Tragedija bi vjerojatno bila i veća da napadnutim vojnicima u pomoć nije skočio tenk iz sastava 118.brigade. Pripadnik 128.brigade HV Rijeka, Đani Tomičić bio je tada priključen tenkistima 118.brigade te je s tenkom prvi stigao na mjesto tragedije u pomoć napadnutim braniteljima.
Ja sam bio u to vrijeme pripadnik 128.brigade i dragovoljno sam se prijavio da idem u tenk T-55 kao član posade. Naime s obzirom da sam rođen 1969.godine u Rijeci, služio sam redovni vojni rok u JNA kao zapovjednik tenka T-55 u Prištini na Kosovu. S obzirom da moja 128.brigada nije imala tenkove, u dogovoru sa svojim zapovjednikom, dragovoljno sam se priključio 118.brigadi. Tog 19.siječnja sjećam se bila je nedjelja i mi smo dobili uzbunu preko motorole i ja sam prvi stigao do tenka i upalio sam ga i pripremio. U roku od nekoliko minuta su stigli i ostali članovi posade i mi smo krenuli na jednu kotu koja se zove Veliki Čardak, Ondje smo iz tenka vidjeli borbu između srpskih snag i naše vojske. Bili smo udaljeni otprilike 2 kilometra i smo smo se sjurili prema Ibrišićima.
Koliko smo uspjeli primjetiti srpske snage su se povukle jer vjerojatno nisu imale protutenkovsko naoružanje. Kada smo stigli ispred te dvije kuće i štale koja je gorilla u dvorištu je bio jedan vojnik koji je ležao na zmlji ali je davao znake života. Nakon nekoliko minuta mi smo izašli iz tenka i premotali teško ranjenog vojnika. Nakon toga sam ušao u kuću i tamo sam premotao isto tako ranjenog vojnika koji je dobio glelere u donji dio leđa. Ispred kuće nekih 30 metara ležao je taško ranjen Terzić koji je nažalost preminuo nakon nekoliko minuta. U podrumu te iste kuće bio je mrtav Horvat a ispred podruma je ležao mrtav Škerl. Na svom stražarskom mjestu je ležao mrtav Nevenko Grbac.
U bunkeru iza druge kuće je ležao, mi smo mislili da je mrtav, prezime mislim da je Rak iz Grobnika, Njemu su ubacili bombu u rov i on je bio u nesvjesti od detonacije. Mislim da je on bio taj koji je prvi primjetio neprijatelja, ali se ta ekipa dobro pripremila je su sve žice od mina bile “precvikane” i nije mogao da aktivira protupješadijske mine. U tom šljiviku iza te kuće je bio i pripadnik 118.brigade Ivica Kolak također mrtav.
Ja sam se zbog nečega vratio u tenk i primjetio skupinu neprijateljskih vojnika kod crkve Svete Trojice udaljene oko 3 km. O tome sam obavjestio zapovjednika tenka. U međuvremenu su stigle i “plave kacige” in a zahtjev zapovjednika tenka da pucamo iz tenka na tu skupinu oni nisu dali i u tih nekoliko minuta čekanja zapovijedi ta skupina se povukla i mi smo dobili zapovjed da možemo samo pucati iz prouavionskog mitraljeza 12,7 mm što smo i opalili nekoliko rafala.
Po meni ovo je bila dobro organizirana akcija srpskih snaga u hvala Bogu da smo došli jer tko zna što bi bilo da nismo došli. Oni su i h okružili i bacali im bombe u kuću i bilo bi svega.
Iako je početkom siječnja na snagu stupilo Sarajevsko primirje, ličko bojište bile je itekako aktivno. Zaseoci iznad Perušića, gdje su obrambeni položaji bili prilično razvučeni bili su posebno interesantni za četnike. Iznenadni pješački napad koji su srpske snage pokrenule 19. siječnja 1992. godine uspješno je odbijen, no za to je plaćena visoka cijenaDošli smo u Liku, zaselak Konjsko Brdo kraj Perušića 13.siječnja, na temperatutu od -20 stupnjeva. Dva dana kasnije dobio sam usmenu zapovjed od zapovjednika Đipala da postepeno uvedem dijelove postrojbe u ratna zbivanja, te da 25 vojnika sa zapovjednicima desetina preuzme položaj u Ibrišićima-Alivojvodići. Izdvojio sam 25 ljudi tako da među njima bude i novih i iskusnih vojnika.
