Iako su svi imali ljetnu stanku, institucije EU, njeni čelnici i europske vlade ne mogu si priuštiti prihvaćanje rata u Ukrajini kao novu normalu. Mada je već polako zamjetan ratnin zamor Zapad /a to uključuje i NATO/ ne može smatrati da je vrijeme za pregovore između Kijeva i Moskve.

Pregovori mogu započeti samo ako ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky bude u dovoljno snažnoj poziciji da postavi uvjete koji se, međutim, ne odnose samo na obnovu teritorijalnog integriteta Ukrajine. Uvjeti za pregovore moraju osigurati da Rusija više ne napadne ili prijeti Kijevu. Završetak rata morao bi značiti i okončanje ruskih imperijalnih ambicija u ovom dijelu Europe.

Bez tih ciljeva na umu, europski će kontinent biti nestabilan, podijeljen i slab. Neće moći djelovati strateški. I neće se moći nositi s golemim izazovima koji su pogoršani s dvije ruske invazije na Ukrajinu 2014. i 2022. godine.

Kako se nositi sa europskim sigurnosnim deficitom

Ne tako davno, tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji, prvog velikog sukoba poslije II SR na europskom tlu koji je izazvao slab i podijeljen europski odgovor, EU jednostavno nije imala vojni kapacitet da to okonča. I unatoč beskrajnim pritužbama Sjedinjenih Država o nespremnosti Europe da troši više na obranu i integrira svoje vojne strukture, od tada je malo postignuto. Šefovi Pentagona već dugo ne štede riječi o lošem stanju Europske obrane.

EU u cjelini svoju sigurnost ne shvaća dovoljno ozbiljno a ruski rat u Ukrajini još jednom pokazuje da mnoge europske zemlje još uvijek ne razumiju da je njihova vlastita sigurnost ugrožena.

Ovo je drugi aspekt rata, rata koji ostavlja Europljane sve više ovisnima o Sjedinjenim Državama zbog potpore Ukrajini a koji još uvijek nije u Europi usadio stratešku kulturu koja se temelji na sigurnosti i čvrstoj moći. Bez snažne, integrirane sigurnosne infrastrukture, Europa će ostati ranjiva bez obzira na to tko bude izabran za sljedećeg predsjednika Sjedinjenih Država 2024. godine.

Teško je predvidjeti koja će država EU-a preuzeti vodstvo u promicanju ove strateške kulture. Sigurno ne Njemačka. Zeitenwende čiji je cilj bio učiniti Berlin ozbiljnim obrambenim i sigurnosnim igračem kroz veću potrošnju i modernizaciju oružanih snaga se polako razvodnjava.

Također je teško razumjeti zašto EU – s izuzetkom Poljske, baltičkih država, Češke i Rumunjske – ne vidi zašto bi ukrajinska pobjeda učinila Europu stabilnijom i sigurnijom.

Potrebna je odlučnost i politička volja u namjeri da se pomogne Ukrajini.

Nije dovoljno da čelnici i ministri obrane ad nauseam kažu da će podržavati Ukrajinu “koliko god bude potrebno” ili da “Ukrajina mora pobijediti”. Kako će se to dogoditi ako zemlja nije opskrbljena neophodnom vojnom opremom. U nekim se europskim prijestolnicama pa i u Washingtonu šuška da ukrajinska ofenziva nije bila dovoljno brza ni učinkovita a na drugoj strani odugovlači se sa odgovarajućom vojnom potporom da se to postigne.

Ako su NATO i EU odlučni u namjeri da pomognu Ukrajini, onda bi svoje riječi trebali uskladiti s djelima. Tijekom summita u Vilniusu u srpnju, NATO je odbacio priliku da djeluje hrabro i s uvjerenjem. Ukrajini je tada trebalo ponuditi članstvo. Sigurnosna jamstva koja su ponuđena umjesto toga nisu do kraja razrađena.

Sjedinjene Države i Njemačka predvodile su protivljenje ulasku Ukrajine u NATO s obrazloženjem da bi to dovelo do dodatne eskalacije od strane Rusije ili čak do svjetskog rata. Kako jest, ruska invazija na Ukrajinu već ima globalne implikacije, za energiju, za opskrbu hranom i za globalne saveze, uključujući kinesku potporu Rusiji. Ukratko, rat u Ukrajini nije ograničen samo na Ukrajinu.

Ovo je drugi, veći izazov. Rat je test za Europu posebno i Zapad općenito. Riječ je o sigurnosti, uvjerenju i nastojanju da se održe vrijednosti temeljene na težnji za demokracijom. U konačnici, to je ono za što se Ukrajinci bore.

Kompromis po svaku cijenu će naštetiti Zapadu i umiriti — štoviše ohrabriti — Rusiju i njezine pristaše.