IZLOŽBA U MUZEJU GRADA RIJEKE: ZAJEDNIŠTVO I SNAGA – SVJEDOČANSTVO JE O RATNOM PUTU PRIMORACA. GORANA I OTOČANA I DOPRINOSU RIJEČKE RATNE PROIZVODNJE OBRANI REPUBLIKE HRVATSKE
Rijeka, 1.kolovoz 2025.
Postav čini na tisuće eksponata koji pričaju o danima ponosa i slave u borbama za slobodnu i samostalnu Hrvatsku. Premda ovaj kraj nije bio izravno zahvaćen ratnim razaranjima, velikim je brojem dobrovoljaca, hrvatskih branitelja, kao i masovnim odazivom na mobilizaciju dao nemjerljiv doprinos. “Opremanjem hrvatskih branitelja, ratna proizvodnja riječke industrije dala je izniman doprinos obrani u vrijeme međunarodnog embarga na trgovinu i uvoz oružja u Republiku Hrvatsku”, kaže Ivo Mileusnić, kustos Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka
Tridesetu obljetnicu vojno-redarstvene akcije Oluja Rijeka i Primorsko-goranska županija dočekale su s dosad najvećom izložbom posvećenoj ratnom putu Primoraca, Gorana i otočana i njihovom značajnom doprinosu u Domovinskom ratu.
Logistički centar
“Na putu do Oluje” daje uvid u doprinos Rijeke i cijele Primorsko-goranske županije u obrani od velikosrpske agresije. Premda ovaj kraj nije bio izravno zahvaćen ratnim razaranjima, velikim je brojem dobrovoljaca, hrvatskih branitelja, kao i masovnim odazivom na mobilizaciju dao nemjerljiv doprinos u borbama za slobodnu i samostalnu Hrvatsku.
Tada brojni industrijski pogoni na riječkom području, koji su ostali sačuvani, od prvog su se dana upregnuli u proizvodnju oružja i razne opreme za branitelje. Nakon odlaska JNA i njihovog 13. korpusa, Rijeka je postala logistički centar za cijelo ličko ratište, utočište za prognanike i izbjeglice i grad u kojem su se izrađivala prva improvizirana oklopna sredstva, ali i druga borbena sredstva.
– Opremanjem hrvatskih branitelja, ratna proizvodnja riječke industrije dala je izniman doprinos obrani u vrijeme međunarodnog embarga na trgovinu i uvoz oružja u Republiku Hrvatsku. Hrvatski su branitelji 1991. morali računati na pomoć riječkih poduzeća i tvornica za pripremu obrane grada Rijeke od napada bivše JNA.
Među borbenim sredstvima koja su se u ljeto 1991. počela izrađivati za policiju i Zbor narodne garde (ZNG) bila su i oklopna vozila. S porastom intenziteta borbenih djelovanja, postrojbe su počele tražiti oklopna vozila kojih nije bilo dovoljno.
Zato se pristupilo njihovoj izradi koja je organizirana u radionicama i poduzećima koja su za to bila odgovarajuće opremljena, a spektar izrađivača protezao se od pojedinaca i malih obrtničkih servisa do najvećih industrijskih subjekata poput građevinskih poduzeća i brodogradilišta, kaže Ivo Mileusnić, kustos Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeke, i uz pasioniranog kolekcionara militarije Damira Batistića, jedan od autora dosad najveće izložbe na temu Domovinskog rata u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji.
Izložbu “Na putu do Oluje 1995.-2025.” zajednički su organizirali Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka i Muzej grada Rijeke, u suradnji s Vojnim muzejom MORH-a te Povijesnom postrojbom Karlovački počasni vod ZNG-91. Njezin postav čini na tisuće eksponata i fragmenata koji pričaju o tim danima ponosa, slave i zajedništva u borbama za slobodnu i samostalnu Hrvatsku.
Od Hrvatine do Lili
U poduzeću Konstruktor, primjerice, oklopljena su dva buldožera za rušenje ograda i uklanjanje minsko-eksplozivnih sredstava, a njihovi radnici pomagali su pri izvlačenju naoružanja i streljiva iz uništenog skladišta Zahum sredinom listopada 1991. Tvornica Torpedo u rujnu 1991. počela je s proizvodnjom prvog lakog oklopnog vozila Straško, koje je nastalo na šasiji kamiona TAM-110, a poslije prelazi u serijsku proizvodnju te je korišteno u HV-u.
Ova riječka tvornica kasnije je pokrenula i proizvodnju borbenog oklopnog vozila, a u riječkom “3. maju” izrađen je oklopni transporter od šasije kamiona Čistoće, nazvan Hrvatina. U brodogradilištu Punat na Krku za krčki je vod Posebne jedinice policije PU Rijeka izrađeno improvizirano oklopno vozilo na šasiji kombija Volkswagen-LT, a nosilo je naziv Lili No.1.
Improvizirano oklopno vozilo Sveti Vid izrađeno je za 111. brigadu HV-a zahvaljujući angažmanu poduzeća Ceste – Rijeka i Bravo. U poduzećima Bimont i Brodomaterijal proizvedena su, u suradnji s bravarskim radionicama, laka oklopna vozila Tomo i BiB MK-II nazvan Sveti Fran.
Neven Materljan koji je, zajedno s Batistićem, autor knjige o improviziranom oružju u vrijeme Domovinskog rata, tih je ratnih devedesetih bio načelnik Sanitetske službe 111. brigade ZNG-a. Prvo vozilo, prisjeća se, u kojem su prevozili ranjenike i sanitetsku opremu s ličkog bojišta dobili su od Luke Rijeka.
– Bio je to jedan dizelaš koji se pokazao izuzetno koristan, nije to naravno bilo pravo sanitetsko vozilo, u njega smo ugradili nosila, stavili kuke za infuziju i opremili ga svim potrebnim za prijevoz ranjenika, prisjeća se Matrljan, ističući kako je vladalo ogromno zajedništvo i potreba da se pomogne u obrani od agresije.
JGL-ova mast
Materljan izdvaja i ogromnu ulogu Jadran-galenskog laboratorija i njegovog osnivača i direktora Ivu Usmianija koji je u kritičnim trenucima stvaranja postrojba ZNG-a pružao veliku pomoć doniranjem velikih količina lijekova.
– Samo tijekom srpnja 1991. godine JGL je opskrbio Sanitetsku službu 111. brigade s oko pola tone raznih lijekova. Premda su se svi nadali da rat neće dugo potrajati, na moju zamolbu Usmiani je u kolovozu pokrenuo proizvodnju masti protiv ozeblina u laboratorijima JGL-a i u vrlo kratkom vremenu proizvedene su velike količine te masti koje su se pokazale izuzetno dragocjene za naše branitelje na ličkom ratištu jer je te 1991. nastupila neuobičajeno hladna zima. Sjećam se da su po tube masti protiv ozeblina te zime u JGL dolazili i branitelji sa slavonskog bojišta, prisjeća se Matrljan.
Hrvatskoj policiji i ZNG-u te je 1991. kronično nedostajalo nedostajalo svih vrsta streljiva. U “Rikardu Benčiću” te je 1991. započela proizvodnja minobacačkih mina u kalibru 60, 82 i 120 milimetara.
– Kako je ta tvornica imala kvalitetne i precizne strojeve za obradu metala te vrhunske majstore koji su radili na njima, završna obrada tokarenja minobacačkih mina i proizvodnja kućišta upaljača relativno je brzo usvojena, međutim, ukazao se problem s fazom punjenja tijela završenih mina eksplozivnim punjenjem jer djelatnici te tvornice do tada nisu imali iskustva u radu sa eksplozivima. Košuljice tijela minobacačkih mina lijevane su u Vulkanovim pogonima, Torpedu i ” Benčiću”, aluminijski stabilizatori leta mina većinom su izrađivani u tvornici Torpedo, dok se proizvodnja kućišta upaljača i završno punjenje eksplozivom, kao i završno kompletiranje mina, odrađivalo u “Benčićevim” pogonima na Kukuljanovu. Kad se 2. siječnja 1991. dogodio zračni napad na Rijeku, MIG-ovi su nadlijetali Kukuljanovo, htijući napasti baš pogon “Benčića” koji je kompletirao mine za minobacače. Međutim, ušli su u jaku vatru riječke protuzračne obrane koja je u tom trenutku čuvala ne samo grad, nego i brodogradilište Kraljevicu, u kojoj se tada čuvala raketna topovnjača, koja je 1992. godine zaplovila kao “Petar Krešimir IV”, rafineriju i druge važne pogone, kaže Batistić.
Šivanje prvih odora
U tijeku 1991. sve hrvatske tvornice koje su se do početka rata bavile proizvodnjom civilne odjeće prelaze na vojni program, danonoćno šivajući odore s prepoznatljivim dezenom maskirnog uzorka.
– Kako je u kratkom razdoblju bilo potrebno izraditi ili nabaviti veliku količinu odora, neke su izrađivane u malim serijama ili čak ručno, vrlo često priručnim sredstvima i mnoge od njih predstavljaju unikatnu povijesnu vrijednost. Jedan od tih primjera je i ručno obojena stara vatrogasna radna odora, unikatno izrađena na opatijskom području za potrebe odlaska u Zbor narodne garde jer tada druge nije bilo. Dizajn kamuflažnog uzorka podsjećao je na odore kakve su nosili mađarski vojnici, na graničnoj straži, te njihova kopnena vojska, zrakoplovstvo i policijske protuterorističke jedinice od 1982. – 2000. godine, navodi Damir Batistić.
Najznačajniji proizvođači odora na riječkom području bili su RIO, Usluga i Modest.
– Tvornica RIO na početku je proizvodila odore po uzorku koji se temelji na sovjetskom Tritsvetnaia kamuflirovannaia odezhda (TtsKO), trobojnom dizajnu iz 1981. godine. Boje su ljubičasto-smeđe i tamno maslinastozelena na svijetlo maslinastozelenoj pozadini. Njihov drugi model maskirnih odora baziran je na Woodland maskirnom uzorku, ali na gotovo sivoj pozadinskoj boji i svjetlijoj zelenoj boji u prvom planu, kaže Batistić.
Usluga Rijeka, uz radnu odjeću koju je do tada proizvodila, također počinje i s proizvodnjom odora za potrebe MUP-a i ZNG-a, dok je Modest proizvodio džempere s maskirnim uzorkom za potrebe ZNG-a. Tih prvih mjeseci rata doslovno se radilo i po 20 sati dnevno u tim tekstilnim radionicama.
Bez obzira na probleme s kojima se susretala, tvornica “Rikard Benčić”, uz pomoć svojih kooperanata, isporučila je hrvatskim braniteljima zavidne količine minobacačkih mina koje su im tada bile najpotrebnije.
7.000 tona razne vojne opreme nalazilo se u skladištima JNA – Velebit 1, 2 i 3 u Lučicama koje su zauzeli u studenom 1991. Delničani, uz pomoć Tigrova iz Zagreba i policijskih postrojbi ATJ Lučko
Prvi hrvatski ratni brod iz Kraljevice
Kad je počeo Domovinski rat, u kraljevičkom brodogradilištu u gradnji je bila raketna topovnjača za bivšu jugomornaricu. Ovo brodogradilište bilo je poznato i priznato po svom vojnom programu jer su neki od ponajboljih ratnih brodova bivše jugomornarice izgrađeni na kraljevičkim navozima. Čim je krenula agresija na Hrvatsku, tamošnji brodograditelji krenuli su odugovlačiti radove na sve moguće načine kako ne bi prešla u ruke neprijatelja. Kad je postalo sigurno da bivša JNA/JRM ne može više preoteti brog, kraljevički brodograditelji užurbano su prionuli poslu i u ožujku 1992. godine iz kraljevičke je natkrivene hale porinut “Kralj Petar Krešimir IV”, kao prvi novoizgrađeni hrvatski ratni brod koji i danas plovi u sastavu HRM-a.
U rujnu 1991. godine u borbama za Šibenik zarobljena je još jedna raketna topovnjača iz iste klase, izgrađena 1977. godine u kraljevičkom brodogradilištu. Riječ je o RTOP-21 “Šibenik”, a tu su i ophodni brodovi “Novigrad”, “Cavtat”, “Hrvatska Kostajnica” te torpedni brod “Vukovar” koje su, također, hrvatski branitelji uspjeli zarobiti od bivše JRM 1991. godine. Makete ovih topovnjača i ophodnih brodova, izgrađenih u kraljevičkom brodogradilištu, sastavni su dio riječke izložbe “Na putu do Oluje”.
Neustrašivi radnici
Uz kompletne mine, iz “Rikarda Benčića” isporučivala su se i improvizirana dodatna punjenja eksploziva, namijenjena za povećavanje dometa ispaljene mine.
– Nedostatak trotila za punjenje novoproizvedenih mina riješen je kada je pronađena veća količina tog pakiranog eksploziva nakon što je Teritorijalna obrana Rijeka osvojila vojna skladišta “Draga” početkom studenog 1991. Dodatne količine tog eksplozivnog punjenja riješene su pronalaskom veće količine oštećenih mina u miniranim skladištima bivše JNA na Pulcu i Zahumu koja su uništena u eksplozijama 13. listopada 1991. Sve te količine trotila bile su dostatne za kraći period punjena novoizrađenih mina. Nakon toga, bez obzira na embargo, specijalnim letovima zrakoplova dopremane su na krčki aerodrom svježe količine zapakiranog trotila gdje su ih radnici “Benčića” preuzimali za daljnju proizvodnju. Kako je eksploziv trotil potrebno prethodno ugrijati da bi se mogao u tekućoj fazi ulijevati u novoizrađena tijela minobacačkih mina, bilo je potrebno usvojiti tehnologiju tog postupka, posebno vezano uz potrebno vrijeme i temperaturu zagrijavanja trotila i predgrijavanja tijela mine. Ova faza u proizvodnji mina je bila najopasnija, baš kao što je to bilo i vađenje trotila iz starih i oštećenih, a neeksplodiranih mina koje su pronađene u miniranim skladištima bivše JNA. Opasna faza je bila i demontaža upaljača na starim i oštećenim minama iz kojih se vadio taj prijeko potrebni trotil, pa su tada zabilježene i nesreće u kojima su stradali neki djelatnici. Bez obzira na probleme s kojima se susretala, tvornica “Rikard Benčić”, uz pomoć svojih kooperanata, isporučila je hrvatskim braniteljima zavidne količine minobacačkih mina koje su im tada bile najpotrebnije, prenosi Batistić svoja saznanja do kojih je došao u razgovorima s bivšim radnicima ove tvornice.
Spas iz delničkih skladišta
Sve radionice na širem riječkom području koje su se mogle uključiti u ratnu proizvodnju, to su učinile – od izrade improviziranih ručnih bombi, naizgled vrlo jednostavnih, a vrlo učinkovitih “vraninih nogu” uz pomoć kojih su se bušile gume i zaustavljali kamioni JNA, do snajperskih pušaka koje su, doduše, u nevelikom broju, napravili u Torpedu, ručnih bacača, minobacača, minobacačkih mina.
– Tvrtka Scam, koja je proizvodila brodske motore, također je radila snajperske puške, na Orehovici tvrtka Metallica proizvodila je poznate i priznate bacače granata RBG-6, navodi neke od primjera Batistić.
Mileusnić podsjeća i na važnu prijelomnicu u tim prvim mjesecima rata po pitanju naoružanja naših postrojbi. U studenom 1991. godine, Delničani, uz pomoć Tigrova iz Zagreba i policijskih postrojbi ATJ Lučko, zaokružuju i zauzimaju skladišta JNA – Velebit 1, 2 i 3 u Lučicama, kraj Delnica.
– Zauzimanje tih skladišta bilo je važna prekretnica jer su bila krcata vojne opreme. Tri dana neprekidno su ulazili i izlazili kamioni i šleperi puni oružja i streljiva, radilo se o čak 7.000 tona razne vojne opreme kojom se praktički cijela Hrvatska uspjela naoružati u tom kritičnom trenutku. Nakon pada delničke vojarne i još nekih vojnih objekata u Gorskom kotaru, uslijedili su avionski napadi na ovaj kraj. Zrakoplovi MIG nadlijetali su i raketirali skladište Velebit 3, puno oružja i streljiva. Naši dečki iz Delnica hvataju ručne raketne bacače i raspoređuju se i brane Delnice i jedan od njih, inače mesar po struci, uspijeva pogoditi jedan neprijateljski zrakoplov koji je tog dana bio u izvidničkom letu. Pilot, pukovnik bivše JNA, uspio se spasiti katapultiranjem, a ostaci tog MIG-a danas su jedan od eksponata izložbe “Na putu do Oluje”, navodi Ivo Mileusnić.
O autorima izložbe:
Damir Batistić
Rođen 27. rujna.1967 god. u Rijeci, strojarski tehničar specijalist,
Od početka Domovinskog rata, uključen u rad Narodne zaštite i ZNG RH. Pripadnik 155 brigade HV i 305 Lob Rijeka. Nositelj spomenice domovinskog rata 1991-1992.
Funkcije:
- predsjednik Hrvatskog društva kolekcionara militarije u dva mandata od 2016 – 2024
- predsjednik nadzornog odbora Matica hrvatska, ogranak Rijeka u mandatu 2020 – 2024
- član predsjedništva Hrvatskog časničkog zbora Liburnije
- član Izvršnog odbora Streljački klub DVD Opatija
- Član IPA Hrvatska Sekcija, Regionalni klub IPA Primorsko – Goranska
Najznačajnije izložbe:
- „Ratne boje” postavljena 2015 god. u PPMHP Rijeka
- „Riječke brigade” postavljena 2016 god. u Državnom arhivu Rijeka, uz pokroviteljstvo predsjednice RH, Kolinde Grabar – Kitarović.
- „Liburnija u Domovinskom ratu” postavljena 2023 god. u Centru Gervais, Opatija.
- „Oluja 95” postavljena 2023 god. u Frankopanskom kaštelu, Bakar
- „Oluja 1995 – 2024” TTZ postavljena 2024 god. na Gatu Karoline Riječke, Rijeka
- „Na putu do Oluje“ Izložba postavljena u, MGR 2025
Stručni suradnik, na snimanju dokumentarnog filma, o Domovinskom ratu „Ugriz risa” Istra film 2017 god.
Objavljeni stručni radovi: Dometi 1-4 2021 urednik tematskog bloka, vezan za 30-tu obljetnicu početka Domovinskog rata.
Ivo Mileusnić
Rođen u Rijeci 1978.
Viši kustos Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka,
Učitelj povijesti i filozofije, stručnjak za industrijsku baštinu, klesarski tehničar i glazbenik.
Završio je opatijsku gimnaziju i Klesarsku školu na Braču, a diplomirao
povijest i filozofiju 2007. na Sveučilištu u Rijeci.
U Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka stalno zaposlen od 2009. U Kulturno povijesnom odjelu u kojem vodi Numizmatičku zbirku, Zbirku
odlikovanja i značaka, Zbirku oružja i Tehničku zbirku.
Stručnjak je za industrijsku baštinu i matičar 2. razine za povijesne zbirke.
Od 2013. privremeno angažiran na izradi stalnog postava na temu DomovinsKog rata.
Za potrebe postava osnovao je Zbirku Domovinskog rata te je autor postava “U obrani Domovine”, otvorenog u PPMHP 2015.
Sljedećih 10 godina nastavlja privremeno voditi Zbirku Domovinskog rata sve do 2025. U tom razdoblju bio je suradnik ili koautor brojnih izložbi koje komemoriraju
baštinu Domovinskog rata, poput izložbi Ratne boje (PPMHP 2014.), Riječke brigade (Državni arhiv Rijeka, 2017.) te posljednje “Na putu do Oluje” postavljene povodom 30. Obljetnice VRO Oluja 1995. u Muzeju grada Rijeke.
