Autor: DAVOR MARIJAN, Hrvatski institut za povijest, fotoarhiva HVG-a i Vojnog muzeja
Operacija Oluja se s pravom drži jednim od simbola Domovinskog rata. Ona je nesumnjivo najpoznatija operacija Hrvatske vojske. U Hrvatskoj je Oluja simbolični znamen kraja rata, a značila je i kraj petogodišnje frustracije koja je bila najopipljivija na blokadi prometnica i gospodarskom životarenju Dalmacije. U Bosni i Hercegovini Oluja je bila najava raspleta koji je doista brzo došao a koja je najupečatljivija na svršetku više od četiri godine duge agonije bihaćkog džepa što joj daje važnu humanitarnu značajku…
Od dolaska i razmještaja Unprofora u Hrvatskoj su vođeni intenzivni politički pregovori o uključivanju RSK – područja pod nadzorom pobunjenih Srba u pravni sustav Republike Hrvatske. Pregovori su donijeli mali pomak s kojim hrvatsko vodstvo nije moglo biti zadovoljno.
U kasnu jesen 1994. ratna događanja u BiH, posebno sudbina Bihaća u kojem je okruženi 5. korpus ABiH bio u vrlo teškom položaju i pod stalnim pritiskom vojnih snaga hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Srba, pogodovala su Hrvatskoj da se angažira oko pružanja pomoći okruženom gradu koji su Ujedinjeni narodi proglasili zonom sigurnosti. Za Hrvatsku je održanje Bihaća bilo važno jer je onemogućavalo potpuni dodir vojske pobunjenih hrvatskih Srba (Srpske vojske Krajine) i Vojske Republike Srpske (VRS). U slučaju gašenja tog džepa obje srpske vojske dobile bi dio snaga koje su se mogle angažirati na drugim dijelovima ratišta što bi znatno otežalo položaj Hrvatske ali i nesrpskih dijelova BiH.
Operacije Cincar, Skok-2, Bljesak i Ljeto-95
Početkom studenog 1994. Hrvatsko vijeće obrane (HVO) je poduprlo napade Armije BiH na VRS u jugozapadnoj Bosni i u operaciji Cincar oslobodilo veći dio Kupreške visoravni. To je omogućilo uporabu dijelova hrvatskih snaga na Livanjskom polju. Od studenog 1994. do svibnja 1995. Hrvatske snage su djelatnom obranom i s nekoliko kratkih ali vrlo učinkovitih napada potiskivale srpske snage u dubinu Livanjskog polja prema Bosanskom Grahovu.
Nakon sustavnog višemjesečnog hladnog tuša hrvatskih snaga na Livanjskom polju, početkom svibnja slijedio je novi udar u Hrvatskoj, na području zapadne Slavonije uspješno je izvedena operacija Bljesak. Oslobađanje zapadne Slavonije bio je težak udarac za RSK. Njezin čelnik Mile Martić u pismu predsjedniku Republike Srbije Slobodanu Miloševiću, napisat će da “tragedija koja je zadesila srpski narod najnovijom agresijom Hrvatske na zapadnu Slavoniju ima teške i nesagledive posljedice po rješenje cjelokupnog srpskog pitanja. Ne samo da je izgubljen teritorij i ne samo da je stradalo na stotine civila, ono što u ovom času užasa nespokoj čini još i većim je toliko prošireno uvjerenje kod naroda da je srpsko pitanje izdano, i to od strane samih Srba. Duž cijele Krajine širi se glas o njenoj predaji; ljudi sa nevjericom konstatuju da nas je zaboravila i Srbija i Republika Srpska. U mnogim selima i gradovima narod se pakuje i sprema za iseljavanje”.
Tražena je vojna pomoć u jednom dijelu i dobivena. Zapovjednika vojske generala Čeleketića je zamijenio novi zapovjednik general-potpukovnik Mile Mrkšić poznat kao zapovjednik Operativne skupine JNA koja je u studenom 1991. zauzela Vukovar. Mrkšić je poboljšao ustroj SVK tako što je osnovao Korpus specijalnih jedinica po uzoru sličnom onom u Vojsci Jugoslavije. Prva operativna zadaća novog srpskog zapovjednika bila je nastavak napada na Bihać kao izraz nastojanja da se “riješi” problem bošnjačkih džepova u BiH kao što će to napraviti u Srebrenici, ali i reakcija na djelovanje hrvatskih snaga u lipnju na Livanjskom polju. U prvoj je polovici lipnja provedbom napadnog boja Skok-2 u potpunosti postignut nadzor nad Livanjskim poljem i izbilo se pred Glamoč i Bosansko Grahovo. Time je izravno ugrožena prometnica Bosanski Petrovac – Drvar – Strmica – Knin što je zaprijetilo potpunoj prometnoj izolaciji zapadnih dijelova Krajine. U tim okolnostima uništenje bihaćkog džepa je bilo strateško pitanje jer je uspjeh omogućavao oslobađanje značajnih snaga obje srpske vojske. Zbog ugroze Bihaća u Splitu su 22. srpnja 1995. hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali sporazum s kojim legaliziraju nazočnost HV u BiH. Odmah potom slijedila je operacija Ljeto-95 s kojom su hrvatske snage do 30. srpnja zauzele Bosansko Grahovo i Glamoč i njihova šira područja. Put za Knin bio je otvoren.
Posljednji politički pokušaj mirnog razrješenja problema pobunjenih područja učinjen je 3. kolovoza 1995. u Ženevi. Hrvatsko izaslanstvo je na pregovorima zatražilo mirnu reintegraciju okupiranih područja, otvaranje svih prometnica na okupiranom području, primjenu hrvatskog Ustava na cijelom području Hrvatske, provedbu ustavnog zakona za srpsku etničku zajednicu, kojoj hrvatske vlasti jamče politička, građanska i nacionalna prava. Odgovori koji su dobiveni nisu zadovoljili hrvatsko vrhovništvo. Zadaću oslobađanja privremeno okupiranih područja RH dobila je Hrvatska vojska.
Krajina pred Oluju
Hrvatski napad pobunjene Srbe nije mogao iznenaditi. Ratno stanje na cjelokupnom području RSK proglašeno je 28. srpnja 1995. Već tada su bilježeni slučajevi iseljavanja stanovništva s okupiranih područja prema Srbiji. Osim vojske za hrvatski napad su se pripremale i civilne strukture RSK. Republički štab civilne zaštite je 2. kolovoza 1995. zapovjedio evakuaciju materijalnih dobara, arhiva, pokretnih kulturnih dobara i novčanih sredstava. Dan prije napada obavještajne strukture pobunjenih Srba su predviđale napad na dijelove okupiranog područja ali ne i na cjelokupan prostor. Sličnog su mišljenja bili i u Glavnom štabu vojske bosanskohercegovačkih Srba s tim da su oni očekivali nastavak hrvatskih napada prema Drvaru i Mrkonjić Gradu, a potom s duboko osiguranim zaleđem napad na Knin i ostatak RSK.
Oluja – zamisao operacije
Nakon oslobađanja zapadne Slavonija dio slobodnih snaga je preraspodijeljen i uporabljen za ojačanje zbornih područja Split, Osijek, Zagreb, Karlovac i Gospić. Intenzivne pripreme za provedbu zapovijedi tajnog naziva Oluja počele su krajem lipnja. Temeljna zamisao operacije bio je istodobni napad na zapadni dio RSK uz odsudnu obranu na području Slavonije i južne Dalmacije. Zborno područje Bjelovar imalo je zadaću obrane državne granice na rijeci Savi.
Zadaća Zbornog područja Zagreb bila je da brzo prodre u raspored 39. banijskog korpusa SVK neutralizira njegove topničko-raketne sustave i spriječi razaranje industrijskih kapaciteta i gradova koji su im bili u dometu. Nakon odbacivanja korpusa od Siska i oslobađanja Petrinje, Kostajnice i Gline, trebalo je dovršiti oslobađanje Banovine i na širem području sela Obljaj i Žirovac spojiti se sa snagama 5. korpusa ABiH. Po izlasku na državnu granicu slijedio bi prijelaz u obranu i uništenje zaostalih srpskih snaga.
Nekoliko dana prije operacije za djelovanje na sektoru Banovine određeno je i ZP Bjelovar koje je prema ranijim planovima trebalo provesti obranu državne granice na rijeci Savi. Njegova zadaća bila je da nasilno prijeđe rijeku Savu, razbije srpske snage na desnoj obali, oslobodi Dubicu i izbije na prometnicu Dubica – Sunja, te nastavi napad dolinom rijeke Une na smjeru Dubica – Kostajnica i Dubica – Sunja do spajanja sa snagama Zbornog područja Zagreb.
Zborno područje Karlovac s ojačanjima iz zbornih područja Bjelovar i Zagreb i podstožernim postrojbama Glavnog stožera HV-a imalo je zadaću da u početnoj fazi operacije neutralizira srpske topničko-raketne sustave i spriječi njihovo djelovanje po urbanim i industrijskim područjima, brzo prodre kroz obrambenu crtu 21. kordunskog korpusa SVK, potom forsira rijeke Kupu i Koranu, odsiječe Turanj i razbije protivnika na pravcu Karlovac–Vojnić, a na pravcu prema Plaškom, okružiti ga i zajedničkim djelovanjem sa zbornim područjima Gospić i Zagreb bude pripravno za oslobađanje cjelokupnog područja Korduna. Zadaća zbornog područja bila je zahtjevna jer nije imao profesionalnih snaga i jer je na Kordunu bila glavnina Korpusa specijalnih jedinica i jedne mješovite artiljerijske brigade podređene izravno Glavnom štabu SVK u Kninu.
Zadaća Zbornog područja Gospić bila je razbiti 15. lički korpus SVK i spojiti se sa snagama 5. korpusa ABiH na crti Korenička Kapela – Tržačka Raštela. Za provedbu zadaće ZP je ojačano sa specijalnim postrojbama MUP-a iz dvije policijske uprave, dvije brigade HV-a od kojih je jedna bila 1. gardijska i satnijom ABKO.
Zborno područje Split dobilo je zadaću razbiti 7. sjevernodalmatinski korpus SVK i osloboditi okupirana područja Dalmacije. Ojačano je sa 7. gardijskom brigadom, bojnom 9. gardijske brigade, postrojbama MUP-a, te pričuvnom brigadom i bitnicom haubica iz Zbornog područja Zagreb.
Zadaća Zbornog područja Osijek s ojačanjima iz unutrašnjosti zemlje bila je obrana prema planu Fenix, a Južnog bojišta prema planu Maestral. Zadaća ZP Osijek bila je zahtjevna zbog taborovanja dijelova Novosadskog i Korpusa specijalnih jedinica Vojske Jugoslavije u Vojvodini i Srijemu. Obrana je postavljena na dva obrambena pojasa koja su posjele pričuvne postrojbe dok su dvije gardijske brigade bile u operativnoj pričuvi sa zadaćom protunapada na srpske snage u slučaju da one probiju hrvatsku crtu obrane.
Zamisao obrane pobunjenih Srba
Obrambena operacija SVK Gvozd predviđala je u dvije etape, u prvoj, odsudnom obranom očuvati teritorijalni integritet RSK, spriječiti iznenađenje i odsijecanje dijelova teritorije, razvlačiti hrvatske snage, nanositi im gubitke i stvoriti uvjete za ofenzivno djelovanje. Sedmi sjevernodalmatinski korpus imao je zadatak da u protuudaru odsječe prometnicu Šibenik-Biograd, izbije na more i utvrdi dostignutu crtu. Ratna zadaća 11. slavonsko-baranjskog korpusa SVK osim odsudne obrane u Baranji bila je napad u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu, blokiranje Osijeka i Vinkovaca i stvaranje mostobrana na pravcu Mirkovci – Županja. Sa stvorenog mostobrana planirana je ofenziva na glavnom pravcu Privlaka – Županja, odsijecanja Spačvanskih šuma i izlazak na rijeku Savu radi spajanja sa snagama Vojske Republike Srpske koje su trebale razbiti HVO u širem području Orašja. Završni dio operacija bilo je razbijanje odsječenih snaga u širem području Spačvanskih šuma i prelazak u obranu. Zrakoplovnu potporu trebalo je pružati zrakoplovstvo Vojske Jugoslavije. Posebnim aneksom bila je predviđena i uporaba jedne operativne skupine Vojske Jugoslavije koja se sastojala od dvije oklopne, jedne mehanizirane, dvije motorizirane, jedne mješovite topničke brigade i nekoliko manjih postrojbi. Bar na papiru Srbi su imali veliku vjeru u svoje snage jer su predviđali da mogu izdržati hrvatski napad 15 do 20 dana. To vrijeme trebalo je biti dovoljno za uključivanje u sukob Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske.
Hrvatska vojska je za operaciju imala 127 tisuća ljudi, od kojih je dio imao iza sebe višemjesečno bojno djelovanje na planini Dinari, Livanjskom i Glamočkom polju, kao i zapadnoj Slavoniji. Vojna sila pobunjenih Srba procijenjena je na oko 40 tisuća ljudi što je bilo približno točno. Odnos u živoj sili bio je 3:1 u korist HV-a i bio je točan. U teškom naoružanju (topništvo i oklopništvo) odnos je bio izjednačen ili je čak bio u korist SVK. Takav odnos snaga pretpostavljao je zahtjevnu zadaću pred HV, pod pretpostavkom da SVK pruži žestok i dugotrajan otpor.
Pred početak operacije snage UNCRO obaviještene su preko časnika za vezu da operacija počinje. U 5 sati 4. kolovoza, glavnina HV-a ojačanog specijalnim snagama MUP-a RH krenula je u napad. U prvim satima nakon napada predsjednik RH dr. Franjo Tuđman uputio je poruku hrvatskim građanima srpske nacionalnosti. Pripadnike srpske paravojske pozvao je da predaju oružje, uz jamstvo da će im biti udijeljena amnestija prema hrvatskim zakonima. Svi oni koji nisu djelatno sudjelovali u pobuni pozvani su da ostanu kod svojih kuća i bez straha dočekaju hrvatsku vlast.
Sektor Dalmacija
U odnosu na ostale hrvatske operativne sastave, operacija ZP Split imala je dvije specifičnosti. Prvo, provedena je pod imenom Kozjak-95 a ne Oluja. Drugo, snage su bile podijeljene na četiri operativne skupine koje su nosile imena prema pravcima napada, odnosno mjestima s kojih su počele operaciju. Operativne grupe su se zvale: Zadar, Šibenik, Sinj i Sjever. Glavni pravci napada bili su: Bosansko Grahovo – Knin na kojima su napadale 4. i 7. gardijska brigada kao najjače snage zbornog područja te pravac Jasenice – Miškovci i Uniški Doci – Unište – Kijevo. Najveći broj snaga ipak je bio na nekom od ukupno osam pomoćnih pravaca. Dan prije početka operacije, 3. kolovoza, snage HVO-a napale su bosanskohergovačke Srbe na pravcu Glamoč – Vitorog sa svrhom vezivanja i skrivanja stvarnih namjera HV.
Tijekom prvog dana operacije, 4. kolovoza, snage ZP Split probile su crtu obrane Kninskog korpusa SVK na svim pravcima napada i ovladale crtom u dubini od 4 km od polaznih položaja. Snage MUP-a na Velebitu sa snagama 2. bojne 9. gardijske brigade zauzele su dominantne kote Tulove grede i Mali Alan. Na kraju prvog dana operacije stvoreni su povoljni uvjeti za oslobađanje Knina i odsijecanje 7. sjevernodalmatinskog korpusa SVK. U nastavku operacije, 5. kolovoza prijepodne, postignut je najveći uspjeh operacije, 7. gardijska brigada je sa snagama 4. gardijske brigade oslobodila Knin. Sjevernodalmatinski korpus SVK bio je potpuno razbijen, a od većih mjesta oslobođeni su: Vrlika, Drniš i Benkovac. Razbijene srpske snage povukle su se prema Lici i Bosni. Do kraja dana ZP Split je praktično proveo u djelo glavninu svojih zadaća. Crta selo Otrić – Strmica dostignuta je 7. kolovoza a dan poslije na pravcima Otrić – Srb i Knin – Srb snage HV su izbile na državnu granicu. Slijedilo je utvrđivanje, prestrojavanje snaga i čišćenje oslobođenog prostora.
Sektor Lika
Prvog dana operacije Zborno područje Gospić je napalo na osam pravaca i uspješno je ovladalo dominantnim kotama u zahvatu crte bojišnice, presjeklo dio komunikacijskih pravaca i do kraja dana zauzelo Dabar, veći dio prijevoja Ljubova i ugrozilo Novi Lički Osik.
Petog kolovoza hrvatske snage su nastavile uspješno operaciju, oslobodile Ljubovo i njegovo širo područje, Ličku Jasenicu, Saborsko, Novi Lički Osik i Ostrovicu. Izbile su na prometnicu Plitvička jezera – Slunj i pred Korenicu, a Vrhovine su okružene. Specijalne snage MUP-a ovladale su komunikacijskim čvorištem Gračac. Sljedećeg dana, 6. kolovoza Specijalne postrojbe MUP-a ovladale su Malovanom i Bruvnom. Snage ZP Gospić uspješno su nastavile napad na cijeloj fronti i ovladale su crtom s. Mogorić – s. Bjelopolje – Titova Korenica – Plitvički Ljeskovac. U večernjim satima postignut je spoj sa snagama 5. korpusa ABiH kod Grabovca i Prijeboja. Oslobođena je Korenica, Vrhovine, Plitvička jezera, Cetingrad, Krbava i Udbina, Barlete, Vrebac, Mogorić, Ploča i Pločanski Klanac. Iz sastava Zbornog područja Gospić izišla je 1. gardijska brigada i krenula prema Slunju.
Četvrtog dana operacije nastavljeno je napredovanje prema državnoj granici. Dio snaga provodio je čišćenje područja, asanaciju i prikupljanje ratnog plijena. Oko 18 sati postrojbe ZP Gospić u suradnji sa specijalnim postrojbama MUP-a RH oslobodile su Donji Lapac i izbile na državnu granicu, a usput je oslobođen Mazin, Dobroselo i Gornji Lapac. S time je zadaća ZP Gospić bila završena. Oslobođen je cijeli prostor u pojasu Zbornog područja. Specijalne postrojbe MUP-a do 19 sati zauzele su Kulen Vakuf i zaposjele otporne točke u širem području mjesta. Sljedećih dana organizirana je obrana državne granice, čišćenje oslobođenog prostora, a sanirano bojište, prikupljana stoka i izvlačeno oštećeno naoružanje i oprema.
Sektor Kordun
Prvog dana operacije snage na ogulinskom dijelu bojišta okružile su Plaški i stavile pod nadzor prometnicu Slunj – Primišlje – Perjasica. Na karlovačkom dijelu bojišnice odstupilo se od prvobitnog plana prelaska Kupe te je napad usmjeren u međuriječje Mrežnice i Korane na pravac prema selu Krnjku i dalje prema Vojniću. Petog kolovoza oslobođeni su Plaški, Primišlje i međuriječje Korane i Mrežnice. Istodobno su snage 5. korpusa A BiH i HVO iz bihaćkog džepa presjekle prometnicu Slunj – Titova Korenica čime je 21. kordunski korpus ostao bez moguće odstupnice prema Lici. Poslijepodne 6. kolovoza 1. gardijska brigada se u području sela Tržička Raštela spojila sa snagama 5. korpusa ABiH. Brigada je potom nastavila prema Slunju koji je oslobodila zajedno sa snagama Zbornog područje Karlovac s ogulinskog dijela bojišta. Na karlovačkom dijelu bojišnice ovladano je crtom: Barilovići – Kosijersko selo – Brezova Glava i Skradinska Gora – selo Božići – Krnjak s kojih nastavljaju napadna djelovanja pravcem: Brezova Glava – Babina Gora – selo Vukmanići.
Sedmog kolovoza oslobođeno je Kamensko, Tušilović, Krnjak, Veljun i Vojnić. Snage Fikreta Abdića oko Cazina našle su se u rasulu pa su u popodnevnim satima sa šireg prostora Velike Kladuše pred Vojnić stigle skupine od više tisuća muslimanskih izbjeglica, civila i naoružanih osoba. Snage ZP Karlovac provode blokadu skupine neposredno po ulasku u Vojnić.
Tijekom 8. kolovoza snage ZP Karlovac čistile su područje sjeverno od prometnice Vojnić-Vrginmost. Sljedećeg dana čišćeno je područje na pravcu Banski Kovačevac – Vrginmost – Vojnić – ?eparovac – Gejkovac – Katinovac, a 1. gardijska brigada prodrla je na pravcu Vrginmost – Katinovac što je dovelo do potpunog okruženja Petrove gore. Dio snaga ZP Karlovac angažiran je na nadzoru državne granice, a dio na čišćenju Petrove gore.
Sektor Banovina
Prvog dana operacije, 4. kolovoza snage ZP Bjelovar uspješno su forsirale rijeku Savu na odsjeku Jasenovac – Drenov bok i prodrle dva kilometra u bojni raspored srpskih snaga na pravcu prema Hrvatskoj Dubici. Snage ZP Zagreb ušle su glavnim dijelom snaga u zonu razdvajanja i ovladale dijelom prometnice Petrinja – Glina.
Do kraja dana HV je na Banovini stvorio uvjete za oslobađanje Dubice.
Petog kolovoza 1995. ZP Zagreb i ZP Bjelovar stvorili su operativne uvjete za oslobađanje Kostajnice i odsijecanje snaga Banijskog korpusa.
U jutarnjim satima 6. kolovoza snage ZP Zagreb oslobodile su Petrinju i veći broj sela, a u večernjim satima istog dana oslobođena je i Kostajnica, te su stvoreni operativni uvjeti za prodor smjerom Kostajnica – Dvor i Petrinja – Glina – Dvor. Istog je dana ZP Bjelovar završio napadni dio operacije i prešao na utvrđivanje dostignute crte i osiguranja državne granice, kao i čišćenje oslobođenih područja između rijeke Save i Une. Na područje Banovine ušao je dio snaga ZP Karlovac koje su uspješno završile operaciju na pravcu Ogulin – Slunj. Njihova zadaća bila je zaštita zaleđa i lijevog boka 1. gardijske brigade HV koja je nakon spajanja sa snagama 5. korpusa ABiH sa šireg područja Rakovice usmjerena u napad prema Vojniću.
Ujutro 7. kolovoza načelnik Glavnog stožera HV Zvonimir Červenko zapovjedio je prekid paljbe u području Vojnić – Vrginmost – Glina – Kostajnica – Dvor jer su to tražili pobunjeni Srbi iz 21. kordunskog korpusa koji se povukao na Banovinu. ZP Zagreb je morao pripremiti postrojbu jačine brigade koja je do 7 sati u pratnji UNCRO-a trebala izvršiti hodnju od Hrvatske Kostajnice do Dvora, razmjestiti se u širem području mjesta, i blokirati ga te dopustiti prijelaz preko mosta samo nenaoružanim osobama. Sve oružje i vojna oprema u nazočnosti UNCRO-a trebala se predati HV-u. Brzo se pokazalo da je to varka s kojom su Srbi pokušavali dobiti na vremenu pa je prijepodne načelnik Glavnog stožera HV povukao zapovijed o prekidu paljbe i zapovjedio produženje djelovanja radi “razbijanja neprijatelja na području Banovine i izbijanja na državnu granicu Republike Hrvatske u skladu s prije izdanim zapovijedima. Napad je nastavljen i tijekom dana su oslobođena naselja: Maja, Banski Grabovac, Kraljevčani, Komogovina, Kostajnica, Kukuruzari, Majski Trtnik, Čukur i druga mjesta. Do spajanja sa snagama 5. korpusa ABiH nije došlo samo zbog propuštanja kolone srpskih izbjeglica na prometnici Glina – Maja – Gvozdansko – Dvor.
Srpske snage tijekom 8. kolovoza nisu pružale značajniji otpor hrvatskim snagama koje su nastavile napade iz pravaca od Kostajnice i Gline prema Dvoru na Uni s tim da je dio snaga odvojen za čišćenje južnih padina Zrinske gore. Operaciju je otežao velik broj civila kod sela Žirovac zbog čega je Glavni stožer HV-a zaustavio 1. gardijsku brigada u Slavskom Polju i na ušću rječice Glinice u rijeku Glinu (selo Katinovac). Konačno je poslijepodne dogovorena predaja 21. kordunskog korpusa. Predaja oružja počela je ujutro 9. kolovoza. Izvlačenje ljudi dogovoreno je na pravcima Topusko – Glina – Sisak – autocesta Lipovac i Glina – Žirovac – Dvor na Uni. Pred Hrvatskom vojskom stajao je još problem ostataka 39. banijskog korpusa koji su bili na području Petrove gore. Do kraja dana oslobođen je prostor Banovine u zahvatu Kostajnica – Dvor – Žirovac – Glina – Petrinja i nastavljeno čišćenje brdovitog, pošumljenog područja južno i zapadno od prometnice Glina – Dvor gdje su ostaci razbijenih srpskih snaga još pružali otpor. Tijekom večernjih sati ZP Zagreb je ovladao prilazom mosta u Bosanskom Novom i sa snagama 2. gardijske brigade proveden je spoj sa snagama 5. korpusa A BiH.
Do kraja 10. kolovoza 1995. godine postrojbe HV-a, u pojasu odgovornosti ZP Zagreb izbile su na državnu granicu Republike Hrvatske i na njoj organizirale obranu. Neraščišćena je ostala Petrova gora koju su od zaostalih dijelova SVK do 14. kolovoza očistile snage Specijalne policije i Zbornih područja Zagreb i Karlovac.
Uloga HRZ i PZO
Temeljna zadaća HRZ i PZO bila je; zrakoplovna paljbena potpora snaga kopnene vojske; izviđanje iz zračnog prostora; prevoženje zračnim putem – radi manevra kopnenih snaga i evakuacija ranjenika. Obrambeni dio zadaće bila je zaštita prostora Zagreb – Karlovac – Sisak – Kutina. HRZ i PZO je prvi put sudjelovao s cjelokupnim ljudskim i materijalnim resursima, a bojno je djelovao s cijelog teritorija Republike Hrvatske. U sklopu priprema, letačke posade su se posebno pripremale za letenje na malim visinama i u brišućem letu.
Za provedbu zadaća HRZ i PZO raspolagao je sa 17 borbenih zrakoplova, 5 borbenih helikoptera, 9 transportnih helikoptera, 3 transportna zrakoplova, jednim zrakoplovom za elektroničko izviđanje i jednim helikopterom za elektroničko-termovizijsko izviđanje.
Tijekom operacije uspješno se bojno djelovalo po planiranim objektima (centrima veze i zapovjednim mjestima srpskih postrojbi). U daljnjem tijeku operacije HRZ i PZO je djelovao prema planu i po pozivu, pa je obavio 67 borbenih letova. Za zadaću protuzračne obrane izvršeno je 50 letova bez bojnog djelovanja, a za izviđanje 7 letova zrakoplova i helikoptera. U svrhu prevoženja izvršeno je 11 helikopterskih letova u kojima je prebačeno oko 480 osoba i oko 85 tona tereta.
Za Hrvatsku vojsku Oluja je bila najveća operacija. Po vremenu izvođenja bila je nasljednik operacije Ljeto-95 i prethodnik operacije Maestral.
Općeprihvaćeno je mišljenje da je oluja značila promjenu strateškog odnosa i uspostavu vojne ravnoteže snaga u regiji. Promjena strateškog odnosa snaga nije sporna, sporno je mišljenje o uspostavi vojne ravnoteže. Vojna ravnoteža uspostavljena je u operacijama zbornog područja split na dinari i livanjskom polju krajem 1994. I početkom 1995. Nakon oluje više nije bilo vojne ravnoteže, postojala je neupitna vojna nadmoć hrvatske vojske.
Kronologija događanja uoči i tijekom VRO Oluja
29. studenoga do 24. prosinca 1994. – operacija Zima “94
Cilj hrvatskih postrojbi bio je oslabiti srpsku ofenzivu na Bihać i osigurati povoljan strateški prostor za oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Hrvatske snage ovladale su većim dijelom Livanjskog polja, no neprijatelj je i dalje s Dinare i Staretine mogao nadzirati aktivnosti u Livanjskom polju i ugroziti oslobođeni teritorij.
Početak 1995. – predložen Plan Z-4
Međunarodna zajednica (SAD, Rusija, Njemačka, Velika Britanija) predložile su Plan Z-4 o političkom rješenju krize u Hrvatskoj. Hrvatska strana imala je ozbiljnih primjedbi na Plan, a Srbi u Kninu nisu ga željeli ni razmotriti. Pod srpskom okupacijom tada je bilo oko 20% teritorija RH.
1. travnja 1995. – UNCRO preuzima nadzor granica RH
Odlukom Vijeća sigurnosti UN-a (Rezolucija 981) UNPROFOR u RH postaje UNCRO i preuzima obvezu nadzora međunarodno priznatih granica RH.
7. travnja 1995. – akcija Skok-1
Cilj hrvatskih postrojbi bio je zauzeti povoljnije položaje na Dinari u područjima Crvene grede i Zeleno brdo, približiti se selima Uništa i Cetina te onemogućiti protunapad neprijatelja iz smjera sela Uništa. Hrvatske postrojbe oslobodile su na planini Dinari iznad Knina područje širine 15 km, a dubine 5 km i stavile pod kontrolu zaleđe Knina. Pokušaji neprijatelja da u protunapadima vrati izgubljeno područje nisu uspjeli. Nakon akcije Srbi su pojačali obranu oko Bosanskog Grahova.
1. – 3. svibnja 1995. – vojno-redarstvena operacija Bljesak
Bljesak je imao cilj osloboditi okupirani teritorij u zapadnoj Slavoniji, razbiti neprijateljske snage na zapadnoslavonskom području, otvoriti autocestu Zagreb-Lipovac, te izbiti na rijeku Savu (međunarodno priznatu granicu Republike Hrvatske). Hrvatske postrojbe u operaciji su oslobodile zapadnu Slavoniju i Posavinu (oko 600 km četvornih) i ostvarile sve zadane ciljeve.
4.-11. lipnja 1995. – akcija Skok-2
Akcijom su hrvatske snage oslobodile istočnu i zapadnu stranu Livanjskog polja, približile se Bosanskom Grahovu i stvorile uvjete za topničko djelovanje te stabilizirale bojišnicu od Dinare do Kupresa. Hrvatske postrojbe potisnule su neprijatelja prema Bosanskom Grahovu i Glamoču, te ovladale Crnim Lugom, Malim i Velikim Šatorom. Time je Livanjsko polje u cijelosti osigurano za manevarski prostor hrvatskih postrojbi. Glamoč se našao u poluokruženju, a oslabljen je pritisak srpskih postrojbi na Bihać. Pod nadzor hrvatskog topništva stavljena je važna komunikacija Glamoč-Bosansko Grahovo u BiH te Cetinska dolina i Vrličko polje u Hrvatskoj.
17. srpnja 1995. – Brijunski sastanak
Na Brijunima je održan sastanak najviših vojnih dužnosnika i zapovjednika zbornih područja s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom na kojem je razmotrena vojno-sigurnosna situacija u zemlji.
19. srpnja 1995. – snažni napadi na Bihać
Srpske postrojbe, među kojima i postrojbe Srba iz Hrvatske, pokrenule su snažnu ofenzivu na rezolucijom UN-a zaštićeni Bihać.Osvajanjem Bihaća srpska strana ostvarila bi važan strateški uspjeh, a došlo bi i do velike humanitarne katastrofe jer su u Bihaću bile brojne izbjeglice
22. srpnja 1995. – Splitski sporazum
U Splitu se sastaju predsjednik RH dr. Franjo Tuđman, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak i predsjednik Vlade BiH dr. Haris Silajdžić i potpisuju Deklaraciju o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja u skladu s naporima međunarodne zajednice.
25.-30. srpnja 1995. – operacija Ljeto “95.
Hrvatske postrojbe kreću u oslobađanje Bosanskog Grahova i Glamoča. Cilj je prekinuti prometnu vezu Knin-Drvar, zaustaviti srpski napad na Bihać i stvoriti preduvjete za oslobađanje Knina i ostalih okupiranih dijelova Hrvatske. Hrvatske snage napale su iz pravca Crni Lug-Bosansko Grahovo te Šator-Glamoč. Oslobađanjem Bosanskog Grahova 28. srpnja te Glamoča 29. srpnja pobunjeni Srbi u sjevernoj Dalmaciji dovedeni su u poluokruženje i ograničena im je komunikacija.
3. kolovoza 1995. – pregovori u Genthodu kod Ženeve
U mjestu Genthodu pokraj Ženeve započinju pregovori između predstavnika hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba. Vodstvo pobunjenih Srba odbilo je hrvatski prijedlog o mirnoj reintegraciji. Istog dana srpsko topništvo napada šire područje Dubrovnika u kojem smrtno stradaju civili.
4. kolovoza 1995. – počela VRO Oluja
U 5 sati ujutro započela je vojno-redarstvena operacija Oluja. Napadne aktivnosti započele su u zonama odgovornosti pet zbornih područja – Bjelovar, Zagreb, Karlovac, Gospić i Split. Na početku operacije Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uništilo je neprijateljsko radiorelejno čvorište Ćelavac te središta veze na Petrovoj i Zrinskoj gori. Hrvatske snage krenule su u prodor iz 30 pravaca ovladavajući golemim prostorom i dovodeći neprijatelja u poluokruženje ili okruženje. U prvim prijepodnevnim satima dubina prodora OSRH iznosila je između 5 i 15 kilometara. Već prvoga dana izvedeno je 80 posto svih planiranih borbenih zadaća. U poslijepodnevnim satima oslobođen je Sveti Rok i ostala mjesta na pravcu napada, ovladano je prijevojem Mali Alan i Tulovim gredama na Velebitu.
5. kolovoza 1995. – oslobođen hrvatski kraljevski grad Knin
Početkom dana oslobođene prometnice Medak-Gračac, Plaški-Slunj i Benkovac-Knin, čime je otvorena mogućnost daljnjeg nastupanja. Nakon što su oslobodile Kninsku Plješevicu sa sjeverne i Žitnić s južne strane, hrvatske snage su tijekom jutra ušle u Knin. Već drugog dana operacije na kninskoj tvrđavi zavijorila je 20-metarska hrvatska zastava, koju su zajednički podigli pripadnici 4. i 7. gardijske brigade. Oslobođeni Gračac i Lovinac, zračna luka Udbina te Primišlje, čime je otvoren put prema Slunju. Oslobođeni su Lički Osik, Obrovac, Benkovac, Drniš, Škabrnja, Kijevo, Vrlika, Karin, Zemunik Gornji, Plaški, Saborsko, Lička Jesenica, Rakovica…
6. kolovoza 1995. – spajanje HV-a i 5. korpusa Armije BiH
U jutarnjim satima odvijale su se operacije kojima su oslobođeni Petrinja, Plitvice i Plitvička jezera. Razbijeni su neprijateljski 15. lički korpus i 39. korpus, u isto vrijeme 21. kordunski korpus našao se u potpunom okruženju Hrvatske vojske. Tijekom dana oslobođena je Hrvatska Kostajnica, Glina, a u državnopravni poredak RH vraćeni su i Korenica i Slunj. Preko Rakovice hrvatske snage forsiraju spajanje s 5. korpusom Armije BiH. Oko 15 sati kod Tržačkih Raštela, na granici dviju država sastaju se zapovjednici 1. gardijske brigade HV-a i 5. korpusa ABiH, general-bojnik Marijan Mareković i general Atif Dudaković. Bihaćko područje je spašeno, a Hrvatska vojska izbila je na svoje međunarodno priznate na granice.
7. kolovoza 1995. – sve veće borbene operacije uspješno završene
Oslobođeni su Cetingrad, Gornji i Donji Lapac, Veljun, Krnjak, Vojnić, Topusko, Turanj, Gornji i Donji Lapac.
Načelnik GS OSRH Zvonimir Červenko je na širem području Vojnić-Vrginmost-Glina-Kostajnica-Dvor zapovjedio prekid vatre kako bi se 21. kordunski korpus predao. No, to nije učinjeno, pa su djelovanja nastavljena. U 18 sati, 85 sati nakon početka operacije, hrvatski ministar obrane Gojko Šušak izjavio je da su sve veće borbene operacije uspješno završene i da Hrvatska vojska kontrolira granicu s BiH.
8. kolovoza 1995. – predaja 21. kordunskog korpusa
Pokraj Topuskog oko 14 sati provedena je predaja 21. kordunskog korpusa koju je potpisao njegov zapovjednik pukovnik Čedomir Bulat. Ona je značila i kraj operativnog dijela operacije Oluja. Nastavljaju se aktivnosti na slamanju ostatka razbijene neprijateljske vojske i HV ulazi u Srb, a dan poslije i u Vrginmost i Dvor na Uni.U operaciji Oluja izravno su sudjelovala sva zborna područja osim Zbornog područja Osijek i Južnog bojišta koji su provodili obrambeni dio operacije. U napadnom dijelu operacije sudjelovalo je pet gardijskih brigada HV, jedan gardijski zdrug, jedna gardijska bojna, 23 domobranske pukovnije, 17 brigada HV-a, tri brigade PZO, četiri središnjice za elektronsko djelovanje, dijelovi topničko-raketne brigade, dijelovi protuoklopne topničko raketne brigade, dijelovi inženjerijske brigade, topništvo za potporu i protuoklopnu borbu iz samostalnih divizijuna ekvivalenta dvije brigade, pukovnija veze, cijeli HRZ i PZO, dijelovi HRM-a (za prijevoz postrojbi) i 2500 pripadnika specijalnih postrojbi MUP RH, ukupno 127 tisuća ljudi. Gubici su bili: 196 poginulih, 1100 ranjenih (teže 572 i lakše 528), 3 zarobljena, 15 nestalih. U sedam dana operacije oslobođeno je 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Republike Hrvatske.
Zarobljeno je: 4112 komada pješačkog oružja, 159 ručnih bacača, 120 raznih minobacača, 98 topničkih oruđa (kalibra 76-152 mm); 6 višecijevnih lansera raketa 128 mm, 59 protuzrakoplovnih topova, 54 oklopna vozila, 22 inženjerijska stroja, 497 vojnih motornih vozila, 6 zrakoplova lovačko-bombarderskog zrakoplovstva i dr.
Reakcije iz svijeta na VRO Oluja
Razumijem hrvatske akcije. Čekali su četiri godine da Ujedinjeni narodi integriraju njihova područja, a Ujedinjeni narodi su podbacili kao i u Bosni. (američki senator Bob Dole, 5. kolovoza 1995.)
Hrvatska akcija za oslobađanje okupiranih teritorija je ponovno uspostavila ravnotežu u Bosni i Hercegovini. (američki predsjednik Bill Clinton, 7. kolovoza 1995.)
Smatram da se prvi put poslije mnogo mjeseci javlja mogućnost da se pregovorima dođe do mirovnoga sporazuma. (ministar obrane SAD-a William Perry, 8. kolovoza 1995.)
Intenzivni napor kroz više od tri godine za provođenje hrvatskog suvereniteta na ovom području putem pregovora su propali zbog beskompromisnoga stajališta krajinskih Srba. (glavni tajnik Ministarstva vanjskih poslova Republike Austrije Thomas Klestil)
Hrvatska je ostavila dovoljno vremena međunarodnoj zajednici da sukob razriješi pregovorima. Hrvatska se legalno odlučila za ofenzivu i ne može se uspoređivati s divljim vojskama Radovana Karadžića. (češki predsjednik Vaclav Havel)
Velika ofenziva hrvatske vojske na području na kojem žive srbi poništava međunarodne pregovore. (ministar vanjskih poslova ruske federacije Andrej Kozirjev)
Izvor: http://www.hrvatski-vojnik.hr/