Hakerski napad na informacijski sustav Vlade RH je svakako događaj za opću uzbunu u svim segmentima sigurnosnog sustava. Taj čin je odmah povezan sa Ruskim hakerima a TV komentatori su se, da bi valjda zvučalo što ozbiljnije /iako je krajnje ozbiljno/, uhvatili termina „hibridno ratovanje“. Interesantno da je taj termin usko povezan sa Rusima i da je njihova aneksija Krima i agresija na istočnu Ukrajinu okarakterizirana kao „hibridno ratovanje“. Ovo i nije čudno, opet se ponavlja ista greška kao i sa „topničkim dnevnicima“. Netko to spomene na TV, zvučno je i novo, prijemčivo za uho običnog i neinformiranog gledatelja i uskoro se počne sa time baratati kao sa činjenicom iako svatko tko je iole bio blizu topništva zna da nešto kao „topnički dnevnici“ u stvari i ne postoji. Postoje neki drugi dnevnici u vojsci ali topnički-ne. Tako je i hakerski upad u sustav nazvan „hibridno ratovanje“.

Dio zapadnih promatrača i analitičara padalo je na malo drugačiju grešku. Navedena aneksija Krima i agresija na istočni dio Ukrajine okarakteriziran je kao nova ruska doktrina, razvijena iz temelja u Rusiji i predstavlja budući način projekcije moći i utjecaja te osiguranja novih područja interesa. Ovo isto tako nije točno. Hibridno ratovanje kao nova doktrina ne postoji. To nije nikakvo iznenađenje u maniri njemačkog blitzkriega početkom 2.SR. Rusija je samo na iznenađujuće visokoj razini objedinila sva pristupačna oruđa/konvencionalna, nekonvencionalna, neregularne domaće snage, kriminalne domaće snage, informacijsko ratovanje i slično/ i odlučno ih upotrijebila da zaštiti svoje strateške interese na Crnom moru i na zapadnim granicama.

Od veljače 2014.godine Rusija je provodila dvije određene faze operacija u Ukraniji, počevši sa okupacijom i aneksom Krima i nastavljajući  sa invazjom Donbaske regije u Istočnoj Ukrajini.  Krim je počelo kao tajna vojna operacija, gdje su rusi kombinirali tajnost, dezinformiranje i iznenađenje na operativnoj razini uz opsežnu pomoć konvencionalnih dijelova kao što je elektroničko ratovanje. Aneksija je završena sa tradicionalnom vojnom invazijom i okupacijom otoka, uz upotrebu ruskih zračno-desantnih, pomorsko pješačkih i lakih pješačkih snaga. Ova operacija je bila jedinstvena jer ruska pomorska baza Sevastopolj i ugovor o transportu snaga između Ukrajine i Rusije dao napadaču prednost da upotrebi taktiku koja inače ne bi bila moguća, i nije lako primjenjiva negdje drugdje.

Ono što je Zapad i Ukrajinu iznenadilo mnogo više od čisto vojnih, regularnih akcija je uporaba informacijskog ratovanja, oblikovanje javnog mijenja preko sredstava javnog priopćavanja i društvenih mreža /postojanje tzv „farmi trolova“/ i povremeni upadi ruskih hakera u državne informacijske sustave Ukrajine.

General Gerasimov, Načelnik GS ruskih oruanih snaga 1013. Kaže: „pravila ratovanja su se kardinalno promijenila i učinkovitost ne-vojnih oruđa u postizanju strateških ili političkih ciljeva u konfliktu je dostigla učinkovitost oružja“.

Dakle, iz ruske perspektive, prilaz ratu koji kombinira raličite tipove projekcije moći nije samo  odraz neke novo pronađene strategije. U stvari, to je priznavanje Rusije da se ratovi više ne vode na tradicionalan način. Moderni ratovi, jednostvno rečeno vode se kroz kombinaciju mnogih elemenata nacionalne moći. U Washingtonu, ova konvencionalna mudrost se ogleda u često upotrebljavanoj frazi „using all the tools in the toolkit“ ili skorija mantra : upotreba pametne snage /“using smart power“/.

Univerzalne definicije za nešto što se zove „HIBRIDNO RATOVANJE“ nema ali do nje možda možemo doći ako analiziramo aspekte  hibridnog ratovanja:

• Nestandardan, kompleksan i fluidan protivnik, ne nužno državni entitet
• Protivnik upotrebljava kombinaciju regularnih i iregularnih metoda, taktike i terora, kriminalnih aktivnosti i nezadovoljstva na domaćem terenu
• Protivnik je fleksibilan i brzo se adaptira
• Protivnik upotrebljava napredne oružanih sustava i ostale napredne tehnologije
• Protivnik upotrebljava sustave masovne komunikacije i propagandu
• Hibridni rat se odigrava na tri određena bojišta: konvencionalnom bojnom polju, autohtona populacija u zoni konflikta i međunarodna zajednica.

Dakle, HIBRIDNI RAT bi bio raznolika i dinamična kombinacija konvencionalnih, nekonvencionalnih, terorističkih i kriminalnih resursa za postizanje političkog cilja a nikako ne samo hakerski upad u vladin informacijski sustav /iako je naravno dio toga/. I nije vezan samo za Rusiju već i sve sukobe koji se danas vode na Bliskom i Srednjem Istoku.

I na kraju neke karakteristike rata u Ukrajini:

• Rat nikad nije bio proglašen
• Stvarni agresor zvanično „nije u ratu“
• Ratuje „ugrožena manjina“ sa ciljem da se priključi „matici zemlji“
• „matična zemlja“ izdašno pomaže „ugroženu manjinu“ ekonomski i vojno
• „matična zemlja“ u međunarodnoj javnosti i kod kuće stvara sliku da se radi o ugrožavanju prava manjine u susjednoj zemlji i niječe bilo kakvu upletenost / dragovoljce se spominje samo sporadično/
• Stvarni rat je počeo davno prije oružanog nasilja

Ovo vas podsjeća na… 1991.godinu, dakle tzv“hibridno ratovanje“ nije nešto novo.