Pozadina povlačenja – Postaje li moćni Dnjepar ‘granica svjetova‘?
Rijeka Dnjepar povezuje tri suvremene istočnoslavenske države – izvire u Rusiji, teče kroz Bjelorusiju i Ukrajinu, te se južno od Hersona ulijeva u Crno more – odnosno tri istočnoslavenska naroda (Ruse, Bjeloruse i Ukrajince) koji su zajedničku pradržavu, pod imenom Kijevska Rus’, imali još od 9. do 13. stoljeća (tada ti narodi nisu bili diferencirani u današnjem smislu), da bi i oni tijekom 20. stoljeća živjeli u zajedničkoj državi, pod akronimom SSSR, koja je također skončala početkom 90-ih, a krv koja se tada nije prolila prolijeva se sada u Ukrajini. Prema nekim prognozama rijeka Dnjepar postat će “granica svjetova”, dok druge prognoze kažu da će njezine obale postati epicentar Trećeg svjetskog rata. Treći kažu: bit će i jedno i drugo.
MAGLOVITI CILJEVI
U fokus javnosti Dnjepar je izbio prije tjedan dana, nakon što su ruske trupe (ne)očekivano napustile njegovu desnu (zapadnu) obalu i povukle se na lijevu (istočnu) obalu, prepustivši ukrajinskoj vojsci regionalni centar Herson. Iako ruska vojska još uvijek drži oko 70 posto Hersonske oblasti, napuštanje grada Hersona iznenadilo je mnoge promatrače – uključujući i ukrajinsku vojsku – zbog više razloga.
U političkom smislu, odlazak Rusa iz Hersona dolazi samo nekoliko tjedana nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin proglasio čitavu Hersonsku regiju – pa tako i njezino upravno središte – sastavnim dijelom Ruske Federacije.
U vojnom smislu, napuštanje Hersona znači da Moskva barem privremeno odustaje od mogućeg cilja osvajanja Odese i spajanja s ruskim vojnim kontingentom u separatističkoj moldavskoj regiji Pridnjestrovlju.
![](https://hcz-zu.hr/wp-content/uploads/2022/11/RUSKO-UKRAJINSKI-RAT-02.jpg)
Doduše, teško je govoriti o pravim ciljevima ruske agresije na Ukrajinu jer su oni – vjerojatno namjerno – postavljeni vrlo maglovito: podsjetimo, Putin je uoči agresije kao ciljeve naveo “demilitarizaciju” i “denacifikaciju” Ukrajine, što je većina analitičara interpretirala kao namjeru slabljenja ukrajinske vojne moći i eliminacije ukrajinskih dobrovoljačkih bataljuna (Azov, Aidar, Tornado, Dnipro-1, Dnipro-2, Donbas…), od kojih su neki imali neonacističke elemente.
Kako bilo, netom nakon odlaska Rusa iz Hersona pojavila su se nagađanja da je riječ o političkom dogovoru između Rusije i SAD-a o “zamrzavanju sukoba”, što bi s obzirom na trenutačno stanje na terenu faktički značilo podjelu Ukrajine na proruski i prozapadni dio, pri čemu bi barem na jugu zemlje granica bila rijeka Dnjepar.
Takvo rješenje ne bi bilo naročiti novum u svjetskoj politici, budući da slična podjela Cipra, na turski i grčki dio, postoji još od 1974., kao što i slična podjela Koreje – na Sjevernu i Južnu – datira još od 1945. godine. U tom smislu, Dnjepar bi bio ono što je 38. paralela u Koreji.
U prilog toj teoriji govore i nedavni javni istupi načelnika Združenog stožera američkih OS, generala Marka Milleyja o potrebi da se pokrenu mirovni pregovori i sukob okonča za diplomatskim stolom, kao i tajanstveni sastanci koji se posljednjih dana odvijaju između najviših ruskih i američkih dužnosnika.
KAD SE NAĐU CIA I SVR…
Tako su se prošlog ponedjeljka u Ankari sastali šef CIA-e William Burns i šef ruske vanjske obavještajne službe (SVR) Sergej Nariškin, dok je nekoliko dana prije Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan razgovarao s tajnikom ruskog Vijeća sigurnosti Nikolajem Patruševom i Putinovim savjetnikom za međunarodna pitanja Jurijem Ušakovom.
![](https://hcz-zu.hr/wp-content/uploads/2022/11/220px-General_Mark_A._Milley.jpg)
Premda se u škrtim izvješćima s tih sastanaka navodi da se nije razgovaralo o rješavanju ukrajinskog rata, već o izbjegavanju američko-ruskog sukoba i nuklearne eskalacije, mnogi drže da je na dnevnom redu bila i tema o modusima okončanja sukoba, pogotovo što je ovog tjedna postalo evidentno da je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski odustao od svoga prijašnjeg stava da nema pregovora s Rusijom dokle god je na njezinu čelu Putin.
Više američkih medija u posljednje je vrijeme objavilo da američki vrh privatno traži od Zelenskog da pokaže otvorenost za pregovore s Rusijom, budući da mnoge europske zemlje osjećaju velike ekonomske posljedice rata i antiruskih sankcija, koje su se “bumerang-efektom” okrenule protiv onih koji su ih donijeli. Stoga Washington strahuje da bi se europski saveznici, pritješnjeni rastućom cijenom energenata i galopirajućom inflacijom, mogli “umoriti” od daljnjeg pružanja vojne i ekonomske pomoći Kijevu.
![](https://hcz-zu.hr/wp-content/uploads/2022/11/CIA-BURNS-200x300.jpg)
![](https://hcz-zu.hr/wp-content/uploads/2022/11/SVR-NARISKIN-200x300.jpg)
![](https://hcz-zu.hr/wp-content/uploads/2022/11/NS-SULLIVAN-200x300.jpg)
![](https://hcz-zu.hr/wp-content/uploads/2022/11/PETRUSEV-200x300.jpg)
![](https://hcz-zu.hr/wp-content/uploads/2022/11/NS-USAKOV-200x300.jpg)
DISONANCIJE IZMEĐU STOLTENBERGA I PRICEA
Druge, pesimističnije analize kažu da bi Dnjepar mogao postati epicentar trećeg svjetskog rata između Rusije i Zapada. U prilog toj teoriji, pak, govore disonantni tonovi unutar američkih i NATO struktura u pogledu daljnjeg razvoja ukrajinske situacije i nužnih koraka koje bi valjalo učiniti. Tako su američki mediji objavili da mirotvorni prijedlozi generala Milleyja – koji drži da je ukrajinska vojska oslobađanjem Hersona postigla vojni maksimum, odnosno da ukrajinska pobjeda “nije ostvariva vojnim sredstvima” – nisu naišli na preveliku podršku Bijele kuće, koja se nada da bi Kijev mogao ostvariti još poneki vojni uspjeh prije nego što se sjedne za pregovarački stol.
![](https://hcz-zu.hr/wp-content/uploads/2022/11/RUSKO-UKRAJINSKI-RAT-05.jpg)
![](https://hcz-zu.hr/wp-content/uploads/2022/11/NATO_Secretary_General_Jens_Stoltenberg-200x300.jpg)
![](https://hcz-zu.hr/wp-content/uploads/2022/11/Ned_Price_official_photo-200x300.jpg)
Osim toga, primjetno je da, recimo, generalni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg i glasnogovornik State Departmenta Ned Price također imaju dijametralno suprotne stavove o budućim koracima koje bi zapadna alijansa trebala napraviti u Ukrajini, što se vidi iz njihovih recentnih izjava.
– Jedini način da se dođe do rješenja rusko-ukrajinskog sukoba je na bojnom polju. Mnogi ratovi su odlučeni za pregovaračkim stolom, ali to ovdje nije slučaj. Ukrajina mora pobijediti i zato ćemo je podržati koliko god je potrebno – rekao je ovog tjedna Stoltenberg, dok je Price prije nekoliko dana odaslao sasvim drukčiju poruku.
– U ratu u Ukrajini ne može biti pobjednika i taj sukob se ne može riješiti na bojnom polju, pa je stoga nužno pokretanje pregovaračkog procesa – poručio je Price na novinarskoj konferenciji 7. studenoga..
![](https://hcz-zu.hr/wp-content/uploads/2022/11/RUSKO-UKRAJINSKI-RAT-04.jpg)
![](https://hcz-zu.hr/wp-content/uploads/2022/11/RUSKO-UKRAJINSKI-RAT-01.jpg)
Iz ovoga je očito da ni Zapad nije načisto u pogledu svoje daljnje strategije prema Ukrajini i ukrajinskom ratu. Pritom se iščekuju i konačni rezultati američkih izbora, održanih 8. studenoga: ako republikanci preuzmu Zastupnički dom, nije isključeno da će se američka vojno-materijalna pomoć Ukrajini reducirati. A bez te pomoći Kijev nema velikih šansi protiv Moskve.
U svakom slučaju, ako uskoro ne dođe do mirovnih pregovora, Dnjepar bi doista mogao postati prva crta fronte, barem u Hersonskoj regiji: terenska izvješća govore da se ruska vojska utvrđuje na istočnoj obali rijeke, gradeći fortifikacijske obrambene linije i istodobno gađajući topništvom ukrajinske položaje na zapadnoj obali, kao što i ukrajinska vojska uzvraća artiljerijske udarce po istočnoj obali. Kontaktna linija trenutačno je upravo rijeka Dnjepar.
Prelazak rijeke – koja je u toj regiji nerijetko široka i do pola kilometra metara, a ponegdje i više – bio iznimno rizičan pothvat za obje strane, jer bi trupe za vrijeme prelaska bile dugo izložene topničkoj vatri i raketiranju protivnika, što bi dovelo do brojnih žrtava.
O tome govori i iskustvo iz Drugog svjetskog rata, kada je u Bitki za Dnjepar – koja se vodila od kolovoza do prosinca 1943. godine – poginulo više od 400 tisuća sovjetskih i više od 300 tisuća njemačkih vojnika (u borbama je s obje strane sudjelovalo oko četiri milijuna vojnika). Naprosto, moćni Dnjepar je preširoka rijeka da bi se mogla prijeći bez velikih gubitaka, ako je na suprotnoj obali neprijateljsko topništvo.
U toj bitki iz 1943. Crvena armija je na kraju, uz spomenute kolosalne gubitke, uspjela prijeći na drugu obalu Dnjepra, a o silini i intenzitetu te bitke govori i podatak da je nakon nje podijeljeno čak 2438 medalja “Heroj Sovjetskog Saveza”. No tada su se u redovima Crvene armije rame uz rame borili ruski i ukrajinski vojnici, koji se sada međusobno ubijaju: nekadašnje bratsko savezništvo između dvaju najvećih slavenskih naroda danas je misaona imenica.
JEDNO KOBNO PROLJEĆE
U slučaju “zamrzavanja sukoba” Dnjepar bi, kao što smo već rekli, mogao postati “granica svjetova”, što na neki način već i jest dugi niz godina: na svim ukrajinskim izborima proteklih desetljeća pokazalo se da istočno od Dnjepra uvjerljivo pobjeđuju proruske stranke i predsjednički kandidati, kao što zapadno od Dnjepra jednako uvjerljivo pobjeđuju prozapadne stranke i kandidati.
To eventualno “zamrzavanje sukoba” ne bi u potpunosti zadovoljilo nijednu stranu: Kijev tako ne bi vratio sve okupirane teritorije, dok bi se Moskva na taj način morala odreći dijela teritorija koje je nedavno anektirala i službeno proglasila dijelovima Rusije. K tome, ne bi mogla spriječiti da preostali dio Ukrajine “po specijalnom postupku” uđe u NATO, čime bi opet dobila smrtnog neprijatelja na svojim granicama.
Tu dolazimo do one treće opcije koju smo spomenuli na početku teksta, a na koju upozoravaju pojedini analitičari: sukob bi se mogao najprije “zamrznuti”, na način da Dnjepar postane “granica svjetova” – baš kao što se i ta rijeka svake godine zamrzne od prosinca do ožujka, a nekad i do travnja – a potom će se, jednog proljeća, “odmrznuti” na takav način da će se moći govoriti o trećem svjetskom ratu, gdje bi Dnjepar postao linija fronte između Rusije i NATO-a.
Ako se to dogodi, tada će se u punom smislu moći kazati da je slavni Dnjepar rijeka koja vijuga kroz rat.
TEkst i fotografije: Damir Pilić, Slobodna Dalmacija i wikipedia
Uredio: Stanislav Linić, brigadir HV u mirovini