Rusija je Ukrajinu oduvijek doživljavala kao dio svoje tradicionalne domovine. Ovaj argument ima svoje uporište u činjenici da je Kijevska Rusija bila kulturni temelj carske Rusije od 9. do 13. stoljeća. Poslije toga, ukrajinski su teritoriji bili dio raznih carstava, prvenstveno ruskih, sve do 1917. kada je formirana kratkotrajna samostalna vlada. U 1919. Ukrajina je ponovno postala dio tadašnjeg Sovjetskog Saveza pod nazivom Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika a Rusija je čitavo vrijeme bila nepokolebljiva u suzbijanju bilo kojeg nagoveštaja ukrajinskog nacionalizma Po raspadu SSSR-a Ukrajina 1991.godine postaje neovisna država ali su ukrajinsko-ruski odnosi su od samog početka bili napeti a primarne sporne teme bile su područje Krima i grad Sevastopolj.
Dvije države riješile su pitanje ruske Crnomorske flote u Sevastopolju potpisivanjem ugovora o dugoročnom zakupu mornaričke baze. Međutim, ukrajinsko vlasništvo nad Krimom je i dalje ostalo pitanje koje je utjecalo na činjenicu da je Rusija odbijala formalno priznati suverenitet Ukrajine. Tek je u svibnju 1997. potpisan Rusko-ukrajinski ugovor o prijateljstvu, kojim je Rusija formalno priznala Ukrajinu kao neovisnu državu.
Iz naprijed navedenog jasno je da kada su u pitanju odnosi sa Rusijom bivša Sovjetska Republika Ukrajina je u jedinstvenom vojnom, zemljopisnom i diplomatskom položaju a takvu poziciju čini nekoliko faktora:
- vojno je prijateljski nastrojena prema NATO-u , ali ne uživa pogodnosti članstva iako je sudjelovala u vojnim misijama. Unatoč statusu nečlanice, sa gledišta NATO-a ima značajanu važnost za euroatlantsku sigurnost.
- geografski se nalazi na Crnom moru, kritičnom ruskom pomorskom čvorištu i području od velike geopolitičke važnosti. Pristup Crnom moru otvara osim za trgovinu i puteve za projekciju vojne moći u cijeloj regiji, izlaz u Sredozemno more te pristup Bliskom Istoku.
- diplomatski Ukrajina ima zategnute i turbulentne odnose s Rusijom, osobito nakon postavljanja nove ukrajinske vlade 2014. i kasnije aneksije Krima. Jedina druga država koja se suočila s takvim narušavanjem suverenosti od strane Rusije u 21.stoljeću je Gruzija.
Proteklih nekoliko mjeseci ponovno smo svjedoci povećanih napetosti između dvije najveće europske zemlje. Rusija gomila kopnene snage od preko 100.000 vojnika na granici sa Ukrajinom, snage u čijem su sastavu ofenzivna oružja i sustavi unutar dometa djelovanja tako da ih je moguće trenutno upotrijebiti. Ove snage uključuju tenkove, samohodne haubice, laka pješačka vozila, sustave višecjevnih bacača raketa, Iskander-balistički raketni sustav kratkog dometa, i teško topništvo. Zrakoplovne snage za blisku zračnu potporu i transport nije moguće točno odrediti ali su vjerojatno u spremnosti da brzo prebaziraju u područje blizu mogućih operacija. Putin je ovo gomilanje oružja nadopunio porukama da je Ukrajina povijesno dio Rusije i da se Kijev mora vratiti pod ruski plašt.
ORIGINALNE SATELITSKE SNIMKE RUSKIH SNAGA NA GRANICI SA UKRAJINOM
- poslati domaćoj javnosti vlastitu sliku čvrstine i odlučnosti
- podijeliti SAD i NATO i EU oko odgovora na potencijalni udar. Europske države su već snažno podjeljene oko problema vezanih za snabdjevanje ruskim plinom,
- spriječiti ulazak Ukrajine u NATO i EU i vratiti je u Rusku sferu utjecaja
- prikazati Bidenova administracija slabom i neodlučnom – pogotovo nakon što SAD nisu uspjele podržati bivšeg saveznika Afganistan.
Za SAD i NATO ovo je izazovan trenutak. Bidenova administracija želi pokazati da se na nju može osloniti da će podržati drugu demokraciju. Ukrajina, iako nije formalna članica NATO-a, bila je lojalan partner NATO-u i slala je trupe u misije NATO-a – te se već dugo želi pridružiti Savezu. Putin inzistira da se Rusiji omogući veto na svako daljnje širenje NATO-a i da se vojne trupe uklone iz bivših članica Varšavskog pakta—što uključuje mnoge sadašnje saveznike poput Poljske, Rumunjske, Bugarske, Mađarske i drugih. NATO si to ne može priuštiti.
Ovo je ozbiljna konfrontacija, sa mogućim veoma ozbiljnim i dugotrajnim posljedicama.
Koji su mogući izazovi i što će Putin učiniti slijedeće?
Napad na Gruziju je bio izravan ofenzivni napad na malenu naciju od manje od četiri milijuna stanovnika— ruski tenkovi, trupe, bombe, borbeni zrakoplovi, pješaštvo i topnički napadi osigurali su snažan i iznenadni udar.
Nekoliko godina kasnije, 2014., Putin je odlučio napasti mnogo većeg susjeda, Ukrajinu. U tom slučaju odlučio je upotrijebiti ono što je postalo poznato kao “hibridni rat”, kombinacija neuniformiranih vojnika – uključujući i kriminalce, vrhunskih specijalnih snaga, sofisticiranih ofenzivnih cyber napada protiv zapovjednih centara i električne mreže, dezinformacija na društvenim mrežama i amfibijskih operacija. Ove relativno nekonvencionalne taktike kombinirane su s tradicionalnijim elementima – otuda i skraćeni naziv “hibridno ratovanje”.
Ruska prijetnja je posebno alarmantna zbog najmanje dva razloga:
- Rusija može premjestiti svoje snage iz sadašnjeg razmještaja u Ukrajinu brzo. Ruske snage su značajno jače i moćnije od ukrajinskih a SAD i ostale NATO snage stavile su jasno do znanja da neće slati svoje snage u Ukrajinu da bi odbile rusku invaziju. Čak i ako dođe do diplomatskog dogovora, Putin je pokazao moć da može po volji pojačavati i smanjivati vojni pritisak na Ukrajinu, tj.ima dovoljno argumenata da učini rusku prijetnju stalnom.
- Invazija bi predstavljala značajnu pomjenu u međunarodnoj politici, stvarajući novu „Željaznu zavjesu“ koja počinje izduž ruske granice sa Finskom, baltičkim zemljama i ide južno kroz Istočnu Europu, Bliski Istok, Centralnu i Južnu Aziju i konačno do Istočne Azije duž južnog krila Kine.
Kako Rusija može izvršiti invaziju na Ukrajinu, kako posebni politički ciljevi mogu utjecati na plan invazije, izazovi sa kojima se invazija može suočiti, i koje opcije NATO-a, SAD i EU imaju na raspolaganju za odgovor na invaziju?
Ako se Rusija odluči za invaziju da bi povratila i utvrdila nadzor i utjecaj, postoje najmanje tri moguća smjera napada za okupaciju ukrajinske teritorije:
- udar sa sjevera, sa pokušajem okruženja ukrajinske obrane oko Kijeva koristeći teritorij Bjelorusije kao operacijsku osnovicu
- udar kroz centar i proboj do zapadne granice Ukrajine
- udar na jugu sa napredovanjem preko Perekopskog tjesnaca.
Ako pak NATO, SAD i EU ne uspiju odvratiti Putina od invazije, trebali bi poduprijeti ukrajinski otpor kroz kombinaciju diplomatskih, vojnih, obavještajnih i ostalih sredstava. Ne mogu dozvoliti Rusiji aneksiju Ukrajine kako je relativno mirno prihvaćena aneksiju Krima 2014.godine sa orkestriranim nemirom i otporom u istočnoj Ukrajini. Eventualna ruska aneksacija dijela ili pak cijele Ukrajine samo će povećati snagu, industrijske kapacitete i prirodne resurske do razine kada Rusija postaje globalna prijetnja.
4. Ruski ciljevi, vojne opcije, mogući smjerovi napada i izgledi za uspjeh
Cilj Kremlja je zaustaviti ekspanziju NATO-a, povratak na stanje prije ekspanzije, uklanjanje američkog nuklearnog naoružanja iz Europe i iz ruske sfere utjecaja. Međutim, Putin će možda prihvatiti i manje. Primarni cilj Kremlja je garancija da Belorusija, Ukrajina i Gruzija neće nikad pripadati vojnom ili ekonomskom bloku koji ne kontrolira Moskva i da će Rusija biti vrhovni arbitar vanjske i sigurnosne politike svih triju država.
Ovaj zahtjev za ekskluzivnom sferom utjecaja u Istočnoj Europi i na Kavkazu je u skladu sa sigurnosnim interesima Moskve. Kremlj prikazuje NATO ekspanziju prema istoku kao originalni grijeh postsovjetskih međunarodnih odnosa što sada mora biti ispravljeno. Stav Moskve je da bez garancija koje zahtjeva ima pravo oružane sile da bi zaštitila svoje sigurnosne inerese.
Putinovi zahtjevi za pregovaračkim stolom vjerojatno su slijedeći:
- jamstva da Ukrajini nikada neće biti dopušteno da se pridruži NATO-u;
- da državama NATO-a duž duge granice između Rusije i NATO-a nikada neće biti dopušteno stacioniranje značajnih vojnih snaga NATO-a;
- ukidanje sankcija koje su mu nametnute zbog invazije 2014., napada nervnim bojnim otrovom Skirpal u Ujedinjenom Kraljevstvu i pokušaja atentata na Aleksandra Navalnyja, njegovog političkog protivnika.
Kako se šanse za postizanje tih sveobuhvatnih ciljeva za pregovaračkim stolom čine malim, čak nemogućim, Putin je vjerovatno spreman zadovoljiti se nečim manjim. Pretpostavlja se da je njegov minimum :
- federalistička struktura u Ukrajini koja daje stvarnu autonomiju ruskom govornom području na jugoistoku zemlje,
- prihvaćanje aneksije Krima (barem prešutno),
- priznanje da Ukrajina (i Gruzija) neće pristupiti NATO-u (ispod stola),
- postepena ublažavanja sankcija.
Ako mu zapad pruži nešto od onoga što traži, Putin će biti spreman staviti na čekanje i invaziju i pojačani hibridni pristup, barem za sada.
Kremlj ima najmanje šest mogućih vojnih opcija:
- Povući dio svojih snaga dalje od granica Ukrajine, barem privremeno, ako pregovori budu uspješni ali nastaviti pomagati proruske pobunjenike u Istočnoj Ukrajini.
- Poslati konvencionalne snage u otrgnute regije Donjeck i Lugansk kao unilateralne „mirovne snage“ i odbijati njihovo povlačenje sve do uspješnog završetka mirovnih pregovora i implementacije Ugovora iz Minska od strane Kijeva.
- Zauzeti ukrajinski teritorij daleko na zapad do rijeke Dnjepar i koristiti ga kao sredstvo za pregovore ili potpuno inkorporirati ovaj novi teritorij u Rusku Federaciju. Ovo je tradicionali blitzkrieg, sličan onom koji je korišten protiv Gruzije. To će zahtijevati više od 100.000 vojnika koji su trenutno na granici, čak dodatnih 75.000 za koje je već osigurana oprema u područjima pripreme koja je svijetu prikazana oko Božića na obavještajnim fotografijama.Počelo bi snažnim zračnim udarima na ukrajinsko zapovjedništvo i nadzor, udarima teškog topništva, udarima s pomorskih brodova u Crnom moru i raketnim udarima sa raketama zemlja-zemlja. Sve bi to bilo popraćeno ofenzivnim vojnim cyber napadima na ukrajinske obrambene oružane sustave, komunikacijske sposobnosti, a moguće i na dijelove nacionalne električne mreže.Helikopterima bi se brzo transportirale udarne trupe naprijed, vjerojatno iza ukrajinskih linija bojišnice. Oni bi zbunili i destabilizirali ukrajinsku logistiku i viša zapovjedna tijela. Postrojbe pješaštva tada bi prodrle kroz oslabljenu granicu duboko u Ukrajinu, vjerojatno do rijeke Dnjepar. Etnički ruski jugoistok Ukrajine (posebno Donjeck, Luhansk i Mariupolj) bi se konsolidirao, stvarajući “kopneni most” koji povezuje Rusiju s Krimom, i preuzima značajnu kontrolu crnomorske obale. Eventualno zauzeti još i teritorijalni pojas uz more (uključujući Odesu) koji povezuje rusku teritoriju sa odmetnutom Transdnjestarskom Republikom i uzeti Ukrajini bilo kakav pristup Crnom moru. Kremlj će inkorporirati ovaj novi prostor u sastav Rusije i osigurati ovako krnja Ukrajina bude ekonomski neodrživaU tom bi trenutku Putin zastao, procijenio situaciju i odlučio hoće li krenuti naprijed prema Kijevu kako bi izvršio promjenu režima prije nego što povuče svoje trupe. Vjerojatno bi zapravo nastavio s aneksijom jugoistoka zemlje, podržao marionetski režim u Kijevu i čekao odgovor zapada. Ovo je najrizičnija opcija, ali se za Kremlj najviše isplati, no vjerojatnost provedbe je veoma mala iako je vrlo neugodno o tome čak i za razmišljati.
- Zauzeti samo pojas zemlje između Rusije i Transdnjestrije ( uključujući Marupol, Kerson i Odesu) da se osigura snabdjevanje Krima sviježom vodom i blokira ukrajinski pristup moru, dok se time izbjegava glavni sukob oko Kijeva i Harkova.
- Zauzeti cijelu Ukrajinu i, sa Bjelorusijom, najaviti formiranje nove tripartitne slavenske unije (Rusija, Ukrajina i Bjelorusija).
- Postoji još jedna opcija – strogo nekonvencionalnog pristupa. To bi bilo slično onome što je učinio 2014. u Ukrajini: kombinacija relativno nekonvencionalne taktike kombinirane su s tradicionalnijim elementima – otuda i naziv “hibridno ratovanje”. Dakle, mogli bi očekivati masovan cyber napad na ukrajinsko društvo, uništavajući sve, od benzinskih postaja do bankomata do željezničkih i zračnih sustava. Koristeći prikrivene ruske snage (domaće i inkorporirane ruske) koje su već usađene u regiju Donbasa, mogao bi pokrenuti napade diljem Ukrajine – automobilske bombe, tajanstvene kriminalne aktivnosti, ubojstva vojnih i civilnih čelnika. Društveni mediji bi bili središnje sredstvo, diskreditirajući sadašnju vladu, dokumentirajući fiktivne “pokolje” etničkih Rusa u sektorima u kojima dominiraju Ukrajinci i potkopavajući povjerenje društva u cjelini. Ovo je snažnija verzija onoga što Putin već radi, a pojačanje ove taktike bi potpuno onemogućilo bilo kakvo razmatranje za prijem Ukrajine članstvo NATO-a , što je jedan od Putinovih ključnih ciljeva. To bi također stvorilo javnu potporu unutar Rusije za njegove akcije (zaštita “ruskih domoljuba” koji žive u Ukrajini) bez troškova invazije punog razmjera. Čini se da je to vjerojatniji pristup nego potpuna invazija i predstavlja manji rizik za Moskvu. To je vjerojatni pristup koji će Putin zauzeti ako razgovori sredinom siječnja ne ostvare njegove ciljeve.
Od ovih šest mogućnosti, prve dvije ne uključuju značajne međunardne sankcije ali imaju ograničene šanse za uspjeh. Sve ostale opcije donose velike međunarodne sankcije i ekonomske teškoće i bit će kontraproduktivne za Rusiju, neće dovesti do slabljenja NATO-a ili odustajanja SAD od njenih obveza prema europskoj sigurnosti.
Ideološka priprema ruskog društva za sukob s Ukrajinom traje najmanje od 2014., gdje propaganda Ukrajinu prikazuje kao protofašističku, neonacističku državu. U srpnju 2021., javno pismo predsjednika Putina ustvrdilo je da su Rusi i Ukrajinci isti narod i okrivilo ukrajinske vlasti da opravdavaju neovisnost negiranjem njezine prošlosti. Ruska vojska učinila je članak predsjednika Putina obveznim čitanjem za svoje vojnike. U listopadu je potpredsjednik ruskog Vijeća sigurnosti Dmitrij Medvedev u novinama Kommersant krajnje neprijateljskim tonovima pokušao delegitimizirati sadašnje ukrajinsko vodstvo opisjući ga kao ekstremističko, korumpirano i kontroliranu i usmjeravano sa Zapada.
Uz postavljenu ideološku osnovu za djelovanje, sljedeći korak je stvaranje casus belli – opravdanja za rat – u skladu s imidžom Ukrajine koji je stvorio Kremlj. Izlike i opravdanja za napad mogli bi se kretati od jednostavnog sloma sigurnosnih pregovora do insceniranog incidenta sličnog iz povijesti poznatih provokacija u Mukdenu, Gleiwitzu i Mainili koje su davale opravdanje za invaziju Japana na Mandžuriju, njemačku invaziju na Poljsku i napad Sovjetskog Saveza na Finsku. Zato gotovo bizarno zvuči tvrdnja ministra obrane Sergeja Šojgua objavljena na službenoj web stranici Kremlja o američkim plaćenicima koji pripremaju “provokaciju” kemijskim oružjem u Ukrajini. Tvrdnja je zlokobna i možda čak nagovještava upravo vrstu “incidenta” kojim bi Kremlj opravdao invaziju.
Jednom kada dođe do casus belli, vjerojatno slijede cyber napadi koji će omesti ukrajinski vojni sustav zapovijedanja i nadzora te potpuno narušiti javne komunikacije i električne mreže. Zatim vjerojatno slijede zračni i raketni napadi na ukrajinske zračne snage i sustave protuzračne obrane. Nakon uspostave prevlasti u zračnom prostoru, slijedi pokret ruskih kopnenih snaga, čemu bi naravno prethodile specijalne operacije kako bi se degradirale daljnje sposobnosti zapovijedanja i nadzora te omela mobilizacija pričuve.
Na shemu manevara ruske vojske u invaziji na Ukrajinu će pored navedenih političkih ciljeva utjecati i geografske karakteristike terena te položaj i veličina gradova oko kojih će se voditi borbe, kao i dostupnost transportnih ruta za opskrbu. Postoje tri vjerojatna operativna smjera napredovanja za zauzimanje ukrajinskog teritorija istočno od rijeke Dnjepar, s rijekom kao granicom napredovanja ili rijekom kao pvom faznom crtom za produžetak invazije.
- Sjeverni operativni smjer: Rusija bi mogla napredovati prema Kijevu na dva podsmjera. Prvi bi bio 250 km cestom kroz Novye Yurkoviči, Rusija- Černihiv, Ukrajina-i u Kijevu u Ukrajini. Drugi bi bio udar duž ose od 320 km Troebortnoe, Rusija-Konotop, Ukrajina-Nižin, Ukrajina- Kijev. Ako bi Bjelorusija ustupila na korištenje svoju cestovnu i željezničku mrežu, ruska vojska mogla bi zaobići ukrajinsku obranu oko Kijeva i približiti im se sa stražnje strane sa osi napredovanja preko 250 km: Mazur, Bjelorusija- Korosten , Ukrajina -Kijev.
- Središnji operativni smjer: Rusija bi mogla napredovati na zapad duž tri rute. Prvi bi mogao uključivati os od 320 km koja se kreće kroz Belgorod u Rusiji-Harkov, Ukrajina- Poltava, Ukrajina i konačno u Kremenčuk u Ukrajini. Drugi bi mogao uključivati udar na osovini od 220 km kroz Donjeck u Ukrajini do Zaporožja u Ukrajini; a vjerojatno i još jedan napad od Donjecka do Dnjepra u Ukrajini. Treći bi mogao uključivati ruske snage koje napreduju duž obale prema Mariupolju, Berdjansku i Perekopskoj prevlaci koja povezuje Krim s Ukrajinom.
- Južni operativni smjer: Rusija bi također mogla napredovati preko perekopske prevlake kako bi zauzela Herson i izvor slatke vode za opskrbu Krima i istovremeno prema blizini Melitopolja kako bi se spojila s ruskim snagama koje napreduju duž obale Azovskog mora. Ako bi Rusija pokušala opciju pet, to bi bio glavni napad zajedno s napadom duž obale prema Mariupolju i Berdjansku. Ali to bi bilo najteže logistički održati zbog nedostatka željezničke pruge duž obale Azovskog mora i glavnog smjera napredovanja.
Mogući operativni smjerovi ruskih snaga
Značajno je napomenuti da se paralelno sa sjevernim i srednjim operativnim smjerom protežu i postojeće željezničke pruge dok to sa južnim nije slučaj. To je bitno budući da logističke snage ruske vojske nisu dizajnirane za velike kopnene operacije daleko od željeznica. Ako ruski ciljevi uključuju uskraćivanje pristupa Ukrajini moru, ona će morati zauzeti Odesu. Prema procjenama analitičara to se može postići samo sa amfibijskim i zračnim desantima snaga u blizini Odese, koje bi se povezale s mehaniziranim snagama koje se približavaju s istoka. Ako Rusija namjerava osvojiti cijelu Ukrajinu, njezine bi snage trebale zauzeti Odesu (čiji bi lučki objekti olakšali rusku logistiku) a rijeku Dnjepar prijeći na nekoliko točaka i produžiti 550 do 1100 km dalje na zapad i izbiti na granicu s Poljskom, Slovačkom, Mađarskom, Rumunjskom i Moldavijom.
Mehanizirani napadi nisu uvijek tako brzi kako napadači žele ili se nadaju. Dva najbrža kretanja oklopnih snaga u povijesti – udar njemačkog generala Heinza Guderiana kroz Ardene i zauzimanje Dunkirka u svibnju 1940. i napredovanje SAD-a i koalicije od granice s Kuvajtom do Bagdada 2003. – svaki je prosječno iznosio oko 30 – 35 km dnevno. Kretanje protiv odlučnog neprijatelja u zimskim uvjetima s ograničenim dnevnim svjetlom moglo bi značajno smanjiti tu stopu napredovanja.
Uz dovoljno vojnika, vatrene moći, logistike, vremena i nacionalne volje, kao i bez uplitanja izvana, Rusija bi mogla ići naprijed sve dok njena vojska ne postigne političke ciljeve Kremlja. Ruska vojska brojčano nadmašuje ukrajinsku vojsku u zraku i na zemlji, Rusija je stekla veliko iskustvo u provođenju kombiniranih operacija u Siriji, a teren pogoduje ofenzivnom mehaniziranom ratu. Međutim, pravi izračun vojnog uspjeha može se uzeti tek nakon što počne oružani sukob. Osim toga, postoji nekoliko nematerijalnih faktora – kao što su vrijeme, obučenost za borbe u urbanom okruženju, zapovijedanje i nadzor, logistika i borbeni moral – koje isto mogu igrati značajnu ulogu u početnim fazama rata.
Vrijeme: Invazija koja počinje u siječnju ili veljači imala bi prednost smrznutog tla što bi olakšalo kretanje velikih mehaniziranih snaga. To bi također značilo rad u uvjetima ledene hladnoće i ograničene vidljivosti. Siječanj je obično najhladniji i najsnježniji mjesec u godini u Ukrajini, s prosječno 8,5 sati dnevnog svjetla tijekom mjeseca i povećanjem na 10 sati do veljače. To bi dalo prednost snagama uvježbanim za noćne operacije. Ako se borbe nastave u ožujku, mehanizirane snage bi se morale nositi s zloglasnom Rasputicom, ili odmrzavanjem. U listopadu Rasputica pretvara čvrstu zemlju u blato. U ožujku se smrznute stepe otapaju, a zemlja opet postaje u najboljem slučaju močvara, a u najgorem more blata. Zimsko vrijeme također je manje nego optimalno za operacije bliske zračne potpore.
Borba u urbanom okružju: Dok veći dio terena istočno od rijeke Dnjepar predstavlja ruralna polja i šume, postoji nekoliko velikih urbanih područja koje bi ruske mehanizirane snage morale zauzeti ili pak zaobići i opsjedati. Kijev ima gotovo 3 milijuna stanovnika, Harkov ima otprilike 1,5 milijuna, Odesa ima milijun, Dnjepar ima gotovo milijun, Zaporožje ima 750.000, a čak i Mariupolj ima gotovo 500.000. Ako se brane, ovim velikim urbanim područjima moglo bi potrajati dosta vremena i žrtava da se očiste i zauzmu. U Prvom čečenskom ratu, ruskim snagama je trebalo od 31. prosinca 1994. do 9. veljače 1995. da se od nekoliko tisuća čečenskih boraca izbore za kontrolu Groznog, tada grada s manje od 400.000 stanovnika. U Drugom čečenskom ratu, opsada Groznog također je trajala šest tjedana.
Stoga bi najbolji način djelovanja za ruske trupe bio zaobići urbana područja i kasnije ih očistiti. Međutim, Harkov je odmah preko granice s Rusijom i glavni je cestovni i željeznički čvor. Ako ruske snage ne kontroliraju Harkov, to bi ozbiljno umanjilo njihovu logističku sposobnost da podrže središnji napad prema rijeci Dnjepar i dalje. Nadalje, Kijev predstavlja sličan izazov i, kao glavni grad nacije, ima veliku simboličku vrijednost za stranu koja ga drži. Rusija možda neće moći izbjeći trajne gradske borbe u nekoliko velikih gradskih područja (i rezultirajuće velike žrtve) ako pokuša više od kaznenog upada u Ukrajinu
Zapovijedanje i nadzor: U slučaju invazije na Ukrajinu, Rusija će provesti svoju najveću kombiniranu operaciju od bitke za Berlin 1945. godine.Rusija sada nije rasporedila značajan broj konvencionalnih snaga. Otprilike 100.000 ruskih vojnika mobilizirano je u blizini Ukrajine, s oko 75 000 u pripravnosti, spremnih za uključivanje u borbu. Veliki izazov za rusko zapovijedanje biti će premještanje tih snaga na polazne položaje u odgovarajuću marševsku disciplinu. Osim toga, disciplinu će biti teško održavati i kasnije, tijekom napada, kada ogromne količine vozila i vojnika koji se kreću po ograničenom broju skliskih i loših cesta, a često i noću.
Koordinacija zračnih i amfibijskih napada bit će još jedan izazov. Dok bi zračne snage mogle biti bačene duž rijeke Dnjepar kako bi zauzele ključne mostove, koliko bi dugo mogle izdržati dok oklopne snage pokušavaju doći do njih preko zimskih cesta? Isto vrijedi i za amfibijske snage koje pokušavaju zaobići ukrajinsku obranu u blizini Mariupolja ili zauzeti Odesu. Hidrografija Crnog mora i obalna topografija pružaju malo dobrih mjesta za iskrcavanje za amfibijske snage, a nakon što se iskrcaju, bilo bi ih teško održati. Bez pravilne koordinacije i brzog napredovanja oklopnih snaga, svaki zračni ili amfibijski napad kao dio invazije mogao bi postati “Nedostižni most” za ruske snage.
Osim toga ruska vojska ima ograničeno iskustvo u koordinaciji velikog broja zrakoplova koji će podržati kopneni napad. Ruske zračne operacije u Siriji i Čečeniji ne mogu se usporediti s brojem letova koji bi mogli biti potrebni u Ukrajini preko fronta širine možda do 1000 km. Ovo će biti prvi put nakon Drugog svjetskog rata da će se ruske kopnene snage suočiti s modernim mehaniziranim protivnikom, a zračne snage s protivnikom s modernim zračnim snagama i sustavom protuzračne obrane. Posljedično, ruske će se snage vjerojatno suočiti s značajnim izazovima u zapovijedanju, nadzoru, komunikaciji i koordinaciji.
Logistika: Početni napad će biti dobro podržan topničkom i zračnom potporom, što će dovesti do nekoliko proboja u ukrajinskoj obrani. Međutim, kada prvi borbeni postroj potroši svoj borbeni komplet, počet će pravi test ruske vojne snage – uključujući sposobnost Rusije da održi napredovanje masovnih mehaniziranih snaga preko stotina kilometara teritorija. Prijelazi Kijev i rijeka Dnjepar udaljeni su najmanje 200 do 300 km od ruske granice, a njezinoj će vojsci trebati najmanje nekoliko dana da pod borbom dođe do njih. Prije toga će nedvojbeno barem jednom morati opskrbiti, napuniti gorivo i nadoknaditi borbene gubitke ljudi i materijala, što će zahtijevati operativnu stanku.
U svom članku “Hranjenje medvjeda” Alex Vershinin tvrdi da postoje ozbiljni logistički izazovi za rusku invaziju koja bi se za 96 sati trebala prekotrljati baltičkim zemljama i staviti Zapad pred svršen čin. Rusija je izgradila izvrstan ratni stroj za borbu u blizini svoje granice i gađanje po dubini oruđima velikog dometa. Međutim, Rusija može imati problema s kontinuiranom kopnenom ofenzivom daleko izvan ruskih željeznica bez većeg logističkog zaustavljanja ili masovne mobilizacije pričuve. Budući da je operativna dubina u Ukrajini nekoliko puta veća nego na Baltiku, ruska invazija na Ukrajinu mogla bi biti dulja operacija nego što neki predviđaju upravo zbog loše kombinacije vremenskih prilika, logistike i ukrajinskog otpora.
Borbeni moral: Moramo uzeti u razmatranje dvije razine morala na svakoj strani: moral pojedinih vojnika i moral svake zemlje i stanovništva. Na individualnoj razini, hoće li ukrajinski vojnik koji vjeruje da se bori za svoju domovinu imati prednost u odnosu na ruskog vojnika čija motivacija za borbu može varirati? Za ukrajinski narod u cjelini, koliko je jak njihov osjećaj jedinstvenog nacionalnog identiteta da se odupre dugoj, destruktivnoj i krvavoj borbi? Odgovori se ne mogu znati dok rat ne počne. Međutim, ako dođe do rata, jedan čimbenik koji utječe na moral bit će vrijeme. Što se dulje ukrajinska vojska odupire Rusima, to će veće njeno samopouzdanje rasti, kao i institucionalno znanje o tome kako se boriti protiv ovog neprijatelja. Osim toga, što se rat dulje nastavlja, to može biti veća razina međunarodne potpore i veća je šansa da će povećani transferi oružja pomoći preokrenuti tok na bojnom polju.
Za Rusiju, što se rat dulje nastavlja i što su žrtve veće, to je veća šansa za podrivanje ruskog morala od razine osnovnog vojnika do ruskog društva u cjelini. Otprilike jedna trećina ruskih kopnenih snaga sastoji se od jednogodišnjih ročnika. Ovi ročnici služe uz profesionalne vojnike, ili vojnike pod ugovorom, pod sustavom zastrašivanja poznatom kao dedovščina. Ovaj je sustav zloglasan po svojim zloporabama uključujući ubojstva, koja mogu narušiti koheziju jedinica. Osim toga, teške žrtve trebat će brze zamjene, a rezervisti dovedeni da pojačaju postrojbe na prvoj crti bojišnice nedavno su prošli malo obuke. Kako se broj profesionalnih vojnika smanjuje zbog žrtava, a pričuvni i ročnici su sve brojniji na prvoj crti bojišnice, povećavat će se šansa za lošu koheziju postrojbi na razini vojnika. Ako se povećaju žrtve, pa čak i porazi, problemi kohezije na frontu mogli bi se odraziti na javne nemire kod kuće.
Svaki vladar Kremlja zna da je jedan od najbržih načina za okončanje ruske dinastije ili režima izgubiti rat. Iako su rane sovjetske procjene rata u Afganistanu bile pune nade, na kraju su postale sumorne. Kako se sovjetski rat u Afganistanu odužio, troškovi – uključujući krv i novac – bili su previsoki i nadmašili su sve geostrateške koristi. Tijekom rata ubijeno je gotovo 15.000 sovjetskih vojnika, a još 35.000 ih je ranjeno.
7. Mogući odgovor NATO,SAD i EU
Ukrajina koja se spremna boriti za sebe je Ukrajina vrijedna podrške. Ključ za osujećivanje ruskih ambicija je spriječiti Moskvu da ostvari brzu pobjedu i povećati ekonomske, političke i vojne troškove uvođenjem ekonomskih sankcija, osiguravanjem političke izolacije od Zapada i podizanjem izgleda za dugotrajan otpor Ukrajine.
Cilj Zapada trebao bi biti odvraćanje ruskih konvencionalnih operacija u Ukrajini sankcijama. Odvraćanje Rusije da poduzme akciju, kao što je zauzimanje teritorija, je neizvedivo i malo vjerojatno da će uspjeti. U odsutnosti velikog američkog i europskog vojnog rasporeda u Ukrajini budući da Ukrajina nije članica NATO-a, ukrajinske snage ne mogu spriječiti brzo raspoređivanje ruskih snaga na svojoj zemlji. Odvraćanje sankcijama, međutim, uključuje sprječavanje protivnika da poduzme akciju jer su troškovi – kao što su nuklearno oružje, ekonomske sankcije ili pobuna – previsoki. NATO, Sjedinjene Države i njihovi europski saveznici i partneri trebali bi javno i tajnim kanalima nastaviti komunicirati Moskvi da bi konvencionalni napad na Ukrajinu inicirao širok spektar sankcija zapadnih zemalja, produbio političku izolaciju Rusije od Zapada i pokrenuo pobunu protiv ruskih snaga u Ukrajini koju podupire Zapad.
Ako odvraćanje ne uspije i ruske snage napadnu Ukrajinu, NATO, Sjedinjene Države i njihovi saveznici i partneri trebali bi poduzeti nekoliko hitnih koraka:
- Provesti ozbiljne ekonomske i financijske sankcije protiv Rusije, uključujući odsjecanje ruskih banaka iz globalnog sustava elektroničkih platnih poruka poznatog kao SWIFT.
- Donijeti Zakon o Lend-Lease-u dvadeset i prvom stoljeću kako bi se Ukrajini osigurao ratni materijal bez ikakvih troškova. Prioritetne stavke bi uključivale protuzračnu obranu, protutenkovske i protubrodske sustave; sustavi elektroničkog ratovanja i kibernetičke obrane; malokalibarsko i topničko streljivo; rezervni dijelovi za vozila i zrakoplove; nafta, ulje i maziva; obroci; medicinska podrška; i druge potrebe vojske uključene u kontinuiranu borbu.
- Osigurati obavještajne podatke kako bi se omogućilo Ukrajini da poremeti ruske linije komunikacije i opskrbe, kao i upozorenje o zračnim i amfibijskim napadima i lokacijama velikih postrojbi.
- Ponuditi humanitarnu potporu za pomoć Ukrajini u rješavanju problema izbjeglica i interno raseljenih osoba. Ovu pomoć možda će također trebati proširiti i na saveznike NATO-a na ukrajinskim granicama za izbjeglice koje bježe na zapad.
- Pružanje ekonomske potpore, uključujući energetsku, Ukrajini i NATO saveznicima zbog očekivanog prekida dotoka ruskog plina u Europu.
- Provoditi javnu diplomaciju i medijske prijenose u Ukrajini i globalno, uključujući Rusiju, kako bi se točno prikazalo ono što se događa.
- Izvršiti diplomatski pritisak na Bjelorusiju da uskrati Rusiji pristup svom teritoriju radi napada na Ukrajinu. Ovo je kritično važno jer bi rusko korištenje bjeloruske željezničke i cestovne mreže strateški ugrozilo sjeverni bok Ukrajine.
- Koordinirati s nevladinim organizacijama i Međunarodnim kaznenim sudom kako bi dokumentirali sve ratne zločine počinjene ukrajinskom narodu i zahtijevali odštetu nakon završetka rata.
Sjedinjene Države i NATO trebali bi biti spremni ponuditi dugoročnu potporu ukrajinskom otporu bez obzira na to u kakvom se obliku radi. Već se vodila javna rasprava o potpori nekonvencionalnom ratovanju u Ukrajini ako bi dio ili cijela Ukrajina bila okupirana. Međutim, ovoj opciji mora se pristupiti s jasnim razumijevanjem onoga što je moguće postići – a što možda neće biti moguće. Rusija se povijesno pokazala vještom u uništavanju oružanih pokreta otpora, a ako ima dovoljno vremena, može to učiniti ponovno. Ruske metode protiv ukrajinskog otpora bit će brze, izravne i brutalne. Bilo koje utočište koje otpor koristi, bilo da se nalazi na teritoriju Ukrajine ili NATO-a, moglo bi biti predmet ruskog otvorenog ili tajnog napada. Stoga bi bila potrebna uspostava značajnih konvencionalnih snaga za odvraćanje od ruskih akcija na teritoriju NATO-a. Nadalje, koji god dio ukrajinske granice Rusija zauzela mogao bi brzo nalikovati željeznoj zavjesi dvadesetog stoljeća, s teškim utvrdama.
Koliko god su Rusi bili vješti u operacijama protiv otpora, nisu vješti u gašenju nacionalizma. Svaka podrška okupiranoj Ukrajini također bi trebala uključivati sredstva za održavanje ukrajinskog nacionalnog identiteta, povijesti i jezika. Ova vrsta podrške za očuvanje ukrajinske nacije bila bi u skladu s pomoći pruženoj poljskoj “Solidarnosti” tijekom njezinih borbi za slobodu.
Osim toga, Ukrajina bi potencijalno mogla spriječiti Rusiju da zauzme i zadrži cijeli ili veći dio njezina teritorija uz pomoć SAD-a i druge međunarodne pomoći. Na primjer, Ukrajina bi većinu svojih manevarskih snaga mogla zadržati dovoljno daleko, na strateškoj dubini, od početnih ruskih proboja tako da izbjegnu okruženje i uništenje. Kako ruske snage napreduju na zapad, Ukrajina bi trebala dobiti obavještajne podatke kako bi odredila glavne udare Rusije, izvršila duboke udare na njezine opskrbne linije kako bi ih natjerala na operativnu pauzu, a nakon što su zaustavljene, okružiti ih i izvesti protunapad. Gradovi bi trebali izdržati što je duže moguće. U slučaju Harkova, željeznice i mostovi unutar grada trebali bi biti potpuno uništeni prije kapitulacije kako bi se dodatno degradirale ruske komunikacijske linije. Ako se ruska vojska približi rijeci Dnjepar, njene brojne brane bi mogle biti otvorene, a nizinska područja poplavljena.
Zračne i amfibijske napade treba odmah izolirati. Cilj Ukrajine trebao bi biti spriječiti Rusiju da napravi bilo kakav značajan napredak prije početka Rasputice, odnosno odmrzavanja.
Nakon što se mehanizirano kretanje zaustavi zbog problema s blatom i opskrbom, zračni i amfibijski džepovi mogu biti eliminirani, a Ukrajina će imati dovoljno vremena da mobilizira i rasporedi svoje pričuvne snage od približno 900.000 ljudi. Nadajmo se da će međunarodna pomoć također početi pristizati u obliku oružanih sustava kako bi spriječila Rusiju da postigne zračnu nadmoć nad Ukrajinom i omogućila joj da nastavi udarati duboko u stražnji dio ruske vojske kako bi privukao pojačanja i opskrbne linije. Kako se tjedni pretvaraju u mjesece, međunarodne ekonomske i financijske sankcije trebale bi stupiti na snagu. Kremlj bi tada bio suočen s dugim ratom, na bojnom polju i izvan njega, bez brzog kraja na vidiku.
Trenutna situacija jezivo podsjeća na sovjetsko donošenje odluka 1979. o invaziji na Afganistan. U tom je slučaju mala skupina u Politbirou samostalno donijela odluku na temelju pogrešnih obavještajnih podataka, loše percepcije međunarodnog okruženja, pretjerano optimističnih scenarija uspjeha i slabog shvaćanja međunarodnih političkih i gospodarskih troškova s kojima će se suočiti. Proračun rizika naspram nagrade da Rusija ostvaruje svoje političke ciljeve trebao bi je obeshrabriti od invazije. Najbolja opcija Kremlja bila bi nastaviti zveckati sabljama, nastaviti diplomatske pregovore i pomagati proruskim pobunjenicima u istočnoj Ukrajini – ali suzdržati se od konvencionalne invazije. Međutim, predsjednik Putin postavio je visoke zahtjeve od kojih će se biti vrlo teško povući. Ako pogrešna procjena, emocije i loše upravljanje krizom nadvladaju racionalne proračune i dovedu do konvencionalnog rata, međunarodni krajolik vjerojatno će svjedočiti dramatičnoj promjeni.
Nova željezna zavjesa bila bi još opasnija – obuhvaćala bi Europu, Bliski istok i Aziju i uključivala novu osovinu autoritarnih režima koja uključuje Rusiju, Kinu, Iran i Sjevernu Koreju. Ova nova linija podjele kretala bi se duž granica Rusije s Finskom i baltičkim državama duž istočnog krila NATO-a; presijecala zemlje na Bliskom istoku i središnjoj Aziji koje podržavaju Rusija i Iran, kao što su Sirija i Kazahstan; i duž kineskih granica s Indijom preko istočne Azije do Južnog kineskog mora. Ako bi Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, što znači i da Rusi prijete napredovanjem prema zapadu NATO bi trebao požuriti sa ojačanjem snaga prema članicama na istočnom krilu, posebno prema Latviji, Litvi, Estoniji i Poljskoj. Rusija bi također mogla pokušati potaknuti krizu u jednoj ili više balkanskih država kako bi podijelila američku i europsku pažnju i resurse. U Aziji bi Tajvan vjerojatno bio na oprezu zbog mogućih kineskih pokreta da zauzmu otok.
Nadajmo se da će razum prevladati u Moskvi i Rusija neće napasti Ukrajinu. Međutim, ako dođe do invazije, NATO mora biti spreman poduzeti odlučne korake.