ŠTO JE TRUMPOVA STRATEGIJA ZA RUSIJU: RAZBIJANJE KINESKO-RUSKOG SAVEZNIŠTVA ILI NJEGOVO JAČANJE?
Dr. Hasim Turker, 23. veljače 2025.
Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću označio je odstupanje od konvencionalne putanje američke vanjske politike. Pristup njegove administracije Rusiji signalizira ponovno preispitivanje prioriteta, odražavajući temeljnu strategiju usmjerenu na preoblikovanje globalnog poredka u korist Washingtona. Umjesto da zadrži konfrontirajući stav prethodnih administracija, čini se da Trump daje prednost pomirljivijem pristupu Moskvi, pomaku koji je u velikoj mjeri diktiran imperativom suprotstavljanja usponu Kine. Postavljaju se, međutim, kritična pitanja o širim posljedicama ove promjene, posebno za transatlantsko savezništvo i globalnu stabilnost.
Rusija i Kina: Nova strateška jednadžba
Desetljećima je američku vanjsku politiku karakterizirao pristup dvostrukog obuzdavanja i prema Rusiji i prema Kini. Međutim, Trumpov povratak na vlast sugerira promjenu fokusa, dajući prednost Kini kao primarnom geopolitičkom izazivaču dok nastoji ublažiti napetosti s Rusijom. Ova promjena naglašava uvjerenje da kontinuirani antagonizam prema Moskvi samo služi za dalje guranje Rusije u stratešku orbitu Kine. Pretpostavka iza ovog pristupa je da ukorijenjeno kinesko-rusko partnerstvo predstavlja najveći izazov američkoj hegemoniji. Ako dvije sile prodube svoju vojnu, gospodarsku i diplomatsku koordinaciju, Washington će se suočiti sa znatno složenijim prijetnjama. Nudeći diplomatske i gospodarske poticaje Rusiji, Trumpova administracija ima za cilj oslabiti ovo partnerstvo i spriječiti Peking da iskoristi resurse Moskve u budućem sukobu sa Sjedinjenim Državama.
Hitnost suprotstavljanja Kini proizlazi iz njezine rastuće gospodarske i vojne moći. Kina je nadmašila Sjedinjene Države kao najveća svjetska trgovačka nacija i značajno je napredovala u umjetnoj inteligenciji, proizvodnji poluvodiča i kvantnom računalstvu. Modernizacija Narodne oslobodilačke vojske i njezina rastuća pomorska moć predstavljaju izazov američkoj strateškoj nadmoći u Indo-Pacifiku. U međuvremenu, globalni doseg Pekinga kroz inicijative kao što je inicijativa Pojas i put značajno je proširio svoj utjecaj na Afriku, Latinsku Ameriku, pa čak i Europu. U tom kontekstu, Trumpov vanjskopolitički tim smatra Rusiju sekundarnom brigom. Dok Moskva ostaje geopolitički konkurent, njezine se ambicije smatraju više regionalno usredotočenim, čineći angažman s Rusijom strateškim potezom za oslobađanje resursa za širu konfrontaciju s Kinom.
Desno: Poslije ruske agresije na Ukrajinu, zajedničke vježbe OS Ruske federacije i NR Kine sve su učestalike
Ruski predsjednik Vladimir Putin i predsjednik NR Kine Xi Jinping
Diplomatska strategija podjele Rusije i Kine
Trumpov pristup podsjeća na otvaranje predsjednika Richarda Nixona prema Kini 1972., gdje je Washington iskoristio kinesko-sovjetski raskol kako bi obuzdao Moskvu. Međutim, ovaj put, uloge su obrnute, jer Sjedinjene Države nastoje angažirati Rusiju u nastojanju da oslabe stratešku poziciju Kine. Administracija predviđa diplomatski angažman, ukidanje odabranih sankcija i potencijalnu deeskalaciju napetosti oko Ukrajine kao mehanizme za vraćanje Rusije u uravnoteženiji odnos sa Zapadom.
Pretpostavka je da bi, s pravim poticajima, Moskva mogla biti voljna ublažiti svoje veze s Pekingom. Ipak, ova je pretpostavka pogrešna. Za razliku od Hladnog rata, kada su ideološke pukotine razdvajale Kinu i Sovjetski Savez, današnje rusko-kinesko partnerstvo izgrađeno je na zajedničkom protivljenju zapadnoj dominaciji. Obje zemlje imaju koristi od gospodarske suradnje, zajedničkih vojnih vježbi i diplomatske koordinacije u multilateralnim institucijama kao što su BRICS i Šangajska organizacija za suradnju. S obzirom na ove stvarnosti, vjerojatnost da će Rusija napustiti svoje bliske veze s Kinom u zamjenu za neizvjesne ustupke SAD-a i dalje je veoma niska.
Kontraadmira Du Xiping (desno) rukuje se sa kapetanom I klase Sergejem Jurijevičem Žugom u vojnoj bazi Quingdao prilikom održavanja Rusko-kineskih vojno-pomorskih vježbi 2012.godine
Implikacije za NATO i europsku sigurnost
Iako je logika iza Trumpova pristupa jasna, on nosi značajne strateške rizike. Stavljajući potporu Ukrajini u drugi plan i ublažavajući pritisak na Moskvu, Trump bi mogao ohrabriti ruskog predsjednika Vladimira Putina. Percipirano povlačenje Sjedinjenih Država moglo bi potaknuti Rusiju da proširi svoju sferu utjecaja u istočnoj Europi kroz hibridno ratovanje ili izravnu vojnu akciju. Skepticizam administracije prema NATO-u, u kombinaciji s nevoljkošću da održi obveze vojne pomoći Ukrajini, riskira pucanje transatlantskog saveza.
Europske nacije, nesigurne u pouzdanost Washingtona, mogle bi tražiti alternativne sigurnosne aranžmane, potkopavajući koheziju koja podupire zapadnu stabilnost od Drugog svjetskog rata. Dodatno, uključivanjem u izravne pregovore s Moskvom bez značajnijeg europskog sudjelovanja, Washington riskira da potisne ključne saveznike kao što su Njemačka, Francuska i Poljska. To bi moglo gurnuti europske nacije prema neovisnijem vanjskopolitičkom stavu, smanjujući sposobnost Washingtona da koordinira jedinstveni odgovor na globalne sigurnosne izazove.
Marl Rutte, glavni tajnik NATO-a
Konkretne političke promjene i njihove posljedice
Trumpova nova vanjskopolitička strategija se već očituje u konkretnim političkim odlukama. Njegova je administracija signalizirala odmak od prijašnjih obveza prema europskoj sigurnosti, pozivajući članice NATO-a da povećaju svoje izdatke za obranu, istovremeno bacajući sumnju na predanost Sjedinjenih Država članku 5. Također je odlučio ograničiti vojnu pomoć Ukrajini, potkopavajući sposobnost Kijeva da se odupre ruskom napredovanju.
Iako su ove mjere namijenjene osiguranju neutralnosti Moskve u sukobu između SAD-a i Kine, one nose dugoročne rizike koji bi mogli nadmašiti njihovu kratkoročnu dobit. Ako Rusija protumači ove poteze kao znakove slabosti Zapada, mogla bi ih odlučiti iskoristiti umjesto da uzvrati pravim geopolitičkim prestrojavanjem.
Strateškija alternativa: balansiranje angažmana i odvraćanja
Ako je cilj spriječiti kinesko-ruski savez uz zadržavanje vjerodostojnosti SAD-a, potreban je alternativni pristup. Umjesto nuđenja bezuvjetnih ustupaka Moskvi, Washington bi trebao slijediti strategiju selektivnog angažmana u kombinaciji s pojačanim odvraćanjem. Diplomatski angažman s Rusijom trebao bi ovisiti o radnjama koje je moguće provjeriti, kao što je deeskalacija u Ukrajini i predanost prestanku agresivnog vojnog držanja u istočnoj Europi.
Europske saveznike treba poticati da povećaju svoje obrambene doprinose, ali američke obveze prema NATO-u moraju ostati čvrste. Pojačane zajedničke vojne vježbe i istureno raspoređivanje snaga u istočnoj Europi odvratili bi rusku agresiju, istovremeno osiguravajući otpornost NATO-a. Gospodarsko olakšanje trebalo bi biti odobreno samo u zamjenu za konkretne promjene u ponašanju Moskve, korištenjem sankcija kao pregovaračkog alata, a ne preranog ustupka. Washington bi trebao istražiti područja ograničene suradnje s Moskvom, poput kontrole naoružanja i upravljanja Arktikom, bez ugrožavanja širih sigurnosnih obveza.
Zaključak: Dugoročna strateška razmatranja
Trumpov zaokret u vanjskoj politici prema Rusiji predstavlja ambiciozan pokušaj preoblikovanja globalnih usklađivanja, ali sa neizvjesnim dugoročnim posljedicama. Iako bi razlaz između Rusije i Kine teoretski mogao pružiti Sjedinjenim Državama stratešku fleksibilnost, provođenje ove politike izaziva zabrinutost zbog njezine realne održivosti ali i mogućih neželjenih posljedica. Slabljenje NATO-a u vrijeme rastuće ruske samouvjerenosti moglo bi ugroziti transatlantsku sigurnost i ohrabriti Moskvu da testira odlučnost Zapada. Štoviše, ruski poticaji da se odvoji od Kine i dalje su ograničeni, zbog čega nije jasno hoće li potezi Washingtona rezultirati smislenim prestrojavanjem ili će jednostavno potaknuti daljnji geopolitički avanturizam.
Održivija američka strategija uravnotežila bi angažman i odvraćanje, osiguravajući da diplomatske inicijative s Rusijom ne dolaze nauštrb širih američkih strateških interesa. Povijest je pokazala da nagli neusaglašeni i neprovjereni ustupci rijetko proizvode trajnu stabilnost, a izazov za kreatore politike SAD-a leži u upravljanju ovim složenim prestrojavanjem bez žrtvovanja ključnih sigurnosnih obveza. Ostaje šire pitanje: mogu li Sjedinjene Države uspješno preusmjeriti svoju globalnu strategiju uz održavanje stabilnosti ili će ova promjena nenamjerno ubrzati uspon revizionističkih sila?
Izvor: Geopolitical monitor/Preveo i uredio SL