SJEĆANJE NA POGIBIJU HRVATSKIH VOJNIKA U IBREŠIĆIMA
Prva ratna zima u Lici je svim pripadnicima 128.br HV „Sveti Vid“, ali i njihovim najbližima u Rijeci i okolici, ostala u pamćenju kao najhladnija (temperatura se spuštala i do -25 oC) ali i najtragičnija. Rijeka je bila pošteđena od ratnih razaranja ali je cijela riječka mladost bila u ratu a ove su pogibije donjele hladnoću i tugu i mnoge kuće. Četničkim napadom na položaje brigade u malom zaseoku Ibrešići iznad Perušića 19.siječnja 1992.godine završio je tragičan niz grupnih pogibija pripadnika 128.br HV koji je počeo 10.prosinca 1991. sa pogibijom četvorice te zarobljavanjem još petorice u Čanku, a nastavio se pogibijom četvorice u Đačkom domu na sam Badnjak 1991.godine.
U napadu na Ibrešiće 19.01.1992.godine poginuli su: Horvat Petar (37), Zvonimir Škerl (30), Grbac Nevenko (29) i Samir Terzić (23).
Dvojica pripadnika 118.brigade Gospić koji se se našli u neposrednoj blizini pritekli su u pomoć i jedan od njih, Ivan Kolak zvani „Čvorak“ također je poginuo u toj akciji. Tragedija bi vjerojatno bila i veća da napadnutim vojnicima u pomoć nije priskočio i tenk iz sastava 118.brigade.
Đani Tomičić
Pripadnik 128.brigade Đani Tomičić bio je tada priključen tenkistima 118.br HV Gospić te je s tenkom prvi stigao na mjesto tragedije u pomoć napadnutim braniteljima.
“ Ja sam u to vrijeme bio pripadnik 128.brigade i dragovoljno sam se prijavio da iden u tenk T-55 kao član posade. Naime s obzirom da samo rođen 1969.godine u Rijeci, služio sam redovni vojni rok u JNA kao zapovjednik tenka T-55 u Prištini na Kosovi. S obzirom da moja 128.br nije imala tenkove, u dogovoru sa svojim zapovjednikom dragovoljno sam se priključio 118.brigadi. (Đani Tomičić je kraj Dom.rata dočekao kao pripadnik 8.domobranske pukovnije).
Tog 19.siječnja sjećam se bila je nedjelja i mi smo dobili uzbunu preko motorole i ja sam prvi stigao do tenka i upalio sam ga i pripremio. U roku nekoliko minuta su stigku u ostali članovi posade i mi smo krenuli na jednu kotu koja se zove Veliki Čardak. Ondje smo iz tenka vidjeli borbu između srpskih snaga i naše vojske. Bili smo udaljeni otprilike 2 kulometra i samo smo se sjurili prema Ibrišićima.
Koliko smo uspjeli primjetiti srpske snage su se povukle jer vjerojatno nisu imale kod sebe protutenkovsko naorućanje. Kada smo stigli ispred te dvije kuše i štale koja je gorila u dvorištu je bio jedan vojnik koji je ležao na zemlji ali je davao znake života. Nakon nekoliko minuta mi smo izašli iz tenka i premotali teško ranjenog vojnika. Nakon toga sam ušao u kuću i tamo sam premotao isto tako ranjenog vojnika koji je dobio gelere u donji dio leđa. Ispod kuće nekih 30 metara je ležao teško ranjeni Terzić koji je nažalost preminuo nakon nekoliko minuta. U podrumu iste kuće je bio već mrtav Horvat a ispred podruma je ležao već mrtav Šker. Na svom stražarskom mjestu je ležao mrtav Nevenko Grbac.
U bunkeru iza druge kuće le ležao, mi smo mislili da je mrtav, prezime mislim da je Rak iz Grobnika.Njemu su ubaclili bombu u rov i on je bio u nesvjesti od detonacije. Mislim da je on bio taj koji je prvi primjetio neprijatelja ali se ta ekipa dobro pripremila jer su sve žice od mina bile „precvikane“ i nije mogao aktivirati protupješačke mine. U tom šljiviku, iza kuće je bio i pripadnik 118.br, također mrtav. Ja sam se zbog nečega vratio u tenk i primjetio neprijatelja kod Crkve Sv. Trojice, udaljene oko 3 km. O tome sam obavjestio zapovjednika tenka. U međuvremenu su stigle i „plave kacige“ i na zahtjev zapovjednika tenka da pucamo na tu skupinu oni nisu dali i u tih nekoliko minuta čekanja zapovijedi ta skupina se povukla i mi smo dobili zapovijed da možemo samo pucati iz protuavionskog mitraljeza 12,7 mm što smo i opalili nekoliko rafara. Po meni ovo je bila dobro organizirana akcija srpskih snaga i hvala Bogu da smo došlu jer tko zna što bi bilo da nismo došli. Oni su ih okružili i bacali im bombe u kuću i bilo bi svega.
Robert Grohovac
Robert Grohovac, jedan od sudionika, je u knjizi „Rijeka u Domovinskom ratu“ autora Dragana Ogurlića. ovako opisao ovu strašnu tragediju:
„Na položaj smo otišli u četvrtak 16. siječnja. Bili smo podijeljeni u dvije kuće. Imali smo kružnu obranu tri bunkera, odnosno tri položaja s kojih smo se branili. Dva dana prije napada netko nam je ušao u minsko polje, čuli smo vrištanje, onda nas je i mali transportni avion nadlijetao, a na sam dan napada 19. siječnja, Herman Sušnik iz 1. bojne došao nas je upozoriti da su s druge strane primijećene neobične aktivnosti, da je neprijatelju došla pomoć iz Srbije i da ih se previše viđa. Kad je Sušnik otišao s Ladom Nivom napali su nas. Zaokružili su nas, došli iza naših položaja šumom između Gostovače i Ibrišića. Doveo ih je jedan seoski vodič. U podne i pet minuta u sunčanu nedjelju 19. siječnja 1992., kad je bila smjena straže, napalo nas je dvadesetak. U našoj kući nas je bilo osam, tri su poginula, a 2005. umro je jedan koji je kod tog napada ostao invalid. U drugoj kući bila su dva poginula. Neprijatelj je došao iz naše pozadine, a na tom stražarskom mjestu je bio jedan čovjek koji nas je mislim sve spasio; njemu je dolazio ususret čovjek u hrvatskoj uniformi, sa šahovnicom na kapi, friško obrijan, a mi se nismo brijali četiri dana. To je našem bilo sumnjivo i kada je shvatio da je to neprijatelj otvorio je vatru. U tom trenutku dvojica četnika su skočila sa strane, zavikala ‘Slobo je pao!’ i odvukla ga. U tom trenutku je počelo sa svih strana pucati po nama. Našu kuću je pogodila zolja. Plafon je pao na nas. Prvi koji je izišao van bio je Miljenko Jurjević i njega su teško ranili, kolega Dragan je dobio gelere u nogu ali se uspio nekako izvući, a Škerla su dočekali rafalom kad je skočio kroz prozor. I nas četiri smo ostali u kući. Od bombi koje su bile bačene u kuću stvorila se rupa u podu kroz koju smo se spustili u podrum i iz tog podruma smo dvojica uspjeli pobjeći. Pobjegao sam kroz minsko polje i igrom slučaja ostao živ“.
U čast jednom od poginulih, Zvonimiru Škerlu, rukometašu MRK “Kozala”, matični klub uz potporu Udruge 128.br HV “Sveti Vid”, MO Brašćine-Pulac, Grada Rijeke, PGŽ i ostalih već 33 godine održava “Memorijalni turnir Zvonimir Škerl” a 2021. godine je i park na Kozali nazvan “Park Zvonimira Škerla”.
Danas su pripadnici Udruge 128.br HV „Sveti Vid“ Rijeka obišli grobove poginulim u Ibrišićim na Zametu (Grbcu) i Viškovu (Terziću i Horvatu) a grob poginulog Škerla na Groblju Kozala obišli smo tijekom održavanja Memorijalnog turnira „Zvonimir Škerl“.
Literatura:
Ogurlić, Dragan. Rijeka u Domovinskom ratu. Grad Rijeka. 2008.
Čutura, Dinko ur. Heroji ne umiru (I.knjiga). Zagreb.Hrvatska zajednica udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata Republike Hrvatske. 2009.
Pismeno svjedočanstvo Đanija Tomičića, prikupljeno 31.siječnja 2021.
Borna Marinić. domovinskirat.hr . Napali su nas četnici u hrvatskim uniformama s hrvatskim grbom na kapi-tragedija 128.br u Ibrešićima.