POVIJEST HAMASA
POVIJEST HAMASA Hamasov divljački teroristički napad 7. listopada, koji je ostavio 1200 mrtvih i više od 240 zarobljenih Izraelaca, značajna je prekretnica u izraelsko-palestinskom sukobu. U odgovoru Izraela, koji nije bio ništa manje brutalan, ubijeno je do sada više od 11.000 Palestinaca, od kojih su gotovo polovica djeca. Zaslijepljen željom za osvetom, Izrael je veliki dio Gaze pretvorio u “pustoš”, stvarajući ozbiljnu humanitarnu krizu. Da bismo razumjeli ovu užasnu i neviđenu eskalaciju, moramo pratiti dugu krivulju Hamasove progresivne radikalizacije prema nasilju, a koja sama odražava u radikalizaciji sukoba u širem smislu. Porijeklo nasilja Porijeklo sukoba prožeto je nasiljem. Počelo je s rastućom plimom antisemitizma i progona Židova u Europi tijekom kasnog devetnaestog stoljeća, od Dreyfusove afere 1894. u Francuskoj do široko rasprostranjenih pogroma nad Židovima u Rusiji nakon atentata na cara Aleksandra II. 1881. Ovaj neprijateljski milje proizveo je pojavu cionizma, političkog pokreta kojemu je bio cilj uspostava nacionalne domovine u kojoj bi židovski narod mogao sigurno prebivati. Prvi cionistički kongres 1897. zacrtao je osnivanje ovog doma u Otomanskoj Palestini. Međutim, odmah su se suočili s moralnom dilemom: zemlja je već bila naseljena palestinskim Arapima, a stvaranje židovske države neizbježno bi povlačilo za sobom prisilne demografske promjene. Neki cionisti izrazili su nelagodu zbog mogućnosti nasilnog izvlaštenja zemlje od Arapa. Israel Zangwill je 1905. napisao: “Uža Palestina već ima svoje stanovnike… [Moramo] biti spremni ili mačem istjerati [arapska] plemena kao što su učinili naši preci ili se uhvatiti ukoštac s problemom velikog tuđinskog stanovništva, koje je uglavnom muhamedansko i stoljećima je naviklo da nas mrzi.” Drugi, pokušavajući ublažiti kognitivni disonancu nasilnog oduzimanja Arapima njihove zemlje, dok su i sami bili izbjeglice od progona, usvojili su umirujući mit da je Palestina “zemlja bez naroda za narod bez zemlje”. Rasprava je postala bespredmetna Balfourovom deklaracijom iz 1917. godine. U nastojanju da osigura međunarodnu potporu tijekom Prvog svjetskog rata, Britanija je obećala podržati uspostavu židovske nacionalne države u području koje je bilo ratni plijen od pokorenih Osmanlija. Britanska vlada, imajući na umu slična obećanja dana Arapima (u zamjenu za njihovu potporu protiv Osmanlija), dodala je uvjet da se “ne smije učiniti ništa što bi moglo naštetiti građanskim i vjerskim pravima postojećih nežidovskih zajednica u Palestini”. Kao odgovor na to, Židovi su bježeći od pošasti antisemitizma u Europi pohrlili u Palestinu, nepovratno promijenivši njezin demografski sastav. Židovi u Palestini porasli su s 4 posto stanovništva 1897. na 17 posto 1931., a do 1948., uoči rođenja države Izrael, činili su jednu trećinu od dva milijuna ljudi koji žive u Palestini. Tijekom tog razdoblja, lokalno arapsko stanovništvo, zabrinuto izgledima da će ga istisnuti dolazeći židovski migranti, postajalo je sve nemirnije. Palestinski gradonačelnik Jeruzalema, Aref Pasha Dajani, zabilježio je grozničavo raspoloženje 1919., pišući: “Nemoguće nam je sklopiti razumijevanje s njima [Židovima] ili čak živjeti zajedno s njima… Ako Liga naroda hoće Ne slušajte apel Arapa, ova će zemlja postati rijeka krvi.” Ova kipuća ogorčenost na kraju se pretočila u sve žešće nasilje među zajednicama, što je rezultiralo stotinama mrtvih na obje strane, s ključnim žarištima uključujući nemire u Jaffi 1921. i nerede na Zidu plača 1929. godine. Recipročna radikalizacija Židovsko useljavanje doseglo je vrhunac tijekom Pete alije, s više od 250.000 Židova koji su stigli u Palestinu između 1929.-39. Mnogi od njih su bježali pred nacističkim progonom. Novi došljaci pogoršali su postojeće napetosti s lokalnim stanovništvom, osobito arapskim poljoprivrednicima, iseljenim sa svoje zemlje i prisiljenim na siromaštvo. Sheikh Izzeddin Al-Qassam, islamski propovjednik preporoda, razbješnjen nevoljama poljoprivrednika, organizirao je nasilan otpor protiv Židova i Britanaca, definirajući ga kao vjerski “džihad” protiv okupatora. Njegova smrt 1935. koju su prozročili Britanci, naelektrizirala je palestinsko stanovništvo – toliko da je samo njegova pogrebna povorka u Haifi privukla tri tisuće ožalošćenih. Danas Hamasova literatura ovaj događaj promatra kao dio priče o mitskom podrijetlu skupine; Oni su zakoniti nasljednici neprekinute militantne loze koja je započela Qassamovim “mučeništvom”. Nije iznenađujuće da su Hamasovo vojno krilo, brigade Izz ad-Din al-Qassam i zloglasna raketa Qassam također nazvane u njegovu čast. Al-Qassama je smrt potaknula je dalje iscrpljujuće nasilja protiv Židova i britanske kolonijalne uprave koje je kulminiralo Arapskom pobunom 1936-9. Pojava podzemnih cionističkih paravojnih skupina poput Irguna, koje su vodile kampanje “aktivne obrane” izvodeći neselektivne terorističke bombaške napade na arapska naselja, samo je pridonijelo polarizaciji ovog razdoblja. Britanci, koji su na kraju ugušili Arapsku pobunu uz pomoć cionističkih milicija, ubivši pritom najmanje 5000 Arapa, nastojali su ograničiti imigraciju Židova kao izvor napetosti. Irgun, razjaren “britanskom izdajom”, sada je okrenuo svoj bijes protiv Britanaca, primjer čega je razorni teroristički bombaški napad 1946. na britanski stožer u jeruzalemskom hotelu King David. Usred sve većeg nasilja i nereda, Britanija je bila prisiljena prekinuti svoj neprovedivi mandat i predati ga novoosnovanim Ujedinjenim narodima. Opća skupština UN-a preporučila je podjelu Palestine na dvije države 1947. godine. Iako su Arapi brojčano nadmašivali Židove u omjeru 2:1, predloženoj židovskoj državi dodijeljeno je 56 posto zemlje, veći dio unutar najplodnijih područja. Arapi, koji su ovu podjelu smatrali nepravednom, odmah su odbacili plan, pokrenuvši građanski rat koji bi progutao dvije zajednice. Traumatično sjećanje na Nakbu U ožujku 1948., Židovska agencija provela je plan Dalet, osmišljen kako bi osigurala kontrolu nad maksimalnim teritorijem u Mandatnoj Palestini u pripremi za uspostavu židovske države, protjerujući ili neutralizirajući palestinske snage i stanovništvo. Izraelski povjesničar Ilan Pappé opisao je plan Dalet kao “nacrt za etničko čišćenje”. U samo nekoliko mjeseci, ovo intenzivno razdoblje nasilja pomoglo je rađanju Države Izrael 14. svibnja 1948. Objava nastanka države Izrael odmah je pokrenula Arapsko-izraelski rat 1948. kada su državu u nastajanju napali njeni neposredni susjedi Arapi. Za Palestince je to razdoblje predstavljalo neublaženu tragediju. Do 1949., kada se prašina slegla, ubijeno je 15 000 Palestinaca, mnogi od njih pogubljeni su u masovnim zločinima počinjenim u selima kao što su Deir Yassin i Tantura; više od 400 palestinskih gradova i sela je ispražnjeno; Izrael je povećao svoj kopneni udio na 78 posto teritorija; a 750 000 Palestinaca ostalo je bez državljanstva u onome što je postalo poznato kao Nakba ili “Velika katastrofa”. Nakba je postala temeljni događaj koji oblikuje palestinski identitet i kolektivno pamćenje. Trajna
Šahisti u spomen na Vukovar i Škabrnju 2023.
Šahisti u spomen na Vukovar i Škabrnju 2023. Slavonski Brod 16.1.2023. godine Šahovski klub invalida «Hvidra-Brod» Slavonski Brod po dvadeset pet puta bio je domaćin tradicionalnog šahovskog turnira “Dani sjećanja na Vukovar i Škabrnju “ koji se održava u spomen na herojsku borbu i mučeništvo Vukovara i Škabrnje. Nakon samog početka predsjednik kluba Mato Opačak pozdravio je sve prisutne . Šahisti su minutom šutnje odali priznanje poginulim i nestalim braniteljima i ostalima. Turnir je organiziran pod pokroviteljstvom Ministarstva Branitelja RH. Turnir je odigran u Udrugi 3. Gardijske brigade Kune Slavonski Brod. Na turniru su sudjelovalo 19 igrača sa sire regije . Igran je švicarac 7 kola 7 minuta plus dodatak za svaki odigrani potez 3 sekunde , odigrano je 63 partije. Za prvo, drugo i treće mjesta dodijeljena su odličja. Nagrade je podijelio predsjednik Šahovskog kluba invalida Hvidra-Brod, Sl. Brod Mato Opačak, koji se ujedno zahvalio Ministarstvu branitelja RH koji prepoznaju rad vojnoga kluba invalida. Sudac turnira je bio državni Mato Opačak s pomoćnikom županijskim šahovskim sucem Draganom Pavić . P O R E D A K Mj. Ime FED Rtg Klub/Grad Bod. 1 MK Stjepan, Damjanović CRO 2172 ŠK Vina Markota, Pleternica 6 2 II Matej, Bušić CRO 1926 ŠK Brestovac, Brestovac 5,5 3 I Dragan, Pavić CRO 1894 ŠK Ruščica, Ruščica 5 Tekst i fotografije: Mato Opačak
32 BAKLJE NA MOSTU HRVATSKIH BRANITELJA U POČAST ŽRTVI VUKOVARA I ŠKABRNJE
32 BAKLJE NA MOSTU HRVATSKIH BRANITELJA U POČAST ŽRTVI VUKOVARA I ŠKABRNJE Rijeka, 16.11.2023. Plamen 32 baklje koje su držali članovi KN Armada u večernjim satima obasjao je Most hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata čime je na najljepši način osvjetljeno sjećanje na jednaki toliki broj godina koliko je prošlo od iznimne žrtve koju je Vukovar podnio za slobodu Hrvatske. Zahvaljujući Zajednici udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije, Prvoj hrvatskoj sušačkoj gimnaziji i KN Armada Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje u Rijeci je obilježen na jedini mogući način kako se takvom danu i mora pristupiti – potpunim zajedništvom i sadržajnim programom. Povorke su krenule će iz Vukovarske ulice i iz Prve hrvatske sušačke gimnazije te su se spojile na Mostu hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata gdje smo iskazali pijetet prema smrtno stradalim hrvatskim braniteljima. U Prvoj hrvatskoj sušačkoj gimnaziji održana je Svečana akademija liji je središnji dio bio sat povijesti naziva “Obrana Vukovara i Škabrnje i njihovo značenje u kontekstu Domovinskog rata“. Velika dvorana naziva „Dr. Izidor Kršnjavi“ bila je prepuna, a uz glazbene točke koje je izveo pjevački zbor PHSG, operna pjevačica Ivanica Vunić te klaviristica prof. Ivana Vrban, sat povijesti održali su brigadir Sandi Knežević i pukovnik Ivica Barač koji rade u Hrvatskom vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman“. S druge strane, ispred murala posvećenog Vukovaru u istoimenoj ulici okupio se veliki broj ljudi, posebno mladih koji unatoč protoku vremena ne zaboravljaju značaj Vukovara za slobodu Hrvatske kao i za sva njezina kasnije postignuća. Iako, dakako s razlogom, ima i mnogo kritika na današnju Hrvatsku, posebno po pitanju visine plaća i mirovina kao i općeg standarda, odnosno razarajuće, silno raširene korupcije, to nikako nije krivnja branitelja Vukovara i Škabrnje, još manje njihove žrtve za sve nas. Upaljene su brojne svijeće, a onda se, kako to riječka tradicija poznaje, velika kolona ponosno, unatoč silnoj kiši, kretala središtem grada, ulicom Fiorela la Guardie, Korzom pa sve do Mosta branitelja. Uz prigodno polaganje vijenaca i paljenje svijeća, molitvu za sve stradalnike održao vlč. Sanjin Francetić. Ispred spomenika na Mostu branitelja vijence su položili Udruga roditelja i udovica poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, ZUDR PGŽ, Ministarstva branitelja, Primorsko-goranske županije, Grada Rijeke i Armade. Izvor: novilist.hr / Fotografije: Novi List i Ivica Jakšić Predsjednik ZUDR PGŽ Marinko Žuža, umirovljeni brigadir HV: „Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, obilježen je u četvrtak 16. studenog, jer sutra je dan kad veliki broj ljudi iz našeg kraja putuje u Vukovar. Kako se to činilo i nekih prijašnjih godina organizirali smo se u dvije simbolične povorke sjećanja, ali ne na način da se dijelimo, nego da obuhvatimo većinu segmenta koje sjećanje na jedna tako značajna događaj mora obuhvatiti.“
