporabu uveden 2005. godine.
Sudbinu F-22 obilježit će dvije odluke na državnoj razini. Prva je bila da se zbog zaštite najnaprednijih tehnologija primijenjenih u gradnji zabrani njegov izvoz, čak i bliskim saveznicima kao što su Izrael, Japan i Australija. To je značilo da neće biti vanjskih narudžbi koje bi smanjile cijenu aviona. Druga je odluka proizišla iz činjenice da je SAD početkom XXI. st. bio jedina svjetska supersila. Rusija se borila s krizom, a Kina je bila tek na početku gospodarskog uzleta. U takvim se okolnostima proizvodnja skupog Raptora činila nerentabilnom. Na vidiku nije bilo dostojnog protivnika, a američka je vojska trebala jeftinije višenamjenske borbene avione za Irak i Afganistan. Serijska proizvodnja obustavljena je 2011. nakon što je proizvedeno samo 187 letjelica.

Europa je odustala…
Svijet se brzo mijenja i pet godina potom pojavili su se ozbiljni izazivači. Iako je Raptor odličan, samo 187 letjelica ne može pokriti sva krizna žarišta. Koliko je situacija ozbiljna najbolje govori činjenica da se u Sjedinjenim Državama 2016. vodila ozbiljna rasprava u najvišim političkim krugovima, dakle i u Kongresu, o ponovnom pokretanju serijske proizvodnje i skidanju zabrane izvoza saveznicima. Pentagon je na kraju pobijedio, uvjerivši donositelje odluka da će F-35 Lightning II biti više nego dobra dopuna avionu F-22.
F-35 Lightning II od početka je razvijan kao višenamjenski borbeni avion namijenjen američkom zrakoplovstvu (F-35A), Marinskom korpusu (F-35B) i mornarici (F-35C). Osim toga, razvijan je i za izvoz. SAD je od početka, još od programa JSF (Joint Strike Fighter), pozivao saveznike da se uključe u njegov razvoj, a uz određenu novčanu akontaciju nudio im je čak i sudjelovanje u proizvodnji. Poziv je prihvatilo osam zemalja, među kojima je čak šest europskih. Kako je bila riječ o Ujedinjenom Kraljevstvu, Italiji, Nizozemskoj, Danskoj, Norveškoj i Turskoj, vjerojatnost da Europa sama pokrene razvoj svojeg borbenog aviona pete generacije bitno je smanjena, a na kraju do pokušaja nije ni došlo.
Pentagon je sredinom XX. st. zaključio da je tehnologija toliko napredovala da je moguće izgraditi borbeni avion koji će zadovoljiti doslovno sve potrebe. Kako bi bio što jeftiniji za kupnju i održavanje, morao je biti jednomotorac. Pokazalo se da je put od ideje do realizacije puno složeniji nego što se očekivalo. Demonstrator tehnologija X-35 prvi je put poletio 24. listopada 2000., a prvi serijski F-35A tek 15. prosinca 2006. godine. To, međutim, nije bio kraj problemima pa se uvođenje u operativnu uporabu oduljilo – F-35B u lipnju 2015., F-35A u kolovozu 2016., a uvođenje F-35C planirano je za 2018. godinu. Troškovi razvoja i uvođenja u operativnu uporabu dosegnuli su goleme iznose. S druge strane, svi se troškovi moraju podijeliti na tri jednaka dijela jer su razvijena tri različita tipa aviona za tri različita korisnika (više u tekstovima Lightning protiv Lightninga, I. i II. dio, HV br. 526 i 527, op. aut.).

Američki jurišnik F-117 prvi je operativni avion sa stealth značajkama (Foto: USAF)

Druga sila
Ne tako davno na drugom mjestu pregleda najsuvremenijih borbenih aviona našao bi se Sovjetski Savez ili barem neka europska zemlja. Vremena su se, međutim, promijenila pa su neke druge zemlje postale velesile. Kineski gospodarski rast započeo je još 1978., s prvim reformama. Tijekom osamdesetih i devedesetih godina provedena je privatizacija nekih sektora industrije i omogućeno privatno poduzetništvo. Rezultat je da je Kina od 1978. do 2013. ostvarila gospodarski rast od prosječno 9,5 % godišnje. Taj je iznos, uz raspad SSSR-a, doveo do toga da je danas Kina druga najjača sila na svijetu. Gospodarski rast i sve veći politički značaj pratili su i vojska te obrambena industrija.
Današnje se kinesko ratno i mornaričko zrakoplovstvo oslanja na avione za koje mnogi analitičari i stručnjaci kažu da su im uzori strane platforme. No, početkom XXI. st. kineska je industrija toliko ojačala da je mogla započeti samostalan razvoj najsuvremenijih borbenih aviona pete generacije, i to ne jednog, nego dvaju. Za kinesko zrakoplovstvo razvijen je višenamjenski J-20, a za izvoz, a možda i za mornaričko zrakoplovstvo J-31.

Kanardi i stealth
Avion J-20 prvi je put poletio 11. siječnja 2011., a u operativnu uporabu uveden je nedavno, krajem rujna ove godine. Čistokrvni je lovački avion čija je primarna namjena prevlast u zračnom prostoru, a to za kineske projektante i generale znači posjedovanje vrhunske pokretljivosti u bliskoj zračnoj borbi. U tu je svrhu odabrana konfiguracija optimizirana za lovačke zadaće s kanardima. Mnogi su zapadni analitičari odmah zaključili da kanardi i stealth ne idu zajedno te da J-20 zapravo i nije avion pete generacije. Drugi pak smatraju da itekako idu zajedno, samo ih treba obložiti RAM (radar absorbing material) premazom i njihov će se radarski odraz znatno smanjiti. U javnost još nisu dospjele procjene ili mjerenja razine radarskog odraza J-20.
Analitičari kažu i da su najslabija točka J-20 motori. Usprkos tehnološkom napretku, razvoj suvremenih turboventilacijskih motora za borbene avione posebno je složena zadaća za koju je potrebno veliko znanje i iskustvo. Probleme s razvojem imaju Indija i Rusija, a ni američkoj tvrtki Pratt & Whitney nije bilo lako tijekom razvoja motora F135 za Lightning. Kako prespor razvoj domaćeg motora ne bi ugrozio ulazak J-20 u operativnu uporabu, navodno je prvotno planirana ugradnja ruskih motora Saturn AL-41F1S s aviona Su-35, no kineski mediji navode da serijske J-20 pokreću domaći motori WS-15.

F-35A Lightning II bit će glavna uzdanica američkog zrakoplovstva, ali i nekoliko savezničkih i partnerskih zemalja (Foto: USAF)

Avion za izvoz
Za razliku od J-20 koji je razvijen isključivo za kineske potrebe, J-31 razvijen je za izvoz. Na svjetskom tržištu natjecat će se s F-35, prije svega znatno nižom cijenom. Međutim, niža cijena znači i slabije borbene značajke, a u tom slučaju najveći su problemi motori. Dosad su poletjela dva prototipa, a dostupni, isključivo neslužbeni izvori, govore da su oba pokretana ruskim motorima Klimov RD-33. Ako je to istina, riječ je o motoru premalog potiska da bi J-31 imao zadovoljavajuće letne značajke za sve što se od njega traži. Kineski izvori kažu da se za avion razvija motor Guizhou WS-13, i to pojačana inačica WS-13E, koja bi s naknadnim izgaranjem imala potisak od 100 kN. S obzirom na to da J-31, za razliku od F-35, pokreću dva motora, zajednički potisak iznosio bi 200 kN, tek nešto malo više od 191 kN koliko daje Pratt & Whitneyjev F135. Međutim, dva motora znače veću potrošnju, veću masu i znatno veće troškove održavanja.
J-31 će u odnosu na F-35 vjerojatno biti slabiji na području avionike, posebno radara, jer neće imati ništa slično radaru AN/APG-81 koji se ugrađuje u F-35. Budući da je namijenjen izvozu, ne bi iznenadilo da se J-31 potencijalnim kupcima ponudi s dvama radarima: povoljnija inačica s Dopplerovim impulsnim, a skuplja s AESA radarom.

Dvoimeni program
Početak serijske proizvodnje prvog, po svemu sudeći i jedinog, ruskog borbenog aviona pete generacije planiran je za 2018. godinu. Ovoljetno davanje službenog imena Su-57 označilo je uspješan završetak razvoja programa PAK FA i testiranja deset prototipova tvorničke oznake T-50. Ruski su mediji jednoglasno zaključili da je Su-57, nazvan Duh, najbolji borbeni avion na svijetu. No, je li to realnost?
Nakon završetka razvoja nadzvučnog vođenog projektila BrahMos, koji je razvijala s Rusijom, Indija je 2007. odlučila da će s tom zemljom sufinancirati i razvoj novog aviona pete generacije. Bila je to logična odluka jer se ništa slično nije moglo kupiti, a domaća zrakoplovna industrija nije imala kapacitete u kojima bi samostalno izvela tako složen projekt. Rezultat je bio dvoimeni program: indijski je glasio FGFA (Fifth Generation Fighter Aircraft), a ruski PAK FA (Перспективный авиационный комплекс фронтовой авиации). Partneri su se usuglasili da će ravnopravno podijeliti troškove razvoja te da će Rusija dati Indiji sve tehnologije koje će omogućiti proizvodnju FGFA u domaćoj tvrtki Hindustan Aeronautics Limited (HAL). Razvoj je tekao brzo i prvi je prototip T-50 prvi put poletio 29. siječnja 2010. Indijsko zrakoplovstvo planiralo je da će FGFA postati njegov novi osnovni borbeni avion te da će ih HAL proizvesti čak 214.

Kineski borbeni avion pete generacije J-20 već je u operativnoj uporabi (Foto: PLA)

Blokada probnih pilota
Prve serijski proizvedene letjelice trebale su ove godine ući u ograničenu operativnu uporabu, ali javili su se problemi. Indijski probni piloti nikako nisu dobili priliku za letenje na T-50 i to je u Rusiji odobreno tek prošle godine. Indijski su stručnjaci utvrdili da avion, kako bi se prilagodio njihovim zahtjevima, treba promjene u više od 40 točaka, koje su obuhvaćale stealth, avioniku, motore… Prije svega, kasni razvoj novog motora Izdelije 30 koji, prema navodima mnogih analitičara, neće biti u cijelosti gotov do 2025. godine.
Ne čude stoga sve češći pozivi u indijskoj javnosti da se odustane od programa FGFA i da se sredstva preusmjere u izvorni domaći projekt AMCA (Advanced Medium Combat Aircraft). Znakovito je i da je rusko zrakoplovstvo dosad naručilo tek 12 letjelica Su-57.

Ubrzan razvoj
Japan je još jedna azijska zemlja koja je odlučila pokrenuti razvoj borbenog aviona pete generacije. Demonstrator tehnologija X-2 Shinshin, koji proizvodi Mitsubishi Heavy Industries, prvi je put poletio 22. travnja 2016., pa je sve još u ranoj fazi. Prvi let pravog prototipa borbenog aviona pete generacije F-3 planiran je u 2018. godini. S obzirom na to da je Japan jedan od kupaca F-35A, prvotna je odluka bila da serijska proizvodnja F-3 započne tek 2027. te da se u njega ugrade tehnologije šeste generacije. Međutim, sigurnosna situacija na Dalekom istoku zasigurno će ubrzati razvoj F-3.
Nitko ne dvoji o tome da je Japan dovoljno tehnološki razvijen da brzo i uspješno dovrši razvoj borbenog aviona pete generacije. Japanski višenamjenski borbeni avion F-2 prvi je u svijetu dobio AESA radar: J/APG-1/J/APG-2 tvrtke Mitsubishi Electric. Japanske su tvrtke vodeće u svijetu u razvoju RAM boja i materijala. Najzahtjevniji je dio motor, ne zato što japanski inženjeri ne znaju napraviti najsuvremeniji mlazni motor, nego zato što njegov razvoj zahtijeva i dugotrajna testiranja.

X-2 Shinshin još je u fazi demonstratora tehnologija. Japan je, međutim, dovoljno tehnološki razvijen da brzo i uspješno dovrši razvoj borbenog aviona pete generacije (Foto: JSDF)

Domaće ili strano?
Spomenuto je da Indija uz FGFA ima i program AMCA. U Indiji vole naglasiti da je riječ o isključivo njihovu programu, iako nije baš tako.
Uzmimo za primjer motor. Indija je započela razvoj svojeg prvog turbofan motora namijenjenog borbenim avionima GTX-35VS Kaveri još 1986. godine. Prvi prototip proradio je 1996., a letna testiranja trebala su započeti 1999. No, već su rana testiranja pet prototipova pokazala da motor nije dovoljno razvijen. Indija se obratila i Rusiji za pomoć, ali napretka nije bilo. Na kraju je indijsko zrakoplovstvo odustalo od Kaverija i odlučilo u svoje višenamjenske borbene avione Tejas ugraditi američke motore General Electric F404-GE-IN20. Iako je u medijima objavljivano da će to biti Kaveri, zrakoplovstvo je na koncu za Tejas Mk2 odabralo američki motor General Electric F414-GE-INS6.
Slična je situacija i na polju avionike i naoružanja. AESA radar UTTAM, koji razvija državna agencija za razvoj oružja i vojne opreme (Defence Research & Development Organisation – DRDO) testiran je na Tejasu. Iako su komentari u medijima pozitivni, činjenica je da indijsko zrakoplovstvo i dalje kupuje izraelske AESA radare.
Indija će se stoga vjerojatno morati uvelike osloniti na uvoz motora, avionike i naoružanja ako želi brzo dovršiti razvoj AMCA projekta.

Projekt na papiru
Turska je u sličnoj situaciji kao i Indija, barem što se tiče tehničke osnove za razvoj borbenog aviona pete generacije. Iako je tursko zrakoplovstvo trenutačno u fazi nabave F-35A, razvija i borbeni avion pete generacije TFX. Razvoj je službeno započeo u prosincu 2010., a za stranog partnera odabran je švedski Saab. Nakon što je odlučeno da će TFX imati dvomotornu konfiguraciju, Saab se povukao i 2015. na njegovo je mjesto došao BAE Systems.
TFX je još uvijek samo projekt na papiru. Prvi let prvog prototipa planiran je tek 2023., a uvođenje u operativnu uporabu 2029. ili 2030. godine. Već se zna da će imati strane motore, a najizgledniji su kandidati američki General Electricov F414-GE-400 i europski EJ2000. Radari i gotovo sve naoružanje također će morati doći iz uvoza, što bi moglo ozbiljno ugroziti turske izvozne planove.

Model aviona KF-X/IF-X, zajedničkog projekta Južne Koreje i Indonezije. Prvi let prvog prototipa planiran je za 2022. godinu (Foto: KAI)

Usmjeravanje prema kupnji
Razvoj KF-X/IF-X borbenog aviona pete generacije, zajedničkog projekta Južne Koreje i Indonezije, podsjeća na projekt Rusije i Indije. Južna Koreja je tehnološki nositelj, a Indonezija sudjeluje novčano. Projekt je još uvijek na papiru, a prvi let prvog prototipa planiran je za 2022. godinu.
Unatoč visokoj tehnološkoj razvijenosti, Južna Koreja nema jednako razvijenu zrakoplovnu industriju. Dosad je jedini projekt na tom području školski avion za naprednu obuku T-50 Golden Eagle, na osnovi kojeg je naknadno razvijen laki višenamjenski borbeni avion FA-50. Golden Eagle razvijen je uz tehničku podršku američkog Lockheed Martina.
Projekt KF-X trebao bi zato biti snažan poticaj za razvoj zrakoplovne industrije, počevši od primjene najsuvremenijih materijala, razvoja motora pa do najnaprednije avionike. Realnost je ipak bila presudna da Južna Koreja odabere brže i sigurnije rješenje – kupnju 40 F-35A. Iako projekt KF-X nije zaustavljen, prioritet će dobiti uvođenje u operativnu uporabu novog aviona.
KF-X će biti dvomotorac koncepcijski nalik na F-22. U najužem odabiru za motore su europski EJ2000 i američki GE F414. EASA radar isporučivat će izraelska Elta.

Izvor: Mario GALIĆ, HRVATSKI VOJNIK