Ono što je prije sedam godina počelo kao miran prosvjed protiv Sirijskog predsjednika Bashara al-Assada naglo je preraslo u građanski rat koji je do sada uzrokovao smrt oko 340 000 ljudi, potpuno devastirao zemlju i uvukao u sukob globalne sile.

Kako je rat počeo?

Davno prije nego što je sve počelo, mnogi su Sirijci prigovarali zbog visoke nezaposlenosti, raširene korupcije i državne represije pod Predsjednikom Basharom al-Assadom, koji 2000. godine je na vlasti naslijedio svog oca Hafeza.

U ožujku 2011.godine Arapsko proljeće pobudilo je prodemokratske demonstracije na jugu Sirije u gradu Dearra. Vlast je uporabila snažne snage da bi skršila demonstracije, no neuspješno jer su one bile okidač za općenacionalne proteste i zahtjeve za odstupanjem aktualne vlasti.

Kako su se neredi širili tako je i odgovor vlasti bio sve žešći. Snage opozicije su se naoružale, najprije da bi obranile same sebe a potom i da izbace vladine sigurnosne snage iz područja koja su zauzimale. Assad se zakleo da će skršiti otpor i „ terorizam podruprt od stranih snaga“ i uspostaviti državnu kontrolu.

Nasilje je rapidno eskaliralo i zemlja je zapala  u građanski rat stotina pobunjeničkih brigada protiv vladinih snaga.

Zašto rat traje toliko dugo?

U suštini, Sirijski građanski rat postao je mnogo više od samo borbe onih koji su za ili protiv Assada.

Ključni faktor je uključivanje i intervencija regionalnih i globalnih snaga, uključujući Iran, Rusiju, Saudijsku Arabiju i SAD. Njihova vojna, financijska i politička potpora opozicijskim ili vladinim snagama doprinijeli su razbuktavanju i nastavljanju borbi i gurnula Siriju u sukob u kojem posredno ratuju globalne sile. Vanjski faktori su također optuženi i za podupiranje religijskih sukoba u Siriji koja je prije bila uglavnom sekularna država, gurajući Sunitsku većinu protiv Šitske manjine i Alavita kojima pripada i aktualni predsjednik Assad. Ove podjele su uzrokovale brojne žrtve i stradanja na objema stranama ali i razorile zajednice te očvrsnule pozicije suprotstavljenih strana te umanjile mogućnost političkog rješenja sukoba.

Problem su također postale grupe militantnih džihadista na objema stranama i to je ratu dalo novu dimenziju. Jedna od njih Hayat Tahrir al-Sham savez sklopljen od snaga koje su prije pripadale al-Qaedi, na primjer, kontrolira dosta veliki prostor na sjeverozapadu Sirije.

Grupe koje pripadaju IS (Islamic State) bile su preuzele kontrolu nad značajnim područjima u sjeveroistočnoj Siriji. Nakon teških borbi, trenutno one kontroliraju samo nekoliko izoliranih džepova na široj teritoriji nakon što su bili izbačeni iz svojih urbanih otpornih točaka od strane vladinih snaga poduprtih Rusima, pobunjeničkim brigadama poduprtim od strane Turaka i Kurdske milicije poduprte od strane SAD.

Tisuće pripadnika Šiitske milicije iz Irana, Libanona, Iraka, Afganistana i Jemena bore se uz bok regularne Sirijske vojske, u cilju, kako kažu, da zaštite Šiitske svete gradove i mjesta.

Zašto je toliko stranih faktora uključeno?

Za Rusiju je preživljavanje Assadova režima od životne važnosti jer su na taj način njeni strateški interesi u Siriji zaštićeni. Sa tim ciljem („stabiliziranja“ vladavine Assada)  je Rusija u rujnu 2015.godine i počela zračne napade. Iako je Moskva tvrdila da su cilj samo „teroristi“ brojni podaci govore da su ti napadi bili sumjereni na pobunjeničke snage poduprte od strane zapada i područja nastanjena uglavnom civilima.

Ruska intervencija okrenula je ratnu sreću u korist Assada. Intenzivni zračni napadi Ruskog zrakoplovstva bili su odlučujući u bitci za istočni Allepo krajem 2016, godine koji su držali pobunjenici. Također, Ruski pripadnici specijalnih snaga i plaćenici bili su odlučujuća snaga koja je pomogla slamanju dugotrajne opsade u kojoj je IS držao Deir al-Zouru rujnu 2017.godine.

Dva mjeseca kasnije, Ruski predsjednik Putin zapovjedio je djelomično povlačenje ruskih snaga, ali su se zračni napadi na cijelom teritoriju Sirije nastavili.

Vjeruje se da Šiitski Iran milijardama dolara podupire sirijsku vladu u kojoj dominiraju Alaviti, i to kroz slanje vojnih savjetnika, subvencioniranog naoružanja, kreditnim linijama i transferima nafte. Vjeruje se da i nekoliko stotina Iranskih vojnika ratuje na strani vladinih snaga.

Assad je veoma blizak saveznik Iranu i Sirija je glavni tranzitni smjer za dostavu Iranskog naoružanja Hezbollahu u Libanonu, koji je također poslao značajne snage da podupru vladine snage u Siriji.

Izrael je bio veoma zabrinut za ovaj transfer naoružanja za Hezbollah i Iransko angažiranje u Siriji da je morao izvesti desetak zračnih napada u nastojanju da ga spriječi.

SAD su, prema riječima predsjednika Assada, odgovorne za širenje stradanja, podržavaju opoziciju i pružaju vojnu pomoć pobunjenicima. SAD  od rujna 2014. izvode zračne napade na položaje IS ali su napale i pro-vladine snage u nekoliko slučajeva.

U travnju 2017.godine, Predsjednik Donald Trump zapovjedio raketne napade na zrakoplovnu bazu za koju su SAD tvrdile da je tamo smješteno kemijsko oružje upotrebljeno za napad na grad Khan Sheikhoun koji su držali pobunjenici.

Ključni saveznik SAD na terenu je bio Savez Kurdskih i Arapskih milicija koji je sebe zvao Sirijske Demokratske Snage ( SDF- Siyian Democratic Forces). Od 2015.godine, njihovi su borci izbacili IS sa većine teritorija koji je IS kontrolirao u Siriji.

U siječnju 2018.godine, SAD će držati otvorenu prisutnost u područnima u kojima SDF kontrolira teritoriju da bi se osigurala pobjeda nad IS, da bi to bila protuteža Iranskom utjecaju i sprječavanje proširenja građanskog rata.

Turska je još jedan vjerni podupiratelj pobunjenika. Međutim, ona ih želi upotrijebiti da bi se suprotstavili Kurdish Popular Protection Units (YPG – Kurdskim narodnim zaštitnim jedinicama, miliciji koja dominira u SDF. Ankara optužuje YPG da je produžena ruka Kurdistan Workers’ Party (PKK)- Kurdistanskoj radničkoj partiji koja je zabranjena u Turskoj a bori se već tri decenije za Kurdsku autonomiju unutar Turske.

U kolovozu 2016. godine Turci su poduprli pobunjeničku ofanzivu koja je otjerala IS sa Sirijske granice, oko mjesta Jarablus i al-Bab, mjesta koja nisu bila kontrolirana od strane Kurda. U siječnju 2018. godine otpočeli su drugu operaciju da bi se YPG izbacila iz sjeverozapadne Kurdske enklave Afrin.

Sunitska Saudijska Arabija, koja želi spriječiti Iranski utjecaj, bla je glavni vojni i financijski opskrbljivač pobunjenika.

Kakav je utjecaj rata?

Prema izvorima UN najmanje 250 000 ljudi je ubijeno. Međutim, organizacija je prestala sa praćenjem brojki 2015.godine.

Sirijski promatrači za ljudska prava, grupa poduprta od Velike Britanije, izvjestila je u prosincu 2017. godine da je dokumentirala smrt od 346 600 ljudi, uključujući 103 000 civila, no 56 900 ljudi koji su nestali i pretpostavlja se da su mrtvi nije navedeno.

Prema podacima iz veljače 2016.godine, pretpostavlja se da je konflikt uzrokovao je, direktno ili indirektno, smrt oko 470 000 ljudi.

Gotovo 5,6 miliona ljudi, većina od njih žene i djeca, izbjegli su iz Sirije- prema UN. Susjedni Libanon, Jordan i Turska morali su se nositi sa jednom od najvećih izbjegličkih kriza u skorijoj povijesti.

Oko 10% Sirijskih izbjeglica potražilo je sigurnost u Evropi, sijući političke podjele među zemljama koje su raspravljale o podjeli tereta izbjegličkog smještaja. Daljih 6,1 miliona je interno raseljeno u Siriji.

Procjene UN da će trebati oko 3,5 milijardi dolara da bi se pomoglo 13,1 miliona ljudi koji trebaju neki oblik humanitarne pomoći u Siriji tijekom 2018.godine. gotovo 70% populacije živi u ekstremnom siromaštvu. Šest miliona je suočeno sa nedostatkom hrane. U nekim područjima ljudi moraju trošiti 15-20% svojeg dohotka da osiguraju pristup pitkoj vodi.

Zaraćene strane su dalje usložile problem odbijajući humanitarnim agencijama pristup potrebitima. Gotovo 3 miliona ljudi živi u područjima do kojih nije moguće doći.

Što je učinjeno da se okonča sukob?

Sa stanjem da niti jedna strana nije sposobna okončati rat u svoju korist, međunarodna je zajednica davno prije zaključila da samo političko rješenje može dovesti do kraja rata. Vijeće sigurnosti UN poziva na implementacije Ženevskog sastanka iz 2012.godine koja predviđa tranzicijsko vladajuće tijelo sa punom odgovornošću „formirano na bazi konsenzusa“.

UN je predvodio mirovne pregovore, poznate kao Ženeva II proces, koji su počeli 2014.godine. Do sada je održano devet sastanaka, posljednji u siječnju 2018.godine. Od delegacija se tražilo da rasprave ustavne reforme i provođenje slobodnih i poštenih izbora. Međutim, postignut je veoma mali napredak.

Predsjednik Assad je, čini se, veoma nespreman razgovarati sa suprotnom stranom, iako se od njega traži da, uzimajući u obzir velike žrtve na bojnom polju sa obje strane, mora biti dio sporazuma.

Prema stavu zapadnih sila Rusija također minira cjelokupni mirovni proces uspostavljajući paralelni politički proces uspostave mira u Siriji. U siječnju je „Kongres nacionalnog dijaloga“ održan u Sočiju, na Crnom moru na koji su opozicijski političari i predstavnici raznih naoružanih skupina odbili doći.

Konferencija je rezultirala razgovorima između Rusije, Irana i Turske, silama koje su se u svibnju 2017. godine dogovorile da uspostave „zonu smanjenja sukoba“ koja bi pokrivala veće djelove koje pokrivaju pobunjenici. Nije bilo smanjenja krvoprolića ali je krajem 2017.godine regularna vlada u Siriji počela napade na dvije od ovih zona.

Što je preostalo od pobunjeničkog teritorija?

Vladine snage su ponovno uspostavile kontrolu nad najvećim Sirijskim gradovima ali je veliki dio zemlje i dalje pod nadzorom pobunjeničkih skupina.

Najveće opozicijsko uporište je i dalje sjeverozapadna provincija Idlib, gdje se nalazi oko 2,65 miliona ljudi, uključujući i 1,2 miliona ljudi koji su izbjegli ili su bili evakuirano sa područja koja su pobunjenici držali do sada. Bez obzira što je to područje označeno kao jedna od zona gdje sukob treba deeskalirati, sam Idlib je sada cilj velike ofanzive vladinih snaga.

U tijeku je i napad na Istočnu Goutu, posljednju veliku enklavu blizu Damaska koju drže pobunjenici. Oko 390 000 stanovnika te zone izdržava opsadu od 2013.godine. Oni su pod intenzivnim bombardiranjem i topničkom vatrom i suočeni sa nedostatkom krane, vode i medicinske opreme i lijekova.

Pobunjeničke frakcije još kontroliraju i sjevernu provinciju Alepo, Centralnu provinciju Homs i južne proincije Deraa i Qunetira.

Stanislav Linić

Izvor: BBC News